Arhitektura

Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Arhitektura u užem smislu je nauka i umetnost planiranja i izgradnje zgrada,dok se za uređenje krajolika čiji deo je i okolina brine se pejzažna arhitektura.Primetila sam barem kod sebe da kada se nađem u nepoznatom gradu prvo što zapazim je njegova arhitektura:)

Arhitektura Pariza

Notre-Dame de Paris

ph992971.jpg


82649-004-56D5C952.jpg


T975151A.jpg


Musée du Louvre

1173775780.jpg


paris-3.jpg
Pyramide-Inversee-Louvre-3.jpg


L'Arc de Triomphe

5C230099-paris-arc-de-triomphe.jpg


I naravno La Tour Eiffel

Visoterra-la-tour-eiffel-6033.jpg
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Sino-islamska arhitektura

Prva kineska džamija je podignuta u 7. vijeku u vrijeme Tang dinastije u mjestu Xi'an. Velika džamija Xi'ana čije sadašnje zdanje potiče još iz doba Ming dinastije ne odražava glavne karakteristike koje se često povezuju sa tradicionalnim džamijama. Zapravo slijedi tradicionalnu kinesku arhitekturu. Džamije u zapadnoj Kini imaju više elemenata zajedničkih sa džamijama u ostatku svijeta. Džamije zapadne Kine mnogo češće uključuju munare i kupole, dok džamije u istpčnoj Kini mnogo češće podsjećaju na pagode

Značajna karakteristika Kineske arhitekture je naglašavanje simetrije koja se veže za osjećaj raskoši. Ovo se odnosi na sve, od palata do džamija. Jedan značajan izuzetak je dizajn bašte koji ima tendenciju asimetrije istaknute što je to više moguće. Kao u kineskom okomitom slikarstvu, glavni princip koji naglašava kompoziciju bašte je dozvoliti vakifu da uživa u bašti bez pravila kao u samoj prirodi.

Kineske džamije mogu biti građene crvenom ili sivom ciglom ali drvene konstrukcije su najčešće jer su one najotpornije da izdrže zemljotrese. Međutim potpuno su neotporne na požare. Krov tipične kineske građevine je zaobljen; postoje striktne klasifikacije tipa zabat koje se mogu uporediti sa klasičnim redom evropskih kolona.

Većina džamija imaju određene zajedničke karakteristike, ali kao i u drugim regionima kineska islamska arhitektura odražava lokalnu arhitekturu. Kina je poznata po svojim prekrasnim džamijama koje odražavaju dvorce. Ipak u zapadnoj Kini džamije podražavaju one sa Bliskog Istoka sa visokim vitkim munarama i kupolastim krovovima. U sjeverozapadnoj Kini postoji kombinacija istočnjačkog i zapadnjačkog stila. Džamije imaju sjajne krovove u budističkom stilu iza zazidanih bašta u koje vode ulazi sa lučnim nosačima prema minijaturnim kupolama i munarama.

Velika Xi'anova džamija, Kina

398pxchinesestyleminareoq2.jpg


Velika Djenné džamija u Maliu je odličan primjer Sudansko-Sahelianskog arhitektonskog stila

800pxgreatmosqueofdjennob2.jpg


Id Kahova džamija

800pximg0554xf9.jpg




 
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
5.533
Najlepši mostovi sveta:

Millau Bridge, Tarn Valley

2.jpg


Kintaikyo, Iwakuni

6721974.jpg


San Diego-Coronado Bridge, San Diego

coronado-bridge_5B1_5D.jpg


Magdeburg Water Bridge, Magdeburg

http://t10s.com/wp-content/uploads/2011/01/Magdeburg-Water-Bridge.jpg
Magdeburg-Water-Bridge.jpg


Erasmusbrug, Rotterdam

erasmusbrug-hdr.jpg


Ponte Vecchio, Florence

Ponte-Vecchio-in-Florence-Italy_Beautiful-view_1487.jpg


Golden Gate Bridge, San Francisco

972005golden_gate_bridge-s.jpg


Fehmarn Belt Bridge, Baltic Sea

2221334425_7888a39288.jpg


Gateshead Millennium Bridge, Gateshead

Gateshead-Millennium-Bridge.jpg


Bering Straits Bridge, Bering Straits

BERING.jpg


Tower Bridge, London

Tower_bridge_London_Twilight_-_November_2006.jpg


Oresund Bridge, Oresund Strait

3810513965_6f5380ae7e6.jpg


Tsing Ma Bridge, Hong Kong

Bridge1.jpg


Sydney Harbour Bridge, Sydney

sydney_harbour_bridge_2.jpg


Hong Kong - Zhuhai - Macao Bridge, SE Asia

HongKongBridge.jpg


Bosphorus Bridge, Istanbul

bosphorus-bridgeistanbul.JPG


Akashi-Kaikyo, Kobe-Naruto

sandieog.jpg


Hangzhou Bay Bridge, Zhejiang

Hangzhou-Bay-Bridge-Zhejiang-China.jpg


47eb870e1eae46.51957092frogview-gallery.jpg
 
Poslednja izmena od urednika:
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Novija srpska arhitektura


