Aleksa Šantić

[Tiki]

Sloboda

Ona će doći! Iz smrti, iz groba,
Iz muka naših vaskrsnuće nebu,
Da zbriše suze ostavljenog roba,
Što ranjen živi o krvavom hljebu...

Ona će doći! Ja vidim: kroz tamu
Probija svjetlost božanskoga lika,
Tirani gnusni dave se u sramu -
Dok lanci pršte silnih mučenika.

Ona će doći, svijetla i čista
K`o suza majke, kao ljubav Hrista,
Da sužnje vodi iz tamničkih vrata.

Ah, moja duša već je ćuti blizu -
Ja vidim njenu božanstvenu rizu
I čujem ropac krvavih Pilata...


Pod suncem
​

Pozlaćeno nebo. Mlado sunce grije,

Mirišu ljiljani i ljubice modre;
Moje srce gori i sve jače bije,
Kao da bi htjelo da na svjetlost prodre;

I, ko smoren putnik domu gostoprimnom,
Sa pticama lakim da poleti s grana
U prostor, u sunce, i pozdravi himnom
Ovu blagu svjetlost ljiljanovih dana.

O, da mi je `vako da u duši gore
Dugo zraci sreće, radosti i zore,
A da nisam sužanj koji sunca ište!

No ja znadem dobro: s prvom notnjom sjeni
Odbjegnuli jadi vratiće se meni
Kao crne ptice na svoje noćište.


Naš stari dome...

Naš stari dome, kako si orono!
Kapije tvoje niko ne otvara,
Po njima mirno crv dube i šara -
Grize, ko čežnja jedno srce bono.

Evo mi sobe! O duvaru jošte
Ikona visi, prašljiva i sama,
I u me gleda i šapće iz rama
O dobu sreće, djetinjstva, milošte.

Ovdje sam prve stihove napiso,
Ovdje je s dušom poletila miso
Visoko, tamo gdje se istok žari.

Ovdje mi negda bješe raj... A sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
I ja se rušim ko ti, dome stari...
​

 

[Dijjana]

Bog se smilovao

Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s' cv'jeća miris bajni.

Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
žižak slabi osvjetljava.

U sobici tužna majka
Pokraj svoje šćerke kleči,
Boga moli da s' smiluje,
Da joj šćerku izliječi.

Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.

A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; -
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.

1887.

 

[Tiki]

Gospođici

Nekada sam i vas na koljena cupko,
I donosio vam slatke šećerleme,
I ljubio dugo vaše plavo tjeme,
I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli k`o rijeka nagla,
K`o trenutni snovi, kao puste varke;
Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,
A na mome jesen i turobna magla.

Ja znam, vaše srce sada vatrom gori,
Moje hladna zima okiva i mori;
Vaše oči sjaju k`o dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje...
Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava -
Po kosama mojim popanulo inje...




Čežnja

Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
Noć sjajna, ko da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezda i snova
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijo se ti`o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo... Ko jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim...
Noć, sjajna, ko da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.
​

Seoba


Pusto lu ćeš biti, Nevesinje ravno,
Rasadniče Srpstva, kolijevko lava!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno -
A naša budućnost, gdje je ona? - Spava...

Vjerovasmo u nju ko u sveti život
Vasilija svetog što klonule snaži;
Vjerovasmo u nju ko u vječni život -
Vjerujući u vas, o orlovi naši!

A sad vjera naša umire i gasne
Mutno oko gleda u nebo bez zraka...
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne,
Jer ostade zemlja bez svojih junaka...

Braćo, zar vas duša nimalo ne boli?
Zar vam nije žao ovih polja ravnih
Gdje se jedno more naše krvi proli
I gdje leže kosti otaca nam slavnih?

Zar vam nije žao, na ognjištu onom
Gdje vas oganj grij`o, što će tuđin biti,
Što će naše gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tužno, a mi suze liti?

Il` ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti zemlju gde ga majka rodi,
Ostaviti brata, bez snage, u mraku,
S nevoljama dugim da sam borbu vodi?

O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz čist ko sunce s neba!
Ne idite, braćo, od rodnoga praga,
Jer mučenoj zemlji mučenika treba...

Treba muške snage i viteških ruka,
Treba Obilića i slobodnih lava;
Treba vaše smrti i vašijeh muka,
Jer, tamo daleko, naša zora spava...
​

Dodato posle 9 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

O klasje moje

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni ljebe, krvlju poštrapani
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, ko psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad i vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu -
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni ljebe, krvlju poštrapani
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?
​

 

[erinija]

Mraz

Vrhove brda sjaj jutarnji žari,
Srebrna magla diže se sa grma;
Visoko šume jablanovi stari
I potok teče kao čista srma.

Sve se veseli. Samo neko plače
Duboko negdje, u mrazu, u grobu,
Uzdiše, jeca, sve jače i jače -
Zove me da mu olakšam tegobu.

O srce moje, ti me nemoj zvati,
Utjehe tebi ja ne mogu dati...
Sudba je tvoja kao sudba noći

Što vječno luta da dostigne sunce:
Prelazi mora, pustare, vrhunce,
No suncu nigda, nigda neće doći.

