10.04.2017. u 09:09
Ispovijest bivšeg svećenika: Zašto sam napustio katoličanstvo i prešao na islam
U svojoj ispovijesti Tawfiq govori o razlozima napuštanja rimokatoličanstva i prelaska na islam.
–
Bilo mi je lijepo dok sam bio svećenik i pomagao ljude nekoliko godina. Ali ipak, duboko u sebi, nisam bio sretan i osjećao sam da nešto nije uredu. Na svu sreću, i to je bila Božija volja, neki događaji i slučajnosti u mom životu su me dovele do islama, – rekao je između ostalog Tawfiq koji je u Britaniji od jednog dijela radikalnih katolika oštro kritikovan.
Idris je da bi postao svećenik jedno vrijeme proveo na izučavanju i u Vatikanu. Rijetko se kada susretao sa islamskom kulturom sve do posjete Kairu gdje je, kako kaže, “ostao šokiran”.
U Egiptu je prvi put razgovarao s muslimanima i ostao zapanjen kada je čuo poziv na molitvu sa obližnje džamije i vjernike koji se okreću prema Meki za vrijeme molitve.
–
Ta sedmica odmora uticala je na mene kao ništa do tada u životu. Tada je počelo klijati sjeme islama u meni. Prvi put sam se tada sreo s muslimanima i oni nisu bili onakvi kakve o njima govore u medijima. To su bili sasvim obični ljudi. Štaviše, oni su bili kulturni ljudi ispunjeni vjerom sa čime se nikada u životu prije nisam susreo – govori Tawfiq.
Nakon 11. septembra odlučio je više učiti o islamu, kada upoznaje i Yousufa Islama, bivšeg rock pjevača Cata Stevensa, koji je također prešao na islam.
– Pitao sam ga: “Šta treba učiniti da bih postao musliman?” On mi je odgovorio da musliman mora vjerovati u Boga, moliti se pet puta dnevno i postiti u vrijeme Ramazana.
– Onda me je Yousuf Islam pitao “Pa šta čekaš? Šta te spriječava?”. Na to sam mu odgovorio da nisam spreman još napuštati katoličku vjeru. U tom trenutku uslijedio je poziv na molitvu okupljenim muslimanima koji su se poredali u red za molitvu. Sjedio sam pozadi i počeo plakati. Tada sam rekao sam sebi
“Koga ja to želim napraviti budalom?”, priča Tawfiq o trenutku kada je odlučio preći na islam.
================================================================================
Zašto je katolički sveštenik napustio svoju crkvu i postao Jehovin svedok?
NAKON što je studirao u Rimu devet godina, Antonio dela Gata je 1969. postao sveštenik. Kasnije je radio kao upravnik semeništa blizu Napulja. Tamo je, nakon mnogo istraživanja i meditacije, zaključio da se katoličanstvo ne temelji na Bibliji.
Probudite se! je razgovarao s njim o njegovoj duhovnoj potrazi.
Ispričajte nam nešto o svom detinjstvu.
Rođen sam u Italiji 1943. Odrastao sam u malom selu, gde je moj otac bio poljoprivrednik i stolar. Roditelji su mene, moju braću i sestre odgajali da budemo dobri katolici.
Zašto ste želeli da postanete sveštenik?
Kao dečak sam voleo da slušam sveštenike u crkvi. Bio sam očaran njihovim glasom i impresivnim obredima. Zato sam silno želeo da i ja postanem sveštenik. Kada sam imao 13 godina, majka me je odvela u internat, gde su se dečaci spremali za daljnje školovanje kako bi postali sveštenici.
Da li je vaše školovanje obuhvatalo i proučavanje Biblije?
Ne baš. Kada sam imao 15 godina, jedan nastavnik mi je dao jevanđelja, to jest istorijski izveštaj o Isusovom životu i njegovoj službi. Pročitao sam ih nekoliko puta. Sa 18 godina, otišao sam u Rim da bih studirao na tri pontifikalna univerziteta, koja su pod papinim direktnim nadzorom. Učio sam latinski, grčki, istoriju, filozofiju, psihologiju i teologiju. Iako smo recitovali stihove iz Biblije i slušali čitanje Biblije na nedeljnim propovedima, nismo je zaista proučavali.
Postali ste upravnik semeništa. Da li je to uključivalo i podučavanje?
Moj posao je uglavnom bio administrativnog karaktera. Ali sam i predavao o dekretima Drugog vatikanskog sabora.