Nije nepoznato, arhitektonske slike prvo se definišu preko urbanističkih planova. Beogradska Ulica kneza Mihaila, sa susednim blokovima, gotovo je tri veka predmet interesovanja graditelja. U okviru barokne urbanističke rekonstrukcije Beograda, između 1718. i 1739. godine, Austrijanci su današnju glavnu, Knez-Mihailovu, ulicu definisali kao monumentalnu graditeljsku granicu između srpske i nemačke varoši. U neposrednoj blizini ove ulice, paralelno s vododelnicom, formirali su Veliki trg. Na dve suprotne strane trga izgradili su reprezentativne zgrade, Aleksandrovu i Mauerovu kasarnu. Međutim, ovaj trg nije dugo zadržao svoju funkciju. Povratak Turaka, u drugoj polovini 18. veka i prvoj polovini 19. veka, sveo je Veliki trg na Malu pijacu. Ortogonalna blokovska šema našla se u kandžama sasvim nekontrolisanog, mahalskog građenja. Treća urbanistička rekonstrukcija najznačajnijeg područja Beograda, od 1867. do 1887. godine, po zamisli Emilijana Josimovića, prvog srpskog urbaniste, konačno je utvrdila vladavinu pravilnih blokova, na evropski način. Knez-Mihailova ulica, naslonjena na Beogradsku tvrđavu, uz Veliki trg, ili Malu pijacu, ili Kraljev trg, ili Studentski trg danas, bila je i ostala dominantan motiv u vizurama makroprostora celog Beograda.
Nije samo Beograd prolazio kroz urbanističke preobražaje. Mnogi gradovi današnje Srbije menjali su svoju urbanističku sliku. Recimo, pre nego što je proglašen za prestonicu srpskog kneza Lazara, Kruševac nije imao veći značaj u srednjovekovnoj srpskoj državi. Do konačnog oslobođenja od Turaka, 1833, u Kruševcu su se smenjivale turske, austrougarske i srpske vojske. Sve te vojske, u okviru svojih država, preko urbanističkih i arhitektonskih slika i građevina definisale su gradove i sela kao priloge svojoj istoriji. U drugoj polovini prošlog veka sudske palate, načelstva, gradske uprave, kasarne, bolnice i škole izraz su vremena koje se otvaralo prema svetu. Banja Koviljača blizu Šapca, Vrnjačka Banja blizu Kruševca, mnoge banje blizu većih gradova Srbije u procvatu su mondenske arhitekture na razmeđu dva veka, prošlog i našeg.
Beograđani su 1968. obeležili stogodišnjicu svog prvog urbanističkog plana. Podsećanje na delo Emilijana Josimovića, bilo je u kontekstu pripreme novog urbanističkog plana. U Beograd je te godine doputovao i ugledni Alberto Moravija. Na završetku posete izjavljuje: "Beograd je redak grad, mali je broj takvih gradova u svetu. U jednom trenutku, posmatrajući siluetu grada sa Dunava, pomislio sam da se nalazim negde u okolini Beča. U drugom času, imao sam utisak da sam u nekom drugom svetskom gradu, možda, u Parizu ili Briselu. Beograd je jedinstven, ne samo zbog svog idealnog položaja na dvema rekama već i zbog toga što predstavlja sintezu nekoliko svetskih gradova."
Beograd je bio i ostao glavna raskrsnica između istoga i zapada, severa i juga Evrope, pa otuda i uticaji koji su na arhitektonskom planu bili, možda, uočljiviji nego u nauci, tehnologiji, prosveti, kulturi, umetnosti, ekonomiji, sportu. Gosti Beograda, poput Moravije, osećali su da ovaj otvoreni grad, u baštini svoje graditeljske kulture, ima od gotovo svake evropske metropole ponešto. A kako i ne bi imao!
Banaćanin Emilijan Josimović, rođen 1823. godine, visoke škole završio je u Beču, a svoje znanje i sposobnosti, kao geodeta i gradski planer, ugrađivao je u urbanizam Beograda. Aleksandar Bugarski (1835) diplomirao je u Budimpešti; u Beogradu je pored Narodnog pozorišta i Starog dvora izgradio više drugih, prepoznatljivih kuća. Zgrada Narodnog pozorišta projektovana je u stilu renesanse, trouglasti timpanoni joj definišu bogatu prostornu dramatiku. Svetozar Ivačković (1844), sa studijama završenim u Beču, zgradom Ministarstva pravde na Terazijama, 1883, obeležava prvu epohu reprezentativne beogradske arhitekture. projektovao je i Preobražensku crkvu u Pančevu 1874. Arhitektura ove crkve pre je u znaku neoromantičnog istoricizma, nego s obeležjima srpsko-vizantijskog stila. Konstantin Jovanović, najstariji sin čuvenog srpskog litografa Anastasa Jovanovića, rođen (1849) i školovan u Beču, 1889. realizuje prvi objekat u Beogradu. To je, s reminiscencijama na italijansku renesansu, monumentalna zgrada Narodne banke. Vladimir Nikolić iz Sente (1857), školovan u Beču, sjajnu karijeru nastavlja u Beogradu, Sremskim Karlovcima (Patrijaršijski dvor i Bogoslovski seminar) i Novom Sadu (Episkopski dvor). Arhitektura Patrijaršijskog dvora (1892) svrstava se u neorenesansu mada je izvesnije to da je autor, između romaničkih i vizantijskih simbola, nalazio renesansne okvire. Izgradivši Episkopski dvor po principima hanzenatike (1901), ostaće veran duhu neoromantizma. Dvorski arhitekta, Zemunac Jovan Ilkić, takođe rođen 1857, u Beogradu (Hotel "Moskva") na impresivan način gradi u duhu romantizma i secesije.