 

[sendi]

Anahoreta


Sve više i više, ti kuda si htela
Pođoh žarom slepim,
I timora mojih planuše sva vrela
U dugama lepim.
Sve školjke s dna duše gde su mora bila
Plime, bure cele,
Sve brodove, žale s palmama kô svila,
Sav koral i bele
Albatrose tebi prinesoh na skute…
I klicah i poja’,
Sledujući trajno samo tvoje pute
Kao senka tvoja.
No ti skrenu strmu… sve dublje u ždrela
U kaljugu bare,
Iz koje se kao paučina pela
Riđa struka pare.
Vran graknu… Sad vetar ne leprša na me
Plamen zlatni tvoje
Kose plave… Ti si iščezla, a same
Ovde hridi stoje.
Neke zgrčile se, kao rob do roba
Pun bola i treme;
Neke, kô buđavi kosturi iz groba,
Svrh ponora streme.
A tamo gde staza kô zmija se krade,
Gde crv panje šara,
Uz ruine ćute memljive arkade
I grobišta stara…
Vrhu sarkofaga, spomenika sedi’
Okrnjele pole,
Kô zgođeni zrnom ubojnici bledi
Posrnuli dole.
Pusto… Samo, gde se uza čempres gnio
Loza žuta vije,
Jošte trošna česma romori i ti’o
Voda mramor mije.
Lutam dalje… Gledam… Evo mora, žala!
Gle, uz koplja trska,
Skrhano korablje mutna pena vala
Po pržini prska.
S prelomljenim jedrom još, na hladnoj ploči
Počađale vode,
Jedva dve-tri lađe vide moje oči
Gde put zadnji brode.
Svrh njih u pređama maglina odela,
Gdeno potke crne
Sve to više rastu, kô tifona strela
Vrana jato srne…
I suton… No zvezda ne trepte dragulji,
Ne sja nebo lepo,
Samo što iz magle u me mesec bulji
Kao oko slepo…
I godine teku… A ja jošte, eto,
Iz karika ovih
Izlaza ne nađoh, put u novo leto,
U sjaj vrha novih.
No čamim i gledam, kao stena žala
Kraj kopalja trska,
Gde skrhane lađe mutna pena vala
Po pržini prska…



Jesen


Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.
Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!
Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…
Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada…

 

[sendi]

NE MOGU...

Ja nikada tebe mrziti ne mogu
Tebe, b'jeli sv'jete, kom je mnogi dao
Ime crnog pakla, a na podsmjeh Bogu,
Što te svetom mišlju uskrsnuti znao.

Ne mogu te mrzit'! Tu pod nebom tvojim
Ja osjećam ljubav, što me s tobom spaja,
Ja pred tvojim likom s pobožnošću stojim
Kao čisti anđ'o pred dverima raja.

Jest, na brzoj struji, kojom život brodi,
Često ispih pehar pun jada i tuge, -
Al' kad zlatno sunce na nebu se rodi,
Il' kad spazim tamo veličanstvo duge;

Kad proljeće mlado darove donese
I kad rosom prespe ljubičice plave,
Pa se s lakom ševom duša mi uznese
Daleko, daleko, u visine plave:

Ja u tome času zaboravim bole
I sve suze majke, što ih duša roni,
Moje usne šapću, tiho Boga mole,
I ja čujem kako glas nebesa zvoni.

Pa utješen vjerom zagrlit' bih htio
Nebo, sunce, brda zavičaja moga,
Pa da s njima zborim i šapućem ti'o
I ljubim ih tako do izdaha svoga!

1897.

 

[Honey5]

SEGRCE

Nemam zlata, nemam para,
Niti polja, nit' dobara,
Niti kuce, niti stan;
Da zasluzim sebi hljeba
Trudit' mi se, trudit' treba
Neprestano svaki dan.

Dok jos svaka dusa ziva
U spokojstvu, miru sniva,
I sladjani grli san:
Ja se moram sanan dici,
Ne okl'jevat', zurit', stici
Mog majstora u ducan.

Moram cistit', moram mesti
I prasinu s robe stresti,
Napuniti vodom kup,
Da se majstor ne razjari
Da me bicem ne opari -
Da ne bude: tupa, lup!...

Ali to je jad i b'jeda
Sto mi majstor dahnut' ne da -
Uv'jek pazi na rad moj,
Gnjevno vice da se zuri!
A ja moram, pa sve curi
Niz celo mi r'jekom znoj.

Vise puta sve po dlanu
Zuljevi se dizat' stanu,
Svaki kao vatra vruc...
E, tad mi je najmucnije,
Srcu mi se tuga svije -
Cini mi se da ce puc'...

Al' ja muke sve pretrpim
I obucu dalje krpim -
Uzdisuci umoran,
Necu da me majstor ruzi,
Necu da se na me tuzi,
Necu da sam ukoran.

