Duhovna poezija

Član
Učlanjen(a)
11.01.2010
Poruka
603
Molitve na jezeru, sv.Vladika Nikolaj


XXXIX

Знаш ли, дете моје, зашто се затварају облаци онда, кад су поља жедна кише, а отварају онда, кад поља кишу не желе?Од злочина људи збуни се природа, и напусти ред свој.Знаш ли, дете моје, зашто њиве понесу тешки плод у пролеће, а у лето дају јалову жетву?Зато што и кћери људске омрзоше на плод утробе своје, и убијају га у цвету.Знаш ли, дете моје зашто извори пресушују, и плодови земаљски зашто немају више оне сласти, коју имадоше?Због греха људског, од кога уђе немоћ у сву природу.Знаш ли, дете моје, зашто победоносни народ трпи поразе од своје неслоге и раздора, и једе хлеб загорчан сузама и пакошћу?Зато што победи крвнике око себе, а не победи их у себи.Знаш ли, дете моје, зашто мајка храни и не може да нахрани децу своју?Зато што дојећи их не пева им песму љубави но песму мржње према суседу.Знаш ли, дете моје зашто људи посташе ружни и изгубише лепоту својих предака?Зато што одбацише лик Божји, што изнутра из душе деља лепоту лика, и навукоше образину земље.Знаш ли, дете моје, зашто се болести умножише и помори страшни?Зато што људи почеше сматрати, да је здравље отмица од природе а не дар од Бога. А што се отима с муком, с двојном муком мора се бранити.Знаш ли, дете моје, зашто се људи боре за земљу, и не стиде се свога равенства с кртицама?Зато што им земља прорасте кроз срце, те очи виде само оно што у срцу расте. И зато, дете моје, што их грех сувише онемоћа за борбу за небо.Не плачи, дете моје, скоро ће Господ доћи и уредити све.
 
Član
Učlanjen(a)
04.01.2010
Poruka
579
Tamo gde ste sami,
gde vas vise niko ne ceka
moje celo dodiruje vase celo
i kao divni horizont moje ruke
koje se sire prilaze vasem
telu koje nestaje.
Moja tisina ostaje otvorena
ka pitanjima koja nestaju.
Samo vase cutanje odgovara.
 
Član
Učlanjen(a)
11.01.2010
Poruka
603
Molitve na jezeru, sv.Vladika Nikolaj Velimirovic

LX

Колико си и колико пута јецала, душо моја, за оним, ко би знао пут, и видео истину и имао живот.Давала си се жедно многим трчизналцима, који су те поводили на сваки пут донекле, и повраћали те назад.Слушала си многа причала о истини, душо моја. Но кад си им ти стављала важна питања, од које ти утроба гори, њима се реч загрцавала у грлу. А ти си ожалошћена ишла другим причалима, и слушала изнова исту причу, која као и све остале иду само донекле, као затегнута гума.А они, који су се старали, да ти покажу живот, отворили су ти само очи за смрт.Но ево васкрситељ долази, и свестрашећа смрт измиче у страху испред њега. Ево ти, душо, приче о животу, који смрт не скраћује но чини дужим.Ево ти живе приче о истини, што даје одговора на сва твоја питања пре него их и поставиш.Ево ти путовође, чијем путу краја нема и који кад те поведе, не враћа се.Ево пастира доброг, који више цени живот једне овце него све суботе јеврејске. И лекара ево, коме је драгоценији живот покајаног грешника него храм Соломонов.Не брини, душо моја, ни за једну овцу у своме тору, - ниједна погинути неће. Нити жали за вуковима око оваца, - ниједан умаћи неће. Јер пастир твој има мач оштар с обе стране.Све су овце у теби, и сви су вукови у теби - пород из твога брака са небом и земљом - и ево, миљеник мој улази с мачем оштрим с обе стране.Не кукај, ако те заболи од његовог мача. Он је лекар добри, исеца из тебе само оно што ниси ти. Не кукај за туђинцима, што ти донеше болест, и срам, и ране тешке.Не плаши се огња неугасивог, што он уноси у тебе. Одавно је нагомилана стареж потребовала пожар у теби. Дуго ће трајати тај пожар, јер је гнила стареж у теби.Оно што те буде болело, то ниси ти, душо моја, но твој други брак и - незаконита деца.Не ропћи, ако те одвоји од оца и мајке, и браће и сестара. Од свега што је небесно он те неће одвојити. И ниједну твоју небесну везу он не мисли пресећи. Гле, он те само одваја и чисти од земље, и пресеца везе твоје са земљом.Кад би ти била девојком чистом, душо моја, и гледала незамућеним оком небесне невиности, ти би се и сама лако одрешила од тих веза, јер би видела, да оне у истини и не постоје.Жури душо моја, и уједини се са Сином Бога Живога, јер мени се не чека. Кад се ујединиш, гле, ни његов мач ни његов огањ неће ти бити страшни, но слатки као мед.
 
que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
Da je poezija - nije, ali mnogo mi je draga ova poruka...



Ulepšajmo duh svoj koji je večan.
Ne ugađajmo mnogo telu.