Beograđani Milan Kapetanović i Andra Stevanović rođeni su iste, 1859. godine, studirali su u Minhenu, odnosno Berlinu; u Beogradu su gradili palate i vile sasvim osobenog stila. S Nikolom Nestorovićem A. Stevanović gradi dve zgrade: Beogradsku zadrugu, i Upravu fondova, danas Narodni muzej, a s Dragutinom Đorđevićem zgradu Srpske akademije nauka i umetnosti. Beogradska zadruga (1905) delo je pod uticajem Pariske izložbe (1900) i dekorativizma. Dimitrije T. Leko, rođen 1863. godine, školovan u Cirihu, Ahenu i Minhenu, preminuo je u 51. godini života, ali je ostavio iza sebe, u Beogradu, reprezentativnu zgradu Nove vojne akademije, i mnoge druge palate i vile. Iste godine rođen je Milorad Ruvidić, arhitekta s diplomom koju je stekao u Berlinu, a koju je graditeljski opravdavao širom Srbije, između Šapca, Beograda, Niša i Pirota. Dragutin Đorđević (1866), diplomirao u Karlsrueu 1893. godine, u Beogradu je sledio koliko poruke eklektičara privrženih renesansi toliko i poruke onih koji su odbacivali stege akademizma. Milan Antonović (1868) okončavši studije u Cirihu, u Beogradu se ogleda kao električar, ali i privrženik secesionizma i klasičnog akademizma. Vršnjak M. Antonovića Nikola Nestorović ima dve diplome, iz Beograda i Berlina; u Beogradu i u desetak gradova Srbije gradi palate posebne arhitektonske izražajnosti.
S diplomom iz Ahena 1895. godine u Beograd stiže Danilo Vladisavljević (1871), koji desetak godina kasnije u Beogradu podiže Vojni bolnički kompleks. Beograđanin Viktor Azriel (1875), iz bogate jevrejske porodice, s diplomom građevinskog inženjera stiže iz Beča u Beograd da bi u secesionističkom stilu, na fascinantan način primenjujući kovano gvožđe na fasadi Bulijevog Robnog magacina, 1907. podsetio na lepo u Art Nouveau-u. U Karlsrueu je 1904. godine diplomirao Petar Bajalović (1876), violinista i fotograf po interesovanju, koji je kao graditelj u Beogradu ostao veran principima eklektično-renesansno-secesionističke arhitekture. U Rimu je 1912. izgradio paviljon Srbije za Međunarodnu izložbu lepih umetnosti.
Banaćanin Branko Tanazević, rođen 1876, diplomirao u Minhenu, u Beogradu s nekoliko monumentalnih zgrada (Telefonska centrala iz 1908, i Ministarstvo prosvete iz 1912) gotovo da otvara novu stranicu beogradske i srpske arhitekture. Beograđanka Jelisaveta Načić (1878), prva žena s diplomom arhitekte, koju je stekla 1900. na Tehničkom fakultetu u Beogradu, kao glavni arhitekta Beograda, gradeći osnovnu školu pored Saborne crkve, valorizuje proporcije u znaku modernizovane renesanse. Na nju nije mogao uticati Kragujevčanin Milutin Borisavljević (1888), školovan u Beogradu, doktor sa Sorbone, graditelj s kraja dvadesetih godina u Beogradu, i potom u Parizu, arhitekta - estetičar svetskog ugleda. Pet godina je od Borisavljevića stariji Momir Korunović. Završivši studije u Beogradu 1906. usavršavao se u Prahu, Rimu i Parizu, a u istoriju srpske arhitekture ušao je gradeći 1930. godine Upravu pošte i telegrafa. Kritičari tvrde da je zgrada u "srpskom stilu". Godinu dana od Korunovića stariji, Svetozar Jovanović ima dve diplome, kao i N. Nestorović, iz Beograda i Berlina, s projektom za Oficirsku zadrugu iz 1908. sledi tekuću evropsku praksu.
Ministarstvo građevina Srbije imalo je razumevanja za talentovane srednjoškolce koji su želeli da život posvete arhitekturi. Mladi su primali stipendije, odlazili u elitne evropske škole, vraćali se u Beograd kao arhitekti s visokim prosekom ocena u toku studija. Bez iskustva, ulazili su u najteže graditeljske vatre. Njihova arhitektura zračila je svežinom, otmenošću, poznavanjem zanata i imala je snažan istorijski naboj. U Ministarstvu građevina, pod rukovodstvom građevinskog inženjera Jevrema Gudovića, 1882. izvršene su bitne organizacione promene. Arhitektonsko odeljenje se osamostalilo. To ne znači, ipak, da su nastale i mnogo bolje prilike za srpske arhitekte. Gotovo svi su i dalje živeli i stvarali u nemirnim balkanskim vremenima. Bolju sudbinu nisu imali ni arhitekti čije je stvaralaštvo obeležilo srpsku arhitekturu između 1910. i 1940. godine. Ove generacije su školovanje u svetu zamenile studiranjem na Tehničkom fakultetu u Beogradu, koji od 1897. godine ima i arhitektonski odsek. Pojedini arhitekti, zahvaljujući bogatim roditeljima, stizali su, i dalje, nakratko, do Pariza, Beča, Berlina. Beogradska škola arhitekture već je ulazila u iskustveni period, raniji graditelji preuzimali su fakultetske katedre unoseći u nastavu duh modernih vremena.