Zašto ste počeli da sumnjate u svoju crkvu?
Tri stvari su me mučile. Crkva je bila umešana u politiku. Tolerisala je nepristojno ponašanje među sveštenicima i vernicima. Nadalje, neka katolička učenja su mi bila nelogična. Na primer, kako bi Bog ljubavi mogao da zauvek kažnjava ljude koji su umrli? Zatim, da li Bog zaista želi da uz brojanicu ponavljamo molitve na stotine puta? *
Šta ste uradili?
Očiju punih suza, molio sam se za vođstvo. Takođe sam kupio i katoličku
Jeruzalemsku Bibliju, koja je tada tek objavljena na italijanskom, i počeo sam da je čitam. Zatim, jednog nedeljnog jutra, dok sam odlagao svoju odoru nakon mise, dva čoveka su došla u semenište. Predstavili su mi se kao Jehovini svedoci. Razgovarali smo duže od sat vremena o Bibliji i o tome šta ona kaže o obeležjima prave religije.
Kakav su utisak ti posetioci ostavili na vas?
Divio sam se njihovom uverenju i lakoći s kojom su pronalazili stihove u jednom katoličkom izdanju Biblije. Kasnije me je posećivao jedan drugi Svedok, koji se zove Mario. Bio je strpljiv i veran — svake subote u devet ujutru, po suncu i kiši, zvonio bi na vrata semeništa.
Šta su drugi sveštenici mislili o tim posetama?
Pozvao sam ih da se pridruže našim razgovorima, ali niko od njih nije ozbiljno prišao proučavanju Biblije. Međutim, ja sam uživao. Učio sam predivne stvari, na primer, zašto Bog dopušta zlo i patnju, što me je godinama mučilo.
Da li su vaši pretpostavljeni pokušali da vas odvrate od proučavanja Biblije?
Tokom 1975, nekoliko puta sam išao u Rim da bih objasnio svoje stavove. Moji pretpostavljeni su pokušali da promene moja razmišljanja, ali niko od njih nije koristio Bibliju. Na kraju sam 9. januara 1976. napisao Rimu da više ne želim da budem katolik. Dva dana kasnije sam napustio semenište i krenuo vozom da prvi put prisustvujem sastanku Jehovinih svedoka, za koji se ispostavilo da je bio veći skup na kom je bilo nekoliko skupština. Tamo je sve bilo toliko drugačije od onoga na šta sam bio navikao. Svaki Svedok je imao Bibliju i u njoj pratio šta su govornici iznosili o različitim temama.
Šta je vaša porodica mislila o svemu tome?
Većina mi se žestoko protivila. Međutim, saznao sam da je jedan od moje braće proučavao Bibliju sa Svedocima u Lombardiji, severnom delu Italije. Otišao sam kod njega i tamošnji Svedoci su mi pomogli da pronađem posao i stan. Kasnije te godine, krstio sam se kao Jehovin svedok.
Konačno osećam bliskost s Bogom
Da li žalite za nečim?
Ni za čim! Konačno osećam bliskost s Bogom, jer se ono što znam o njemu temelji na Bibliji, a ne na filozofiji ili crkvenoj tradiciji. Osim toga, mogu da poučavam druge onome u šta iskreno verujem.
==============================================
TEOLOŠKI KOMENTAR
Ivica Raguž za Bitno.net: O homoseksualnim svećenicima i biskupima u Crkvi
Dr. sc. Ivica Raguž s Katoličkog bogoslovnog fakultete u Đakovu za naš je portal napisao tekst o pitanju homoseksualnih svećenika i biskupa koje je nakon skandala povezanih sa seksualnim zlostavljanjem unutar Crkve došlo u središte pozornosti. Izazov koji stoji pred današnjom Crkvom, smatra Raguž, puno je dublji od pitanja ređenja homoseksualaca i pred nju stavlja ključno pitanje odnosa prema strahu Božjem.
