Verski turizam: Hrišćanstvo

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Manastiri kod pravoslavnih Srba

Manastiri su na Balkanskom poluostrvu postojali i pre dolaska Srba i svojim dolaskom su Srbi primali ovu instituciju od strane Vizantije i Rima i zadržali su i naziv kako grčki „monah“ i od manastirion- manastir. Središte prve hrišćanske kulture su bili u južnoslovenskim zemljama prostori oko Ohridskog i Prespenskog jezera i tu su nastali prvi manastirri kao Sv Klimant i Sv. Naum oko 900. godine. Prvi manastiri koji su razvijali zajednički život počeli su se razvijati od doba Namanje i Sv. Save koji je dao i ustav za takav život i koji je u 14. i 15. veku dostigao vrhunac. Stari vizantijski manastiri su se obnavljali i podizali su se novi i dobijali su mnoga iamnja i povlastice. Prvi motivi koji su pokretali vladaoce i vlastelu za podizanje manastira bili su religiozno- političke prirode.

250px-Manastir_Gra%C4%8Danica.JPG

Manastir Gračanica

Po vizantijskim uzorima srpski manastiri delili su se na:

  • carske manastire ili lavre,
  • arhijepiskopske ili patrijarške manastire
  • episkopske dvorove
  • eparhijske ili ktitorske manastire.
Carski manastiri se još u 14. veku nazivaju još i lavrama što je ranije bio opšti naziv za sve manastire u Siriji i Palestini. U srednjovekovnoj Srbiji se ova vrsta manastira pominje za kralja Stevana Prvovenčanog. To su bili manastiri Studenica, Đurđevi Stubovi u Rasu, Hilandar, Mileševa, Sopoćani, Dečani i drugi. Ovi su manastiri bile zadužbine srpskih vladalaca. Većina tih manastira imala je u svome vlasništvu po nekoliko zaselaka, sela pa i celih oblasti, katkada je to iznosilo i po nekoliko stotina te je Dušanovim Zakonikom normiran taj odnos da se po manastirima može držati samo do 50 kaluđera. Ugled ovih manastira se povećavao i time što su u njima bili kaluđeri i mnogi vladaoci i njihovi sinovi i vlastela koji su živeli primernim životom.
Među manastirima su se isticali oni koji su bili određeni kao grobnice svojih ktitora.
Arhijepiskopski manastiri su bili manastiri slični carskim manastirima ali je tu ulogu ktitora vršio arhijepiskop ili patrijarh.
Episkopski dvorovi su bili posebni manastiri kao rezidencije eparhiskih mitropolita, arhijepiskopa ili patrijarha.
Eparhijski ktitorski manastiri su bili najbrojniji i potpadali su pod jurisdikciju nadležnog eparhijskog episkopa.
Život u manstirima ravnao se po pravilima crkvenih zakona. Na čelu se nalazio iguman a njega su pomagali kao savatnici članovi bratstva obično nazivani "starci".
izvor:sr.wikipedia


Manastir Ajdanovac

M_Ajdanovac%20NL%20%283%29.jpg


Manastir Ajdanovac pripada Eparhiji niškoj Srpske pravoslavne crkve i nalazi se kod istoimenog zaseoka, na obroncima Jastrepca, nedaleko od Prokuplja. Manastirska crkva posvećena svetom Đorđu, podignuta je oko 1485. godine, a živopisana 1492. godine. U nekoliko navrata (1887,1907 i 1949) manastir je obnavljan i tada je dobio konake i spomen česmu, a radovi na konzervaciji njegovog freskoslikarstva i arhitekture obavljeni su tokom 1996. i 1997. godine.
Manastir Ajdanovac se danas nalazi pod zaštitom Republike Srbije, kao spomenik kulture od velikog značaja

Manastirska crkva

Manastirsku crkvu odlikuje skromna i jednostavna arhitektura, bez ukrasa na njenoj spoljašnjosti koja je bila omalterisana, a pripada grupi retkih crkava, koje su podignute malo nakon otomanskih osvajanja. Njena osnova je jednobrodna, sa narteksom i otvorenim tremom na jednoj i polukružnomoltarskom apsidom na drugoj strani. Nad njom je običan krov na dve vode, bez kubeta ili zvonika, dok se niše u istočnom zidu koriste kao đakonikon i proskomidija.
Živopis u njenoj unutrašnjosti, očuvan je delimično, a smatra se da su ga radili majstori sa severa današnje Grčke, na šta ukazuju stilske osobine usmerene ka dekorativnom izrazu, greške u natpisima i određena ikonografska rešenja, kao sveta Marina u borbi sa đavolom ili dodavanje dečaka konjaničkoj predstavi svetog Đorđa. Po svom sadržaju, pored zone stojećih figura i medaljona iznad njih, uočljivi su ciklusi svetog Đorđa i Velikih praznika,kao i opširni prikaz Strašnog suda.


Manastir Bavanište


350px-Manastir_danas.jpg

Današnji izgled

Manastir Bavanište je manastir Srpske pravoslavne crkve koji se nalazi blizu Pančeva na putu za Kovin. Kada se stigne u Bavanište kroz šumu putem od dva kilometara nalazi se manastir Bavanište. Manastir je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice.


Istorija


250px-%D0%9F%D1%80%D0%B5_%D0%BE%D0%B1%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B5.jpg

Manastir pre obnove

Po predanju manastir je osnovan na ovim prostorima sa kraja XVI veka a pominju ga u pisaniju manastira Pećka Patrijaršija. Godine 1594.god. bila je buna banatskih Srba na čelu sa episkopomTeodorom Nestorovićem, zbog velikog zuluma i nasilja turskog. vršačkim
Manastir je smešten u šumu kako ne bi bio na udaru razjarenim turcima. Tako prikriven manastir je opstajao do 1716.god. kada je spaljen i razoren kao i selo. Narod se tada razbežao po okolnim mestima, da bi se već sledeće godine vratio i započeo obnovu sela.

Izgradnja

Dubovčani, Gajčani, Dolovci, Kovinci i narod preko Dunava spustili su se sa brega u močvarnu udolinu i naselili Bavanište. Prvo su podigli crkvu 1776.god. na mestu današnjeg krsta. U ratu sa turcima 1788.god. hram je zapaljen i oštećen a 1790.god. je sagrađena današnja crkva na mestu gde se i sada nalazi, prvobitno je prekrivema šindrom, a 1812.god. je postavljen crep. Manastir "Namastir", kako su meštani zvali ovu svetinju, Vodica je podignuta 1857.god. (kao što govori gornji tekst). Orignalni tekst sa ploče pronađene u oltarskom delu prilikom rekonstrukcije hrama:

Od rušenja pa do obnove narod je dolazio na Vodicu i moleći se dobijao duhovnu utehu i fizičko iscelenje. Poviše kapelice (istočno) je bila podignuta zgrada za konačenje, a severozapadno zgrada za potrebe (šupa sa štalom).
Uvek je bilo čuvara svetinje, jedan je svoje kosti ostavio tu i oformio prvo groblje. „Ovde počiva Rab Božiji Jovan Jovanov bi nadziratelj ovde kapele poživ 65. g. Predstav: 1.dec. 1866. s. diže zet i ćerka“.

Iscelenja

U manatsiru su se dešavala mnoga iscelenja-čuda, a jedno od njih je zapisao sveti Nikolaj vladika Žički u knjizi "Emanuil":


250px-%D0%98%D0%B7%D0%B2%D0%BE%D1%80_%D0%A1%D0%B2%D0%B5%D1%82%D0%B5_%D0%B2%D0%BE%D0%B4%D0%B8%D1%86%D0%B5.jpg

Izvor Svete vodice

Na dan Sv. Velikomučenika Đorđa ove 1932. godine kod crkve u Bavaništu (Banat) bio je veliki molitveni sabor mnogih naših bratstava iz okoline. Mnoga bratstva došla su sa crkvenim barjacima i litijama crkvi, koja se smatra kao manastir i gde se mnogi bolesnici leče. naše bratstvo iz Dolova (Banat) spremalo se da dođe ovom manastiru. Sva braća iz Dolova sabrala se kod svoje crkve, gde je sveštenik otslužio moleban pa su pošli. Baš kad su pošli dolazi kod njih jedna žena i moli ih da i nju prime da ide sa njima sa svojom bolesnom devojčicom koja i ako ima osam godina ipak ne može na noge da ustane te je za svašta unose i iznose na rukama. Ova ožalošćena majka rešila je da ide u manastir i da se pomoli Bogu za ozdravljenje svoje kćeri. Ali nastala je teškoća:kako da je odvedu u manastir. Kola nisu imali a da je nose u manastir trebalo je da se pređe dug put od 10 kilometara. Najzad se sva braća slože da je neizmenično (redom) nose do manastira. Tako i učine i dete donesu i metnu u crkvu. Ubrzo je pala bujna kiša i dete u crkvi zaspa. U tom dolazi i litija iz Bavaništa manastiru. Majka ovog deteta požuri u crkvu da ga probudi da bi tako dočekali litiju i braću iz Bavaništa. I na njeno veliko čudo i radost njena mala ćerkica usta sama na noge i sama iziđe iz crkve pored majke. Kad je litija ušla u crkvu mi smo pitali ovo dete i majku za ovo isceljenje. I ova mala veli da je dok je ona spavala u snu došla kod nje jedna žena, pomilovala je po licu i rekla joj „Ajde ustaj“. Potom je došla njena mati i probudila je. Ovaj događaj sve nas je obradovao i svi smo za to zablagodarili Bogu na Njegovoj velikoj milosti.
Saopštio Milija Kidišević iz Bavaništa „(Hrišćanska Zajednica – Kragujevac) broj 6. juni 1932. godina“.

Ovo je samo jedno od zapisanih čuda isceljenja koja su se dešavala u manastiru. Narod je dolazio molio se uzimao vodicu umivao se i bivao isceljivan od raznih bolesti.


Obnova

„Obnoviti davno zapusteli manastir Bavanište, u blizini sela Bavaništa na mestu gde je ranije isti postojao (sada vodica, u narodu poznat kao „Namastir“). Hram u obnovljenom manastiru je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice i muški je manastir.
Bratstvo se sastojalo od dvojice monaha, jeromonah Rafailo i monah Vasilije, koji su počeli sa obnovom i restauracijom same crkve. Promenjena je drvena konstrukcija krova i prekrivena je bakarnim limom –donacija sestara iz Bavaništa. Unutar hrama je urađen pod od mermera i dole postavljeno podno grejanje, a zidovi pripremljeni za živopis, koji je započeo Đorđe Popović, teolog iz Pančeva. Ozidana je i časna trpeza koje nije bilo i urađen je ikonostas sa ikonama; Gospoda, Bogorodice, Sv. Jovana Krstitelja i Sv. Arhangela Mihaila a iznad carskih dveri veliko Raspeće (rad oca Stefana – manastir Stubal) koje su većim delom zamenjene novim ikonama-rad sestara manastira Grgeteg.
Sama zgrada za stanovanje-konak je bila skromnih dimenzija sastojala se od: jedne sobe 4h4, kuhinje 2h4, i ostave 1,6h4m. Na prednjem delu je dozidana prostorija za ručavanje i jedna soba, a pozadi je dozidana soba, kuhinja i kupatilo. Osim vodice koja izvire u crkvi druge vode nije bilo.
Bratstvo je pristupilo bušenju bunara jer je bila neophodna voda koja će se koristiti za svakodnevne potrebe, izbušen pored konaka a istočno od crkve izgrađena je fontana gde narod dolazi i uzima vodu za svoje potrebe.
U vremenu od 1990. godine počeo je raspad Jugoslavije na njene republike, pa se i 1999. godine desilo da je Srbija bila bombardovana od strane Amerike i evropskih država. Te godine u jesen udareni su temelji novog konaka koji je bio neophodan zbog većeg interesovanja za sam monaški život i zbog velikog broja mirskih ljudi koji su i u većem broju dolazili u manastir.
Većih donacija nije bilo, izuzev sestara, te su radovi odmicali sporo. U toku 2000. godine izgrađen je prizemni deo konaka sa prvom pločom. Učestvovala je bratija: Ljubomir, Nenad, Živan, Živa i još par ljudi. Prilikom izlivanja ploče je učestvovalo je i dvadesetak meštana. Prizemlje je izgrađeno 2001. godine u jesen a opet je mobom većeg broja ljudi izlivena ploča prvog sprata. Sredstava za dizanje krova i krovne konstrukcije nije bilo, pa je rađeno na tome da se obezbedi novac i ostali materijal.
Zbog velikog priliva naroda u manastir osećala se potreba za proširenjem samog hrama ili zidanja novog, pa se 2002. godine pristupilo dogradnji priprate na postojeću crkvu, koja je završena do početka jeseni.
Slava manastira je dočekana sa izgrađenom pripratom, spremnom za živopis. U poznu jesen iste godine podignuta je i krovna konstrukcija popatosana topolovom daskom i prekrivena ter papirom. U proleće 2003. godine urađen je podrum, iznad je izidana letnja kuhinja i šupa za ugalj i drva. Do kraja jeseni konak je prekriven crepom koji je bio donacija „Toze Markovića“ iz Kikinde. Pojedine prostorije su malterisane za potrebe bratstva. Sa proširenjem oltarskog dela početo je 2004. godine dogradnjom đakonik, proskomidije a na čelu apsida. Dobijen je lep prostor oko časne trpeze.

U jesen je postavljen temelj za zvonaru i dobijeno 4,5.hektara šume oko manastira pošto je ranije manastiru pripadalo samo 38 ari zemlje na kome se nalazi crkva i konak. Zvonara je ozidana 2005. godine a gore je stavljena drvena konstrukcija za nošenje zvona. Ozidane su velika i mala kapija sa delom zida koji se prostire levo i desno od kapije. U proleće je početo sa živopisom trpezarije rad životopisaca braće Grastić. Na terasi novog konaka 2006. godine postavljeni su prozori i dobijen je prostor hodnika. Parapetni deo se zatvara brodskim podom iznutra a spolja dudovom daskom. Unutrašnje prostorije su malterisane, postavljen je parket u svim sobama, sređeno je kupatilo. Početkom godine urađena je fasada (sa stiroporom) a izgrađena je posebna prostorija sa pekarskom peći. U crkvi je nastavljeno sa živopisom (braća Grastić), plan je da se završi do Uskrsa... ako Bog
da...
izvor:sr.wikipedia


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir Vaznesenje
sa crkvom Vaznesenja Isusa Hrista


[/FONT]​

kapija.JPG

[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
Magistralom Čačak-Ovčar Banja na 12 km asfaltnim putem,na desnopj obali Zapadne Morave, kroz šumu južne padine planine Ovčar,stiže se do ovog manastira.
Ne zna se tačno kada je podignut ni ko je ktitor ali se predpostavlja da je podignut 12 ili 13 veku i po predanju podigli su ga Sveti Sava i njegov otac Simeon.
Kasnije ga je obnovio monah Vujović.
Kao i ostali manastiri i ovaj je porušen i opljačkan i dugo je bio pod ruševinama.
Detaljna obnova uradjena je 1937 god .
To je jednobrodna gradjevina izdužene osnove sa ulazom sa severne strane što je retkost u pravoslavnim manastirima. Zidana je od lomljenog kamena.
Predpostavlja se da su u ovom manastiru prepisivane knjige kao 1570 god prepisano cetvorojevanjdjelje.
[/FONT][FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]U priprati u središnjem delu crkve očuvane su u mermernom podu rozete sa biljnim ukrasima.
Pored crkve podignut je zvonik.
Kada je Vuk Karadzić 1820 god obišao ovaj manastir zapisao je da je bio oštećen.
Posle II sv.rata manastir je ostao u ruševinama ali je obnovljen pedesetih godina 20.veka.
I danas se obavljaju obimni radovi u manastirskom kompleksu kao što je ogromna zidana ograda,
[/FONT][FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]konak i ostalo.
Manastir je aktivan, ženski i o njemu brinu monahinje.

[/FONT]

crkva1.JPG

konak1.JPG

ikonostas.JPG



izvor:manastiri.rs
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
FRUŠKOGORSKI MANASTIRI, FENEK


mapafruska.jpg
mfenek.jpg


Sremski manastir Fenek geografski ne pripada Fruškoj gori, ali je u istorijskom smislu u vezi sa fruškogorskim manastirima. Nakon pada Srbije 1459, Srem je dugo bio stecište odbegle srpske vlastele i monaštva. Crkva manastira Feneka posvećena je prepodobnoj mučenici Paraskevi (26. jul/8. avgust). Manastirski kompleks smešten je u ravničarskom delu donjeg Srema, jugozapadno od Zemuna, blizu Save, nedaleko od sela Jakova. Čine ga: crkva sa zvonikom, konaci sa tri strane crkve i kapela podignuta izvan južnog konaka. Prema narodnom predanju, osnivači manastira Feneka su Stefan i Angelina Branković, u drugoj polovini XV veka. No, prvi zapis o Feneku, i to posredno, nalazimo u mineju iz 1563, koji je ispisao jeromonah Zaharije za vreme fenečkog igumana Save. U XVI veku pominje se u turskim defterima (1556-69) kao manastir Zemunske nahije, potom u manastirskom tipiku (1573) i jevanđelju (1574), a u XVII stoleću samo dva puta (1605, 1646-47), ali posredno, na osnovu zapisa jeromonaha i igumana Georgija i Neofita. To nam kazuje da je još tada u Feneku bilo prepisivačke delatnosti. Za razliku od fruškogorskih manastira, pod turskom vlašću ostao je do 1717, a potom je pod jurisdikcijom Beogradske mitropolije sve do kraja austrijske vladavine (1739).

Dva zapisa iz XVIII veka (1735, 1753) svedoče o staroj manastirskoj crkvi da je zaista podignuta u drugoj polovini XV veka, u duhu tradicije srpske srednjovekovne arhitekture. Govore i o konacima, bratstvu i inventaru, kao i o tome da je crkva obnovljena ktitorstvom Zemunca Kuzmana Boltadžije. U popisu iz 1771. Fenek se navodi kao prilično siromašan manastir, u kojem živi 13 kaluđera. Ipak, gradnja nove crkve počelaje 1793, uvreme fenečkog igumana Sofronija Stefanovića. Mitropolit Stefan Stratimirović osvetio je kamen temeljac. Stefanović je u međuvremenu umro, a njegov naslednik Vikentije Rakić osvetio je dovršenu crkvu 1797, na dan njene slave. Rakić je igumanovao u dva maha (1796, 1813-18). Poznat je i kao književnik koji je ispisao prvu istoriju Feneka. U tom manastiru je i umro.