Milica Krstić (1887) u Beogradu gradi dve gimnazije (1931, 1936) i Dom žandarmerije (1929). Njen vršnjak Dragiša Brašovan, koji je studije završio u Budimpešti 1912, obeležio je u znatnoj meri pola veka beogradske, srpske i jugoslovenske arhitekture (Banovina u Novom Sadu, Državna štamparija, danas BIGZ, Industrija kablova u Jagodini). Zgrada BIGZ-a iz 1938. najbolje obeležava beogradsku modernu. Aleksandar Đorđević, rošen 1890. u Beogradu, studirao je u Karlsrueu i Parizu, restaurira jedan dvorac u Sloveniji, u sve svoje beogradske realizacije unosi duh francuske arhitekture. Aleksandar Deroko, rođen 1894. u Beogradu, više od 60 godina bio je simbol autentičnosti u arhitekturi i oko nje. Đorđe Tabaković, rođen 1897. u srpskoj porodici u Aradu, školuje se u Budimpešti, Beogradu i Parizu; blistavu karijeru ostvaruje u Novom Sadu (Palata Tanurdžić iz 1934) i Sremskim Karlovcima. Njegov vršnjak Nikola Dobrović (1897) iz srpske porodice u Pečuju, diplomirao u Pragu, svoje umeće iskazuje u Beogradu (Savezno ministarstvo odbrane), pre svega. Ova zgrada je 1963, u vreme sterilnog građenja, gotovo šokirala javnost i izazvala polemike.
Milan Zloković, rođen 1898. u srpskoj porodici u Trstu, studirao u Gracu, Beogradu i Parizu, obeležio je dve epohe beogradske arhitekture, pre i posle Drugog svetskog rata (Dečija bolnica iz 1940). Branislav Kojić (1899), diplomirao 1921. u Parizu, jedan je od osnivača Grupe arhitekata modernog pravca, čije je delovanje, između 1928. i 1938. ostavilo dubok trag i na prve posleratne generacije. Braća Petar i Branko Krstić, prvi rođen 1899, drugi tri godine kasnije u Beogradu, s crkvom Sv. Marka i palatom "Igumanov" u centru Beograda unose u arhitekturu likovnost kao bitan njen izraz. Milan Prljević (1900) s B. Bonom 1938. gradi prvi beogradski poslovni toranj palatu "Albanija". Bogdan Nestorović, rođen 1901. u Beogradu, s projektima više filijala Narodne banke, širom Jugoslavije, gradi na način koji pokazuje duboko razumevanje arhitekture (PRIZAD/TANJUG) iz 1937). Mate Bajlon (1903), kao profesor dobar deo života proveo u Beogradu, gradio je škole u Tršiću i Valjevu. Branislav Marinković (1904) u razdoblju 1932-1953. godine bavi se različitim disciplinama arhitekture, negujući čistotu i jasnost. Iste godine rođeni Grigorije Samojlov diplomirao je u Beogradu 1930. a na sceni beogradske arhitekture bio je uspešan više od pedeset godina. S Momčilom Belobrkom (1905), čiji obiman stvaralački opus impresionira, završava se epoha vladavine arhitekata modernog pravca.
Sakralni objekti, odnosno pravoslavne crkve iz prošlog i ovog veka, u okviru ovog priloga predstavljaju se samo da bismo naznačili da se srpsko-vizantijska tradicija održavala kroz vekove gotovo bez znatnijih spoljnih uticaja. Saborna crkva u Mostaru, izgrađena 1873. na temeljima stare crkve, najveća i najlepša u Bosni i Hercegovini, srušena u surovom tekućem ratu, delo je Andrije Damjanova. Autor projekta (prethodno je izgradio crkve u Smederevu, Nišu i Sarajevu) na romantičan način obnavlja veze sa starim graditeljstvom. Možda je i bizaran podatak (vredan je, ipak, u tekućim svetskim nemirnim vremenima) da je gradnju ove velike i reprezentativne pravoslavne crkve, na najlepšem mestu u Mostaru, odobrio sultan Abdul Ais priloživši i veliku sumu od 100.000 groša. Preobraženska crkva u Pančevu delo je Svetozara Ivačkovića iz 1874. Arhitekta je Pančevcima predao projekat naznačavajući da ga je radio inspirisan srpsko-vizantijskim stilom, ali je sasvim izvesno da se, ipak, radi o domaćoj valorizaciji neoromantičnog istoricizma. Zidne slike u ovoj crkvi radio je Stevan Aleksić, a ikonostas oslikao Uroš Predić. Saborna crkva u Beogradu, iz 1841. izgrađena je, bolje reći obnovljena, na starim temeljima, po želji kneza Miloša. Od 1836. na projektu i gradnji angažovao se Franc Janke. Fasade u klasicističkom stilu, zvonik s odlikama baroka, uzori su za graditelje brojnih crkava u Srbiji. Crkva Sv. Marka delo je Petra i Branka Krstića. Izgrađena je 1836. pod uticajem više istorijskih stilova. Hram Sv. Save, po projektima Bogdana Nestorovića i Aleksandra Deroka, iz 1929, protomajstor Branko Pešić graditeljski i tehnološki uvodi u novi vek. Srpske pravoslavne crkve u Sremskoj Kamenici (1758), Sremskim Karlovcima (1762), Bečeju (1853), Smederevu (1855), Sarajevu (1869), Nišu (1872), Kragujevcu (1880), Oplencu (1912), Beogradu (pet-šest se nalazi u prečniku od desetak kilometara) na arhitektonskom planu su slične mnogim drugim u Srbiji, bivšoj Jugoslaviji i svetu.
U Beogradu, od sredine prošlog veka, delovali su i strani arhitekti, bilo ih je pedesetak. U srpskoj sredini se većina dobro snašla i odomaćila. Među njima su J. Nevole, E. Štajnlehner, N. Krasnov, S. Titelbah, V. Baumgarten, J. Dubovi, F. Kordon, J. Kasan, Franc Janke. Arhitekta Jovan Frencl se zadržao u Beogradu gotovo sedam godina, uradio je 1855. godine projekte za Očnu kliniku.