Foto: svetistembtekije.hr
Tema homoseksualnosti postala je danas jedna od gorućih tema u Katoličkoj crkvi. U posljednje vrijeme otišlo se jedan korak dalje i sada se progovara sve više o homoseksualnim svećenicima i biskupima u Crkvi. Katolici, vjernici potpuno su zbunjeni novonastalom situacijom, a još više ih zbunjuju čudni i vrlo često neprimjereni i površni komentari o svećeničkoj homoseksualnosti, komentari koji dolaze čak i od samih biskupa, teologa, katoličkih i drugih novinara. A još više ih možda iznenađuje i potpuna šutnja mnogih pastira i teologa od kojih se očekuje da teološki i duhovno istinski pokušaju dati odgovor na ono što se zbiva u Katoličkoj Crkvi glede homoseksualnosti općenito, a potom i glede svećeničke homoseksualnosti. Ovdje bih se, dakako, zadržao samo na drugoj temi, svećeničkoj homoseksualnosti. Ovo promišljanje vjerojatno ne će dati odgovore na mnogobrojna pitanja, ali se nadam da će barem potaknuti na daljnja promišljanja, odnosno na kršćansko razlikovanje duhova. Krenimo redom.
Sukob dviju skupina u Crkvi
Prvo, u Katoličkoj crkvi postoje vjernici koji su mišljenja da svi ovi posljednji skandali s homoseksualnim svećenicima, biskupima, u Crkvi nisu uopće skandali. Naime, mnogi su teolozi mišljenja da homoseksualnost uopće nije problem: da ga Sveto pismo ne zabranjuje, odnosno da su te zabrane, ako uopće postoje u Pismu (!) posljedica patrijarhalnoga sustava, “uvjetovane ondašnjim vremenom”, kako se to veli. Uostalom, ti isti vjernici (teolozi i drugi) smatraju da se, primjerice, zabrana homoseksualnih čina duboko protivi kršćanskoj ideji ljubavi i milosrđa. Pojednostavljeno rečeno, njihovo je mišljenje: homoseksualne se osobe vole, ljube, žive u vjernosti jedna prema drugoj, vjeruju u Boga: dakle, u čemu je problem? Što tu ima loše? Zar nije sam Isus Krist objavio Boga kao Boga ljubavi i milosrđa? Danas tako postoji jedna cijela skupina vjernika (teologa, biskupa, posljednji slučaj p. Wucherpfenniga, rektora Isusovačkoga teološkog fakulteta u Frankfurtu, kao samo jedan primjer) koji zastupaju to mišljenje. Oni traže da homoseksualci u Crkvi budu u cijelosti ravnopravni ostalim vjernicima. U tom smislu nije dovoljna samo dušobrižnička i pastoralna skrb za homoseksualne parove, nego istinsko priznanje njihove ljubavi (blagoslov parova, sakrament braka itd.)
Temeljna pak teza, koja se provlači kod te skupine, jest ta da je katolička moralna teologija spolnosti kod većine vjernika već ionako beznačajna, i da to treba konačno priznati i započeti nešto sasvim novo.
U svakom slučaju, tvrde oni, svećenici ne smiju ni u kojem slučaju osuđivati zajednički život homoseksualaca, a kamoli njihove homoseksualne čine. Dakle, razvidno je da za tu skupinu vjernika homoseksualni skandali uopće nisu skandali. Pritom, sekularni mediji uglavnom stoje na njihovoj strani (što je razumljivo, jer je to logika sekularnih medija), odnosno mediji vrlo lukavo koriste te skandale kako bi napali Katoličku crkvu koja je nesnošljiva prema homoseksualcima itd. Temeljna pak teza, koja se provlači kod te skupine, jest ta da je katolička moralna teologija spolnosti kod većine vjernika već ionako beznačajna, i da to treba konačno priznati i započeti nešto sasvim novo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nažalost, ta skupina vjernika u mnogo čemu ima pravo. Naime, od kršćanske moralne teologije (spolnosti) ostale su, ako su uopće i ostale, “reliquiae reliquiarum”, ostatci ostataka. Budimo iskreni: Crkva se već polako navikava na rastave brakova (prešutno dopušta se ili barem misaono podržava pričešćivanje rastavljenima: “treba razumjeti ljude”, “njihovu novu ljubav” itd.), ne usuđuje se više progovoriti kritički o toj temi (tko će još o rastavljenima i ponovno vjenčanima govoriti kao o onima koji žive u grijehu?), navikla se i na to da svećenici napuštaju svećeništvo i zato im se čestita (oni su “autentični”). Crkva se polako navikava i na mnoge druge teme glede spolnosti i obitelji. Jednom riječju, svjedoci smo gotovo potpunoga kraha kršćanske moralnosti! No, da ne duljimo, ta skupina vjernika, svećenika i teologa, tvrdi da je dobro da je tako. Jer, u konačnici Bog u Isusu Kristu nije Istina, Istine zapravo ni nema. Ono što nam preostaje jest ljubiti se, živjeti humano, brinuti se jedni za druge (za ovaj svijet, za prirodu, životinje itd.), upravo zato što Istine nema. Nestanak Istine, tvrde oni, oslobađa vjernike i sve ljude i čini da konačno budu ljudi, da počnu ljubiti! Otprilike u tom smjeru, svjesno ili nesvjesno, ide argumentacija navedene skupine vjernika. Nažalost, u pravu su, jer ta skupina upravo zabija možda i posljednji čavao u već duže vremena postojeći lijes kršćanske moralnosti.
