Soneti
1.
Od najljepših bi' bića porod htjeli
Stog da ljepote ne svene nam ruža,
Da baštiniku mladom, jer nam zreli
Izmiču dani, na nju spomen pruža;
Al ti, što ljubiš sjajne svoje oči,
Gorivom bića svog svoj hraniš plam,
Glad šireć tu gdje obilje se toči,
Dušman si sebi, svirep sebi sam;
Ti što svjež ukras tom si svijetu sad,
Jedini glasnik proljeća i cvijeća,
U pupoljak svoj pokapaš plod mlad
I stog mu, škrče, škrtost sve je veća;
Smiluj se svijetu gladnom jer će grobom
Pojest tvoj dug, i pojest će ga tobom.
1.
Od najljepših bi' bića porod htjeli
Stog da ljepote ne svene nam ruža,
Da baštiniku mladom, jer nam zreli
Izmiču dani, na nju spomen pruža;
Al ti, što ljubiš sjajne svoje oči,
Gorivom bića svog svoj hraniš plam,
Glad šireć tu gdje obilje se toči,
Dušman si sebi, svirep sebi sam;
Ti što svjež ukras tom si svijetu sad,
Jedini glasnik proljeća i cvijeća,
U pupoljak svoj pokapaš plod mlad
I stog mu, škrče, škrtost sve je veća;
Smiluj se svijetu gladnom jer će grobom
Pojest tvoj dug, i pojest će ga tobom.