Tridesetak srpskih arhitekata dosad je navedeno. O dvadesetak onih koji su obeležili poslednjih pedeset godina srpske arhitekture kasnije će biti više reči. Imena i prezimena definišu okvire arhitekture, i bez njih bi rasprava o uticajima klasicizma, renesanse, romantizma, eklekticizma, akademizma, secesije ili modernizma na našim prostorima bila bespredmetna.
Tokovi evropske arhitekture između 1835. i 1847. vrlo se snažno očitavaju u beogradskoj arhitekturi. Nešto zakasneli klasicizam, nudeći jedinstvo razuma, lepote i morala, i još više zakasneli barok, nudeći dekorativnost, slikovitost, dramatičnost i hrišćansku mistiku, u Beogradu se gnezde na osoben način. Romantizam, gnevan na klasicizam i racionalizam, okrenut osećajnosti, mašti i dalekim idealima, potpomognut romaničkim, gotičkim ili renesansnim načelima, kotvi se u beogradskoj arhitekturi između 1847. i 1880. godine. Evropske akademske formule s kraja prošlog veka, preko eklekticizma, u kome je sadržana renesansna i barokna logika, u beogradskoj atmosferi dobro se drže gotovo trideset godina. Početak ovog veka u znaku je bečke secesije koja se sve više oslanja na domaće srpske, tradicionalne korene. Akademska arhitektura opstaje sve do naleta moderne i korbizjeovskih ideja.
Grupa arhitekata modernog pravca dala je do znanja da će slediti internacionalno definisanu ideologiju moderne arhitekture. U časopisu "Arhitektura", koji je od oktobra 1931. do sredine 1934. uređivao Slovenac Dragotin, alias Dragutin Fatur, s redakcijom iz Beograda, Zagreba i Ljubljane, beogradski modernisti Kojić, Maksimović, Zloković, Belobrk i, naročito, Dobrović imali su zapažen publicitet. Nikola Dobrović u tekstu U odbranu savremenog graditeljstva piše: Stilovi, poput secesije, jugendstila ili kubizma, bili su samo dobronamerna reakcija na eklektizam, ali nisu imali prava na opstanak, graditeljstvo su opteretili formalizmom. U razvitku savremenog graditeljstva to su samo epizode, prolazne zablude. Navedeni stilovi nisu ulazili u bitne probleme građenja, pretežno su se bavili oblikovanjem fasada. Dobrović je za to da arhitektura mora imperativno slediti potrebe države, društva i pojedinca, da novim materijalima i konstrukcijama mora nametnuti celishodnost i racionalnost. Po Dobroviću princip l'art pour l'art jeste antisocijalan. Tako, ipak, nisu mislili arhitekti koji su u Beogradu savladavali put od eklekticizma i akademizma do secesije. Ili, ranije od renesanse i baroka do klasicizma, da bi, na kraju valjda, definisali i dekoraciju u secesiji! U stvari, reklo bi se da su preozbiljni sledbenici jednog, drugog ili trećeg pokreta samo deo istorije koja je odgovarala potrebi razvoja civilizacije u om času. Beogradska slikarka Bosa Kićevac napisala je 1982: Svoju ljubav sam poklonila najluckastijem delu ljudske mašte, moskovskoj crkvi Svetog Vasilija Blaženog. Verovatno zbog toga što tu ništa nije ni ekonomično, ni racionalno, ni logično, ni funkcionalno - suprotno od onoga što očekuje od dobre arhitekture - a toliko je ljudski toplo i blisko komplikovanoj ljudskoj duši. Pisac ovih redaka, među omađijanim arhitektima u korbizijeovskoj epohi, i među zanesenjacima koji su obeležili profanu arhitekturu devetnaestog veka, i početak našeg veka, na prostorima Srbije, nalazio bi samo one koji su umeli dotaknuti najtananija čula u ljudskom biću.
Srpski arhitekti, na listi koja sledi, markantni su učesnici u savremenoj arhitekturi sveta, Jugoslavije, Srbije i Beograda, od 1945. do danas. U tridesetak zemalja, beogradski arhitekti projektovali su i izgradili više stotina zgrada. Na prostorima bivše Jugoslavije ne zna se ni približan broj realizovanih projekata, a u Srbiji su, kao domaćini, uradili ono što su znali i mogli. Valja reći da su srpski arhitekti kao emigranti ili s privremenim boravkom, u dvadesetak zemalja stekli vodeće pozicije i već su deo istorije arhitekture tih zemalja. Ali, o njima na kraju. Pođimo redom.
Bračanin Ivo Kurtović (1910), završivši studije u Beogradu, projektovao je zgradu Spoljnotrgovinske komore (1960) i Narodne biblioteke u Beogradu (1973). Jasan i opredeljen u likovnom izrazu, Milorad Pantović (1910), akademik, projektovao je gigantske hale na Beogradskom sajmu (1957). Sledio je ideje Korbizjea, u čijem ateljeu je proveo neko vreme pred Drugi svetski rat. Ratomir Bogojević (1912), projektovao zgradu Penzionog zavoda (1958) i Dom štampe (1958), rafinirano savladava mase u pokretu, neguje uočljiv detalj. Milica Šterić (1914), u svetu arhitekture i biznisa stvorila poseban image, sledila poruke CIAM-a (Congres Internationaudž d'Architecture Moderne). Zgradom "Energoprojekta" (1957) obeležila jedan period beogradske arhitekture. Branko Pešić (1921), palatom "Beograđanka" iz 1974, otkrio je neke nove vidike, a kao protomajstor hrama Sv. Save uveo u modernu praksu poznaje tradicionalne graditeljske primese. Mihajlo