Drugo, vjernici pak druge skupine skandalizirani su homoseksualnošću, a onda i svećenicima, biskupima, bogoslovima homoseksualcima ili onima s homoseksualnim težnjama. Ta skupina i dalje brani “vrjednote”, kako oni to vele, kršćanstva, a time i kršćanskoga spolnog morala. Za njih je glavni problem današnje Crkve homoseksualni lobi koji je kriv i za mnoge druge skandale, kao što su pedofilija, klerikalizam, karijerizam. Oni se žestoko obrušavaju na svećenike, biskupe homoseksualce. Razlog tomu što raste broj homoseksualnih svećenika i bogoslova prvenstveno vide u utjecaju modernoga društva na Crkvu, na svećenike. Spominje se libertinizam 1968. Dakle, ta skupina svaljuje krivicu za pojavu sve većeg broja homoseksualnih svećenika, biskupa, na libertinsko društvo, na pogrješne moderne filozofije i teorije itd. Rješenje se vidi u obrani kršćanskih “vrjednota”, u novom načinu odgoja i obrazovanja, u “čišćenju” sjemeništa od bogoslova homoseksualaca ili onih s homoseksualnim težnjama. Štoviše, mnogi idu i korak dalje te tvrde da je jedino rješenje bespoštedna i beskompromisna borba protiv homoseksualizma u sjemeništima i u svećeništvu, jer su homoseksualci uglavnom odgovorni za većinu zala Crkve, zala koja smo već spomenuli (pedofilija, klerikalizam, karijerizam itd.)
Ne mogu dalje ulaziti u detalje, ali po mojem mišljenju, danas se odigrava golem sukob, više ili manje, tih dviju skupina, takvih pozicija u Katoličkoj crkvi. To stvara veliku konfuziju, nered, nesigurnost u mnogih vjernika i zato je potrebno barem pokušati razlikovati duhove. Radi se o sljedećem.
Nestanak straha Božjega u Crkvi
Kao svećenik i kao onaj koji se trudi vjerujući u Boga promišljati Boga, ne mogu se svrstati ni u jednu, ni u drugu skupinu. Kao što sam već bio pisao na jednom drugom mjestu, glavni problem Katoličke crkve danas jest bezbožnost. Crkva je često bila u velikim krizama, mračnim vremenima, jer Crkva uvijek jest i Crkva grješnika. Ali danas živimo u nekim posebnim vremenima, a to su vremena bezboštva: Bog više ne igra gotovo nikakvu ulogu u većine vjernika! Bog uopće više ne oblikuje, ne određuje živote većine vjernika. Ne samo da vjernici žive kao da Boga nema, nego oni žive bez Boga.
Danas živimo u nekim posebnim vremenima, a to su vremena bezboštva: Bog više ne igra gotovo nikakvu ulogu u većine vjernika! Bog uopće više ne oblikuje, ne određuje živote većine vjernika.
Bog je u posljednjih pedesetak godine polako nestajao, dok nije iščeznuo. Bog je prvo bio Otac (Drugi, Zakon, zahtjevnost, moralnost), pa je onda malo pomalo postajao Majka (milosrđe, nježnost, razumijevanje), onda Sestra-Brat (jednak nama, bez zahtjevnosti dakako), a sada je Bog nestao u horizontalnom humanizmu: Bog je duh, moj duh, ja, ti, mi smo zapravo Bog! Bog se tako rasplinuo u ljudskom. To potvrđuje niz činjenica, niz “krahova”: krah eshatologije (Tko još razmišlja o nebu? Tko još razmišlja o paklu? Tko se još bori za spas svoje duše? Budimo iskreni, gotovo nitko.), krah molitvenoga i sakramentalnoga života, krah ritualnosti, krah teologije (bijeda današnje sveučilišne teologije, koja uglavnom nema nikakve veze s ozbiljnom teologijom), krah redovništva (danas su to zajednice onih koji se žele “samoostvariti”, a ne onih koji žive u poslušnosti prema Kristu), potpuni krah spolnoga morala koji je postao krajnje beznačajan za svećenike, a onda i same vjernike. Mogli bismo još nabrajati, ali ovdje to nije potrebno. Svi ti i drugi krahovi samo su posljedica kraha vjere u Boga, odnosno posljedica su bezboštva koje danas vlada Crkvom. Ili onoga, što bih biblijski rekao, posljedica su potpunoga nestanka straha Božjega!