Na prelazu iz XVIII u XIX vek Fenek je poprište bitnih istorijskih događaja. Tu su se 1788. sastali knez Aleksa Nenadović i austrijski car Josif. Manastir je 1789-91. bio vojno skladište. U njemu su 1813. mesec dana boravili Karađorđe i njegov sin Aleksa, a od sloma Prvog srpskog ustanka pa do 1815. studenički kaluđeri s moštima Stefana Prvovenčanog. Zabeležen je i Karađorđev susret sa protom Matejom Nenadovićem.

Crkva je omalterisana jednobrodna građevina, zidana od opeke, sa polukružnom apsidom na istočnom delu i plitkim pravougaonim pevničkim apsidama iste visine kao i naos. Osmostrano kube je izrazito malo u odnosu na građevinu. Na zaladnoj strani je visoki trospratni barokni zvonik. Crkva je presvedena poluobličastim svodom, a unutrašnji zidovi ukrašeni su konzolnim pilastrima. Svojom arhitektonskom kompozicijom pripada tipu baroknih sakralnih građevina, čestih u Vojvodini u XVIII veku.

Ikonostas crkve manastira rezao je 1798. poznati novosadski duborezac („piltaor") Aksentije Marković, stvaralac visokog umetničkog i zanatskog znanja i veštine, majstor ikonostasa karlovačke Saborne crkve, novosadskih - Uspenske i Almaške, beočinske seoske crkve, zemunske Uspenske, vršačke i nekih crkava u rusinskim grkokatoličkim crkvenim opštinama. Zapis o njegovom radu nalazi se u soklu ikonostasa, a postoje i arhivska dokumenta o tome. Ikone je od 1818. do 1820. slikao sin umetničkog stolara i duboresca Atanasija, pančevački slikar Petar Radosavljević, koji je slikarstvo završio na Bečkoj akademiji i bio poznati pristalica Karađorđevog ustanka. Sa bratstvom manastira Feneka sklopio je ugovor da za sumu od 350 dukata u zlatu izradi ikone za ikonostas, te da ga pozlati i oboji. Visok klasicistički koncipiran ikonostas oltarskih pregrada sa četiri zone sadržao je 37 ikona, danas ih ima 34; to je i jedini Radosavljevićev potpisani rad. Zidne slike u unutrašnjosti crkve delo su zemunskog slikara Dimitrija Petrovića (1859), ali su potpuno uništene tokom nekoliko razaranja, naročito u oba svetska rata.

Dimitrije je unuk Jovana, zemunskog kovača koji je Karađorđu okivao trešnjeve topove, te sin poznatog zemunskog slikara Živka Petrovića.

Današnja kapela sv. Petke sazidana je 1800, na mestu stare, ktitorstvom jakovačkog Grka Georgija Rake i njegove supruge Ane, nad bunarom koji je, prema predanju, sagradila majka Angelina Branković. U narodu se verovalo da je bunarska voda čudotvorna jer su ovde počivale mošti sv. Petke pri njihovom prenosu kroz Srbiju. Sveti bunar i njegovu isceliteljsku vodu osvetio je patrijarh Kalinik između 1691. i 1700, a kasnije i mitropoliti Mojsije Petrović, Vikentije Jovanović i Pavle Nenadović. Zidani bunar ograđen je 1753. i pokriven šindrom. U drugoj polovini XVIII veka nad svetom vodom postojao je čardak, u čijem su se prizemlju nalazili stubovi, iznad njih zidana prostorija, a iznad nje prostrani tavan. Na bunaru se narod okupljao tražeći leka groznici, koja je u ovom kraju bila česta zbog blizine vode i niskog terena, pogodnog za širenje malarije. Fenečka kapela obnovljena je i ikonostas urađen 1846, zaslugom Pavla Morfija iz Zemuna, a nov krov od šindre postavljen je 1857.

Ikonostas manastira Feneka naročito je stradao u Prvom svetskom ratu (1914), kada su austrijski vojnici uništili donju zonu - carske i bočne dveri, i krst sa vrha ikonostasa. Pri tom je gotovo sasvim uništen i Markovićev izvanredan duborezni rad, o čijem kvalitetu svedoče arhivske fotografije i očuvani delovi rezbe iz gornjih zona ikonostasa. Stradanje se ponovilo i 1942.


Dr.Svetozar Dunđerski


ФРУШКОГОРСКИ МАНАСТИРИ, ГРГЕТЕГ


mapafruska.jpg
mgrgetegoto.jpg


Манастир Гргетег је, према предању, основао 1471. деспот Вук Бранковић, познатији у народним песмама као Змај Огњени Вук, у намери да ту смести свог ослепљеног оца Гргура, хиландарског монаха. По овој легенди, манастир је према очевом имену и добио назив. Гргур је, међутим, умро као отац Герман још 1459, тако да ово предање остаје непоткрепљено историјским чињеницама.

Поуздани историјски подаци наводе даје овај манастир, посвећен светом Николи, попут осталих фрушкогорских манастира, настао у такозваном предтурском добу. У време турске владавине у Срему (1521-1717) Гргетег се помиње неколико пута у пореским и катастарским књигама.

У једном од честих ратова, који су крајем XVII века вођени између Аустрије и Турске, манастир Гргетег је опустошен, а калуђери растерани. Био је напуштен све до Велике сеобе Срба 1690. године, када су га населили калуђери пребегли из Србије. Попис из 1753. сведочи да су калуђери, после страдања манастира у време Турака, брзо попунили манастирску ризницу новим предметима. Број драгоцености увећан је стварима које су 1739. донели пребегли калуђери манастира Сланци, као и иконама које су исте године пренете из београдске придворне капеле.

Барокизација манастира Гргетега, „по укусу новијех времена", почела је зидањем западног и северног крила конака 1751-52. године. Сматра се да је нова гргетешка црква подигнута између 1766. и 1771, ктиторством митрополита Павла Ненадовића, Јована Ђорђевића и Вићентија Јовановића Видака.

За време кратког владања Јована Георгијевића тадашњом Карловачком митрополијом, сазидана је олтарска преграда и припремљена подлога за сликарске радове, односно начињење распоред иконографских тема с орнаменталном декорацијом у штуку. Под Георгијевићевим наследником, новим митрополитом Вићентијем Јовановићем Видаком, завршено је сликање иконостаса, које је 1774. братство манастира поверило тада младом уметнику Јакову Орфелину.


mgrgeteg.jpg


Радикална измена изгледа манастирског комплекса уследила је између 1899. и 1901, за време игумана Илариона Руварца. Тада је порушен иконостас Јакова Орфелина, а према пројекту Хермана Болеа подигнут је нови, за који је 1901-02. иконе сликао Урош Предић. Сликарски радови Јакова Орфелина су приликом рестаурације цркве потпуно уништени. Сачуване су само две престоне иконе, св. Николе и св. Јована. Поштујући доследно свој принцип, Боле је пројектовао и мали дрвени иконостас за звоничко-хорску капелу. Иконе за тај иконостас насликао је познати сликар и карикатуриста Пјер Крижанић (1911).

О значају манастира и угледу његових старешина сведочи и податак да је 11 гргетешких архимандрита изабрано за епископе, од којих је један, Герман Анђелић, касније именован српским патријархом. Један од настојатеља манастира Гргетега, Кирил Живковић, доцније ће, као епископ пакрачки, основати епархијску библиотеку. Некадашњи архимандрит Гргетега Јеротеј Мутибарић је спадао у ред најбољих познавалаца карловачког појања, чију је коначну редакцију дао следећи искуства својих претходника Димитрија Крестића и Дионисија Чупића. Некадашњи јерођакон манастира Гргетега, потоњи патријарх српски Герман Анђелић, са братом је Стеваном приложио знатну суму новца за подизање Карловачке гимназије. За време боравка архимандрита Илариона Руварца у Гргетегу, манастир ће лостати историјски центар, у који ће упрети погледе сви српски историчари који су се бавили историјом српског народа и Српске православне цркве.

Недаће које је донео Други светски рат нису мимоишле ниједан фрушкогорски манастир, па ни Гргетег. Војне посаде усташа и домобрана су током окупације манастиру нанеле велику материјалну штету, уништавајући његову библиотеку, архиву и остала културноисторијска и уметничка дела. Близу две хиљаде ретких старих књига и целокупна архивска грађа, сабирана од краја XVII века до ратних година, употребљаване су за потпаљивање ватре. Немачке јединице су, заједно са усташама, 22. септембра 1943. топовским гранатама гађале манастир, а потом минирале и порушиле црквени звоник. Конак је опустошен. Однети су и сва врата, прозори, подови у собама, после чега је у некадашњим паркетираним собама првог спрата набујао коров.

Оно што су минирањем и топовским гранатирањем започели усташе и Немци, са великим ентузијазмом наставили су сељаци из околних места, развлачећи здраву циглу као јефтину грађу. Иконостас Уроша Предића изрешетан је мецима комунистичке омладине, која је радила на обноаи тога краја заједно с вршњацима из Грчке. На неким иконама и данас постоје оловни меци, којима су из револвера и пушака гађани свеци, нарочито композиција „Благовести" и лик Христа.

Обновом манастирског храма, започетом 1987, црква је грађевински санирана, а декорација у њој реконструисана. Током 1994. су обновљени и манастирски конаци. Новцем Министарства културе Србије и Епархије сремске, те године је измалтерисана и обојена фасада јужног и источног крила конака, уз обнову малтерског украса, док је касније обновљен манастирски звоник.

Синиша Ковачевић


Манастир Ковиљ



manstir.jpg


Ковиљски манастир спада у ред знаменитих српских светиња, које су као споменик културе под заштитом државе. Стављен је под заштиту 4. августа 1949. године. Манастир се назива светоархангелским, јер је подигнут у славу и част светим Архангелима Михаилу и Гаврилу, који се славе лети 26. јуна.
По предању, манастир је основао Свети Сава око 1220. године, када је на месту где се данас налази манастир, помирио угарског краља Андрију са својим братом Стефаном Првовенчаним. О томе говори Доментијан у свом житију о Св.Сави. Предање каже да се Андрија II, краљ мађарски, чувши да је Свети Сава крунисао Стевана за владара српског, нашао увређеним, те објавио рат Стевану Првовенчаном. Са силном војском пошао је на Србе и утаборио се код Ковиља. За време дипломатских преговора у краљевом шатору је била сама краљица са својим младим сином, наследником престола. Пошто су се преговори били одужили, напрасно се разболео млади мађарски краљевић. Свети Сава, помолио се Богу и пао је град, те су лекари њиме излечили краљевића. После закључења мира настала је велика радост и међусобно мађарско-српско братимљење. Да би се новом мађарско-српском савезу дала свечана потврда, закључили су Свети Сава и Андрија II, да се сагради храм божији на месту где је био мир закључен (Ђорђевић, 1891).
Другу верзију о оснивању манастира Ковиља забележио је Евлија Челебија, познати турски путописац XVIII века, који каже да је манастир основао ''српски краљ власник Београда'', што одговара опису краља Драгутина. У литератури се јавља и претпоставка да је манастир настао на развалинама некадашњег фрањевачког самостана, основаног 1421. године, као и неколико других верзија од којих ниједна није историјски потврђена.
Први поуздани подаци потичу из 1651. године, када је живописана стара манастирска црква. У периоду од 1686.-1697. године, Турци су у четири наврата рушили манастир, а 1707. је обновљен.Изградња нове цркве је трајала од 1741. до 1749. године. Градитељи цркве су били Теодор Коста и Никола Крапић из Ланге (код Солуна).Током Мађарске буне 1848-49. године пожар је захватио манастир, оштетио унутрашњост нове цркве и скоро потпуно уништио стару цркву, која је годину дана касније срушена.
После буне, са свих страна стизала је помоћ у новцу и даровима за обнову цркве и конака. Од тада нова црква представља један од најмонументалнијих културно-историјских објеката у Бачкој.
Садашња манастирска црква грађена је у српско-византијском стилу моравске школе по узору на Манасију и Раваницу. Црква је била замишљена као тробродна базилика. Сва три брода су сасвим једнака и нема разлике између главног брода и осталих бродова. Грађевина се ослања на дванаест стубова, од којих шест стубова стоје сасвим слободно. Од ових шест стубова четири стуба имају задатак да обележе прави центар цркве, док прва два слободна стуба припадају припрати која није ничим одељена од главне цркве, него чини са главном црквом једну јединицу. Изгледа да су главни мајстори отишли пре завршетка рада, те да је неко други завршио припрате не познавајући главна начела старе српске архитектуре. Услед невештог извођења припрате био је оштећен целокупни утисак цркве која је требала да буде много краћа. Да је дошло до извесног поремећаја у извођењу плана показује и то што је спољашњост источне фасаде извршена сасвим у духу првог плана док је спољашњост западне стране далеко заостала за источном. Конструктивно црква није изведена беспрекорно. Али декорацијом и сразмерама, она оставља уистину изванредан утисак.


ikonostas.jpg


Најзначајнија црта ове цркве је строга једноставност. Линије спољашње архитектуре су строге без икакве пренатрпаности. Црква има три апсиде које су споља шестостране али изнутра полукружне. Исто тако су певнице изнутра полукружне, а споља петостране. Над средњим бродом дижу се два кубета која су сасвим једнака, изнутра кружна а споља осмострана, излазе право из крова.
Ако упоредимо Ковиљ са Манасијом и Раваницом, морамо доћи до закључка да је спољашњост Ковиља монументалнија, зидови теже у висину, има у томе готске црте, док код узора ковиљске архитектуре, Манасије и Раванице, распоред зидова иде много више у ширину. Изгледа да је ту победила одлика српских неимара, која тражи да неимар не иде по старим стазама, него да подари свакој згради нешто ново, нешто индивидуално. Српски дух спаја у Ковиљу елементе готике, барока па и извесне црте ренесансе са Јадрана .
Унутрашње површине зидова манастира нису живописане, на њима нема старих фресака, али је ту прекрасан иконостас академског сликара Аксентија Мародића, рађен у осмој деценији 19. века (Слика 9). Иконостас је богато украшен дуборезом и сценама из Христовог живота, као и сјајним копијама, које је Мародић копирао у славним галеријама по Италији, међу којима се истиче ''Сикстинска мадона са Светим Сикстом'', затим ''Тајна вечера'' са Леонардове зидне слике из трпезарије Свете Марије у Милану. Hовосадски мајстор Лудвиг Тауш је иконостас позлатио и мраморирао 1892. године.
У манастиру се поред прекрасног иконостаса налазе иконе, које су радили различити мајстори XVIII и XIX века. Од значајних личности које су потекле из манастира посебно треба издвојити Јована Рајића (1726-1801), који се сматра оцем српске историје. Његово дело о историји Срба, Хрвата и Бугара стварано је у ковиљском манастиру, у којем се данас налази гроб ове истакнуте личности. Овде је своју монашку каријеру започео игуман Рафаило Момчиловић, академски сликар, који је на најсвирепији начин убијен 1941. године. Српска православна црква прогласила је 2000. године, игумана Рафаила Момчиловића великомучником и свецем, обележивши у православном календару његовим именом 3. септембар.


manastir_kapija.JPG


У комплексу данашњег манастира чувају се сликарски радови Уроша Предића и бројне уметничке слике других уметника, затим богата манастирска библиотека, као и меморијални музеј Јована Рајића. Током Другог светског рата манастир је опљачкан од стране Мађара, а неки предмети се и данас налазе у будимпештанским музејима. После Другог светског рата наступа тежак период за монахе, јер је комунистичка репресија на све могуће начине онемогућавала нормално одвијање манастирског живота. Манастиру је аграрном реформом одузета скоро сва земља и привилегије које је иMао и за време турске, као и за време аустро-угарске власти.
Од 1990. године за манастир наступају бољи дани. Иринеј Буловић позива монахе да удахну живот манастиру. Отац Порфирије постаје игуман и формира се братство које данас броји око 20 монаха. Више се ради на очувању манастира, реконструишу се и граде конаци и додатни објекти у оквиру којих ће бити могућ и прихват туриста који посећују манастир. Калуђери, сем што су посвећени свом духовном животу, имају и низ свакодневних активности. Пре свега познати су по манастирској ракији, коју сами справљају од воћа из манастирских воћњака.
У близини манастира налази се капела посвећена Светој Петки или „водица“, како је још зову (слика 11). То је још једна атрактивност за потенцијалне туристе, због своје сликовитости и јединстваности, као и својеврсни симбол села. Предање каже да је нека жена уснула сан у коме јој би речено да оде на извор лековите воде у близини ковиљског светоархангелског манастира да нађе лека, јер је дуго боловала од неизлечиве болести. Тако и би. Жена задоби исцељење и у знак захвалности даде да се сагради капела Светој Петки, јер све ово се и догодило уочи празника Свете Петке 27. Октобра (Ђорђевић, 1891).
На врху старог храста на који се ослања капела Свете Петке, а за који је процењено да има преко 600 година, налази се родино гнездо, птице која је симбол рађања новога живота, а због бројности популације која се гнезди у селу, може се сматрати и симболом Ковиља.


