Kako se dogodio povijesni raskol između katolika i pravoslavaca i koje su bitne – najvažnije razlike između pravoslavne i katoličke vjere?
Još prije nego se dogodio veliki Istočni raskol 1054. godine, između Crkve na Istoku i one na Zapadu, počele su se stvarati razlike i nastajao je proces udaljavanja. Uzroci su bili raznovrsni, od političkih događanja, kulturoloških razlika, raznolikosti u crkvenoj disciplini i liturgijskoj praksi pa sve do dogmatskih nesuglasica. Posebno zategnuti odnosi s vremenom su se stvorili na relaciji Rim – Carigrad. Naime, Petrova Stolica je po svojoj apostolskoj tradiciji od samih početaka Crkve imala odlučujuću ulogu u rješavanju spornih vjerskih pitanja, shodno ulozi koju je uživao sv. Petar u apostolskom zboru, te je tako i u društvenom i u vjerskom smislu Rim bio središte Carstva. Ozbiljnije poteškoće nastaju u 5. stoljeću kad je Rim u društvenom smislu doživio razdoblje dekadencije i vandalskog pustošenja, da bi naposljetku Zapadno Rimsko Carstvo i propalo 476. godine. No, propašću Zapadnoga Carstva ne propada uloga rimskoga biskupa koja ničim nije bila vezana uz društvene strukture, nego uz apostolsku tradiciju. Istodobno u društvenom smislu jača uloga Carigrada kao carske prijestolnice, što je uvjetovalo i jačanje položaja carigradskog patrijarhata.
Prva shizma između Rima i Bizanta dogodila se u doba patrijarha Akacija (472.–488.), a trajala je od 484. do 519. Želeći smiriti netrpeljivosti među različitim strujama koje su ozbiljno sporile oko poimanja jedne osobe i dviju naravi u Isusu Kristu, ovaj je patrijarh smatrao da treba osporiti teološku valjanost Kalcedonskog sabora održanog 451. godine. Rim je ekskomunicirao Akacija, a shizma je trajala dok se nije uspostavio mir zahvaljujući caru Justinu i njegovu nećaku Justinijanu.
Vjera ti je bitna? Klikni like i prati nas na Facebooku! Druga velika shizma bila je u 9. stoljeću (867.–880.) u doba patrijarha Focija. Ne želeći ulaziti u sve ekleziološko-disciplinske detalje koji su doveli do podjele, ovdje je potrebno naglasiti da je ovaj patrijarh po prvi put izvukao neka dogmatska pitanja zbog kojih je optužio zapadnu Crkvu radi hereze. Tvrdio je da je heretičan nauk o proizlaženju Duha Svetoga »od Oca i Sina«, takozvano pitanje »
Filioque«, budući da je u Nicejsko-
-carigradskom vjerovanju stajalo da proizlazi samo od Oca. Jednako tome, Focije je proglasio pogrješnom i zapadnu tradiciju da za euharistiju koristi beskvasni kruh. Ova će dva pitanja ostati višestoljetni kamen spoticanja ili možda bolje rečeno, izlike za dokazivanja različitosti i nepomirljivosti između Rima i Carigrada. Uz to, analizirajući sva povijesna događanja, razvidno je da je rimski biskup imao odlučujuću ulogu i da je stav Rimske Crkve bio presudan, čime se potvrđuje koliko je cijela Crkva onoga doba priznavala njegov autoritet, to jest, govoreći teološkim rječnikom, primat, što je u ovakvim sukobima dovođeno u pitanje, te je tako pitanje primata postalo jedno od važnih spornih pitanja između Istoka i Zapada. U takvom kontekstu dogodio se Istočni raskol koji se do dana današnjega nije sanirao, nego su kasnije povijesne okolnosti učinile da se on i produbi. Tomu je najviše pridonio Četvrti križarski pohod, za vrijeme kojega su križari, na nagovor Mlečana, osvojili Carigrad te uspostavili Latinsko Carstvo i latinski patrijarhat, čime su nanijeli nesagledivu štetu i tako lošim odnosima, to jest onemogućili svaki pokušaj prevladavanja crkvenog nejedinstva. Jedinstvo koje je bilo sklopljeno na Saboru u Firenci (1439.–1443.), a koje je definiralo pitanje papina primata i spor oko izraza
Filioque, ostalo je dogovoreno samo na papiru, a nikad nije zaživjelo u stvarnosti, čime do dana današnjega ostaju najveća neprevladana pitanja i razlike između Pravoslavne i Katoličke Crkve.
(dr. don Ivan Bodrožić)
Pozdrav od Gere.