Malo je onih koji se istinski boje Boga: koji svetim strahom Božjim potvrđuju da postoji Bog kao Drugi, kao Zakon; koji strahom potvrđuju diferenciju, razliku između sebe i Boga; koji strahom dozivaju sebi i drugima u svijest da postoji Svetost i da spram te Svetosti postoji grješnost; kojima zbog straha Božjega ne pada na pamet uljepšavati i pravdati svoje grijehe, nego se trude u strahu Božjem biti dostojni Božje svetosti i čuvati se grijeha. Dakle, nema više straha Božjega. Jer, naravno, današnji svećenici, biskupi, neprestano nam ponavljaju: Boga se ne treba bojati!
Nema više straha Božjega. Jer, naravno, današnji svećenici, biskupi, neprestano nam ponavljaju: Boga se ne treba bojati!
Bezbožnost jedne i druge skupine
Nakon ovoga dugog uvoda, koji je bio potreban da razumijemo cijeli fenomen homoseksualizma u Crkvi i svećeničkoga homoseksualizma, sada mogu donijeti sljedeća promišljanja:
Lako je primijetiti da je prva skupina izričaj bezboštva i nestanka straha Božjega. Analizirajući njihove teologije, promišljanja, njihovo “mrcvarenje” Svetoga pisma, uvijek se pitam zašto uopće još ti vjernici, teolozi, govore o Bogu. Čemu još Bog? Čemu još Isus Krist? Čemu Sv. pismo? Iskreno rečeno, na njihovu mjestu pokušao bih biti sam dosljedniji i odlučio bih se biti ateist-humanist. Jer, i ovako i onako, sve postojeće u Crkvi za njih je opasno i zagušljivo (dogme, moral, rituali, sakramenti, uloga žene), pa bi ateistički humanizam vjerojatno bio veliko oslobođenje. U Katoličkoj Crkvi takve pozicije zastupaju uglavnom vjernici starosne dobi od 40-te godine živote pa nadalje. Jer, mlađi vjernici, Bogu hvala, ipak sve više uviđaju da takvo bezbožno kršćanstvo, kršćanstvo bez straha Božjega, ne samo da poništava kršćanstvo, nego ugrožava i sam humanizam: krah istinskoga straha Božjega jest uvod u nasilje među ljudima (ništa više nije sveto: ni Bog, ni djeca, ništa!); krah straha Božjega jest uzrok ljudskih strahova (strah od političara, sustava; nastanak depresija, nutarnjih strahova itd.). Ali to je jedna druga tema.
Po mom mišljenju druga skupina samo je druga strana iste medalje, a to je isto bezboštvo i kraj straha Božjega!
Naime, u takvom kršćanstvu naglasak je na “vrjednotama”, na tzv. obrani “vrjednota”. Meni je taj pojam ne samo krajnje mrzak, nego on svjedoči o bezbožnosti i nestanku straha Božjega. “Vrjednote” nemaju smisla i nema ih smisla braniti, ukoliko čovjek, vjernik, više stvarno ne vjeruje u Boga, ako je Bog, kao izvorište i temelj vrjednota, prestao stvarno postojati u životima vjernika. Upravo zato što se danas u Katoličkoj Crkvi sve više govori o vrjednotama, tim se sve više potvrđuje da one nemaju nikakvo značenje! Jer, “vrjednote” su prazne, beznačajne i nemoćne da oblikuju naše živote, ako više ne vjerujemo u Boga. Zato ta skupina vjernika u Crkvi, koja neprestance govori o vrjednotama (bez Boga) i kršćanstvo reducira na vrjednote (bez Boga), zapravo koristi te iste vrjednote, Crkvu, za ovozemaljske interese: politički interesi (dovođenje određenih političara na vlast: ona će obraniti “vrjednote” naroda, Crkve), osobni interesi (uhljebljivanje prijatelja i rodbine), način obračuna s političkim i drugim protivnicima zbog vlastitoga koristoljublja.