izvor:kreni


КРУШЕДОЛ



KRUSEDOL-2.jpg

manastir_krusedol2.jpg

Krusedol.jpg



mapaKrusedol.gif


Манастир Крушедол се налази на југоисточном делу Фрушке Горе,у долини северно од прњавора и села Крушедол.Манастирска црква посвећена је празнику Благовештења Богородице.Манастир Крушедол је основао између 1509-1516. године владика Максим(деспот Ђорђе Бранковић) уз помоћ мајке Ангелине и влашког војводе Јована Његоја, и он представља задужбину сремских Бранковића.
Крушедол је постао седиште обновљене Сремске епархије. Црква је посвећена Благовестима пресвете Богородице.
Паперта је живописана 1545. и 1546. године. Претпоставља се да из тог времена потиче крушедолска икона Одигитрије, једна од најважнијих, најлепших и највећих икона у Војводини.
Преко старог живописа стављене су средином 18. века нове зидне композиције, и то у олтару, нартексу и наосу. У нартексу има велики број ликова Срба светитеља. Крушедол је већ 1653. имао уметнички израђен дрвени иконостас.
Када је 1716. године Евгеније Савојски потукао Турке на Везирцу у близини Петроварадана, Турци су, при повлачењу, попалили многа места, па и манастир Крушедол; том приликом су св. мошти Бранковића "сасекли и сажели", те су од њих остали само поједини делови.
Бивши крушедолски архимандрит Никанор Мелентијевић, који је 1710. године постао епископ мохачко-сигетски, напустио је своју епархију и 1721. године вратио се у Крушедол. Он је 1725. године обновио манастир и том приликом подигао капелу, коју је посветио св. Максиму, а 1726. г. изграђен је и високи барокни звоник. Од њега потиче податак из 1726. године, из кога се види да је он затекао у манастиру 90 калуђера и 12 стараца-расоноша.
Изградња четвоространих конака завршена је 1753. године. Иконописац Никола Нешковић је 1753. године, по налогу вршачког епископа Јована Ђорђевића, великог добротвора манастира Крушедола, прекопирао за Крушедол једну стару икону манастира Шемљуга у румунском Банату са ликовима мајке Ангелине и деспота. Мајстори крушедолских фресака били су највероватније Грци са Свете Горе, а аутори уљаног зидног сликарства Јов Васиљевић и Стефан Тенецки.
Године 1763. сликали су иконостас у Крушедолу Димитрије Бачевић и Теодор Крачун, а крушедолски иконостас је један од најважнијих, најстаријих и најлепших у нашој земљи, ремек-дело сликарства и дрворезбарства традиционалног стила.
Чувена је била ризница манастира Крушедола; она је била богатија од ризница свих фрушкогорских манастира. Ту се чувала плаштаница са записом "Милутин Урош", која је донета са Балкана, а потиче из првих десетина 14. века, две меке архијерејске митре старог облика, извезене свилом и позлаћеном жицом, а украшене бисером из 1553.г. дар две побожне госпође: Кантакузене и деспотице Екатерине; јеванђеље владике Максима из 1514. г., тамјаница из 1523. г., икона Благовести с краја 15. или почетком 16. века - вероватно најстарија икона на територији Војводине, јеванђеље сребром оковано из 1543.г., бакрорез манастира Крушедола из 1775.г., рад Захарија Орфелина; дрворез, рад јеромонаха хаyи Рувима (г. 1784.) и др. Богата манастирска ризница је опљачкана у току Другог светског рата.
Овај деспотски манастир, или како га називају "деспотска обитељ", "лавра", па и "царска обитељ", поред Сланкамена, био је један од главних књижевних центара. У њему су се преписивале и писале књиге. Крушедолска библиотека била је богата рукописним и штампаним књигама, а многе књиге имале су врло лепе иницијале и орнаменте.
Осим поменутог јеванђеља, које је писао јеромонах Панкратије 1514.г., ту се чувао и рукопис једног Отачника (живота светаца) из 1533. г. или 1540., а ту је писан 1591. и Поменик манастира Крушедола. Ту су се чувале седам старих црквених штампаних руских књига, које је игуман Амфилохије донео 1651. г. из Русије. Овде је 1662. г. написана "Служба и акатист свецима", а 1666. минеј и др.
У манастиру се налазе мошти св.Цара Уроша. Манастир Крушедол многи називају српским Пантеоном, јер у њему су сахрањене многе значајне личности: патријарх Арсеније III Чарнојевић (1706.) и још много значајних црквених личности; кнегиња Љубица, жена кнеза Милоша (1843.), војвода Стеван Шупљикац (1848.) и краљ Милан Обреновић (1901.).
У другом светском рату, манастир није разорен, али је опљачкан, као и вредна манастирска ризница. Дуго година после рата конаци манастира су били претворени у дечји дом, да би тек 70-тих година прошлог века били враћени монасима. Данас манастирски комплекс чини црква и четворострани конаци у ограђеном парку.
izvor:kreni
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Manastir KUVEŽDIN


Crkva manastira Kuveždina posvećenaje sv. Savi (14/27. januar). Kuveždin je sagrađen na jugozapadnom delu Fruške gore, severno od sela Divoša.



Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин​
Na slici je izged s kraja leta 2006. Slikano je od manastirske kapele Voznesenja koja je na obronku oko 300 m. od manastirske crkve.

Predanje, zabeleženo već krajem XVII veka u rukopisnoj knjizi „Slovo sv. Jeronima Sirina iz manastira Šišatovca", kaže da je Kuveždin, kao i Šišatovac, osnovao srpski vojvoda i poslednji srpski despot, „veliki Teodor župan" Stefan Štiljanović 1520, a da su ga sazidali Jovan i Gašpar, majstori koji su bili „ot primorskih strana" (Štiljanović je poreklom iz Bečića, kod Budve).
Prvi put ga turski katastarski defter spominje 1566-67. kao „manastir Sveti Sava"; drugo ime bilo mu je „Kuveždin blizu Vanđinca". Da je postojao u XVI veku potvrđuju i dva dokumenta, u kojima se navodi da su pisana baš u manastiru Kuveždinu: rukopisni minej iz 1569, koji se čuva u manastiru Svete trojice u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, te zapis iz 1593. o žitiju Jovana Zlatoustog.


Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин

Manstir je razoren u Drugom svetskom ratu.
Koliko ja znam, sa značajnom obnovom manastira Kuveždin se najkasnije krenulo. Ovo je stanje koje smo zatekli u prvoj poseti u proleće 2004. Tada je bio delimično obnovljen konak a videlo se da su u toku pripreme za dalje radove.



Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин​

Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин​
Gornja slika unutrašnjosti je iz 2004. a donja iz 2oo6. godine


A ovako je izgledala unutrašnjost 1885. (Snimak Reichner)

Prema jeromonahu Mojsiju, sudbinu Kuveždina, kao i Petkovice, izmenio je beogradsko-sremski mitropolit Pajsije, čijom je zaslugom manastir 1650. sačuvan od rušenja. Sinan-beg, tadašnji zapovednik Sremske Mitrovice, odustao je od rušenja manastira za godišnju naknadu od 100 groša. U Kuveždinu su u XVII veku našli utočište najpre monasi manastira Vinče, a potom i manastira Slanci (oba su u blizini Beograda). Protiv ovih drugih, a iz straha da ne naslede njihov manastir, borilo se kuveždinsko bratstvo; umirilo se tek nakon intervencije patrijarha Arsenija Čarnojevića. A kaluđeri i Vinče i Slanaca doneli su različite dragocenosti i rukopise, od čega je mnogo toga ostalo u Kuveždinu do Drugog svetskog rata.


U knjizi ktitora i priložnika manastirskih, osnovanoj u Kuveždinu 1743, beleže se darodavci: „gospodar Jakov Elašić, oberknez" iz sela Divoša, i mitropolit Pavle Nenadović, koji je ktitorisao pokrivanje, malterisanje i krečenje crkve, uređenje trpezarije i pokrivanje jednog dela konaka 1754. Na osnovu opisa crkvene vizitacije iz 1753. i gravire Zaharija Orfelina iz 1722, urađen je crtež moguće rekonstrukcije stare crkve, koja je bila izgrađena od kamena i cela pokrivena šindrom. Oltar je bio „sav ispisan no porušen", a ikonostas od čamovih dasaka, na kojima je bilo oko 30 ikona, kao krst „molerstva prostog".
Po svemu sudeći, stara crkaa postojala je do 1815, kada je novu, barokno-klasicističku, jednobrodnu građevinu s polukružnom oltarskom apsidom na istočnoj strani i plitkim pravougaonim pevnicama senerno i južno, te velelepnim ulazom, izgradio Novosađanii Matijas Šimidinger (dovršena 1816), a „trudom igumana Genadija Kirilovića i celoga bratstva". Sagrađena je od opeke i prizidana uz ranije podignut zvonik bez kapele (1803) za svega dve godine. Prva obnova manastirskog konaka i limene kape tornja zabeležena je 1900. U neposrednoj blizini manastira sagrađena je 1799. mala grobljanska kapela.

Ikone na novom ikonostasu u staroj crkvi slikao je 1722. Janko Halkozović. Ovaj ikonostas prodat je 1853, kada je postavljen nov, za koji je 48 ikona na višespratnoj, klasicističkim ornamentima ukrašenoj oltarskoj pregradi, radio Pavle Simić, a duborez Georgije Davič, za vreme obrazovanog i darovitog igumana Nikanora Grujića. No, o izgledu celine moguće je danas suditi samo na osnovu arhivskih fotografija. U isto vreme Simić je slikao i unutrašnje zidove crkve.

U manastirskoj riznici nalazio se veliki ruski bakrorez koji je izradio Zaharija Orfelin 1772, kada je manastir Kuveždin bio obnovljen. Pored drugih dragocenosti i rukopisa, tu je bio i putir koji je 1559. darovao ruski car Ivan Grozni manastiru Mileševi. Neke od ikona čuvanih u kapeli izlagane su u Galeriji Matice srpske.

Manastir je opljačkan 1914. Arhijerejski sinod Srpske patrijaršije proglasio ga je 1923. za ženski manastir. Miniran je u proleće 1944, kadaje srušeno kube na crkvi, oboreni su svodovi, spaljeni krov i ikonostas iz gornje zone, te uništene zidne slike. Dvadeset ikona sa Simićevog ikonostasa spaseno je zahvaljujući kuveždinskoj kaluđerici Paraskevi i deponovano u grobljansku kapelu. Na osnovu tih ikona, iz zone prazničnih i prestonih sa carskih i bočnih dveri, donet je sud o umetničkoj vrednosti Simićevih slikarskih rešenja, najmarkantnijih u njegovom slikarskom opusu.



Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин​
Na slici je stariji, istočni deo konaka 2006.

Konaci su bili potpuno razrušeni. O izgledu konaka takođe se može suditi samo na osnovu arhivskih fotografija i, delimično, ruina koje ponegde još nose arhitektonski ukras.


Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин

Na slikama iz 2006. se vidi da je južno krilo konaka na kome su bila manastirska vrata (u nekom opisu okarakterisana kao 'velelepni ulaz') u znatnoj meri obnovljen.

Delimično je crkva obnovljena 1973-75. Prilikom istraživanja devedesetih godina prošlog veka pronađeni su ostaci još starije crkve.

Kako se godine 2005. krenulo se sa daljom obnovom, u nekoj narednoj prilici napraviću slike aktuelnog stanja.


Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин

U blizini manastira je kapela Vaznesenja Gospodnjeg. Na luku iznad vrata je uklesana 1779. godina. Oko kapele je groblje po kome se vidi da odavno u manastiru nije bilo brojnog monaštva.


Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин​


Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин

Od prethodne posete 2006. crkva je spolja uglavnom dovršena i dograđeno je još jedno krilo konaka.


Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин

Na zvoniku je reljlefnim ciframa upisana '1803' godina - godina izgradnje prvobitnog zvonika.


Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин

U unutrašnjosti crkve nema promena od 2006.


Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин

Trenutno nema majstora. Kako su nam rekli, ponestalo je para za dalje radove.
izvor:vojodinacafe


Manastir Bavanište (Pančevo – Kovin)



Manastir Bavanište se nalazi blizu Pančeva na putu za Kovin. Kada se stigne u Bavanište kroz šumu putem od dva kilometara nalazi se manastir Bavanište. Manastir je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice.
Po predanju manastir je osnovan na ovim prostorima sa kraja XVI veka a pominju ga u pisaniju manastira Pećka Patrijaršija. Godine 1594.god. bila je buna banatskih Srba na čelu sa episkopom vršačkim Teodorom Nestorovićem, zbog velikog zuluma i nasilja turskog.
Manastir je smešten u šumu kako ne bi bio na udaru razjarenim Turcima. Tako prikriven manastir je opstajao do 1716. god., kada je spaljen i razoren kao i selo. Narod se tada razbežao po okolnim mestima, da bi se već sledeće godine vratio i započeo obnovu sela.
Dubovčani, Gajčani, Dolovci, Kovinci i narod preko Dunava spustili su se sa brega u močvarnu udolinu i naselili Bavanište. Prvo su podigli crkvu 1776. god. na mestu današnjeg krsta. U ratu sa Turcima 1788. god. hram je zapaljen i oštećen a 1790.god. je sagrađena današnja crkva na mestu gde se i sada nalazi, prvobitno je prekrivema šindrom, a 1812.god. je postavljen crep.
Manastir "Namastir", kako su meštani zvali ovu svetinju, Vodica je podignuta 1857.god. (kao što govori donji tekst).
Orignalni tekst sa ploče pronađene u oltarskom delu prilikom rekonstrukcije hrama:
“ U ime s. Troice sazidana e i posvećena, ova kapela, Presvetoj Bogorodici leta 1857. Za vreme G. Komp: Komadanta G. Kapeta Adolfa Eihbergera, i Gosl. Laitn. Time Stojanova. Stefana: Manaka: Zarije Sarmeš.: Pvtrovića. i G. G. Paroha Ioana Milkoviča. Aksentija. l Mihaila Dimiča, troškom revnosnog i blag: Občiestva Bavaniščanskog. ”
Od rušenja pa do obnove narod je dolazio na Vodicu i moleći se dobijao duhovnu utehu i fizičko iscelenje. Poviše kapelice (istočno) je bila podignuta zgrada za konačenje, a severozapadno zgrada za potrebe (šupa sa štalom).
Uvek je bilo čuvara svetinje, jedan je svoje kosti ostavio tu i oformio prvo groblje. „Ovde počiva Rab Božiji Jovan Jovanov bi nadziratelj ovde kapele poživ 65. g. Predstav: 1.dec. 1866. s. diže zet i ćerka“.
U manatsiru su se dešavala mnoga iscelenja-čuda, a jedno od njih je zapisao sveti Nikolaj vladika Žički u knjizi "Emanuil":
Izvor Svete vodice „Na dan Sv. Velikomučenika Đorđa ove 1932. godine kod crkve u Bavaništu (Banat) bio je veliki molitveni sabor mnogih naših bratstava iz okoline. Mnoga bratstva došla su sa crkvenim barjacima i litijama crkvi, koja se smatra kao manastir i gde se mnogi bolesnici leče. naše bratstvo iz Dolova (Banat) spremalo se da dođe ovom manastiru. Sva braća iz Dolova sabrala se kod svoje crkve, gde je sveštenik otslužio moleban pa su pošli. Baš kad su pošli dolazi kod njih jedna žena i moli ih da i nju prime da ide sa njima sa svojom bolesnom devojčicom koja i ako ima osam godina ipak ne može na noge da ustane te je za svašta unose i iznose na rukama. Ova ožalošćena majka rešila je da ide u manastir i da se pomoli Bogu za ozdravljenje svoje kćeri. Ali nastala je teškoća:kako da je odvedu u manastir. Kola nisu imali a da je nose u manastir trebalo je da se pređe dug put od 10 kilometara. Najzad se sva braća slože da je neizmenično (redom) nose do manastira. Tako i učine i dete donesu i metnu u crkvu. Ubrzo je pala bujna kiša i dete u crkvi zaspa. U tom dolazi i litija iz Bavaništa manastiru. Majka ovog deteta požuri u crkvu da ga probudi da bi tako dočekali litiju i braću iz Bavaništa. I na njeno veliko čudo i radost njena mala ćerkica usta sama na noge i sama iziđe iz crkve pored majke. Kad je litija ušla u crkvu mi smo pitali ovo dete i majku za ovo isceljenje. I ova mala veli da je dok je ona spavala u snu došla kod nje jedna žena, pomilovala je po licu i rekla joj „Ajde ustaj“. Potom je došla njena mati i probudila je. Ovaj događaj sve nas je obradovao i svi smo za to zablagodarili Bogu na Njegovoj velikoj milosti.
Saopštio Milija Kidišević iz Bavaništa „(Hrišćanska Zajednica – Kragujevac, broj 6. juni 1932. godina“.)
Ovo je samo jedno od zapisanih čuda isceljenja koja su se dešavala u manastiru. Narod je dolazio molio se uzimao vodicu umivao se i bivao isceljivan od raznih bolesti.
Njegovo Preosveštenstvo G. Gospodin Hrizostom 4. decembra 1996. godine donosi odluku na osnovu čl. 30 Ustava Srpske pravoslavne crkve:
„Obnoviti davno zapusteli manastir Bavanište, u blizini sela Bavaništa na mestu gde je ranije isti postojao (sada vodica, u narodu poznat kao „Namastir“). Hram u obnovljenom manastiru je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice i muški je manastir.

Bratstvo se sastojalo od dvojice monaha, jeromonah Rafailo i monah Vasilije, koji su počeli sa obnovom i restauracijom same crkve. Promenjena je drvena konstrukcija krova i prekrivena je bakarnim limom - donacija sestara iz Bavaništa. Unutar hrama je urađen pod od mermera i dole postavljeno podno grejanje, a zidovi pripremljeni za živopis, koji je započeo Đorđe Popović, teolog iz Pančeva. Ozidana je i časna trpeza koje nije bilo i urađen je ikonostas sa ikonama koje su većim delom zamenjene novim ikonama-rad sestara manastira Grgeteg.
Sama zgrada za stanovanje-konak je bila skromnih dimenzija sastojala se od: jedne sobe 4h4, kuhinje 2h4, i ostave 1,6h4m. Na prednjem delu je dozidana prostorija za ručavanje i jedna soba, a pozadi je dozidana soba, kuhinja i kupatilo_Osim vodice koja izvire u crkvi druge vode nije bilo.
Bratstvo je pristupilo bušenju bunara jer je bila neophodna voda koja će se koristiti za svakodnevne potrebe, izbušen pored konaka a istočno od crkve izgrađena je fontana gde narod dolazi i uzima vodu za svoje potrebe.