Mudri će ovo primiti i večno se radovati,
ludi će se nasmejati i večno se kajati.
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2010
Poruka
41
Jedan od najuzvišenijih poeta bogoslovskih mističnih himni je svakako sveti Simeon Novi Bogoslov. Poznato je njegovo delo: Himne božanstvene ljubavi. Ovu poemu, sročenu u stihu, ali prelomljenu kao prozni tekst, ovde sam prikazala u formi pesme. Radi se o mističnom javljanju Gospoda svetitelju i negovom isihastičkom opitu Boga kao nepojamne svetlosti...
Tako, Ti si se na takav nacin opet javljao meni cesto,
i opet ne rekavsi nista skrivao se, i nisi se vise pojavljivao.
A ja gledajuci u vodama, kao sto sam gledao i pre,
munje i blistanje lica Tvog, koji me opet okruzavahu
i koje ja nikako nisam mogao uhvatiti,
cesto sam se secao kako Te jednom videh gore,
i misleci u svome neznanju da je to bio drugi,
ja sam opet sa suzama trazio da Te vidim.
Kada najzad, potisten ogromnom zaloscu i tugom,
ja potpuno zaboravih i sebe samog,
i sav svet oko sebe,i sve sto je u svetu,
ne drzeci u umu nista od svega vidljivoga,
tada mi se opet javi Ti nevidljivi, neopipljivi, neuhvatljivi.
Ja sam tada osecao kako Ti ociscujes um moj,
otvaras vise oci duse moje,
i dajes mi da bolje vidim slavu Tvoju,
i da sam Ti postajes sve veci i veci
i blistanjem se siris sve vise i vise,
i meni je izgledalo da se s udaljavanjem tame
Ti priblizujes sve blize i blize,
– kao sto to cesto dozivljujemo i u materijalnim stvarima.
Jer kada mesec sija i oblaci jure gonjeni vetrom,
tada izgleda kako i mesec putuje brze,
iako ustvari on ne putuje brze od svog uobicajenog toka.
Tako je, o Gospode, i meni izgledalo da se Ti nepokretni kreces,
da se Ti neizmenljivi menjas, da se Ti bezoblicni uoblicujes …
A kada Ti potpuno ocisti um moj,
Ti mi se jasno javi u svetlosti Duha;
i dok Te je um moj gledao jasnije i cistije,
meni je izgledalo kao da Ti izlazis odnekuda,
i pojavljujes se presvetao,
i dajes mi da vidim crte bezoblicnog oblicja Tvog.
Tada Ti ucini te ja izadjoh iz ovoga sveta;
meni izgleda, i iz tela mog, jer mi Ti ne dade da ovo shvatim tacno.
No Ti si sijao neizmerno i, kako mi se cinilo,
javio si se sav meni celom koji sam dobro video.
I kada Te ja upitah: O Gospode, ko si Ti?
tada Ti prvi put udostoji mene bludnog
da cujem i preslatki glas Tvoj,
i tako si slatko i blago razgovarao sa mnom,
da ja postadoh vanseban – έκστατικος,
i cudjah se, i drhtah, i pomisljah u sebi i govorah:
kakva je ovo slava, i kakvo ovo ogromno blistanje?
i kako se i zbog cega udostojih ja takvih blaga?
– A Ti mi rece:
Ja sam Bog koji iz ljubavi prema Tebi postadoh covek.
I posto si Me trazio od sve duse svoje,
to ces od danas biti brat Moj, i prijatelj i sunaslednik.
– Slusajuci ovo ja sav uzdrhtah, iscile sva snaga moja,
i umalo sto mi i dusa ne izadje.
Pribravsi se malo, ja odgovorih: I ko sam ja, Gospode,
i kakvo sam dobro ucinio ja bedni i kukavni
te me udostojavas tolikih blaga
i cinis me saucesnikom i sunaslednikom slave Tvoje?
– I ja pritom smatrah da je ova slava i radost iznad svakoga uma.
A Ti mi, Vladiko moj Hriste, opet rece:
Ja govorim s tobom kao prijatelj s prijateljem preko Duha Svetoga,
koji zajedno sa mnom govori tebi.
Ovo ti darovah jedino za dobru volju tvoju i za veru tvoju;
i dacu ti jos vise od toga.
Jer ti koga sam ja sazdao nagim,
sta drugo sem dobre volje imas kao svoje sopstveno,
ili si ikada imao, da bih ja to primio od tebe
i u zamenu za to darovao ti ovo?
Uostalom, dok se ne razresis od tela potpuno,
neces videti ono sto je savrseno – το τέλειον,
niti ces moci da ga vascelog uzivas ovde.
– A kada ja na to rekoh:
Gospode, i sta je drugo sjajnije i vece od ovoga?
bicu zahvalan da budem u ovakvoj slavi i posle smrti,
– Ti mi onda odgovori:
Suvise je mala dusa tvoja, covece,
kada se ti zadovoljavas samo sa ovakvim blagom.
Jer se ono, uporedjeno sa buducim,
razlikuje od ovoga kao sto se nebo nacrtano na hartiji
razlikuje od pravoga neba;
no i nesravnjeno vise se buduca slava razlikuje
od ove koju sada gledas.
– Rekavsi to Ti zacuta, i malo-pomalo se sakri iz ociju mojih,
slatki i divni Gospode moj.
I ja ne znam, da li se ja udaljih od Tebe
ili Ti otide od mene.
Uostalom, meni se ucini kao da dodjoh odnekuda
i udjoh u svoje predjasnje obitaliste,
i utom potpuno se vratih u sebe.
Posle toga, secajuci se divote slave Tvoje i reci Tvojih,
Gospode, ja sam plakao;
plakao sam i kada sam hodao, i kada sam sedeo,
i kada sam jeo, i kada sam pio, i kada se molio,
i imao sam neiskazanu radost sto sam poznao Tebe,
Tvorca svekolike tvorevine.
Ta i kako sam mogao ne radovati se?
– Pa ipak zatim opet naidje zalost,
zalost sto Te odavno video nisam.
U toj silnoj zelji da Te opet vidim,
ja jednom podjoh ka svetoj ikoni
Presvete Majke Tvoje da je celivam,
i pripadoh k njoj moleci joj se,
a Ti, pre no sto ja ustadoh, javi se unutar bednog srca mog,
nacinivsi ga svo svetloscu – κάμνοντας αυτήν ώσαν φως.
Tada ja saznadoh da Te zaista imam u sebi.
I od tada ja stadoh ljubiti Tebe ne samo zbog uspomene,
tojest ne samo sto sam se secao Tebe i slave Tvoje,
nego sto sam istinski verovao
da unutra u sebi imam Tebe, Ipostasnu ljubav:
jer istinska ljubav jesi Ti – Bog.
Posto se dakle nada zasadi u veri, i napoji se pokajanjem i suzama,
i prosveti se Tvojom vlastitom svetloscu,
i ukoreni se i uzraste dobro,
– tada dodje Ti, sjajni umetnik i stvaralac,
i nozem iskusenja, tojest smirenoscu
odreza suvisne izdanke pomisli koji behu izdjikali visoko,
i nakelemi na nadu, kao na neko mlado drvce,
svetu ljubav Tvoju.
I ja, videci kako ova ljubav raste iz dana – u dan
i razgovara sa mnom uvek, ili bolje reci,
videci kako me Ti preko nje ucis i obasjavas i prosvecujes,
radujem se i veselim kao onaj koji je vec prevazisao
svaku veru i nadu,
kao sto i sveti apostol Pavle kaze:
Kad ko vidi sto, kako ce mu se nadati? (Rm. 8, 24).
Stoga, ako ja imam Tebe, cemu drugom vise da se nadam?
– I Ti mi, Gospode, opet rece:
Cuj cemu da se nadas.
Kao sto ti, kada gledas sunce u vodi ne vidis samo sunce,
jer tada gledas dole,
– tako razumej i ono sto biva u tebi:
zatvori sebe sama,
i staraj se da svagda vidis Mene cisto i jasno unutra u sebi,
kao sunce u cistoj vodi.
Radeci tako, ti ces se zatim udostojiti
da posle smrti vidis Mene,
kao sto sam ti ranije rekao.
 