Ta jednom ce muka minut',
Ljepse ce mi sunce sinut' -
Pronikunuti srece cv'jet;
Ljepsi ce mi svicat' dani,
Sa radoscu obasjani,
Miliji ce bit' mi sv'jet.

Kad naucim zanat sveti,
Sreca ce mi da doleti
Sa cela mi otrt' znoj;
Kad naucim; od zanata
Eto srebra, eto zlata!
Gospodar cu biti svoj!

Oh, kako ce srcem tada
Da mi velja radost vlada
Kad mog truda vidim plod!
Zlatnom zrakom pratice me
I u radu i u svemu
Vjecnog neba blagoslov.

Nemam zlata, nemam para,
Niti polja, ni dobara -
Ta pravi sam sirotan.
Al' radeci - sve cu steci!
Sve se blize - sreci stize,
Sve ce vedrij' bit' mi dan!​

 

[zjovan29]

DA LI ČUJEŠ?...


Da li čuješ, usred ove noći,
Iz daljine neki tajni glas?
Punan milja i božanske moći
Tiho, blago dol'jeće do nas.

Da li glase iz gorice vile
Donosi nam lahorovi let?
Il' slavuja slatkopjesme mile
U dolini uspavljuju cv'jet?

Ne! To glasi heruvima sveta
Tiho bruje u ponoći toj,
Iz svemira on zemlji dol'jeta
Da sa pjesmom sladi sanak tvoj.

Oh, pa spavaj, tu na moje grudi
Glavom kloni, zaboravi sv'jet, -
Štitiće te, dok zora zarudi,
Ljubav moja i heruvim svet.
Aleksa Šantić


HRIZANTEMA


Noć je. Moja sjenka sa mnom tiho stupa
Po obali ovoj gdje nikoga nema.
I dok srebrn mjesec u moru se kupa,
Ja u duši ćutim miris hrizantema.

Po ovome kraju ona često hodi,
Ispod ovih grana sinoć sam je sreo,
I kada sa lica smače tanki veo,
U mome se srcu nova vatra rodi.

Smijući se na me, sve slađe i slađe,
Niz mramorne skale lakoj barci sađe,
I stari je mornar odveze daleko.

Od onoga časa ja mira ne steko',
No lutam i sanjam nju, što ravne nema,
I u duši ćutim miris hrizantema

Aleksa Santic

 

[sendi]

Sećanje na Aleksu Šantića

[h=2]Sećanje na Aleksu Šantića
[/h] Tanjug |


Osamdesetosma godišnjica smrti velikog pesnika Alekse Šantića obeležena je danas u Mostaru




MOSTAR - Osamdesetosma godišnjica smrti velikog pesnika Alekse Šantića obeležena je danas u Mostaru.

Dan sećanja na velikog pesnika obeležen je liturgijom i pomenom u Staroj pravoslavnoj crkvi i polaganjem cveća na grob Alekse Šantića na velikom pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru.

U Šantićevom parku, uz polaganje cveća, glumci Ivo Krešić i Igor Vidačak recitovali su Šantićeve stihove, među kojima i čuvenu "Eminu", prenose mediji u Bosni i Hercegovini.

Cveće su položili predstavnici Srpskog prosvetnog i kulturnog društva Prosveta Mostar, Gradskog odbora tog društva, izaslanstvo potpredsednika Federacije BiH Svetozara Pudarića i predsednik Gradskog veća Mostara Murat Ćorić.

Na konferenciji za štampu u Mostaru predstavljena su nova Pravila za održavanje "Šantićevih večeri poezije" i odluka o dođeli književne nagrade Aleksa Šantić.

Nagrada Aleksa Šantić dodeljuje se svake tri godine za zbirku pesama objavljenu na srpskom jeziku, odnosno jezicima Južnih Slovena, a sastoji se od Šantićevog šešira i štapa i novčanog iznosa od 5.000 maraka.

Ovogodišnja manifestacija "Šantićevih večeri poezije" planirana je za septembra, a otvoriće je Beogradska i Zagrebačka filharmonija grandioznim zajedničkim nastupom na platou ispod Starog mosta.

 

[sendi]

JEDNO VEČE



Ja sam naslonjen na prozoru bio,
I gledô na drum pušeći cigaru.
Plavkasti dim se kolebô i vio

U pramenovima mekim. Po Mostaru
Veče je svoje rudo zlato lila,
I krovovi su drhtali u žaru.

Ti nekud prođe. Uza te su bila
I djeca tvoja, male crnke dvije
Očiju toplih. Na tebi je svila

Šuštala kao vjetar kada vije
U rosnu lišću bokora. Prah vreo,
Što drum kô neko sivo platno krije,

Tvoj bi skut, katkad, dodirnô i meo.
I više ništa nisam gledô drugo -
Vas gledah samo kroz večernji veo,

Sve dokle niste svrnuli za ugô...
Kô iz gnijezda gdje sve studen davi,
Tad iz mog srca jedno jato dugo

Ranjenih tica s cvrkutom se javi,
I vama prhnu... Noć slaziti stade...
Mrak... U moj prozor, sa visine plavi',

Jedan crni leptir doplovi i pade.