Mlađi vjernici, Bogu hvala, ipak sve više uviđaju da takvo bezbožno kršćanstvo, kršćanstvo bez straha Božjega, ne samo da poništava kršćanstvo, nego ugrožava i sam humanizam
Nije teško vidjeti kako se kršćanstvo u toj logici “vrjednota” pretvara u jednu veliku karikaturu, u način ostvarenja prljavih ovozemaljskih interesa. Dakle, ta druga skupina samo je druga strana iste medalje. Tako imamo sljedeći fenomen: prva se skupina bori protiv današnjega katolicizma u ime ovozemaljskih interesa (reduciranje na humanizam; obrana čovjeka i njegovih prava u skladu s vlastitim željama, a ne s Bogom), a druga skupina brani današnji katolicizam vrjednota, opet u ime ovozemaljskih interesa, odnosno iza obrane vrjednota krije se egoizam (politika, novac, moć, karijera, uspjeh, zapošljavanje). Da budem iskren, ne znam tko više uništava kršćanstvo. Ponekad mi se čini da prednjači ova druga skupina, jer se ona predstavlja kao gorljiva braniteljica kršćanstva, a zapravo ga time iznutra rastače. Stoga, bezbožnost, nestanak straha Božjega prisutan je i u jednih, i u drugih.
Krah očinstva, muškosti, autoriteta
Sad možemo doći do homoseksualizma svećenika. Mogu se navesti razni razlozi povećanoga broja homoseksualaca u svećeništvu, biskupstvu, među bogoslovima. Navest ću samo neke: sve veći broj rastava brakova, gdje djeca ostaju isključivo sa samohranim majkama; djeca bez roditelja, jer roditelji nemaju više vremena za djecu (ideologija posla, karijere); obitelji s jednim djetetom; nestanak uloge oce, a time nestanak simbolike Drugoga, Zakona (kultura anti-Edipa, Deleuze-Guattari); kriza muškosti (današnji nezreli “Petar Pan-ovi”; nesposobnost predstavljanja određenoga simboličkog, religijskoga poretka); agresivni feminizam; pornografsko društvo i dr. Kako svećenička zvanja dolaze iz takvoga društva, ne treba se čuditi da je u porastu sve veći broj homoseksualaca u svećeništvu.
Svećenici i biskupi sve su manji sposobni biti istinski “očevi”: simbolički predstavljati Autoritet, Drugoga, Zakon, Boga; sve su manje muškarci: sve veći broj svećenika, biskupa, jest bez autoriteta
Ili, pak, što nije ništa manje zabrinjavajuće, a o čemu se vrlo malo govori, svećenici i biskupi sve su manji sposobni biti istinski “očevi”: simbolički predstavljati Autoritet, Drugoga, Zakon, Boga; sve su manje muškarci: sve veći broj svećenika, biskupa, jest bez autoriteta, nezreli i zaigrani “Petar Pan-ovi”; sve manje “ratnici”, sve više birokrati: oni koji samo ponavljaju: ni u šta “ne bih se štel mešati”. Bitno je da horizontala bude zadovoljena: novac, uspjeh, političko-društvena važnost itd. Isti je problem i u odgoju u sjemeništima: poglavari, duhovnici koji nisu “očevi”, autoriteti, nego oni koji se svim silama trude biti “jednaki” svojim sjemeništarcima. Isto je tako i na teološkim fakultetima: profesorima nije više stalo da u središtu bude “znanje”, Bog, Drugo, nego studenti: nastoje se što više svidjeti studentima kako bi dobili što bolje ocjene u studentskim anketama itd. Nažalost, to je stanje današnje Crkve, barem u Europi i u Hrvatskoj. Zato je homoseksualnost samo jedan vid daleko šire problematike.