Mitrović (1922) najznačajniji predstavnik neoromantizma u srpskoj arhitekturi, realizovao je impresivan broj (preko sto) uvek prepoznatljivih objekata (stambena zgrada u Ul. Braće Jugovića u Beogradu, kule Geneksa). Uglješa Bogunović (1922) i Slobodan Janjić (1928), delujući kao snažan autorski tim, ostvarili su zgradu "Politike" i TV-toranj na Avali. Aleksej Brkić (1922) tragač za misaonim u arhitekturi, graditelj je zgrada "Hempra" (1957) i Zavoda za socijalno osiguranje (1959). Josip Osojnik (1923) i Slobodan Nikolić (1931) timski su projektovali i impresivno 1973. realizovali Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu. Ivan Antić (1923) s Ivankom Raspopović, 1965. projektovao je Muzej savremene umetnosti, u Kragujevcu izgradio Spomen-muzej, na aerodromu Beograd dizajnerski impresivan hangar. Mirko Jovanović (1924) u stambenu je arhitekturu uneo živost i nove dimenzije. Dobrivoje Tošković (1927) boravio je dve godine u Indiji da bi za Novu Kalkutu 1964. uradio, kao vođa tima, generalni urbanistički plan. Timski su Aleksandar Stjepanović (1931), Branislav Karadžić (1929) i Božidar Janković (1931) izgradili više naselja s pratećim objektima (Blokovi 22 i 23, itd.) i Fakultet dramskih umetnosti. Valorizovali su arhitekturu izražajnim sredstvima (neobrađen beton, opeka, bojeno platno). Petar Vulović (1931), gradeći objekte SDK u Beogradu, širom Srbije i Jugoslavije, podsticajno je tragao za background-om arhitekture. Svetislav Ličina (1931) objektom Filozofskog fakulteta pokazao je da su moguće veze između moderne arhitekture i tradicije. Stojan Maksimović (1934) arhitekturom vaja prostor, služi se monumentalnim sredstvima da bi izrazio svaki svoj arhitektonski čin. Projektovao je 1979. kongresni kompleks "Sava-centar" i hotel "Beograd Interkontinental". Branislav Jovin (1935) u istoriju srpske arhitekture ušao je gradeći zgradu Urbanističkog zavoda (1970). Pešačku zonu Knez-Mihailove ulice je izuzetno vešto osmislio. Aleksandar Đokić (1936) jedan je od najznačajnijih predstavnika svoje generacije, deluje na razmeđima postmoderne i neoromantične arhitekture. Njegov Dom norveško-jugoslovenskog prijateljstva u Gornjem Milanovcu iz 1987. podseća na ostvarenja Japanca Vatanabea. Zmajeve i tigrove ovaj strasnik ugrađivao je u svoje arhitektonske korpuse. Đokićevi simboli su vikinška barka i naša brvnara. Zoran Bojović (1936) gotovo ceo svoj opus ugradio je u arhitekturu Afrike i Bliskog istoka (Al Khulafa, Bagdad, iz 1985). Aleksandar Keković (1938) zgradom "Energoprojekta" iz 1982, za nekoliko hiljada zaposlenih, pokazao je koliko je veliki mislilac, umetnik i tehničar istovremeno. Bračni par Bakić, Dragoljub (1939) i Ljiljana (1939), realizovali su u zemlji i van zemlje, veliki broj naselja i reprezentativnih objekata, dajući im osoben pečat stvaralačke radoznalosti. Dela: sportski kompleks "Pionir" (1973), Hotel "Šeraton" u Harareu iz 1986. U timu: Milan Lojanica (1939), Predrag Cagić (1941) i Borivoje Jovanović (1938) svaki je i pojedinačno, ili u paru, delovao, ali su upamćeni, pre svega, po inovativno zamišljenim naseljima "Julino brdo" (1972) i Blok 19 (1976). Bračni par Marušić, Darko (1939) i Milenija (1941), bavio se gotovo isključivo stambenom arhitekturom. S naseljem "Cerak vinogradi" (1983-1987) obeležili su svoju najznačajniju stvaralačku etapu.
Predstavnici Beogradske opštine nisu se pojavili na otvaranju trodnevne izložbe Grupe arhitekata modernog pravca, u Paviljonu "Cvijeta Zuzorić", 19. februara 1933. godine. Novine su pisale da se modernim arhitektima može zameriti što "nov stil" ne primenjuju u kolektivnom stanovanju, tamo gde je najneophodniji. Oštre su zamerke: arhitekti modernog pravca svoj arhitektonski izraz, dinamičan i vanredno čistih linija, nakalemljuju na privatne zgrade, obično vile i stanove za rentu ili uživanje, umesto na kolektivne kolonije i higijenske ustanove, škole, dečja skloništa, sanatorijume. Već ovi zapisi dovoljni su da se shvati da bilo koji pokret, i pre i posle moderne, nije bio sklon da se zamajava "beznačajnim" stvarima i rešenjima, već je uvek težio nekom opštedeklarisanom idealu koji se mogao realizovati samo tamo gde je bilo novca. Među beogradskim modernistima jedino je Momčilo Belobrk imao razumevanje za investitore bez mnogo para, pa je za njih izgradio pedesetak većih stambenih zgrada gotovo u svim područjima tadašnjeg Beograda. Te zgrade, danas bez sjaja, jer ih nikada niko nije održavao, samo po ugaonim rešenjima i čistoti odnosa "punog i praznog" na fasadama podsećaju na vreme modernosti pred Drugi svetski rat.