U jesen 1999. udareni su temelji novog konaka koji je bio neophodan zbog većeg interesovanja za sam monaški život i zbog velikog broja mirskih ljudi koji su i u većem broju dolazili u manastir.
Zbog velikog priliva naroda u manastir osećala se potreba za proširenjem samog hrama ili zidanja novog, pa se 2002. godine pristupilo dogradnji priprate na postojeću crkvu, koja je završena do početka jeseni.
Sa proširenjem oltarskog dela početo je 2004. godine dogradnjom đakonik, proskomidije a na čelu apsida. Dobijen je lep prostor oko časne trpeze.
U jesen je postavljen temelj za zvonaru i dobijeno 4,5.hektara šume oko manastira pošto je ranije manastiru pripadalo samo 38 ari zemlje na kome se nalazi crkva i konak. Zvonara je ozidana 2005. godine a gore je stavljena drvena konstrukcija za nošenje zvona. Ozidane su velika i mala kapija sa delom zida koji se prostire levo i desno od kapije.
(Izvodi iz nešto šireg teksta na Vikipediji)




Manastir BEOČIN
Fruškogorski manastir



Ne zna se ko je i kada osnovao manastir Beočin. Nalazi se na severnoj padini Fruške gore, na uskom prostoru između šume, potoka i puta koji vodi ka naselju Beočinu.

Posvećen je prazniku Vaznesenja Hristovog (40. dan posle Uskrsa).

Prvi podatak o manastiru zabeležen je 1566-67. u turskim katastarskim defterima. U XVII veku imao je sasvim malu crkvu. Žaleći se kako mu je zdanje razoreno, iguman Longin išao je 1622-23. u Moskvu radi sakupljanja milostinje za obnovu manastira i nabavke bogoslužbenih knjiga i utvari. Očigledno je u to vreme manastir bio pogođen besparicom.

Tokom austrijsko-turskih ratova (1683-95) manastir je najverovatnije stradao. Obnovili su ga 1697-99. monasi koji su, na osnovu odobrenja patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 1697, prebegli iz manastira Rače na Drini. Nakon njihovog dolaska, 1708. je izgrađena drvena crkva.

Sadašnja bogomolja građena je od 1732. do 1740. godine, u tradicionalnom vizantijsko-srpskom stilu s elementima gotike. Izvođači su verovatno bili stranci koji nisu u potpunosti shvatali koncepciju, te su u rešenja unosili strane primese prema svome znanju i navikama.


Ktitor je bio Milivoje Milaković iz Starog Futoga sa svojim sinom Petrom, državnim poštarom (zakupcem poštanske službe) iz Gložana (sela na drugoj obali Dunava, u Bačkoj). Dali su 9.000 forinti, ali kako to nije bilo dovoljno, monasi i narod su ličnim prilozima završili izgradnju tek 1740. Da bi za to vreme kaluđeri imali bogomolju, podignuta je kapela, za koju je carske dveri načinio Dimitrije Janaći. Manastirske konake, delom sa zapadne i južne strane, podigli su igumani Beočina hadži Stefan (1728.) i Hristifor (1741). Oba zdanja spojena su 1765. i dobila oblik slova G. Zapadna kapija i zabat zapadnog krila konaka menjani su prilikom obnove u prvoj četvrtini XX veka. Polukružno završen, volutama ukrašen zabat konaka i krunište kapije zamenjeni su tada stepenastom neogotičkom formom.

Godine 1815. prenete su ovde iz manastira Feneka mošti sv. Stefana Prvovenčanog.


Godine 1875. u manastiru je umro poznati pesnik Jovan Grčić Milenko, koji je i sahranjen u neposrednoj blizini crkve.

Manastirski kompleks potpuno je obnovljen 1893, a pomalo izmenjen 1921. i 1987. Danas ga čine: crkva, južno i zapadno krilo konaka i ogradni zidovi sa severa i zapada.

Manastirska crkva je izdužena jednobrodna građevina, postavljena u pravcu zapad - stok. Građevina je saosnovom od kamena, presvedena opekom i omalterisana spolja i iznutra. Stremljenje u visinu, prelomljeni lukovi i osmougaoni stupci protumačeni su kao gotski uticaj, dok se oblik osnove i način gradnje mogu smatrati dalekim odjekom raškog tipa. Docnije (1762), sa zapadne strane dozidani su otvoreni barokni trem s arkadama, stupcima i krstastim svodovima. Portal je postavljen 1787, ktitorstvom Ilije Popovića iz Futoga. Visok, trospratni zvonik je dugo građen (1740-99) i nije menjan pri obnovama manastira, o čemu svedoči nekoliko arhivskih fotografija.

Ikonostas manastirske crkve oslikavali su od 1756. do 1766. godine Janko Halkozović, Dimitrije Bačević i Teodor Kračun. Ktitori su bili Matija Petrović i Obrad Radonjić iz Novog Sada. Tronove za crkvu, završene 1791, rezao je čuveni novosadski duborezac Aksentije Marković, kao lični prilog i uz ktitorstvo Andrije Marcikića, žitelja čerevićkog. Na zapadnom krilu, iznad ulaza u crkvu sa unutrašnje strane, nalazi se jedina zidna slika - „Vaznesenje Hristovo", rad Janka Halkozovića iz 1777. Ilustrujući scene Velikih praznika, majstori beočinskog ikonostasa služili su se predlošcima u ilustrovanim Biblijama ruske ili habzburške štampe. Kompoziciona rešenja su uzimana od manje ili više poznatih slikara renesanse i baroka. „Skamije" (pevnice i pevničke stolove) slikao je 1768. Georgije „Zograf". U severnoj pevnici sačuvan je ceo natpis koji govori o ktitoru i slikaru. Iz njega se čita da su rukom „smirenoga i grešnoga" Georgija naslikane „skamije" za Nedeljka Markovića, sremskokarlovačkog ktitora. Signiranjem svoga rada, slikar Georgije omogućio je da i na soklu ikonostasa slankamenačke crkve identifikujemo njega kao autora.

Stara kapela nad potokom, jugozapadno od manastira, izgrađena je istovremeno sa crkvom, a porušena verovatno posle podizanja nove kapele. U parku u neposrednoj blizini porte, jugoistočno od crkve, prema projektu Vladimira Nikolića, izgrađena je 1905. nova kapela - mala građevina skladnih proporcija i kvadratne osnove, nad kojom se diže kube.

Manastir Beočin je jedan od retkih u Fruškoj gori koji nije razaran u Drugom svetskom ratu. Međutim, mnogo ikona sa ikonostasa manastirske crkve, kao i predmeti iz tada bogate riznice, opljačkani su i odneti u Zagreb (ikone, slike, kujundžijski radovi, biblioteka sa 780 starih knjiga, od kojih 63 rukopisa i štampanih srbulja, rezbarije, gravire, odežde, sasudi, kao i vezena katapetazma monahinje Ane, nastala kraje XIV ili počekom XV veka). Deo ovih predmeta je posle rata vraćen Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Beočinski manastir, posebno crkva, proizvod je specifične kombinacije više stilskih formi, koje svedoče o poreklu uticaja i uspostavljenim kulturnim vezama.


(Autor gornjeg teksta je dr Svetozar Dubđerski)

''До Другог светског рата библиотека и ризница манастира Беочина биле су богате старим и драгоценим предметима од високе уметничке вредности. Ту се чувало рукописно четворојеванђеље, које је писао 1560. године презвитер Цветко из села Годијева, затим једно српско-словенско јеванђеље са минијатурама из 17. века и др. Од старина ту је чувана средњевековна завеса за царске двери, рад монахиње Ане, коју су донели монаси са Балкана, а рад је из 14. или 15. века, затим један сребрни кивот за чување освећеног хлеба, који је радио "грешни Дмитар", златар из Липова 1550. године; један леп путир, три иконе Богородице из 16. и 17. века и др.'' - на једном другом месту се нешто детаљније говори о драгоценостима које је мансатир имао.

Do manastira se dolazi putem od Novog Sada za Beočin, a na ulasku se skreće za Beočin - Selo.
izvor:pravoslavlje.nl
















 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
MANASTIR BEŠENOVO - Bešenovo


Manastir_Besenovo_Besenovo-01.jpg


Prema predanju, manastir Bešenovo, čiji se ostaci nalaze na južnom obronku Fruške gore, uz potok Čikoš, osnovao je srpski kralj Dragutin krajem XIII veka. Posvećen je sv. arhanđelima Mihailu i Gavrilu (8/21. novembar). Drugi podaci o osnivanju dovode se u vezu sa polovinom XV veka, kad se pominje 1467, zapisana na zidu kao godina oslikavanja manastirske crkve. No, prvi siguran podatak o postojanju manastira nalazi se u najstarijem turskom popisu Srema (1546), kao i kasnije tokom XVI veka. Kada je manastir Vitovnica kod Požarevca stradao od Turaka, njegovi kaluđeri su sa najvrednijim liturgijskim predmetima prebegli u manastir Bešenovo. Među tim predmetima su bili i Četvorojevanđelje, kojeje 1557. okovao Kondo Vuk, te srebrna čaša iz 1662, delo kujundžije Luke (ove dragocenosti čuvaju se u Muzeju SPC u Beogradu). Celo XVII stoleće karakteristično je po nemaštini, o kojoj svedoče zapisi o odlascima bešenovačkih kaluđera u Rusiju radi prikupljanja milostinje (1628, 1648, 1670, 1671). Godine 1656. obnovljene su kelije i trpezarija. Na osnovu vizitacijskog popisa iz 1753, u kojem je detaljno opisana manastirska crkva, zna se da je građevina zidana od opeke, ali se vreme izgradnje ne pominje. U istom popisu govori se i o trostranim manastirskim konacima, za koje je navedeno da su na južnoj strani podignuti 1730. i da su građeni opekom, dok se za konake sa severne i zapadne strane samo kaže da su stari. U popisu je naveden i stari ikonostas, koji je 1770, po svemu sudeći, delimično zamenjen ikonama Vasilija Romanoviča. On je od 1907. do 1909. zamenjen ikonostasom za koji je ikone radio Stevan Aleksić, koji je u istom periodu radio i zidne slike u unutrašnjosti crkve. Za manastirsku trpezariju Aleksić je sačinio monumentalnu istorijsku kompoziciju - „Spaljivanje moštiju sv. Save" (ulje na platnu, 1909). Posle Drugog svetskog rata ova slika dospela je u Gradski muzej u Vukovaru, u Bauerovu zbirku, U vreme pomenutog popisa manastir je imao 13 monaha i 12 porodica prnjavoraca. Hram je bio snabdeven ukrašenim srebrnim i pozlaćenim stvarima, odeždama od svile, kadife, brokata i atlasa. Od knjiga imao je 22 srpska rukopisa među kojima tri okovana jevanđelja, 12 mineja i četiri prologa, te 52 knjige ruske i druge štampe. Ikona je bilo 46. Manastir je imao pokućstvo, bakarne i gvozdene sudove i burad za vino. Od ekonomskih zgrada bile su kačara, dve vodenice i dve česme. Što se dokumenata tiče, manastir je u to doba posedovao šest carskih privilegija i četiri "parčeta" od sultana i vezira. Drugi važan popis (1771) svedoči o postojanju visokog zvonika izgrađenog u sklopu novopodignutog zapadnog krila konaka. Prve pouzdane podatke o kapeli u zvoniku, posvećenoj sv. Kiriku i Juliti, čije su mošti čuvane u ovom manastiru (u kivotu načinjenom 1773), pružaju zapisi na unutrašnjem i spoljašnjem zidu kapele iz 1783. Oni govore o živopisanju zidova kapele koje je, kako se navodi u zapisu, izveo Kuzman Kolarić, ktitorstvom Novosađanina Trifuna Jovanovića, u vreme igumana Silvestera. Ikonu s predstavom sv. Kirika i Julite manastiruje 1766. poklonio slikar Dimitrije Bačević. U literaturi se često navodi da je Kuzman Kolarić (Kosma, kako piše na kapeli) naslikao 1786. ikonostas manastirske crkve. Međutim, jedan objavljeni zapis, na osnovu kojeg se ovo tvrđenje prenosi, stajao je na ikonostasu manastirske crkve, ali se ne odnosi na slikarski rad na ikonostasu, već pominje da "semu kivotu molerskago hudožestva ktitor bist blagopočteni gospodin Luka Kukić, žitelj šanca Laćarka", što bi značilo da je u pitanju slikana dekoracija kivota u kojem su čuvane mošti svetih mučenika Kirika i njegove majke Julite. Nztpisje iz 1786, a zanimljivo je i značajno da je slikar signaturu ostavio latiničnim slovima: Kosman Kollarisc moller. Iako prepravljana u XIX i početkom XX veka, crkva manastira Bešenova zadržala je u osnovi svoj prvobitni oblik jednobrodne građevine raškog tipa sve do rušenja manastira u bombardovanju 1944, a do tada su pozicije tornja, crkve i konaka ogradnog zida sa istoka crkve ostale iste, o čemu svedoči nekoliko fotografija snimljenih između 1885. i 1940. Ostaci Bešenova razgrađeni su neposredno posle rata. Manastir do danas nije obnovljen, ali je otkrivena osnova crkve i konaka, čime je ustanovljeno da je bešenovačka crkva bila krstoobrazne osnove, pravougaonih pevnica i spolja i iznutra, i poligonalne apside. Oltar je bio na svod. Crkva je imala samo jedan ulaz, sa zapada: „vrata jedna oraova sedefom nakićena". Tokom rata manastir je najpre samo opljačkan. Zatim su se smenjivale ustaške i nemačke najezde, a i jedinice NOV. Zato je u nekoliko navrata paljen, rušen, miniran, i. konačno, 1944. bombardovan. Nemačko vazduhoplovstvo ga je potpuno razorilo. Manastirske starine i dragocenosti raznesene su i delimično izgubljene zauvek. Sačuvani su delovi sa dva ikonostasa i nekoliko knjiga. Čuvaju se u Muzeju crkvene umetnosti u Sremskoj Mitrovici.
Tekst.Dr.Svetozar Dunđerski


MANASTIR BOĐANI -
Bođani



Manastir_Bodjani_Manastir%20bodjani.jpg


Davno zabeleženo predanje kazuje da je manastir podigao izvesni Bogdan, trgovac iz Dalmacije,kome se,vraćajući se iz Budima radi trgovine,poremetio vid.On je na mestu današnjeg manastira naišao na redak izvor, umivao se i iscelio.Tom se prilikom zavetovao Bogorodici da će joj iz zahvalnosti podići crkvu. Dobivši dozvolu, Bogdan je podigao crkvu 1478 godine.Tako je nastao manastir Bođani, posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Manastir je više puta rušen i paljen.Prvi put je razoren 1565 godine pod najezdom Turaka. 1578 godine je podignuta druga crkva,ovog puta drvena,međutim i ova crkva je razrušena .Treća crkva je podignuta 1678 godine.Za vreme Rakocijeve bune,i ova crkva je bila zapaljena. 1722 godine je podignuta nova crkva sa manstirskim konacima. Manastir Bođani i njegovi konaci,u kojima se nalazi i muzej, bogati su slikarskim delima, ikonama, freskama, starinskim gravirama, rukopisima, bogoslužbenim posudama i sl.Veliku umetničku vrednost ima rezbareni ikonostas koji je naslikan uzmeđu 1745 i 1748 godine. Manastir je posebno značajan zbog fresko slikarstva Hristifora Žefaroviča koji je oslikao unutrašnjost crkve, a za kojeg se vezuje nasatan modernog srpskog baroka u slikarstvu. Turistička atrakcija ovog manastira je izvor (tzv. Bogdanova česma) kao i predivan park sa nekoliko stotina vrsta drveća i drugih biljaka.


MANASTIR ĐIPŠA (ĐIVŠA) - Šišatovac


djipsa_Djipsa.jpg


Manastir Divša-Đipša je posvećen Svetom Nikoli a vreme podizanja nije moguće tačno utvrditi. U Opisu fruškogorskih manastira uz 1753. godine kao osnivač manastira Divše pominje se despot sremski Jovan Branković, što bi značilo da je prvobitna crkva, podignuta od kamena i cigle, sazidana krajem XV ili početkom XVI veka. U privilegiji koju je izdao austrijski car Josif I, Divša je od 1706. beležena kao metoh manastira Kuveždina, sve do 1923. kada je proglašena samostalnim manastirom. Ktitorstvom Petra Jovanovića, žitelja Novog Sada, stara crkvena građevina krstoobrazne osnove, poligonalne apside, sa dekorativnim kubetom, obnovljena je 1744. kao i zgrada konaka o čemu svedoči Jovanovićevo pismo patrijarhu Arseniju IV Jovanoviću Šakabenti. Visoki zvonik i konak zidani su u drugoj polovinom XVIII veka. Između 1762 i 1766. godine odvijala se obimna obnova manastirskog kompleksa čiji je ktitor bio divšanski monah poznat kao pustinjak Matej. Tada je dozidana nova priprata, kapela i zvonik sa zapadne strane. Ikonostas za obnovljenu crkvu uradio je 1751. za sada nepoznati duborezac iz Novog Sada a oslikao ga je 1754. zograf Teodor Stefanov Gologlavac, kako se sam potpisao na ikoni “Svetog Nikole”. Današnji izgled manastirske crkve nastao je usled čestih prepravki pa se ona danas sastoji iz dva dela-prvobitne crkve i kasnije dozidane priprate i zvonika. Sagrađena je u duhu tradicionalne srpske arhitekture. Prvi podaci u XX veku govore o igumanima i kaluđerima, dok se manastirske građevine ne pomiNju. Dolaskom igumana Pantelejmona Lazića krajem 1922. započeta je prepravka crkve, konaka i ekonomskih zgrada. U Divši je 1924. godine, bila škola za decu iz manastirskog prnjavora u kojoj je učiteljevao sam iguman Lazić. Manastir je 1933. ponovo izgubio status samostalnosti, da bi ga ponovo dobio posle Drugog svetskog rata. Za vreme Drugog svetskog rata manastir je teško oštećen. Konaci su potpuno spaljeni a crkveni krov porušen. Godine 1970. izvršene su najnužnije opravke na crkvi: obnovljeni su zidovi i crkva je pokrivena. Od 1991. do 1992. rekonstruisano je kube na crkvi. Glavni projekat za obnovu zvonika i mere tehničke zaštite za izradu tog projekta. Tokom 2006. i 2007. godine izvedeni su obimni konzervatorsko restauratorski radovi na obnovi manastirskog konaka.