Stoga, jasno ovdje kažem: homoseksualnost svećenika, bogoslova, pa ni homoseksualni lobiji, uopće nisu glavni problem današnje Katoličke Crkve. Dakako, postoje homoseksualni lobiji. To nije ništa novo u Crkvi. Homoseksualni lobiji lako se mogu razumjeti, ako samo i usput bacimo pogled na kulturu homoseksualnih svećenika, biskupa. Navodim sljedeće: homoseksualni svećenici manje su vidljivi u svojim porocima, nema opasnih i svima vidljivih druženja sa ženama, nema opasnosti od djeteta; homoseksualni svećenici uglavnom su poslušniji poglavarima (logički, poglavar im je muškarac!); homoseksualni svećenici daju dojam da su “crkveniji”, zato što su “društveniji” (uživaju u muško-svećeničkim druženjima), nego heteroseksualni koji su individualniji (druže se više s onima izvan klerikalnih krugova, uostalom sa ženama!); lakše razvijaju karijeru, stvaraju kulturu privilegija i interesa (jedan drugoga podupiru u karijeri; svećenik ne može svoju “ženu” poduprijeti u svećeničkoj karijeri, niti ona njega); lakše izbjegavaju kazne u biskupijama (veća je vjerojatnost, a što je nažalost uglavnom istina, da će svećenik sa ženom ili djetetom biti daleko prije suspendiran, nego onaj homoseksualni sa svojim porocima).
Započeti “lov na homoseksualne vještice” u određenim krugovima Katoličke Crkve krajnje mi je odbojan. Smatram ga potpuno teološki i duhovno pogrješnim i štetnim za Crkvu
Dakle, sve je to poznato (barem meni i drugim svećenicima). Ali nemojmo se zavaravati. Nisu to ni jedini, a ni najgori lobiji koji postoje među svećenicima, biskupima. To sada ovdje nije naša tema, ali je dobro imati to na umu. Opet ponavljam, homoseksualni svećenici, biskupi i homoseksualni lobiji nisu glavni problem Katoličke Crkve, niti je to išta novo u Crkvi. Štoviše, sada započeti “lov na homoseksualne vještice” u određenim krugovima Katoličke Crkve krajnje mi je odbojan. Smatram ga potpuno teološki i duhovno pogrješnim i štetnim za Crkvu. A još ću i to spomenuti, što mi je jednako odbojno: napad na homoseksualne svećenike, bogoslove i tobožnja obrana kršćanskih vrjednota dolazi vrlo često od onih koji se time koriste za svoje vlastite interese u Crkvi (heteroseksualni svećenici karijeristi) ili pak od onih koji opravdavaju svoj vlastiti grješni život (svećenici koji ne žive celibat, svećenici koji su napustili svećeništvo): upiru prstom u homoseksualce da sebe oslobode krivnje. Takvi osporavatelji i kritičari homoseksualizma u Crkvi samo štete Crkvi i njih se treba kloniti!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Strah Božji i kritika-apologija homoseksualnih svećenika, bogoslova
Time dolazim do dviju završnih misli:
prvo, svećenika homoseksualaca (kao i općenito homoseksualaca u Crkvi), ili pak onih s jasnim ili nejasnim homoseksualnim težnjama, oduvijek je bilo i prije, i uvijek će ih biti. I homoseksualnih lobija bilo je i prije, i uvijek će ih biti. A dodat ću, i vjernika i svećenika s pedofilskim sklonostima oduvijek je bilo u Crkvi, i uvijek će ih biti. Nije to ništa novo, jer je Crkva oduvijek bila Crkva grješnika. Ali, postojao je Bog, postojao je strah Božji. Ovako sv. Augustin opisuje strah Božji: “Strahom Božjim trebamo se obratiti da spoznamo Božju volju i što nam ona određuje; za čim da žudimo i čega da se klonimo. Taj strah treba u nama pobuditi svijest o vlastitoj smrtnosti i o smrti koja nas čeka. Strah Božji treba na neki način pribiti čavlima naše tijelo, razapeti sve naše oholosti na drvo križa.” Takav strah Božji bila je najbolja i jedina kritika homoseksualnosti u Crkvi. Strah Božji bio je ograda, kočnica, kriterij i mjerilo tim osobama, “čega se trebaju kloniti”, kako je napisao Augustin: bilo da se ne razmeću svojom homoseksualnošću, bilo da prestanu slobodno i libertinski živjeti svoju homoseksualnost. Strah Božji sprječavao je i svećenike s pedofilskim težnjama: Božja je svetost bila dovoljna da i dijete za njih bude sveto. Božja svetost svećeniku je dozivala u svijest i svetost njegova poziva. Čim je nestao strah Božji, sve se raspalo, a time je i homoseksualnost postala glavni problem, a k tomu i pedofilija (da ne spominjem druge skandale u Crkvi).
