Video poezija

[sanolis]

Ne daj se Ines

Ne daj se Ines,ne daj se godinama moja Ines.
Drukcijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla, prijatan raspored
i rijetki predmeti...
Imala si više ukusa od mene
tvoja soba... divota
Gazdarica ti je u bolnici
uvjek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,po poklonima,
pratila me sljedeceg jutra oko 9 do stanice
i ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu Beogradsku padinu.
U vecernjem sam odijelu, i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju i sa svega nekoliko recenica loše prekrivena želja
tvoj je nacin gospode i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja...
A tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao naranca, kao narancasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proletirskih brigada trideset i devet
kod Krkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvecernjih tramvaja...
Lijepi trenutci nostalgije,ljubavi i siromaštva,
Upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas ako me tko traži...
Ne daj se ines
Evo me ustajem tek da okrenem plocu
dali je to nepristojno u ovakvom casu, Mozart, Requiem, Agnus Dei,
Meni je ipak najdraži pocetak...
raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih trenutaka naše mladosti,
koja nas provlastitim ocima
vara, krade i napušta,
Ne daj se Ines.
Poderi pozivnicu,
otkazi veceru,prevari muža odlazeci da se pocešljaš u nekom boljem hotelu...
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da ce jos biti mladoti,ali ne više ovakve u prosjeku tisucu devetsto trideset osma,ja necu imati s kim ostati mlad,ako svi ostarite,i ta ce mi mladost teško past,a bit ce ipak da ste vi u pravu jer sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.
A ponovo pocinje kiša,kao što vec
kišni listopad,na otocima more od olova
i nebo od borova,udaljeni glasovi koji se mješaju glas majke, prijatelja, kceri , ljubavnice, roda, brata ...
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestale svjetlastom bjelinom , još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines....

 

[sendi]

Moje boje

Jednom davno kad mlad sam bio
volio sam žute boje
žute rijeke polja žuta
i žute kose drage svoje
a ja sam tada žut sav bio
žuti žuti žutokljunac

Godine davne ko vjetar nose
moje drage žute kose..
godine davne ko vjetar nose
moje drage žute kose

Jednom poslije 68.
volio sam crvene boje
crvena polja crvena žita
crvene kose drage svoje
crveni mjesec nad glavom bdio
i ja sam tada sav crven bio

Godine mlade kuda to nose
moje drage crvene kose
godine lude ko vjetar nose
moje drage crvene kose
A sad se eto oblačim u crno
crna košulja i šešir crni

sve što sam snio ko prah se briše
i kruh što ga jedem sad crno miriše
ništa od boja nije ostalo
plavo mi oko crno postalo

Godine ove kuda to nose
moje drage crne kose
godine ove kuda to nose
moje drage crne kose

Sad su mi snovi nekako bijeli
bijele ptice ko mračni sudi
ruke slabe prazne grudi
svud oko mene bijeli ljudi
sve što sam svojim životom bivao
kao da sam boje snivao

Godine nove sto mi to nose
moje drage sijede kose
godine nove sto mi to nose
moje drage sijede kose

 

[sanolis]

Rade Serbedzija - Imam pjesmu za tebe

imam pjesmu za tebe
godinama čeka ta
i strpljivo namigne
sa dalekih obala

u njoj vrani konji svi
što su davno zbrisali
jednom lica poznata
ne pamtim ih više ja

imam pjesmu za tebe
sama sebe pisala
od Silbe do Santa Monice
mora se nadisala

u njoj miris prošlih ljeta
sjaj i bijeda trošnog svijeta
u njoj boja lijepih dana
pada preko naših rana

imam pjesmu za tebe
da te malo razgali
neće prognat tuge te
al će da ih ublaži

i na tren će vrijeme stati
i na časak ćemo znati
gdje se tajna skrivala
gdje je sreća ostala

imam pjesmu za tebe
poslije ću je svirati
nek se ona omakne
kad sjećanje provali

kao nekad ti i ja
tamburaši za nama
pod prozore dragih žena
ulicama uspomena
kao nekad ti i ja
tamburaši za nama
pod prozore dragih žena
ulicama uspomena

imam pjesmu za tebe
prava je i jedina
vozi znane puteve
bez granica, carina

rijetke minute toči
radost srcu smijeh za oči
u njoj još smo djeca mi
još nas nisu slomili

u njoj još smo djeca mi
još nas nisu sudili

kao nekad ti i ja
tamburaši za nama
pod prozore dragih žena
ulicama uspomena

kao nekad ti i ja
tamburaši za nama
pod prozore dragih žena
ulicama uspomena

imam pjesmu za tebe...

 

[sanolis]

Rade Šerbedžija - Rastanak

Jos nocas, draga, budi tu kraj mene ti
u nasoj sobi sjecanje nek izgori

Poleti, ptico, pustim poljem
rasiri krilo ranjeno
i leti, ptico, kraju boljem
sokol te nije volio

Jos nocas, draga, njeznost stara govori
to traze luku mojih snova brodovi

Jos nocas, draga, Don Kihot zivi u meni
jos samo nocas zablude smijesne
i ovaj vjetar pijani
jos samo nocas

Jos nocas, draga, tuga tuzno mirise
jos samo nocas
sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje
jos samo nocas

Svu noc je padala kisa
i drveni pod je skripao
dok sam se spremao za put
taksi je cekao pred vratima
i telefon je poceo da zvoni
na stolu su ostale stare fotografije
u sobi miris vina

Jos nocas, draga
ja gledam svijetla ovog grada
jos nocas, draga, putujemo mrak i ja
samo jos nocas mrak i ja

 

[sendi]

Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje
objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku.

 

[sanolis]

Posle ljubavi Arsen Dedic recituje Admin Isakovic

Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede.
Poslije ljubavi
ostaju čaše sa ugraviranim monogramima,
ukradene po boljim hotelima.
Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini.
Poslije ljubavi
ostaje sto u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima.
Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6.
Poslije ljubavi
ostaje rečenica - dobro izgledaš, ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad,
imaš još moj broj.
Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali.
Poslije ljubavi
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.
Poslije ljubavi
ostaje rečenica "ja ću prva u kupatilo"
i odgovor "zar nećemo zajedno"
"ovaj put ne".
Poslije ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.
Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nijesu voljeli
i cvijećarke koje jesu.
Poslije ljubavi
ostaje povređena sujeta.
Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.
Poslije ljubavi
ne ostaje ništa.

 

[macula]

Dodato posle 46 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

OVAKO NESTO, BAS CELOM SVETU, BAS SVAKOM COVEKU NA OVOM PLANETU...

 

[tmaks65]

 

[sanolis]

Desanka Maksimovic
Na Buri

Svu večer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim
da li je čovek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu večer gleda
u naš beli, skromni dvor.

Pusti me, majko, neće me
umoriti hod,
breg je blizu našeg doma.
O, ja osećam da mi je rod
taj čovek ili bor
što svu večer blizu groma
stoji i gleda u naš dvor.

Vidiš li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi,
ti ga bar zovi
neka se skloni u naš dom
taj čovek ili bor
što svu večer stoji i gleda
u naš beli skromni dvor.

Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti me da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, pusti, dobra majko
tako je potmuo
i zao oblak
što vitla nad njim.

 

[macula]

[video]http://www.youtube.com/user/poetica58#p/u/21/Ez8r-cA74hU[/video]