Ne, pitanje je zaista koliko je to opravdano..
Mislim da ovu rec nema smisla drugacije prevesti nego "Dusa Ziva'' , jer joj je koren u reci ''nephes''.
A rec ''zivot'' na hebrejskom ima sasvim drugaciji izvor.
Zato su neki prevodioci tako i prevodili ''dusa ziva'' i ''zivot''. Dok ovaj zadnji izraz -jednostavno ''zivot'' nije opravdan u ovom slucaju, jer ne odrazava pravo znacenje te reci. Ta rec nosi u sebi misao ''dusa-zivot''.
Pogledaj sta su ovde uradili, oni rec ''Nephesh''(sto znaci doslovno ''dusa'') prevode isto sa ''zivot'', to nikako nije opravdano:
Dakle ja bi to ovako preveo i nikako drugacije:
''ali ne jedite mesa sa krvlju njegovom jer mu je to DUSA ZIVA''!(1. Mojsijeva 9:4)
Kako objasniti i razumijeti da neki uporno i isključivo posežu za Starim zavjetom u ovom pitanju - "traženju duše"? Stari zavjet je i dio kršćanske Biblije, ali svakako treba imati na umu slijedeće činjenice. Prvo, starozavjetna Objava nije potpuna Objava, i drugo, treba računati s posebnostima hebrejsko-semitskog mentaliteta, razmišljanja i razumijevanja ovog pitanja. Ako Bog u Starom zavjetu nije
u potpunosti objavio ni samoga sebe, ako se tada još nije desilo najveće Kristovo Otajstvo Spasenja, koliko onda više nisu objavljene mnoge druge stvari, manje bitne od toga! Već citirani tekst na jednoj drugoj temi čak je karikaturalan primjer, evo ga:
Prop 3,19:
Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.
I ovo piše u Svetom Pismu, ali zar ovo uzeti
za dogmatsku definiciju čovjeka i njegove sudbine?
Ovo je vapaj, i čitav Stari zavjet naprosto vapi za spasenjem, on je svjestan svoje nedostatnosti, on čezne za Mesijom i puninom Objave i spoznaje.
S obzirom na čovjeka imamo dva različita shvaćanja:
1. Židovsko (semitsko) shvaćanje prema kojem je čovjek
savršeno jedinstvo duše i tijela. Biblija čovjeka ne promatra kao dvostruko biće, nego kao jedinstvo: čovjek nema dušu,
on jest duša, čovjek nema tijelo,
on jest tijelo. U ovom kontekstu se može razumijeti i kršćanska nauka o
grijehu i uskrsnuću: plaća grijeha jest
smrt - trulež za tijelo a za dušu mračno podzemlje. Jednako tako za uskrsnuće, ako je čovjek
savršeno jedinstvo duše i tijela, tada je smrt neprirodno stanje -
uskrsnuće je naprosto nužno, duša i tijelo moraju se sjediniti.
2. Drugo je helenističko, grčko shvaćanje, koje pravi
opreku između duše i tijela, odnosno između duhovnog i materijalnog općenito. Ono za razliku od biblijskog, polazi od
dvojstva u čovjeku.
Problem nastaje
kada zaoštrimo do krajnjih granica bilo koje od ova dva stajališta.
Ako radikaliziramo prvo, dobit ćemo stav Jehovinih svjedoka i adventista koji
potpuno negiraju postojanje duše, ako pak
zaoštrimo drugo, dobit ćemo
dualizam u čovjeku (grčku filozofiju i razne gnostičke i druge hereze), koji na tijelo gleda kao na
tamnicu duše, koja je
svjetla i božanska, i eto, zarobljena u
grešmom tijelu, te se u tom slučaju dovodi u pitanje čak i
potreba uskrsnuća.
Prema tome, "tražimo li dušu" isključivo u Starom zavjetu, odaberemo li pri tome još neku iz konteksta izvađenu rečenicu, (npr.
"Ne, Jahvu mrtvi ne hvale." Ps 115,17) evo nas ravno u zagrljaj Jehovinim svjedocima ili adventistima. Da ne bismo otišli u zagrljaj ni onoj drugoj strani, valja prihvatiti
i dušu i tijelo ali
u nužnosti njihova zajedništva i jedinstva. Bez ovoga, bez ovakvog razumijevanja niječemo i rugamo se samom Kristu. Krist kaže da je došao spasiti nas,
spasiti našu dušu, zatim kaže da ćemo kada dođe vrijeme
uskrsnuti i ponovo
dobiti tijelo, ponovo će
u savršenom jedinstvu biti
naša duša i naše tijelo. Ako netko tvrdi da
duša uopće ne postoji, ruga se Kristu - Krist govori o duši i razlikuje je od tijela. Ako netko tvrdi da je duša božanska a tijelo grešno, pa je najbolje da nam se duša oslobodi iz zarobljeništva u tijelu, ponovo se ruga Kristu - Krist kaže da ćemo Boga gledati i slaviti
u jedinstvu naše duše i našeg tijela.