Nažalost, mnogi svećenici, biskupi, u današnjoj Crkvi čine veliku pogrješku kako bi se suprotstavili homoseksualnosti među svećenicima. Kreće se u “lov na vještice”, u borbu protiv homoseksualnosti na izvanjski način. Pa se stalno ponavlja kako je presudno isključiti iz sjemeništa bogoslove, sjemeništarce koji imaju te sklonosti. Također se neprestance govori o tome kako je važno uvesti nove metode odgoja u sjemeništima (psihologija, prisutnost žene itd.). Moram, nažalost, konstatirati da se takvim pristupom ništa ne će riješiti. Naime, ništa se time ne će postići, ako se svećenici, biskupi konačno ne usmjere na bit cijeloga problema, a to je bezbožnost, nestanak straha Božjega.
Ako se ne obratimo na strah Božji, ako to najbitnije ne zavlada u nama, ostaje samo još bezbožno katoličanstvo
Ako u Crkvi ponovno zaživi strah Božji, tada za mene ne će biti uopće problem što neki bogoslov, biskup, svećenik, ima i homoseksualne težnje, da je homoseksualac. Jer, ako on ima straha Božjega (a time bogobojazno življenje nauka Crkve), ako “pribija čavlima tijelo svoje oholosti na drvo križa”, on može biti svetiji od heteroseksualnoga svećenika! Zato u Crkvi, u sjemeništima i teološkim fakultetima, nije ključno, i zapravo je sporedno, po mom mišljenju, tražiti detektivski homoseksualce. Kao što je to bi slučaj s vrjednotama, ni ovdje “vrjednotu” svećeničke službe ne ćemo riješiti detektivsko-psihološkim metodama, obranom heteroseksualnih svećenika (Uostalom, što i heteroseksualni svećenik znači bez straha Božjega? Ništa!), ili upiranjem prsta na homoseksualce svećenike ili one s takvim težnjama. Uostalom, žalosno je što će takvim pristupom i mnogi dobri bogoslovi s homoseksualnim težnjama napustiti svoj hod prema svećeništvu, a one svećenike homoseksualce učinit će još nesigurnijima i jadnijima. Jednom riječju, istinski strah Božji najbolja je ne samo kritika, nego i apologija onih svećenika, biskupa, bogoslova, koji imaju homoseksualne težnje, ali koji žele i dalje biti Kristovi svećenici.
Stoga, današnja Crkva, njezini svećenici, biskupi, mogu ozdraviti ako se dogodi duhovna revolucija, veliki zaokret, obraćenje, a to je obraćenje za strah Božji. Tada, u tom strahu Božjem, i bogoslovi i svećenici homoseksualci, ili oni s homoseksualnim sklonostima, mogu biti u cijelosti Kristovi i mogu biti Kristovi svećenici: u strahu Božjem, koji “razapinje sve oholosti na drvu križa”, moći će biti vjerni Kristu, Kristovu nauku i nauku Crkve (zabrana homoseksualnih čina; život u celibatu), vjerni svojemu pozivu za spas duša koje su im povjerene.
U suprotnom bi me zaista bilo strah (puritanske) Crkve i (puritanskoga) svećeništva u kojem više ne bi bilo mjesta za homoseksualce svećenike ili bogoslove, bilo bi me strah takve Crkve i takvoga svećeništva bez straha Božjega. Takva Crkva i takvo svećeništvo “vrjednota”, bez Boga i bez straha Božjega, bit će možda još klerikalnije, zatvorenije, podložnije duhu ovoga svijeta te udaljenije od Isusa Krista. A tamo gdje postoji strah Božji, tamo ne će biti straha od homoseksualaca svećenika, bogoslova u Crkvi.
Zato, vratimo dostojanstvo strahu Božjemu, nastojmo onim divnim kršćanskim, djetinjim strahom Božjim liječiti svoje obitelji, međuljudske odnose, a time onda i svećeništvo. Prestanimo bez straha Božjega braniti homoseksualne odnose i čine (što čini prva skupina), ali prestanimo bez straha Božjega sve svaljivati na homoseksualce svećenike i bogoslove (druga skupina). Vratimo dostojanstvo strahu Božjemu: Ako se ne obratimo na strah Božji, ako to najbitnije ne zavlada u nama, ostaje samo još bezbožno katoličanstvo, a tada je zapravo svejedno kakvi su svećenici, bili oni sa ili bez homoseksualnih sklonosti.
dr. sc. Ivica Raguž | Bitno.net
AddThis Sharing Buttons
Share to Facebook
117Share to WhatsAppShare to TwitterShare to MessengerShare to ViberShare to E-mail
*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.
U Djelima apostolskim Luka piše Dj 20,7: U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći.
