Što je u tome istina? Je li degustacija vina i alkoholnih pića uopće uistinu tako tajanstven čin koji nas navodi da u degustatorima vidimo neke novovjeke alkemičare?
Ritual pripreme
Kušanje vina, je čin koji u sebi sadrži krupan paradoks. Degustator se služi isključivo čulima kojima ga je obdarila priroda, ali u uvjetima koji teže da isključe sve ostale utjecaje što mogu djelovati na ta ista čula. Stanje bismo mogli opisati kao nastojanje da se čulima, dakle subjektivnim mjerilima, postigne maksimalno objektivna ocjena. Kako se to postiže? Degustator mora biti zaštićen od svih utjecaja koji bi mogli odvratiti njegovu pažnju od vina koje kuša. Npr. u prostoriji u kojoj se degustira vino ne smije biti nikakva namještaja ili predmeta koji bi remetili atmosferu. Prostor treba da bude što veći, zidovi obojeni mirnim bojama, vlažnost zraka 80 posto, temperatura oko 20 stupnjeva. U toj prostoriji mora vladati potpun mir, i to je razlog što u vrijeme degustacije nitko ne smije ulaziti u nju. Osvjetljenje ne mora biti danje, jer degustator ima uza se i posebnu svjetiljku ili svijeću. Svijeća je bolja.
To, dakako, nisu svi uvjeti. Degustator sjedi za stolom prekrivenim bijelim stolnjakom (koji, međutim, ne smije biti opran u deterdžentu intenzivna mirisa!). Jedini je alat degustatora čaša. Njih na stolu mora biti više. Moraju biti kupasta oblika, na nožici, suhe, besprijekorno čiste i bez mirisa. Tu je i kruh, za "presijecanje" okusa. U posljednje vrijeme upotrebljavaju se i kriške neguljenih kiselih jabuka ili komadići kakvog neutralnog sira. Neki su degustatori protiv jabuka, kruha ili sira, jer osobito sir ima svoju požudu.