MANASTIR GRGETEG - Grgeteg


Manastir_Grgeteg-d_HPIM1295.jpg


Manastir Grgeteg sa crkvom sv. Nikole osnovao je, prema tradiciji, 1470. godine Zmaj Ognjeni Vuk. Prvi sigurni podaci datiraju iz 1545/6. godine. Manastir je bio napušten pre Velike Seobe, a obnovio ga je 1708. godine mitropolit Isaija Đaković. Oko 1770. godine sagrađena je sadašnja barokna crkva, koja je obnoveljena, prema projektu arh. Hermana Bolea, krajem 19. i početkom 20. veka. Tada su obnovljeni i konaci koji sa četiri strane opasuju crkvu. Stari zidani ikonostas, rad Jakova Orfelina iz 1772/74. porušen je prilikom obnove manastira. Ikone na sadašnjem ikonostasu oslikao je 1901/2. godine Uroš Predić.


MANASTIR JAZAK - Jazak


Manastir_Jazak_Jazak-naslovna.jpg


Manastir Jazak sa crkvom sv. Trojice osnovan je 1736. godine. Izgradnja crkve, sa tradicionalnim arhitektonskim oblicima u osnovi i načinu gradnje, trajala je od 1736. do 1758. godine. Barokni zvonik dozidan na zapadnoj strani, dovršen je početkom 19. veka. Manastirski konaci koji crkvu okružuju sa tri strane građeni su od 1736. do 1761. godine. Ikone na baroknom ikonostasu slikao je 1769. Dimitrije Bačević sa saradnicima. Generalna rekonstrukcija manastira izvršena je od 1926. do 1930. godine.

MANASTIR MALA REMETA -
Mala Remeta


Manastir_Mala_Remeta2_Mala-remeta-naslovna.jpg


Manastir Mala Remeta sa crkvom posvećenoj Pokrovu Bogorodice izgradio je, prema predanju, kralj Dragutin koji ga je darovao manastiru Rači. Prve pouzdane podatke o manastiru pružaju turski izvori iz 16. veka. Krajem 17. veka manstir su obnovili izbegli kaluđeri iz manastira Rače. Nije poznato kako je izgledala prvobitna crkva, na čijem je mestu 1739. godine izgrađena današnja. Prestone ikone na ikonostasu slikao je 1759. godine Janko Halkozović, a zidne Kosta Vančelović 1910. godine.



MANASTIR MESIĆ sa crkvom SVETOG JOVANA KRSTITELJA



MANASTIR_MESIC_2_MANASTIR-MESIC.jpg

crkva3.jpg

konak1.jpg

ikonostas.jpg

f5.jpg

f1.jpg



Do manastira se dolazi iz Vršca u banatskoj ravnici prema Vršačkom Bregu a odatle do sela Mesić gde se na ulasku u samo selo sa leve strane pored puta nalazi ovaj manastir. Crkva je posvećena Sv.Jovanu Krstitelju. Po predanju manastir je osnovao 1225 god. monah Arsenije Bogdanović koga je Sveti Sava postavio za njegovog prvog igumana.
Mnogi nastanak manastira vezuju i za despota Jovana Brankovića.Prvi pisani podaci potiču iz Katastiga Pećke Patrijaršije 1660 god. i 1666 god. koji važi za veoma pouzdan izvor. Turci su dolaskom u Banat manastir spalili ali je obnovljen 1566.god.Za vreme austro-turskog rata 1716 god. manastir je ponovo stradao_Obnovljen je 1722 god.
a 1749 god. uz staru dobija i novu pripratu.Crkva je radjena u starom raškom stilu.Godine 1843 izgradjen je manastirski konak.
U to vreme arhimandrit je bio Vikentije Ljuština. Kao veoma obrazovan čovek svoga vremena 1790 god. osniva gimnaziju u Vršcu i to godinu dana pre osnivanja karlovačke gimnazije.Takodje je objavio monografiju o manastiru Mesić pod imenom:Kratka istorija opštežiteljnog manastira Mesić iz Temišvarskog Banata od 1225-1797 god.Freske u manastiru radjene su 1743 god. i relativno dobro su očuvane. Ispod se nalazi još stariji sloj fresaka koji nije ispitan.Kao i svi manastiri u Vojvodini uz crkvu je dogradjen zvonik u barok stilu.U novije vreme izgradjeni su sadašnji konaci.Manastir Mesič bio je jedno vreme sedište banatskih episkopa.Manastir je ženski i o njemu brinu monahinje.




MANASTIR NOVO HOPOVO - Irig


Novo_Hopovo_NOVO-HOPOVO.jpg


Manastir Novo Hopovo sa crkvom sv. Nikole po svojoj arhitektonskoj vrednosti predstavlja najznačajniju sakralnu građevinu svoje epohe na ovim prostorima. Prvi pisani pomen manastira je iz 1451. godine. Sadašnja crkva podignuta je 1575/76., a zvonik sa malom kapelom na spratu posvećenoj sv. Stefanu, ozidan je 1751/58. godine. Zgrade manastirskih konaka nastajale su postepeno od 1728. do 1771. godine, čime je crkva okružena sa sve četiri strane. Hopovsko fresko slikarstvo jedno je od najznačajnijih na balkanskom umetničkom području. Ikone na ikonostasu radio je najznačajniji srpski barokni slikar Teodor Kračun.
izvor:vojvodinaonline


DVE SESTRE ROĐENE: SRBIJA I RUSIJA



dthumb.php


Danas se mnogi sa bolom u srcu sećaju dogadjaja od pre deset godina: 24. marta počela je varvarska američka agresija protiv Srbije. Više od dva meseca «Milosrdni andjeo» je parao nebo Jugoslavije, bacajući bombe i rakete na sela i gradove. Pred očima mi prolaze kadrovi reportaža iz Beograda na Veliki Petak: rat, bombardovanje, a Srbi idu da celivaju Plaštanicu. Potom je bio Vaskrs, i ponovo su iz «hrišćanske» Amerike na hrišćansku Srbiju letele bombe s natpisima «Happy Easter!».

Na jesen 2001. godine šetali smo u pauzama izmedju časova seminara iz vizantijske umetnosti u Novom Sadu po tom univerzitetskom gradiću i često slušali ovakve komentare: “a evo tih mostova koje su bombardovali Amerikanci”, “a tamo su poginula deca, zbog čega su morali da ubijaju decu?”…Iz Novog Sada sam se uputila u Beograd. Bukvalno kao u snu, penjala sam se od železničke stanice ka centru grada po razrušenoj ulici, koja je ličila na kadrove iz sovjetskih filmova o Velikom Otadzbinskom ratu, samo je sve bilo na javi. Iste 2001. godine na konferenciji o Srednjem veku u Budimpešti nisam mogla da se uzdržim i pitala sam uvaženog američkog profesora – “Kako ste mogli da bombardujete Srbiju sa željama “Srećan Vaskrs?!”. Umesto odgovora se nasmejao, mislim zbog neučtivosti:”that’s amazing, ja o tome ništa nisam čuo».
A možda zaista još neko nije čuo za to da je nekoliko hiljada mirnih gradjana bilo ubijeno, više od 6000 je ranjeno za vreme 77 dana NATO agresije; razrušeno je oko 60 crkava i manastira, 66 mostova, 16 železničkih stanica, 7 aerodroma, uništeno je i oštećeno nekoliko hiljada kuća i stambenih objekata (pregled gradjanskih posledica NATO agresije i rušenja na teritoriji Jugoslavije od 24.03.1999. do 08.06.1999. Uostalom, o statistici NATO agresije tih dana i nedelja pisaće mnogi. A ja sam želela da pričam o nečem drugom, a to je o ljubavi Srbije prema Rusiji, pojavi koja nema svojih analoga u istoriji medjunacionalnih odnosa.
Ako je neko od vas već imao prilike da bude u Srbiji, s oduševljenjem ćete početi da pričate o tome da “nas Ruse nigde niko tako ne voli kao Srbi”. “Nas i Rusa trista miliona”, - osmehuju se Srbi i dodaju, - “a bez Rusa pola kamiona”. Sećam se svog prvog susreta sa takvim odnosima prema nama Rusima. Na jesen 2001. godine trebalo je da izučim nekoliko grčkih rukopisa u Beogradskoj Nacionalnoj Biblioteci. Na dan dolaska u Beograd ostavila sam stvari u univerzitetskom domu i pošla u goste, u porodicu jednog srpskog profesora. Vratila sam se kasno, ključeve od sobe je zaključala žena koja je već otišla kući. Okolina nepoznatog grada, mrak, hladnoća, nema prijatelja (imala sam telefonske brojeve profesora, ali nisam mogla daih zovem tako kasno!). Uznemireno sam hodala ulicom. “Hej, o čemu si razmišljala?”. Podigla sam oči. Jedna devojka me gledala i osmehivala mi se. Morala sam da joj objašnjavam na nekoj mešavini ruskog, srpskog i engleskog. “Ne možemo sad da podjemo kući, jer imamo sastanak guslarskog kluba, ali ćemo se sutra potruditi da završimo ranije, ti si umorna”. Kasno posle pola noći došli smo kući, u skroman i topao stan na drugom kraju Beograda. A posle me je Mila Kotlaja (čak štaviše jedina devojka guslar u Srbiji!) vodila za ruku po gradu – i u biblioteku, i da pijemo kafu…I sve to samo zato što sam bila gošća iz Rusije.
Danas se mnogi sa bolom u srcu sećaju dogadjaja od pre deset godina: 24. marta počela je varvarska američka agresija protiv Srbije. Više od dva meseca «Milosrdni andjeo» je parao nebo Jugoslavije, bacajući bombe i rakete na sela i gradove. Pred očima mi prolaze kadrovi reportaža iz Beograda na Veliki Petak: rat, bombardovanje, a Srbi idu da celivaju Plaštanicu. Potom je bio Vaskrs, i ponovo su iz «hrišćanske» Amerike na hrišćansku Srbiju letele bombe s natpisima «Happy Easter!».


image002_023.jpg


Dakle, Srbija i Rusija. Tri dijaloga o ljubavi iz radio programa, zapisanih u različito vreme na različitim mestima.

Prvi dijalog je sa slavistom, predsednikom srpsko-ruskog društva, članom Saveza pisaca Rusije Iljom Mihajlovičem Čislovim: “Mi nemamo većih prijatelja od Srba” (Moskva, Rusija).

- Ilja Mihajloviču, čime objašnjavate takvu neverovatnu ničim zasluženu ljubav Srba prema Rusiji? Čini se da tu nema logičnog objašnjenja?!


- Ako govorimo o ljubavi Srbije i Srba prema Rusiji, onda možemo da kažemo da ni u jednoj pravoslavnoj zemlji nećemo biti tako toplo i srdačno dočekani bez obzira na rastojanja, odnose. Prirodno, Rusija, Ukrajina, Belorusija predstavljaju jednu celinu, i zato ne govorimo o delovima jedne nedeljive Rusije. A ako uzmemo za primer bratske slovenske narode, onda nemamo većih prijatelja i braće od pravoslavnih Srba. I tako je bilo tokom cele srpske istorije.

Veza Srbije i Rusije datira još od svetog Save. Najveći svetitelj bratske srpske zemlje primio je monaški postrig na Svetoj Gori u ruskom manastiru svetog Pantelejmona. Kasnije je došlo do dva južnoslovenska uticaja na Ruse, zatim podrška srpske braće od strane Rusije i njihova zajednička borba na bojnom polju. U svim ratovima, koje je vodila Rusija, Srbi su bili njeni saveznici. Ako uzemo u obzir noviju istoriju, onda ne u svojstvu suprotstavljanja niti radi toga da bismo ukoreli našu drugu pravoslavnu braću

– Bugare, već informacije radi primetićemo da je Bugarska tokom dva svetska rata bila u neprijateljskoj uniji (iako naravno Bugari nikada ne bi ratovali protiv Rusa i zato ih Nemci nisu upućivali na Istočni front ni u Prvom ni u Drugom svetskom ratu). Pravoslavni Rumuni su ratovali protiv nas, nisu nam bili žestoki neprijatelji, ali opet su ratovali protiv nas. A evo Srbi su uvek bili s nama i čak i u Rusko-japanskom ratu:
Japan je daleko od srpskih granica, ali jedna od tadašnjih srpskih država Crna Gora, objavila je rat Japanu. U Drugom svetskom ratu Srbi su podigli ustanak u Hercegovini, a zatim i u drugim srpskim krajevima, jedva saznavši za napad Hitlera na Sovjetski Savez, koju su uvek smatrali Rusijom. Oni su po svojoj naivnosti mislili da će doći kraj nemačkoj okupaciji i na balkanskoj zemlji, jer su se ovde već kroz 3-4 dana pojavili ruski tenkovi. Primetite, kada je Hitler 22. juna 1941. godine napao na Rusiju, cela Srbija se podigla na borbu sa okupatorima. Eto kakav je značaj ruskog faktora u srpskoj svesti!

Hristos na nebu, Rusija na zemlji


Srbi su uvek sebe smatrali štitom Rusije, pa tako i u vreme tog poslednjeg rata 1999-e godine. Setite se samo natpisa na srpskim kućama u vreme bombardovanja Beograda – «Rusi, ne bojte se, Srbija je s vama!». Ovde je naravno postojao i element izazova, to što se u srpskoj tradiciji zove «prkos», koja ima isti koren sa ruskom reči «naperekor». Srbi su uvek išli uprkos savremenom svetu iluzija. Upravo se na njih odnose Hristove reči: «Ne boj se, malo stado». Srbi su oduvek bili malo stado i držali istinsku veru, ali pritom kako je rekao jedan srpski pisac: «Mi Srbi smo uvek verovali u dva Boga – u Hrista na nebu i pravoslavnu Rusiju na zemlji».

image003_022.jpg



Taj trepetni odnos sa strahopoštovanjem Srbije prema Rusiji postojao je sve vreme čak i onda kada ruske vlasti njoj blago govoreći nisu bile najbolji prijatelj.

Čak, izdajnici!


- Često govore o izdaji. Možda je to istina, ali uvek treba razlikovati političare i društvo, državu i narod. U vreme Staljina i Tita politički odnosi sa Jugoslavijom (koju je sveti Nikolaj (Velimirović) nazivao najvećom srpskom kolektivnom zabludom) bili su veoma loši, ali su se Srbi uvek sećali Rusa, čak i kada bismo mi na Srbe zaboravili, i kada je za nas postojala samo Jugoslavija i Jugosloveni. A Srbi su čak i Sovjetski Savez nazivali Rusijom. Upravo tada, u Titovo vreme desetine hiljada Srba su postradali zbog svoje vernosti Rusiji. Tito ih je zvao staljinistima.

Odista, medju njima je bio i neki procenat komunista. Većina njih su bili pravoslavni Srbi, koji nikada nisu pripadali komunističkoj partiji, i nisu se izjašnjavali za Staljina već za Rusiju. Tito ih je da bi ih iskompromitovao, sve zapisivao u staljiniste. I oni su stradali na Golom otoku (analog našeg GULAGA, strašni konclogor na jednom od ostrva u Jadranskom moru), gde su hiljade ljudi umirali pod vrelim suncem od prevelikog rada i pakosti tamničara. Tada je u Jugoslaviji bila raširena kampanja za borbu sa velikosrpskim hegemonizmom, i svaki Srbin je mogao da postane njena žrtva. To se posebno ispoljavalo na Kosovu. Interesantno je da za nekoliko vekova turskog jarma pravoslavno srpsko stanovništvo nije bilo proterano sa Kosova, bez obzira na turski i arnautski teror, i predstavljalo je većinu još u XX veku. Ali za nekoliko decenija vladavine titovskog bogoboračkog i antislovenskog režima u Jugoslaviji odnos se korenito izmenio. Upravo tada su postavljene osnove današnje kosovske tragedije. Tito i Moša Pijade su uspeli da urade ono što čak nisu mogli ni turski silnici.


Rusija – podnožje Prestola Gospodnjeg


I svaki put, svuda i uvek, Srbi su se sećali Rusije. Pogled kosovskih Srba je bio uperen u Rusiju, a mi često to nismo ni videli ni shvatali. Moram sa stidom da se setim jedne epizode iz svoje studentske mladosti, kada smo posetili Kosovo još u sovjetsko vreme. Bilo je to u vreme posle Titove smrti, ali sistem još nije bio mnogo promenjen. U Prizrenu, u dzamiji, videli smo čoveka koji je pokušavao da nešto kaže Rusima, ali su ga odbijali predstavnici lokalne vlasti. Kroz godinu dana sam saznao da je ta dzamija bila izgradjena od ogromnih blokova razrušenog manastira svetih Arhangela, velike zadužbine Dušana Silnog, cara Srba i Grka. I upravo to je hteo Srbin da kaže ljudima iz Rusije, koji u to vreme nisu izdvajali Srbe od drugih Jugoslovena. A oni su se uvek sećali Rusije, čak i onda kada je titovski režim mogao zbog jednog pominjanja Rusije da ih pošalje na Goli otok. To je ponavljam taj trepetni odnos sa strahopoštovanjem Srba prema Rusima.

image004_015.jpg



Prema rečima srpskog pisca: “Rusija je – podnožje Prestola Gospodnjeg”, ona je za njih bila živo ovozemaljsko ovaploćenje nebeskog ideala. I više od toga, oni nikada nisu zavisili od nas, nisu ušli u jedinstveni socijalistički sistem. Iako, s druge strane, u novo vreme, kada je Rusija sama preživljavala i preživljava ne baš najbolja vremena, i mnogi, u prvom redu istočno-evropske zemlje (ne narodi, već njihove vlade) su se od nje okrenule, Srbi su bili spremni da udju u sastav saveznih država zajedno sa Rusijom i Belorusijom. Tako da se u Srbiji ništa nije promenilo sa promenom vlasti. Današnja demokratska Srbija je ista kao i Srbija Miloševića, ista kao i Srbija pod vlašću bogoboračkog režima Tita i Moše Pijade, plavim očima Nemanjića gledaju na svoju stariju pravoslavnu sestru Rusiju.



Drugi dijalog sa TV novinarem Radmilom Vojnovič: “Rusi, kao angeli, svetle celom svetu” (Novi Sad, Srbija)

Prvi put smo se upoznali sa Radmilom Vojnović u manastiru Praskavica u Crnoj Gori. Jednog vrelog dana otišla sam sa svojim saputnicima u prohladnu vizantijsku crkvu i zamolili smo Srpkinju koja se tu nalazila da nam ispriča nešto o njoj. Ona je počela svoju priču, ali je brzo prešla na temu Rusije. Ponovo smo se sreli sada već u Novom Sadu, gde Radmila vodi pravoslavnu rubriku na televiziji Novog Sada, piše publicističke odlomke.