U stambenoj arhitekturi Srbije, ako je pratimo od osamdesetih godina prošlog veka, sve do sedamdesetih godina ovog veka, u kontekstualnom smislu gotovo ništa se nije menjalo. U kolektivnom stanovanju uvek su bila neka ograničenja, često obrazložena potrebama da budemo "racionalni, jeftini, usmereni". Otuda i silni propisi koliko mora biti mali ili koliko svaki prostor u stanu, koliko jedan stan za određen broj stanara može imati metara kvadratnih, koliko mogu biti široki balkoni i lođe, koliko može stan biti visok, ili nizak, koliko može biti sanitarnih blokova u stanu, koliko se mora sanitarnih čvorova nakalemiti na jednu kanalizacionu vertikalu, koliko moraju biti široki i visoki prozori ili vrata, itd. U tako oštrim zahtevima, kada su donošene i čisto formalne odluke da se neće graditi stambene zgrade preko 10 spratova, najbolje su se snalazili potpuno anonimni arhitekti. Oni su izgradili 90% kolektivnog stambenog prostora Srbije. Sve se to, što je najtragičnije, ponajviše odvijalo u korbizijeovskoj epohi. Cenjeni Korbizje uzdrmao je svet sa pet svojih zapovesti (The Five Points of a New Architecture). To je učinio u svojoj šezdeset trećoj godini i F. L. Rajt sa devet tačaka u kojima objašnjava svoje ideje o organskom i racionalnom. Sledbenici i ograničeni epigoni sve su učinili, ne samo u Srbiji, da stambena arhitektura dobije poznate bezlične okvire. Ali, od 1967. prvo srpski, pa tek onda drugi jugoslovenski arhitekti, počinju obračun sa stegama u stanogradnji. Desetak godina trajala je borba između egzaltirano "zaigranih" arhitektonskih masa i talasasto "pokrenutih" zgrada. Pobedile su zgrade. Kritičari, koji su i uveli naznačene pojmove, priznali su poraz. Novije vreme počelo je naseljima u znaku tri bočna para. To su Aleksići, Bakići i Marušići. Poslednja faza je obeležena delima Aleksandra Đokića i mnogih drugih romantičara, ali i onih koji su, nažalost, preživeli postmodernu.
Kada je reč o javnim objektima, u poslednjih gotovo sto godina školskim zgradama i obdaništima posvećena je najveća pažnja. U Beogradu i širom Srbije realizovane su mnoge škole u kojima su znalački interpretirane ideje o racionalnom, intimnom, lepom. Bolnice su, takođe, bile poseban predmet interesovanja brojnih generacija arhitekata. Zgrade kraljevskih, kneževskih ili vladinih institucija, naravno, bile su uvek u vrhu interesovanja, pa su i retki primeri da su loše arhitektonski interpretirane. Objekti kulture takođe su bili u rukama dobrih, privilegovanih arhitekata. Hotelska arhitektura kretala se između pomodnog i nadahnutog. To se isto događalo i s kongresnim centrima. Kongresni "Sava-centar" je, međutim, ostvarenje u koje je Maksimović ugradio sva najbolja tekuća svetska iskustva.
Svetska iskustva su, u Francuskoj pogotovo, sticali beogradski arhitekti, od Josića do Garevskog. Tokom trideset i više godina među stvaraocima elitne francuske arhitekture nalazilo se i desetak drugih srpskih (francuskih) arhitekata (Dušica Milojević, Ognjen Babić, Žan Dimitrijević, bračni parovi Mole i Ilić, Ljubomir Nikolić, itd.). Srpski arhitekti su među vodećim arhitektima SAD, Kanade, Čilea, Venecuele, Australije, Austrije, Nemačke, Italije, Švedske. Napustili su Srbiju pre trideset, dvadeset ili deset godina, ali su ostali okrenuti njenim korenima. Arhitekti iz beogradskih biroa "Energoprojekta", "Komgrapa", "Rada", "Agroinženjeringa" i desetak drugih, realizovali su stotinak objekata u većem broju zemalja. Dva će biti predstavljena u ovom prilogu.
Na kraju ovog bloka o svetskim iskustvima samo naznaka da su u Beogradu, 1985, 1988. i 1991. godine, održana beogradska trijenale svetske arhitekture. Predstavljeno je skoro 200 vodećih arhitekata iz 45 zemalja. Na Beogradskom sajmu i u 12 vodećih beogradskih galerija, na tri trijenala izloženo je oko 600 panoa 100/100 cm. Autor sva tri trijenala bio je Ivica Mlađenović (1937), organizatori su bili Udruženje likovnih umetnika primenjene umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS) i Savez arhitekata Srbije. Trijenale smotre su, u punom ili manjem obimu, reprizirane u Austriji, Singapuru, Indoneziji, Japanu, SAD, Francuskoj, Meksiku, Argentini, Mađarskoj.
Pripremajući ovaj tekst autor je morao konsultovati veći broj stručnjaka. Među njima su istoričari umetnosti, arhitekti, urednici časopisa. Posebna zahvalnost: Donki Stančić, Gordani Mitrović, Milici Janić, Joki Vujičić, Miloradu Vojinoviću, Marini Đorđević, Spomenki Milošević, prof. Miodragu Jovanoviću, dr Slobodanu Mileusniću i Milivoju Debljoviću. Nažalost, od preko 170 crno-belih ili kolor fotosa, odnosno slajdova, iskoristio je samo 24. Fotodokumentaicja pristigla iz Kraljeva, Niša, Kragujevca, Novog Sada, pa i preko Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, gotovo je minimalno iskorišćena, pa autor, svestan koliko je bilo napora da se do nje dođe, traži razumevanje. Za navođenje oko 100 bibliografskih jedinica, koje je autor koristio u pripremi priloga, nije bilo mesta.


