Trojstvo
Martin Luther
Na ovu temu ludost Božja i mudrost svijeta su u sukobu. Božja izjava da je on jedan Bog u tri različite osobe, svijet gleda kao potpuno nerazumno i glupo; a sljedbenici pukog razuma, kad ga čuju, smatraju svakoga tko ga podučava ili vjeruje samo budalom. Stoga se ovaj članak neprestano napada, od vremena apostola i očeva do danas, kao što povijest svjedoči. Posebno je evanđelje svetog Ivana bilo izloženo napadu, koje je napisano s posebnom svrhom učvršćivanja ove dogme protiv napada Cerintusa heretika, koji je u apostolsko doba već pokušao dokazati od Mojsija postojanje samo jednog Boga, što je dodijelio kao razlog da naš Gospodin Isus ne može biti pravi Bog zbog ljudske nemogućnosti da je Bog i čovjek ujedinjen u jednom biću.
O besramni razume! Kako mi jadni, jadni smrtnici možemo shvatiti ovu misteriju Trojstva? Mi koji ne razumijemo djelovanje vlastitih fizičkih sila – govora, smijeha, sna, stvari o kojima imamo svakodnevno iskustvo? Ipak, mi bismo, neokaljani Božjom riječju, vođeni samo našom pogrešivom glavom, izrekli samu Božju prirodu. Nije li vrhovna sljepoća za čovjeka, kada nije u stanju objasniti najneznačajniju fizičku operaciju koja se svakodnevno svjedoči u vlastitom tijelu, pretpostaviti da razumije nešto iznad i izvan moći razuma da shvati, nešto o čemu samo Bog može govoriti, i ishitreno potvrditi da Krist nije Bog?
Doista, da je razum standard prosudbe u takvim stvarima, također bih mogao napraviti uspješan pothvat; ali kada se zaključci čak i dugih i zrelih razmišljanja o toj temi uspoređuju sa Svetim pismom, oni neće stajati. Stoga moramo ponoviti, iako bi rezultat trebalo biti samo mucanje, ono što nam Biblija govori, naime: da je Isus Krist pravi Bog i da je Duh Sveti također pravi Bog, ali ne postoje tri boga; Ne tri božanske prirode, kao što možemo govoriti o tri brata, tri anđela, tri sunca, tri prozora. Postoji jedna nedjeljiva božanska suština, dok prepoznajemo razliku u odnosu na osobe
Pavao, govoreći o Kristu u Hebrejima 1,3, govori o njemu kao o izričitoj slici Božje supstancije. Opet, u Kološanima 1,15 kaže o Kristu: "Tko je slika nevidljivog Boga, prvorođenca svega stvorenog." Moramo uzeti ove riječi za ono što kažu – da su sva stvorenja, čak i anđeli i ljudi, rangirana ispod Krista. Ova klasifikacija ostavlja prostor samo Bogu: oduzimanje stvorenja, ostaje samo Bog. Jedno je, dakle, isto reći da je Krist prvorođenac svih stvorenja i da je Krist pravi i bitni Bog.
Da stvar bude što jasnija, Pavao koristi izraz "slika nevidljivog Boga". Ako je Krist slika Božja, on mora biti osoba različita od onoga čija je slika, ali u isto vrijeme u jednoj božanskoj suštini s Ocem. On i Otac nisu jedna osoba, već dvije, a Krist ipak ne bi mogao biti izričita slika Očeve osobe, ili suštine, da nije jednako božanski. Nijedno stvorenje ne može biti slika božanske suštine, jer ne posjeduje tu bit. Da ponovimo, Krista se ne bi moglo nazvati izričitom Božjom slikom da on i Otac nisu različite osobe; Mora postojati jedna slika i jedna koji je kao slika.
Izraženo jasnije i prema Svetom pismu, jedna osoba je Otac, koji u vječnosti rađa drugoga; drugi je Sin, rođen u vječnosti, ali obojica su jednako vječni, moćni, mudri i pravedni.
Iako Židovi i Turci ismijavaju naš nauk, kao da smo podučavali postojanje trojice braće na nebu, to ništa znači. Ali oni nam čine loše i falsificiraju naše učenje; jer ne zamišljamo Trojstvo kao u naravi trojice ljudi ili tri anđela. Smatramo to jednom božanskom suštinom, intimnošću koja nadmašuje svako zemaljsko jedinstvo. Ljudsko tijelo i duša nisu tako potpuno jedno kao Trojedini Bog. Nadalje, tvrdimo da Sveto pismo uči da je u jednoj božanskoj suštini Bog Otac rodio sina. Prije nego što je bilo koje stvorenje stvoreno, prije nego što je svijet stvoren, kako Pavao kaže, "prije postanka svijeta", u vječnosti, Otac je začeo Sina koji je jednak s njim i u svakom pogledu Bog poput sebe. Ni na koji drugi način Pavao ne bi mogao nazvati Krista ekspresnom slikom nevidljivog Boga. Tako je dokazano da su Otac i Sin različite osobe i da ipak postoji samo jedan Bog, zaključak od kojeg ne možemo pobjeći ako ne proturječimo Pavlu, i da ćemo postati Židovi i Turci.
PAVAO I MOJSIJE SLAŽU SE U SVJEDOČENJU.
Pavao ponovno spominje Krista u različitom izrazu, govoreći: "Niti iskušavamo Krista, kao što su neki od njih također kušali, i bili uništeni od zmija." 1. Korinćanima 10:9. Sada, imajući ovaj stih na umu, imajte na umu kako se Pavao i Mojsije ljube, koliko jasno jedan reagira na drugoga. Jer Mojsije kaže (Brojevi 14:22): "Svi ti ljudi... iskušavali su me ovih deset puta i nisu čuli moj glas", a s tim u vezi, govornika predstavlja izraz "Gospodin", svugdje u Bibliji koje smo tiskali velikim slovima kako bi naznačio ime koje pripada samo Vječnom, primjenjivo samo na jedinog pravog Boga.