Vi često pišete o nebeskoj Rusiji ...


- Rusi, kao angeli, svetle celom svetu. Sada bi neko rekao: šta to ona govori? Kako ona vidi to što mi ne vidimo? A ja u Rusiji upravo to ne vidim. Svi pravoslavni Srbi su duhovni gradjani Svete Rusije. Svi mi imamo duhovni pasoš Rusije kao duhovnu misiju za spasenje čovečanstva. Eto kako mi shvatamo Rusiju. Kod nas Rusiju zovu «majkom» jer je ona naša duhovna majka (govorim to što narod misli). Danas liberalne «vrednosti» kvare ljude. Znamo da je čoveku uvek lakše da se spušta nadole, ka grehu, nego da se podvizava ka Gospodu, i penje duhovnom stazom u Carstvo Nebesko. Rusija daje nebeske vrednosti svim narodima, i zato je nama važno što Rusi i ruski monasi dolaze kod nas.

image005_012.jpg


Dolazite kod nas, pomažite duhovno našem mnogostradalnom i mnogogrešnom narodu! U Rusiji ima mnogo sveštenika koji vaspitavaju narod za Carstvo Nebesko, Gospod daje razna poslušanja u životu, ali najvažnije je – ne zaboravljati na Boga. Rusija je u tom smislu učiteljica za ceo svet. Ljudi kod nas vide u Rusiji težnju ka čistoti, zato je tako i vole. Tako su nas učili naši preci: ako je čovek pravoslavan i služi Bogu, spreman da da život za Njega – on je «Rus».


Treći dijalog sa mitropolitom Crnogorskim i Primorskim Amfilohijem: «Jedna crkva – jedna duša» (Cetinje, Crna Gora)


U zaveštanju (1830.godine) svetog Petra Cetinjskog je rečeno: «Neka bude proklet onaj ko pokuša da vas odvrati od vernosti blagočestivoj i hristoljubivoj Rusiji, kao i svako od vas Crnogoraca koji podje protiv jedino nam verne Rusije». To je osnova našeg jedinstva – jednoverje!

image006_009.jpg



Znate vladika, verovatno svaki Rus koji dodje u Srbiju i Crnu Goru oseća ih u nekom smislu kao produženom Rusijom, jer se tu oseća kao kod kuće ...


- To i jeste duh Crkve Božije, kojim dišemo i u Srbiji i u Crnoj Gori, i u Rusiji. Što smo bliže tom duhu Crkve, to smo bliže jedni drugima. Crkva budi ljubav i preobražava nas, postaje osnova dobrih odnosa. S druge strane, postoje istorijske veze, dugotrajne, duboke, koje potiču još od svetih Kirila i Metodija – to je poseban slovenski element koji nas zbližava.


Vladika, budući seminarista u Beogradu, učili ste kod ruskih profesora – emigranata, susretali ste sa sveštenicima i parohijanima ruske crkve Svete Trojice? Šta vam je ostalo u sećanju o njima?



- S ljubavlju se sećam svojih milih profesora: mog oca Pavla, djakona, iako smo nekad imali diskusije, osećao sam da me voli. Kada sam imao teškoća (već sam završio fakultet) shvatio sam kome treba da se obratim za savet. Napisao sam mu pismo. I on mi je odmah odgovorio. Odmah! Shvatio je moju situaciju. Otac Vikentije je predavao kod nas istoriju Crkve. Tako je on prosto živeo njome: pričao je o Prvom Vaseljenskom Saboru, bukvalno kao da je bio njegov učesnik! I u Švajcarskoj sam ponovo opštio sa Rusima: sećam se oca Petra Partjonova, carskog oficira, vladike Antonija (Bartoševiča) i njegovog brata Leontija, oni su studirali kod nas u Srbiji a potom su bili episkopi Zagranične Crkve. Vladika Antonije bi se uvek šalio kada bi me video, sećajući se reči mitropolita Josifa iz Zakarpatja, koje je izgovorio izmedju dva rata: “Mi – glupani Srbi, i vi – s uma sišli Rusi”. Potom sam se u Rimu susreo sa Aleksandrom Solženicinim, koga su u to vreme poslali iz zemlje, poklonio sam mu krstić sa Svete Gore sa rečima: “Aleksandru-krstonoscu svetogorski krst”. Potom mi je ispričao da je taj krst imao posebnu snagu. Naš duhovni otac arhimandrit Justin Popović se ispovedao kod mitropolita Antonija (Hrapovickog), potom kod oca Vitalija Tarasjeva u ruskoj crkvi Svete Trojice. Otac Vitalije je bio u Beogradu najomiljeniji sveštenik i medju Rusima i medju Srbima.

image007_006.jpg



Vladika, u čemu je po Vašem mišljenju koren tako velike ljubavi Srbije i Rusije?

- Jedna Crkva – jedna duša. A stradanja nam samo pomažu da se mi Sloveni zbližimo, da shvatimo jedni druge. Crkva Božija je bukvalno rečeno peć, koja je opaljena ognjem Božijim, i koja obnavlja i isceljuje duše. I daj Bože da se svepravoslavni duh raširi i ukrepi.
preuzeto sa pravmir.ru
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir Hopovo - staro
sa crkvom Svetom Pantejlemonu

[/FONT]​


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Do Starog Hopovo dolazi se sa puta Novi Sad - Irig, prolazeći pored manastira Hopovo (novo).
Istočno od manastira Novo Hopovo na maloj zaravni, izolovan ali ne i nepristupačan, leži manastir Staro Hopovo ili kako se često naziva "stari manastir". Do njega nije sasvim lako doći, ne toliko zbog teško pristupačnog terena, već uglavnom zbog toga što se ide delimično stazom kroz šumu - ukupno oko 2 km. pešačenja od Novog Hopova.
Staro Hopovo je podignuto između 1496. i 1520. godine od strane despota Đorđa Brankovića (Maksima). No, predanje koje to navodi je dosta nesigurno pa je i danas to pitanje otvoreno. Turski spisi ga pominju u više navrata (1545-48, 1566-69, 1578, a domaći čak i nešto ranije. Od prvobitne crkve posvećene sv. Nikoli (za koju se misli da ju je izgradio despot Đorđe Branković) nije ostalo ništa. Kako je bila sagrađena od drveta, a pokrivena crepom, to je veoma lako stradala od zemljotresa 1751. godine. Umesto nje je nikla nova crkva 1752. godine posvećena sv. Pantelejmonu.
To je crkva koja i danas postoji. Opis fruškogorskih manastira (1753.) već spominje Staro Hopovo kao metoh manastira Novo Hopovo. Današnji hram je malih razmera, zidan je od tesanog kamena i opeke. Kube zbog svoje veličine i oblika na neki način dominira nad celom zgradom i počiva na lucima a ovi na pilastrima.
Zvonik ne postoji niti ga je ikada bilo. U jednobrodnoj crkvi sa kupolom bogato rezbareni ikonostas slikao je 1793-1800. godine iriški moler Jefrem Isajlović.
U blizini manastira, iznad potoka Jelenac je uredjeni izvor - kapelica.
[/FONT]

[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Tekst i slike: Nenad Glišić [/FONT]




[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir RAKOVAC sa crkvom
SVETI VRAČI KUZMAN i DAMJAN
[/FONT]






[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
Do manastira se dolazi iz pravca Beočina do mesta Rakovac.Iz centra Rakovca
pravo putem do manastira . Po predanju podigao ga je Veliki komornik Despota
Jovana Brankovića-Raka Milošević po kome je manastir i dobio ime. Za godinu se
uzima 1498.Na zidu manastirske priprate sačuvan je zapis iz 1533 god.
Na srebrnom manastirskom pečatu je 1678 god. Bilo je više obnova manastira.
Ko je obnovio manastir ostaje tajna.Manastir su činili: Hram,Konaci,Kapela
i Isposnica. U II svetskom ratu manastir je teško stradao. Sama crkva je
rekonstruisana 1958/59 god i izgrađen je nov mali zvonik ispred ulaza u crkvu.
Tek 2003/2004 god. grade se novi manastirski konaci koji okružuju crkvu i ceo
kompleks sa svih strana. U svoje vreme manastir je bio kulturno središte i
prepisivački centar. Tu je prepisan Dušanov Zakonik a 1714 god. je završen
čuveni rakovački rukopisni Srbljak napisan od strane monaha Maksima.
U Srbljaku su sabrane sve pohvalne pesme Srbima Vladarima-Svetiteljima.
Iz manastira Rakovac( 18/ 19 vek) potiču čuveni:Vičentije Jovanović,
Pavle Nenadović,Danilo Jakšić,Mojsije Putnik,Josif Šakabenta i dr.
Na bakrorezu iz 1743 vidi se kako je manastir izgledao_Od fresaka je ostalo
veoma malo i one se u delovima mogu videti u kaloti i tamburi kubeta kao i na
dva stuba. Crkva je građena od obrađenog i lomljenog kamena.
Današnji ikonostas je mali i ikone su iz 18 veka. Radovi na manastirskim
konacima su u toku.Manastir je aktivan.
Mešovit je i o njemu brinu monasi i monahinje.
[/FONT]





[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]MANASTIR FENEK sa crkvom SVETE PARASKEVE [/FONT][FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]

Do manastira se dolazi putem Surčin - Jakovo i nastavi za Boljevce.
Vrlo brzo se naiđe na oznaku a zatim i na manastir.
Prvi podaci o manastiru su iz 16 veka a današnji oblik dobio je u 19 veku.
Izdvojena kapela podignuta je 1800 godine.Postoje dva verovanja. Prvo da je ktitor manastira bio srpski despot Stevan Branković, njegov brat Maksim i majka Angelina.Prema drugom manastir je osnovan u 15 veku.
Naš prvi pismeni pomen potiče iz 1563 god. dok se u turskim knjigama pominje 1546 god.
Manastir je bio kulturni centar a posle nadiranja turaka centar okupljanja srpske vlastele i monaštva.
U manastiru su se prepisivale knjige izmedju kojih i Tipik 1754.god kao i Jevandjelje.
Za vreme Prvog Srpskog ustanka u njemu je kratko boravio Vožd Karadjodje (natpis na ploči), kao i monasi manastira Studenica sa moštima srpskog kralja Stevana Prvovenčanog.U Feneku su se 1788.god, sastali knez Aleksa Nenadović i austrijski car Josif.Pored hrama se nalazi i konak i kapela Svete Petke sa izvorom lekovite vode.Više puta je rušen i obnavljan. Uništena je bogata biblioteka. Freske je slikao Dimitrije Petrović iz Zemuna 1859.god. Zanimljivo je da je on unuk zemunskog kovača Jovana koji je Karadjordju za vreme Prvog Srpskog ustanka okivao topove od trešnjinog drveta. Manastir je aktivan i u njemu žive monahinje.
[/FONT]




oltar.jpg
mapa.jpg

[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
Manastir PETKOVICA
sa crkvom SVETE PETKE
[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Na jugozapadu Fruške Gore kod Ležimira, pored Šišatovca nalazi se ovaj manastir koji spada među
najstarije na Fruškoj Gori. Podigla ga je Jelena Štiljanović, udovica srpskog despota Stevana Štiljanovića
koja je tu provela svoje poslednje dane. Prvi pisani pomen je iz 1561 god.
Tokom 17 veka Sinan beg mitrovački hteo je da ga sruši ne bi li od cigle i kamena sazidao dvor u Mitrovici.
Zauzimanjem mitropolita Pajsija i plaćanjem godišnjeg danka Petkovica je sačuvana.
[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Obnovljena je na inicijativu Arsenija Čarnojevića.Bila je filijala i metoh manastira Šišatovac.
Između ova dva manastira uvek je postojalo rivalstvo i borba za samostalnošću.
Crkva je zidana od kamena. Osnova crkve je u obliku krsta. Manjih je dimenzija.
Osmostrana kupola je na stubovima. U pročelju priprate je barokni zvonik. Fasada je ukrašena.
Obnavljana je više puta. Freske su prilično uništene i ono što je ostalo danas je konzervirano.
Živopis je rađen u duhu stare srpske umetnosti. Ikonostas je rađen 1735 god. ali je od njega
ostao samo veliki krst i dve ikone i nalaze se u muzeju u Sremskoj Mitrovici.
Obnova crkve urađena je 1950/52 god. pa 1981 god. i traju još danas.
Porta sa crkvom i konakom i pratećim objektima lepo je uređena.
Pored manastira je manastirski ribnjak. Velika crkvena svetinja su mošti Svete Petke, njena ruka,
koja se nalazi u plavom kivotu pored levog stuba. Svete mošti se u Petkovici nalaze od pre dve godine.
Manastir je aktivan, ženski i o njemu veoma lepo brinu tri monahinje.
[/FONT]










izvor:manastiri.rs
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir DIVŠA - ĐIPŠA sa crkvom SVETOG NIKOLE

[/FONT]


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif][/FONT]

[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif][/FONT]

[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
[/FONT]


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir PRIVINA GLAVA
sa crkvom SVETIH ARHANGELA

[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Nalazi se na krajnjim zapadnim obroncima Fruške Gore i do manastira se dolazi iz pravca Šida,
kroz Berkasovo do Bikić Dola i putem do table za skretanje desno pa do manastira.
[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Po legendi manastir je podigao lokalni vlastelin Priba ili Priva u 12 veku po kome je manastir i dobio ime.
Verovatnije je da ga je podigao Jovan Branković u 15 veku kraj svoga vojnog utvrđenja u Berkasovu.
O tome piše i u starom rukopisu Psaltir koji je pisan u Carigradu i Svetoj Gori a pripadao je Brankovićima.
Prvi pisani pomen je iz 1566 u turskim dokumentima. Sadašnji izgled crkva je dobila 1741 god. Ima visoku
osmougaonu kupolu ukrašenu kolonetama. Građena je od raznobojnog kamena. Crkva je slična onim u
manastirima Jazak, Maloj Remeti i Hopovu. Crkva ima visoki zvonik. Manastirski konaci imaju dva krila.
U sklopu konaka je i kapela posvećena Pokrovu Presvete Bogoroduice. Živopis crkva je dobila 1791 god.
a slikao je Kuzman Kolarić. Slikao je i ikonostas koji ima 41 ikonu. Posebno je interesantna kapa ili kruna
Despota Jovana Brankovića koja se čuva u manastirskoj riznici.
Urađena je od zelene kadife, izvezena srebrnim i zlatnim koncem. Manastir je više puta obnavljan.
U II svetskom ratu je opljačkan. Danas je manastir u dobrom stanju i trenutno se rade manji prateći objekti.
Manastir je aktivan,ženski i o njemu brinu monahinje.
[/FONT]









[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir OBED sa crkvom BLAGOVESTI

[/FONT]


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
Stari srednjevekovni manastir Obed nalazio se na rečnom ostrvu
na Savi kod sela Kupinova. Podigla ga je Angelina Branković
sa sinovima Đorđem i Jovanom koja je tu došla 1446 god. sa moštima svog muža Stefana Brankovića. Bila je to najstarija crkva brvnara posvećena Blagovestima Presvete Bogorodice. Zbog svoje
dotrajalosti srušena je 1930 god. i na tom mestu sagrađena je kapela
koja je takođe ruina. Do ostrva sa ruševinama manastira Obed
dolazi se putićem oko 1,5 km. peške kroz šumu ali se ne preporučuje
bez pratnje. Pre ruševina manastira nailazi se na ostatke
srednjevekovnog grada Kupnika koji se pominje u pisanim
izvorima još 1388 god. Prvobitno je u njemu bio despot Stefan
Lazarević 1404 god. Kasnije je pripao Brankovićima kada su se
tu naselili. Utvrđeni grad je stradao 1521 god ali je već 1522 god. obnovljen. Imao je osnovu pravougaonika dim.45x54 metara sa
četiri kule i to dve šestougaone jedna kružna i jedna kod ulaza
u grad petostrana. Sve do pedesetih godina prošlog veka mogli
su se videti zidovi zgrada sa prozorima u utvrđenju.
Danas je to poprilično obraslo i zaraslo i odaje utisak velike nebrige.
Ne postoje nikakve oznake.
[/FONT]


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
Crkva posvećena SVETOM LUKI
[/FONT] [FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]


Blizu utvrđenja starog grada Kupnika na uzbrdici, podignuta je crkvica posvećena Svetom Luki. Podigao je despot Đorđe Branković sa sinovima Grgurom,Stefanom i Lazarom između 1455 i 1457 god. Crkva je jednobrodna građevina.Priprata je odvojena pregradom sa arkadama. Ima dva ulaza. Danas je spolja omalterisana i okrečena. Zvonik je pored crkve u porti. U njoj se zamonašio vladika Maksim Branković, kasnije arhiepiskop. Ova crkvica je bila povezana sa utvrđenim gradom mostom zbog rečnih voda koje su plavile ostrvo. Danas je crkva pod zaštitom države.Održavana je i aktivna je. Nalazi se u selu Kupinovu kod Obedske bare. Pored crkve nalaze se i etno kuće.
[/FONT]








[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir Berkasovo
sa crkvom Svetoj Petki


[/FONT]​
berkasovo.jpg
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]

Gradnja konaka, osnovnog uslova da crkva postane manastir, počela je pre četiri godine. Konak pored same crkve, dug 25 i širokog pet metara građen je na sprat.
U prizemlju je trpazarija i kuhinja koja može da primi 150 osoba, dok je na spratu izgrađeno pet soba za monahe i monahinje.
Postavljeno je i novo crkveno zvono.
Pored crkve se nalazi izvor, za čiju vodu kažu da leči razne bolesti. To potvrđuje i mramorna ploča na kojoj su uklesane reči zahvalnosti jednog Dubrovčanina koji se ovde izlečio od teške bolesti. Takođe se može videti napis koji svedoči da je kći jednog stanovnika Gibarca, koja je imala paralizu, izlečena upotrebom ove vode i njena porodica je zbog toga zahvalna svetoj Petki.
Sveta Petka Paraskeva je rođena u drugoj polovini drugog veka. Ona se do kraja života nije pokolebala u veri, iako je stavljana na velike muke. NJeni mučitelji su toliko bili monstruozni, da su joj zbog njene vere odsekli glavu. Ona se smatra zaštitnicom žena, a izvori pored crkava posvećenih ovoj svetiteljki, slove za lekovite.
[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
[/FONT]NOVINSKI IZVORI
izvor:manastiri.rs
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]MANASTIR SREDIŠTE
sa crkvom
u izgradnji