Član
Učlanjen(a)
11.01.2010
Poruka
603
...ovo nije samo poezija...ovo je... Jevandjelje i iskustvo Bogopoznanja pretoceno u filozofsko-poetski stih.Odavno nisam procitala nesto sto me je tako dojmilo.
 
ADMINISTRATOR
Učlanjen(a)
01.01.1970
Poruka
2.888
U svetu si samo na dva dana
sve je ovo igra dodješ - odeš



Neko je otišo, neko odlazi
A neko upravo pakuje stvari
A neko spreman i usamljen čeka
Sve je ovo igra dođeš - odeš

U zabludi varaš i kradeš
Skupljaš milione silne
Al' ni dinara poneti nećeš
Sve je ovo igra dođeš odeš

Ni sin, ni muž, ni otac, ni majka
Na kraju ti pomoći neće
Što tovar svoj gresima puniš
Sve je ovo igra dođeš odeš

U svetu nestalno sve je
Meditiraj na voljenog boga
Bramanand kaže - učeniče čuj me
Sve je ovo igra dođeš odeš



Swami Bramanand
 
Član
Učlanjen(a)
14.10.2009
Poruka
434
марина се света господу мољаше,
и сузама топлим молитву јачаше;
- господе исусе, боже мој и спасе,
ти сваком помажеш, ко у те узда се.
буди близу мене, близу моје душе,
кад неверни почну тело ми да руше,
буди близу мене, снаго мученика,
да поднесем муке без страха и крика.
као овца стојим пред гладним вуцима,
к'о самотна птица пред многим ловцима,
као риба бедна, мрежом ухваћена, -
но ја у те гледам, господе спасења!
нек растржу тело к'о јевтину врећу,
ја се тебе, христе, отказати не ћу;
волим муке с тобом но све труле сласти,
ја се клањам, спасе, само твојој власти.
победниче смрти, ђавола и ада,
кроза ме понови те победе сада!
на свему ти хвала, господе и спасе,
што сваком помажеш, ко у те узда се.
 
Natrag
Top