Drugi izrazi koji se koriste za označavanje Boga ponekad se primjenjuju i na ljude, ali ova riječ "Gospodin" odnosi se samo na Boga.
Sada, Mojsije kaže: »I Gospodin [Adonai, pravi Bog] reče... Svi ti ljudi... iskušavali su me ovih deset puta." Zatim dolazi Pavao objašnjavajući tko je taj Bog – rekavši da su kušali »Krista«. Pretražite ovu izjavu ako možete; ostaje činjenica da Pavao izjavljuje da je Krist bio kušan, a Mojsije ga čini jedinim vječnim i istinskim Bogom. Štoviše, Krist se u to vrijeme nije rodio;
Ipak, apostol jasno kaže: Kušali su Krista, nemojmo ga također iskušavati.
8. Svakako, dakle, Krist je čovjek kojem se Mojsije obraća kao Bogu.
Prema tome, Mojsijevo svjedočanstvo davno prije identično je svjedočanstvu Pavlovog.
Iako koriste različite pojmove, obojica priznaju Krista kao Sina Božjega, rođenog u vječnosti Oca, u istoj božanskoj suštini, a ipak različitom od njega. Tu razliku možete nazvati kako hoćete; Označavamo to pojmom "osoba". Istina, ne dajemo potpuno jasno objašnjenje misterije; mi samo mucamo kada govorimo o "Trojstvu? Ali što nam je činiti? Ne možemo poboljšati pokušaj. Dakle, Otac nije Sin, već se Sin rađa od Oca u vječnosti; a Duh Sveti polazi od Boga Oca i Boga Sina. Dakle, postoje tri osobe, a opet samo jedan Bog. Jer ono što Mojsije izjavljuje o Bogu Pavao kaže govori se o Kristu.
Isti argument koji Pavao znatno koristi u Djelima 20,28, kada, blagoslivljajući Crkvu i potičući okupljene svećenike u vezi s njihovom službom, kaže: "Obratite pažnju na sebe i na svo stado, u kojem vas je Duh Sveti učinio biskupima, da nahranite crkvu Gospodnju koju je kupio vlastitom krvlju." To je, također, značajan tekst, koji izvan svake kontroverze dokazuje da je Krist naš Gospodin, koji je kupio Crkvu svojom krvlju, doista Bog, a njemu pripada Crkva. Jer apostol jasno tvrdi da je Bog bio taj koji je kupio Crkvu svojom krvlju i da je Crkva njegova.
Sada, s obzirom na činjenicu koja je već utvrđena da su osobe različite i daljnju izjavu da je Bog kupio Crkvu vlastitom krvlju, neizbježno zaključujemo da je Krist naš Spasitelj pravi Bog, rođen od Oca u vječnosti, i da je također postao čovjekom i da je rođen od Djevice Marije u vremenu.
Ako se takva krv – materijalna, opipljiva, grimizna krv, koju je prolio pravi čovjek – doista treba nazvati Božjom krvlju, onda onaj koji ju je prolio mora biti zapravo Bog, vječna, svemoguća osoba u jedinoj božanskoj suštini. U tom slučaju doista možemo reći da krv koja teče sa strane raspetog i prolivena po tlu nije samo krv običnog čovjeka, već Božja. Pavao se ne upušta u neozbiljne razgovore. On govori o najvažnijoj stvari; i on je u krajnjoj ozbiljnosti kada nas on u svojoj pobudnici podsjeća da je uzvišena služba vladati Crkvom i hraniti je Božjom riječju. Da se ne bismo igrali u obavljanju takve službe, podsjećamo se da mu je stado jednako drago kao i krv njegovog dragog Sina, toliko dragocjena da sva stvorenja zajedno ne mogu pružiti ekvivalent. A ako smo indolentni ili nevjerni, griješimo protiv Božje krvi i postajemo krivi za nju, u onoj mjeri u kojoj je svojom krivnjom uzaludno prolivena za duše koje bismo trebali nadzirati.
Postoje mnogi odlomci sličnog uvoza, osobito u Evanđelju po Ivanu. Dakle, ne možemo izbjeći istinu, ali moramo reći da su Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti tri pojedinačne osobe, ali od jedne božanske suštine. Mi ne, kao što Židovi i Turci podrugljivo tvrde, ne štujemo tri boga; štujemo samo jednog Boga, koji nam je predstavljen u Svetom pismu kao tri osobe.
Krist je rekao Filipu (Ivan 14,9), "Tko me vidje, vidje Oca." Tamo Krist polaže pravo na jedinstvo i jednakost s Ocem u jedinoj božanskoj suštini. Kao i Pavao u Kološanima 1,15, gdje Krista naziva "slikom nevidljivog Boga", istodobno ukazujući na dvije različite osobe: Otac nije Sin, a Sin nije Otac, ali oni su jedan Bog. Takvi odlomci su, kažem, česti. Pomoću njih sveti oci hrabro su održavali ovu dogmu Trojstva protiv đavla i svijeta, čineći je tako našom baštinom.
Sada, zašto brinuti ako razum to smatra ludošću? To ne zahtijeva nikakvu vještinu da razglabam tim stvarima; Mogao bih to učiniti i ja kao i drugi.
Ali, hvala Bogu, imam milosti da ne želim polemiku o tome.