[/FONT]​
27131743.jpg

[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
Iz Vršca se pored bolnice krene putem za Veliko Središte.Već nakon nekoliko kilometara pravog puta nailazite na oštru krivinu gde se put račva.
Prateći krivinu idete za Veliko Središte a pravo put Vas vodi do Malog Središta gde se i nalazi Manastir koji je u izgradnji.
Nalazi se na brdu i sa puta je veoma uočljiv.
Do sada je izgradjen konak, ulazna kapija,mala kapelica, zvonik i postavljeni su temelji za crkvu.
U manastiru trenutno boravi samo jedan monah i manastir je delimično aktivan do završetka gradnje.
[/FONT]

temeljim.jpg
selom.jpg
konak1m.jpg
kapijam.jpg
putm.jpg




MARASTIR SVETE MARIJE RIMLJANKE
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]sa crkvom Rodjenja Presvete Bogorodice [/FONT][FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]

Manastir se nalazi na severoistočnom obodu Zrenjanina u delu zvanom Vodice.Adresa je Šumice bb.Osnovao ga je episkop banatski dr.Georgije Letić 1935 god.Manastir je gradjen u vizantiskom stilu. Bio je prvi ženski manastir u banatskoj eparhiji. U sklopu starog manastirskog konaka iz 1935 god podignut je novi 1990 god. u moravskom stilu.
Ikonostas je radio vršački slikar Svetislav Vuković 1937 god. Iza crkve nalazi se mala kapela posvećena Svetoj Petki koju je 26.10.2004 osveštao Vladika bački Nikanor.
U sklopu manastira se nalazi još jedna mala kapelica. U manastiru se čuva staro prestono Jevandjelje iz 1663.god. kao i bakrotisk grčkog "Antimisa" načinjenog u Beču 1772 god.
Prva upraviteljica manastira bila je Petronija Savić rodjena sestra naučnika dr.Vase Savića. Manastir je aktivan, ženski i o njemu brinu monahinje.
[/FONT]

vrataM.jpg
crkva1M.jpg
c2M.jpg

c3M.jpg
konaciM.jpg
m1M.jpg
ulazM.jpg

ikonostasM.jpg
kapelaM.jpg
manastirM.jpg




Манастир Привина Глава


picture.php



Данашњи игуман манастира Привина Глава је отац Гаврило Марић, по много чему занимљива и харизматична личност међу фрушкогорским монасима.Рођен је у Вишњићеву крај Шида, у породици приклоњеној Српској цркви, а отац му је био појац и црквењак.

slika.png


Са једанаест година ондашњи дечак Гаврило се упутио у данашњи манастир, где су га са чуђењем дочекали игуман Данило и монахиња Марта.Старији брат га је пронашао после десетак дана и вратио кући.Три године касније парох из Моровића, Чедомир Вучковић, довео га је у Привину Главу за ђака искушеника,Године 1966. добио је у Македонији свештено-ђаконски, а две године касније свештено-монашки чин.
Са игуманијом Хаџи-Софијом из Македоније је кренуо у Пакрац, где су добили на управљање запустели манастир Гаврилово Бјело.Њихову обновитељску агилност приметили су многи, међу њима и владика новозеландско-аустралијски, који их је позвао у своју епархију.
Томе се успротивио администратор Бачке епархије Никанор, који им је поверио старање о манастиру Ковиљу.Увидевши њихову посвећеност монашким вредностима, 15. августа 1978 године владика бачки их је замолио да оживе запустели манастир Привина Глава, и тај трећи боравак оца Гаврила овде био је судбоносан и за њега и за ову светињу.
Уз минималну помоћ владике Никанора и део запарложеног земљишта који им је враћен у власништво, уз велики труд обновљена је економија манастира.
Без помоћи Сремске епархије, уз нешто уштеђеног новца кренуло се у обнову конака,који је тада имао источни и јужни део.У последњих шест година десило се чудо, манастир је обнављан као преко ноћи.Продужен је источни крај конака, а никао је и нови, западни крак.Упоредо је рађено много послова, пре свега на обнови старе цркве из XVIII века.Обновљен је горњи део звоника који је до тада имао једноставну лимену капу, враћен му је леп барокни торањ.Извршена је обнова старе цркве изнутра, Покрајински завод за заштиту споменика културе урадио је конзерваторско-рестаураторске послове на барокном иконостасу.
Обновљене су фреске и декорација цркве, а нови под начињен је од мермера.За време промене пода вршени су археолошки радови у унутрашњости храма, када је нађен зид за који се због материјала и начина градње може претпоставити да је имао функцију ограде старијег објекта.
У порти манастира сазидана је, северно од старе цркве, зимска капела посвећена Покрову Богородице.Овај објекат је копија старе цркве.Изнутра је осликан фрескама и има одговарајући иконостас.
У неовизантијском стилу, недалеко од зимске капеле, подигнута је црква посвећена Светом Георгију, чији је прави ктитор, уз помоћ верника, отац Гаврило.У цркви је постављен нови иконостас, у три зоне, и Распеће Христово са пратећим иконама.Иконографским распоредом и стилом сликања он чини синтезу неовизантијског начина сликања и има барокну висину.
Фреске у цркви су вешто сликане у византијском стилу.Црква је ограђена и има богато декорисану улазну капију.

У оквиру конака подигнуте су просторије потребне за смештај монашког живља и гостију.Истиче се својом дужином и полукружним сводом богато осликана трпезарија.Јужно уз конак никле су економске зграде, како и приличи великом и посећеном манастиру.Цео манастирски комплекс је ограђен високим зидом са традиционалним високим капијама.

Да би се верници и гости што лепше осећали у порти је подигнута велика кружна салетла са фреском на којој је Христ велики архијереј.
Недалеко од манастира је извор са лековитом водом, где се сада зида велика капела.На брду изнад садашњег гробља ниче још једна црква, око које су планирани конаци где би требало да заживи нови манастир

Поред игумана Гаврила, у манастиру су још и монах Серафим, монахиње: Нина, Јевдокија, Марта, и Марија.
Оно што последњих година привлачи пажњу у најширој јавности је исцелитељска моћ молитве оца Гаврила.

Свакодневно у манастир пристижу десетине и стотине верника и болесника, тражећи помоћ и утеху у овој светињи и духовној снази игумана.Налазећи себе у улози духовника и градитеља, отац Гаврило је од запустелог манастира направио чудесни монашки мали град, који зрачи и ван Фрушке Горе.

izvor:manastiri-srbija.kreni


Zvona manastira Grgeteg


main.php

oblak razgone, zive prizivaju a mrtve oglasavaju

Manastir Grgeteg se nalazi na juznim padinama Fruske gore, nedaleko od sela i manastira Krusedol. Po predanju, osnovao ga je 1471. godine unuk Djurdja Brankovica, Vuk Grgurovic,poznat u narodnim pesmama kao Zmaj Ognjeni Vuk. Prica se da je on sazidao manastir za svog oca Grgura po kome je hram i dobio ime. Tokom cestih ratova Grgeteg je uvek bio no udaru osvajaca, tako da je tokom vekova svojeg postojanja najcesce bio u rusevinama.
Cuveni neimari i vrhunski slikari ucinili su sve da ovaj manastir bude jedan od najlepsih fruskogorskih manastira. Manastirsku crkvu su oslikavali Jakov Orfelin, Uros Predic i Pjer Krizanic.Tokom Drugog svetskog rata srusen je zvonik i dobar deo crkve. Posle rata, opustoseni fruskogorski manastiri sporo su obnavljani. Grgeteg je medju obnovljenima - obnavljanje preostalih
sesnaest manastira bilo je dosta usporeno a neki nisu obnovljeni ni dodanasnjeg dana.
...Uvucen u duboku uvalu, manastir Grgeteg postaje uocljiv tek kad putniknamernik stigne do njega. Danasnji iguman Dositej sa sestrinstvom mnogo je ucinio da vrati stari sjaj ovom zdanju.
Obnovljen je hram Svetog Nikole i kapela u zvoniku posvecena rodjenju Majke Bozije. U obnovljenom konaku nedavno je sazidana i mala crkva za molitve zimi, posvecena prepodobnom Serafimu Sarovskom. Obnovljen je i zvonik. Nova zvonara sa bakarnom kupolom nestvarno izranja iz sremskih njiva. Zahvaljujuci dobrim Ijudima i dobrim hriscanima sakupljen je i novac za manastirska zvona. Jedan od najzasluzniiih za to je svakako filmski reziser iz Beograda, Stanislav Popovic koji trenutno zivi i radi u Svajcarskoj.
Pre Drugog svetskog rata Grgeteg je imao jedno veliko zvono koje je bilo zavetovano da zvoni samo na Bozic, Uskrs i za elementarnih nepogoda. Kazu da od 1901. godine, kada ga je Ilarion Ruvarac doneo, pa do rata kada je zvonik miniran, ni jedan jedini put grad nije pao na teritoriju manastira Grgeteg iako je u blizoj okolini cesto pustosio njive i vinograde. Po kazivanju oca Dositeja, zvona su bila osvecena kada su usla u pravoslavnu crkvu. Ona prizivaju narod na molitvu, deo su propovedi, mrtve oglasavaju a oblake razgone.
Uobicajeno je da se zvona za nase bogomolje liju u Austriji ili Nemackoj. Medjutim, iguman Dositej je pozeleo da se zvona za Grgeteg izliju u Rusiji. Iguman navodi reci svog duhovnog oca koji je govorio: Evropska zvona dopiru do svakog uha a ruska do svakog srca! Rusija je veliki centar pravoslavlja. U njoj su najkvalitetnije legure za livenje zvona. Donator Popovic je predlagao da zvona izliju Kozaci pa da se ona potom spektakularno prebace drvenim brodovima Dunavom do Srema. Zbog velike zelje igumana Dositeja da zvona lije u Rusiji, vladika Lukijan se nasalio: "Kod
Dositeja ce biti kao kod Rusa koji imaju najvece zvono Car-zvono koje ne zvoni, i najveci top Carpuska koji ne puca!"
Najpovoljnije uslove je ponudio Zavod za livenje zvona "Vjera" iz Voronjeza. Data je stogodisnja garancija za zvona, osim u dva slucaja: ako se zvoni na temperaturi ispod minus 30 stepeni Celzijusa i za zvonjavu tokom Pashe. U Rusiji je obicaj da tog dana zvona neprekidno zvone, pa se dogadja da i najkvalitetnija zvona pucaju. Rusi su ispostovali i relativno kratak rok: zvona su izlivena za dva meseca i u manastir su stigla u noci izmedju 14. i 15. januara 2001. u toku bdenija.
Sutradan, na dan Svetog Serafima Sarovskog, svetu arhijerejsku liturgiju sluzio je sremski episkop Vasilije i posle liturgije u svecanoj litiji zvona su osvecena.
Za manastir Grgeteg izlivena su cetiri zvona. Najvece je posveceno dvehiljaditoj godisnjici rodjenja Isusa Hrista i tesko je 1200 kilograma. Drugo je izliveno u cast Majke Bozije i tesko je 880 kilograma. Zvono posveceno svetom Nikoli je tesko 560 kilograma a najmanje zvono je izliveno u cast svetog Serafima Sarovskog i tezi 350 kilograma. Svako zvono nosi ikonu i tekst.
Ruska zvona su fiksirana a klatno je pomicno, dok su evropska, pa najcesce i nasa zvona pomicna i udaraju po klatnu. Nova zvona manastira Grgeteg poredjana su u dva reda i podignuto na zvonik. Posle pauze od sest decenija cutnje, oglasila su se na Uskrs - nova zvona sa novog zvonika

izvor:vibilia.rs


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]MANASTIR HAJDUČICA sa crkvom
Svetog arhangela MIHAILA I GAVRILA
[/FONT]​


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Na putu Zrenjanin-Vršac blizu mesta Plandište i Velika Greda nalazi se selo Hajdučica u kome je i istoimeni manastir, na 50 m od skretanja sa glavnog puta.[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Crkva je posvećena Svetim Arhangelima.
Podignuta je 1939 god. kao zadužbina Olge S. Jovanović ćerke grofa Dundjerskog.

Dugo je crkva bila zapuštena sa starim konakom i oronulom ogradom da bi 2004 god bila završena obnova crkve.

Uz nju je novi manji konak i nova ograda.
Hajdučica je metoh manastira Hilandar.
U crkvi je i ikona trojeručice koja je pokon Hilandara,krst Gospodnji kao i ikona Bogorodice Shirshaja Nebes na delu oltara koji je ikonopisan.
Manastir je ujedno i parohijska crkva
o kojoj brine i održava službu mladi jerej Siniša Lakičin.
On će Vas veoma ljubazno primiti i o svemu informisati vezano za manastir.
Oslikavanje crkve je u toku.
[/FONT]

[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir je muški i aktivan je.

Zahvaljujemo se jereju Lakičinu na
slikama manastira pre obnove,manastira
noću i Bogorodice.
[/FONT]










[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif][/FONT]

transparent.gif

izvor:manastiri.rs
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Manastiri Ovcarsko-Kablarske klisure

ovcar-kablar-gorge011.jpg



Vavedenje


vavedenje.jpg


Manastir je podignut na samom početku klisure.
Stilske karakteristike originalnih delova hrama govore da je ovaj manastir nastao u XVI veku. Prema predanju na koje se oslanjaju Vuk Karadžić i putopisac Joakim Vujić, manastir Vavedenje su podigli Sveti Sava i njegov otac Simeon.
Feliks Kanic je 1860. godine proputovao kroz ovaj kraj i zabeležio da su naspram crkve ruševine utvrđenja.
Naspram crkve vide se ruševine nekog srednjevekovnog grada, o čijem imenu i graditelju sadašnje generacije ne znaju ništa, a sagrađen je najverovatnije na temeljima rimskog kastela.“

Ikonostas manastira Vavedenje čine, između ostalih, ikone Nikole Apostolovića Bogorodica sa Hristom i Isus Hristos. Sačuvane su i pozlaćene carske dveri na kojima je predstava Blagovesti. Skromnu umetničku celinu koju čini ikonostas ovog manastira dopunjuju ikone koje su ostale sačuvane u periodima pustošenja u vremenu koje je iza nas. Takva sudbina je zadesila i najveći broj bogoslužbenih predmeta. U manastirskoj arhivi se nalazi četvorojevanđelje, zvano Gundulićevo u izdanju Trajana Gundulića, koje je štampano 1552. godine kao prva knjiga prve beogradske štamparije te iste godine.Manastirska slava je Vavedenje, 4. decembar.



Sretenje



Manastir Sretenje Gospodnje se nalazi u izuzetnom prirodnom okruženju, na zaravni ispod vrha Ovčara. Nedostatak pouzdanih dokaza podstaklo je ljude na stvaranje legendi o nastanku ovog manastira. Na osnovu dosadašnjih istraživanja veruje se da je manastir nastao u XVI veku, kada se prvi put i pominje, ali prvi pisani pomen pomera izgradnju Sretenja na nekoliko decenija, pa možda i čitav vek unazad. Sačuvani arhitektonski oblici hrama upućuju na stil gradnje sa kraja XVI veka. Manastir je u više navrata tokom prošlih vremena bio rušen i spaljivan. Obnovljen je tek u XIX veku, zahvaljujući monahu, a kasnije i vladici Nikiforu Maksimoviću.

sretenje.jpg


Zidani ikonostas u sretenjskoj crkvi takođe upućuje na razmišljanje o starosti te crkve, kao i ostaci ranijih fresaka ispod sloja koji je na zidu urađen 1844. godine, pogotovo što je to jedini zidani ikonostas u ovčarsko-kablarskim manastirima.

Od rukopisnih knjiga sačuvanih do danas u Sretenju, preostale su svega tri: Jevanđelje, Bogorodičini kanoni i Minej za mesec jun, koji je značajan jer sadrži Službu knezu Lazaru, kao delo naše crkvene književnosti.
Od rizničkih kovanih predmeta i starina, čuvaju se mermerna krstionica iz XVII veka, rozeta iz XVII veka i ikona Presvete Bogorodice iz XVIII veka.
Manastirska slava je Sretenje, 15. februar.



Svete Trojice

Crkva manastira Sv. Trojice je po svojoj arhitekturi najlepši hram u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri, smešten na jugozapadnim šumovitim padinama Ovčara. Nije utvrđeno ko je podigao manastir, ni kada se to desilo. Na osnovu dosadašnjih saznanja koji se oslanjaju na turske popise, ovaj manastir potiče iz druge polovine XVI veka. I ovaj manastir je pretrpeo stradanja krajem XVII veka, kao i ostali manastiri u Srbiji.

Crkva manastira Sv. Trojice je jednobrodna građevina sa pravougaonim pevnicama i kupolom iznad središnjeg dela crkve, razvijenim oltarskim prostorom na istočnoj i pripratom na zapadnoj strani, dozidanom posle izgradnje naosa. Lepota manastirske crkve govori o umeću majstora, angažovanih da rade za očigledno bogatog naručioca sa izgrađenim ukusom, koji je u teškim i nesigurnim vremenima imao dovoljno osećaja za lepo i uzvišeno u arhitekturi. Ona svojim opštim sklopom i proporcijama predstavlja ne samo najznačajniji arhitektonski spomenik u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, već je jedno od najlepših graditeljskih ostvarenja sa kraja XVI veka u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

U manastiru Trojici nalazi se jedan veliki, prestolnim zlatom i srmom izvezen krst od velike umetničke vrednosti. Pored tog krsta, u manastiru Trojici nalaze se dve jedinstvene retke prestone ikone – Spasiteljeva i Bogorodičina – od antičke vrednosti.

trojice.jpg



Jovanje




jovanje-org-580x435.jpg

crkva2.JPG

konak1.JPG

konak2.JPG

letnjikonak.JPG

zvonik.JPG

zvonca.JPG

ikonostas.JPG

ikonostas1.jpg


Manastir Jovanje se nalazi na levoj obali reke Zapadne Morave, na njenom najvećem meandru. Posvećen je rođenju Sv. Jovana Krstitelja. Na osnovu stilskih karakteristika crkve pretpostavlja se da manastir potiče iz XVI veka. I ovaj manastir je pretrpeo rušenja tokom svoje istorije, jedno vreme je bio nenastanjen. Lepota ostataka hrama, njegove razmere, kao i ruševine mnogih konaka oko manastirske crkve govorili su o velikoj i snažnoj monaškoj zajednici.