Autor.I.Mlađenović
 
Član
Učlanjen(a)
20.11.2009
Poruka
1
,,nee vjerovatno sta sve covjek moze zamisliti,,i napraviti,,inace moje polje je arhitektura,,
 
Član
Učlanjen(a)
28.02.2010
Poruka
3
Arhitektura je nešto najlepše što nam se događa.Lepo arhitektonski ukomponovan objekat je lep kao i vredna umetnička slika nekog poznatog majstora slikarstva.
 
Član
Učlanjen(a)
04.12.2009
Poruka
183
tancici_dum.jpg
[/QUOTE]

ha,ovu zgradu 'plesuca zgrada' ili 'dencing house' sam uzeo za seminarski rad i dobio sam 9:):):)

iz vikipedije:
'Takozvana Plešuća kuća, ili 'kuća koja pleše' (češ. Tančící dům), je nadimak poznatog arhitektonskog dela u centru Praga, i dobar je primer dekonstruktivističkog stila u arhitekturi. Ovu zgradu je projektovao češki arhitekta hrvatskog porekla Vlado Milunić, zajedno sa kanadskim arhitektom Frenkom Gerijem. Podignuta je na kraj reke Vltave, na mestu zgrade uništene tokom bombardovanja Praga 1945. godine). Izgradnja je počela 1994. godine, a završena je 1996.
Njen neobični izgled izazivao je kontroverze u doba kada je podignuta. Tadašnji češki predsednik Vaclav Havel, koji je od detinjstva živeo u susednoj zgradi, zauzimao se za nju, u nadi da će zgrada postati središte kulturnih zbivanja.

Ova zgrada, po kojoj je Prag čuven, prvobitno je nazvana Fred i Džindžer, po glumcu Fredu Asteru i glumici Džindžer Rodžers i podseća na plesni par pomenutih glumaca). U stilu su primetne odlike neobaroka, neogotike i nove umetnosti (Art Nouveau).

Na krovu se nalazi francuski restoran nazvan "Praški biser" (La perle de Prague), sa prelepim pogledom na grad. Stanari zgrade su međunarodne kompanije. (Planovi o njenom pretvaranju u kulturni centar nisu ostvareni.) Činjenica da je smeštena u prometnoj ulici, kao i to da se oslanja na veštačku ventilaciju, boravak u njoj čini manje prijatnim.

Češka narodna banka je 2005. godine izdala zlatnu kovanicu sa motivom Plešuće kuće na njoj, kao zadnju kovanicu u seriji "10 vekova arhitekture".'
 
Natrag
Top