Za uspostavljanje ponovnog života zaslužan je episkop Nikolaj Velimirović. 1936. godine u Jovanje je došao duhovnik arhimandrit Rafailo Hilandarac sa dvanaest sestara iz manastira Kalište. Tako je Jovanje postalo prvi ženski manastir u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri. Zbog starog plana da se u klisuri napravi hidroelektrana, pedesetih godina XX veka, crkva manastira je srušena, tako da nije sačuvan ni jedan od vrednih arhitektonskih detalja. Današnji manastir Jovanje projektovao je Dragomir Tadić, spajajući stare i nove obrasce u sakralnom graditeljstvu, dajući celini Ovčarsko-Kablarskih manastira jedno novo ostvarenje.

Mnogobrojna pustošenja i rušenja potpuno su uništila gotovo sve tragove prvobitnog manastira. Tako je nestala i riznica nekada velikog hrama. Najvredniji predmeti u riznici su dve prestone ikone iz 1850. godine.



Blagoveštenje



blagovestenje.jpg


Manastir Blagoveštenje nalazi se na blagoj uzvišici iznad sadašnjeg naselja Ovčar Banje. Ovo je jedan od retkih manastira u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri za koji se tačno zna kada je podignut i ko su bili ktitori. Natpis iznad ulaza u crkvu, govori da je hram podignut 1601/02. Hram je izgrađen u raškom graditeljskom stilu i svojom arhitekturom je posle manastira Sv. Trojica, najlepši manastir u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri.

Manastir Blagoveštenje poseduje jedan od najznačajnijih ikonostasa iz prve polovine XVII veka u srpskoj umetnosti toga doba. Crkva ovog tipa bila je jedan od retkih hramova koji su dobili tako reprezentativno ukrašen enterijer u kome je impresivni ikonostas zauzima dominantno mesto svojom izuzetno bogatom duboreznom obradom i slikanom dekoracijom.

Manastir poseduje jednu od najstarijih knjiga, Blagoveštenjsko jevanđelje, nastalo 1372. godine. Pored ove knjige ima i štampano četvorojevanđelje iz 1552. godine, iz štamparije Trajana Gundulića.



Ilinje


ilinje.jpg

ilinje%20ikonostas%201.jpg


Manastir Ilinje nalazi se na jednom živopisnom, lepom i šumovitom visu iznad manastira Blagoveštenje.
Sa proplanka na kome se nalazi ovaj manastir pruža se lep pogled na okolinu Ovčarsko-Kablarske klisure. Ne postoje podaci o tome kada je nastao i ko je podigao ovaj manastir. Obzirom da je blizu manastira Blagoveštenje, pretpostavlja se da su ga blagoveštenjski monasi u svom usponu i podigli kao svoj metoh. Manastir je 1938. godine sagrađen na temeljima starog manastira.



Nikolje



kapija.JPG

crkva.jpg

zvonik.jpg

konak.JPG


Manastir Nikolje, najstarija crkva među Ovčarsko-Kablarskim manastirima, podignut je na padinama Kablara, na levoj obali zapadne Morave. Na osnovu arhitektonskih karakteristika, pretpostavlja se da potiče iz srednjeg veka, najverovatnije kraja XIV, odnosno početka XVII veka. Za istraživanje prošlosti manastira Nikolje od neprocenjive su važnosti zapisi o rukopisima o njemu, njegovoj istoriji i znamenitim starešinama manastira. Najznačajniji je i najstariji rukopis pisan na pergamentu i to je čuveno Nikoljsko jevanđelje.

Ikonografiju karakterisu prikazi Velikih praznika, nekoliko scena iz ciklusa stradanja Hristovih i drugih svetitelja. Najvrednija ikona u riznici manastira Nikolje je Bogorodica Strasna.
U riznici manastira Nikolje čuva se najznačajnija rukopisana knjiga u srpskoj kulturi napisana početkom XVII veka, Karansko jevanđelje.

Arhitektura crkve manastira Nikolje je skromna, međutim ovo je jedini manastir u klisuri koji je ostao sačuvan u svom arhitektonskom obliku još iz srednjeg veka, što mu daje posebnu važnost i značaj.



Preobraženje


crkva.jpg

zvono.jpg

cvece.jpg

konak.jpg

ikonostas.jpg

izvor.jpg



Manastir Preobraženje danas se nalazi sa desne strane Zapadne Morave, na severnim obroncima Ovčara.
Naspram manastira, preko reke, smeštena je železnička stanica u Ovčar Banji, gde se nekada nalazio manastir, ispod litica Kablara.
Prvi pomen manastira Preobraženja u pisanim izvorima, vezan je za 1525. godinu. Stari manastir Preobraženje je porušen, odobrenjem vladike žičkog Save, kako bi se izgradila železnička pruga prema Užicu.

Postoje brojni zapisi o tome kakve su posledice imali ljudi koji su odobrili i naredili rušenje ovog manastira.
Episkop Nikolaj Velimirović je 1938. godine pokrenuo inicijativu za izgradnju novog manastira Preobraženje.

Sada je to građevina kvadratne osnove sa plitkom oltarskom apsidom.
Unutrašnjost crkve nije oslikana freskama, osim kupole i oltarskog dela.
U ovom manastiru život je organizovan po svetogorskom pravilu, što znači da nema ni parohiju, ni imovinu, već mu je uloga misionarska. Manastirska slava je Preobraženje Gospodnje, 19. avgust.



Crkva Svetog Save – Savinje



Sv-Save.jpg


Do ovog svetog mesta dolazi se strmom pešačkom stazom koja vodi od železničke stanice.

Podno najstrmijih litica Kablara, u kamenom udubljenju, izvire voda i pravi rezervoar od 2 do 3 litra. Veruje se da voda, nazvana Savinom, leči vid i glavobolju.

U blizini izvora 1938. godine, podignuta je mala crkva pod stenom. U njoj o praznicima, bogosluženje vrše monasi iz manastira Preobraženje.



Uspenje


crkva.JPG

manastir.JPG

ulaz.JPG



Na uzvišenju iznad manastira Jovanje, nalazi se manastir Uspenje koji je vidljiv sa svih strana klisure.
U turskim izvorima pominje se 1536.godine. Kada je Vuk Karadžić posetio klisuru 1820. godine, zabeležio je tadašnje stanje ostatka kule na uzvišenju i predanje koje je vezano za ovaj objekat:

„Više manastira na brijegu imaju zidine od nekakve kule, koje sad zovu Gradina i pripovjeda se, da je Jovanje nekada bilo lavra, iz koje se zapovjedalo i sudilo svima ostalim manastirima oko Kablara i Ovčara, a na ovoj kuli da im je bila opšta zvonara pod zvonarom pisarnica (gde su knjige pisate) a pod pisarnicom tavanica“.

Crkva manastira Uspenja ima veoma mali broj prozora uskog pravougaonog oblika, bez ikakvih ukrasa. Crkva nikada nije bila živopisana.



Vaznesenje


vaznesenje.jpg


Manastir Vaznesenje podignut je na severnim padinama Ovčara.
Zbog svog položaja u klisuri nije dostupan pogledima putnika koji prolaze ovim područjem.
Može se samo pretpostaviti da je manastir izgrađen na temeljima stare manastirske crkve, ali o tome nema preciznijih podataka. Zahvaljujući jednom rukopisnom jevanđelju, koje je napisano u Vaznesenju 1570. godine, sigurni smo da je manastir postojao u XVI veku. Manastir je najverovatnije stradao, kao i većina drugih manastira u klisuri, za vreme Velike seobe 1690. godine. Nakon više neuspešnih pokušaja obnavljanja, tek je tridesetih godina XX veka, episkop Nikolaj Velimirović krenuo u obnovu ovog manastira.

Arhitekturu manastira karakteriše jednobrodna građevina sa niskom kupolom i polukružnom oltarskom apsidom. Dve mermerne rozete, ukrašene biljnom ornamentikom, očuvane su u priprati i središnjem delu hrama.



Pećina Kađenica



kadjenica.jpg


Na desnoj obali Zapadne Morave, kilometar uzvodno od Ovčar Banje, nalazi se pećina Kađenica. Prilaz pećini je uređen, a glavna dvorana, sa naznakom pećinskog nakita, istovremeno je i sakralno-spomenički prostor.

Dva kamena sarkofaga i Hristovo raspeće obelećavaju nemio događaj iz vremena Hadži- Prodanove bune 1814. godine. U pećinu se u tim krvavim vremenima, sakrio zbeg naroda iz okolnih sela. Turci su zbeg otkrili, na ulaz nagomilali granje i slamu i zapalili. Sav narod se ugušio kadom, tj. dimom. Od tada se ovo mesto zove Kađenica.

Kosti su ležale po pećini prekrivene prahom i pepelom do 1940. godine, kada su sahranjene u kamene sarkofage. Ponovno uređivanje pećine i pristupa do nje, izvršeno je 1991. godine.

izvor:ucenickiradovi.svetisava
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Ovcarsko - kablarski manastiri

[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir Bogovadja
sa crkvom Svetog Đorđa

[/FONT]​
putokazM.jpg


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir Bogovadja sa crkvom posvećenom Sv.Đorđu
nalazi se na putu prema Ljigu, skretanje posle Lazarevca.
Do mesta Bogovadja su svuda putokazi.
Stara manastirska crkva posvećena Sv.Đorđu
podignuta je 1545 god.
Ktitor je bio knez Petar Velimirović.
Nova crkva je podignuta na temeljima stare
spaljene crkve 1852.god.
U obnovi crkve ucestvovao je i knez Milos Obrenović.

Iguman manastira bio je Hadži Ruvim koga su Turci
1804 god. na prevaru ubili u Beogradu.
Tokom 1804 god. u manastiru je zasedao Sovjet koji je rukovodio Prvim srpskim ustankom.
Smatra se da naziv manastira potiče od česme koju je
podigao Hadži Ruvim a koju je sam narod nazvao Božija voda.
Zadnja obnova manastirske crkve i konaka rađena je 1967-1968 god.
Manastir je aktivan i o njemu brinu monahinje.
[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
[/FONT]
ulazM.jpg
kapijaM.jpg
zidM.jpg
dvoristeM.jpg
crkvaM.jpg



Manastir Koporin



Manastir-Koporin.jpg

Manastir Koporin nalazi se u blizini Velike Plane, u šumovitoj uvali na putu Velika Plana - Smederevska Palanka.

Do manastira je najlakše doći kolima, auto-putem E75 iz Beograda do Velike Plane, pa iz Velike Plane, prateći putokaz, skrećete posle benzinske pumpe i prolazite kroz mesto, pored jedne lepe crkvice i još par kilometara pravo nailazite na putokaz za skretanje levo, prema manastiru, odakle ima još koji kilometar.

Ukoliko nemate kola, do Velike Plane je lako stići bilo autobusom ili vozom, jer je na glavnom putu za jug (iz Beograda ide bar 5 autobusa dnevno, vikendom ređe, a svaki voz za Niš staje u Velikoj Plani). Odatle možete dalje uhvatiti vezu za Smederevsku Palanku (autobusi saobraćaju dosta često), pa da siđete kod skretanja za manastir Koporin (morate pitati vozača ili nekog od putnika), odakle se do manastira može lepo stići peške.

Druga varijanta je da idete direktno u Smederevsku Palanku (takođe veoma često idu i autobusi iz Beograda i Smedereva), pa da hvatate vezu za Veliku Planu. Detaljne informacije o autobusima možete dobiti na autobuskoj stanici Velika Plana (tel. 026 / 522 - 028 ), autobuskoj stanici Smederevska Palanka (tel. 026 / 321 - 675, autobuska stanica "Lasta", tel. 026 / 323 - 199) ili pogledajte na sajtovima auto-prevoznika "Lasta" ili zvaničnoj prezentaciji Smederevske Palanke. Za red vožnji vozova pogledajtewww.zeleznicesrbije.com.

U krajnjem slučaju, od Velike Plane možete do manastira Koporin stići i peške (ima oko 5-10 km), ili auto-stopom, put je dosta prometan, pa će neko sigurno hteti da vas poveze.

Manastir Koporin zadužbina je despota Stefana Lazarevića iz 1408. godine. To je danas ženski manastir, izuzetno lepo uređen. Manastirska crkva je posvećena svetom prvomučeniku i arhiđakonu Stefanu. To je jednobrodna, skromna građevina sa kubetom. Od fresaka je sačuvano dosta malo, uočljiv je portret despota Stefana. Manastir je više puta stradao, i imao je bitnu ulogu u ustancima 1788. (Kočina krajina) i 1804. (Prvi srpski ustanak), pružajući utočište ustanicima, zbog čega su ga Turci i spaljivali. Obnovljen je u XIX veku. Pored manastira nalazi se i izvor svete vode.

Sedamdesetih godina prošlog veka, u manastiru Koporin otkrivene su mošti despota Stefana Lazarevića, što je pretstavljalo svojevrsnu senzaciju, jer se do tada mislilo da je on sahranjen u svojoj glavnoj zadužbini, manastiru Manasiji. Po njegovom žitiju, koje je napisao Konstantin Filozof, navodi se da je despot Stefan umro iznenada u lovu na Kosmaju 1427. godine i da je sahranjen u svojoj zadužbini, ali se ne kaže kojoj. Zbog tako iznenadne smrti i opasnosti od Turaka u to doba, verovatno je bilo brže i skoro neprimetno da se sahrani baš u manastiru Koporin.



[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir Trška Crkva
sa crkvom Rodjenja Presvete Bogorodice


[/FONT]​
1Trsska_crkva_07M.jpg


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Na putu Žagubica - Petrovac na Mlavi kod sela Ribari,
na 4 km od Žagubice nalazi se ovaj srednjevekovni manastir. Nekada se tu nalazilo srednjevekovno naselje Trg po kome je crkva i dobila ime.
Trška crkva je najstariji crkveni spomenik u ovom delu Srbije. Prema predanju crkva je izgradjena jos u 9.veku ali na osnovu sačuvanih materijalnih ostataka
(grifona, prozora na apsidi i keramičkih sudova ugradjenih u zapadnu fasadu hrama) može se reći da je hram izgradjen krajem 13.veka negde oko 1274 god. i prvobitno je bio posvećen Sv.Nikoli.
Crkva je srušena i prva velika obnova bila je 1430 god u vreme vladavine despota Djurdja Brankovića i tada je crkva posvećena Rodjenju Bogorodice što je ostalo do današnjih dana.
O tome svedoči kamena ploča sa natpisom i druga iz 1483 god. Trška crkva je izgradjena u stilu raške škole.
Zidana je sigom i temeljima od peščara.
Na zapadnoj fasadi se nalaze sklupture uklesane u kamen od čega se izdvajaju krilati grifoni.
Skulpture grifona se danas još mogu videti u Studenici, Banji i Dečanima, najlepšim spomenicima raške škole. Grifon,od kojih severni drži u prednjim kandžama glavu ovna a u zadnjim glavu čoveka, dok južni drži glavu andjela, predstavljaju jevandjeliste Luku i Mateju.
U turskim popisima iz 1572 god manastir se vodi kao aktivan. Postoji lepo oblikovan portal izmedju narteksa
[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]i središnjeg dela crkve.
Sadašnji izgled crkve potiče iz obnove koja je izvršena 1796 god. Posle II sv.rata manastir je bio opljačkan.
1953 god vršena je rekonstrukcija manastira i podignut je konak.
Noviji konak podignut je 1973.god i u njemu kapela Svetog Nikole.
Trška crkva je uvršćena u značajne istorijske spomenike.
Manastir je aktivan, ženski i o njemu brinu monahinje.
[/FONT][FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
Tekst i slike Nenad Glišić
[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
[/FONT]
1Trsska_crkva_41M.jpg
1Trsska_crkva_11M.jpg
1Trsska_crkva_42M.jpg
1Trsska_crkva_26M.jpg
1Trsska_crkva_45M.jpg
1Trsska_crkva_28M.jpg
1Trsska_crkva_46M.jpg
1Trsska_crkva_33M.jpg
1Trsska_crkva_54M.jpg




Manastir BANJA (Pribojska)



Man_Banja%20Pribojska%2001.jpg
Man_Banja%20Pribojska%2002.jpg
Man_Banja%20Pribojska%2003.jpg

Banja je manastir u naselju Pribojska Banja. Posvećen je Sv. Nikoli Dabarskom.

Nije poznato kada je osnovan, ali je postojao u 12. veku kada se pominje u Studeničkom tipiku, kada je njegov iguman učestvovao u izboru studeničkog igumana, što znači da je bio jedan od šest najznačajnijih manastira.


Od 1220. godine postaje sedište Dabarske episkopije, zbog čega dobija naziv Sv. Nikola Dabarski, a kasnije postaje sedište Dabrobosanske episkopije, koju je osnovao Sveti Sava.

O značaju manastira sve do pada srpske države svedoče grobovi najistaknutijih vlastelinskih porodica iz vremena vladavine careva Dušana i Uroša, a jedno vreme crkva je bila mauzolej moćne vlastelinske porodice Vojnović.

Današnju crkvu Sv. Nikole 1329. godine podigao je kralj Stefan Dečanski, a oko 1570. godine značajno je obnovljena usled turskih razaranja. Manastirski kompleks čine crkva Sv. Nikole, manja crkva Uspenja, dozidana uz južni zid crkve Sv. Nikole i temelji crkve Sv. Ilije.

Manastir nosi ime po lekovitim izvorima na manastirskom imanju koji su korišćeni za lečenje od davnina. Banjsko lečilište je odmah do manastirske ograde (na jednoj slici se vidi potok koji izlazeći iz lečilišta teče kroz portu).

Crkva Sv. Nikole ima osnovu u obliku upisanog krsta sa polukružnom apsidom i dve polukružne niše na istoku, pripratom i prostranim otvorenim tremom na zapadu. Konstruktivni sklop hrama čine dve kupole nad središnjim prostorom naosa i priprate.

U oltaru i naosu sačuvana su dva sloja fresaka, stariji iz 14. i mlađi iz 16. veka, a u priprati postoji samo sloj živopisa iz 16. veka. Stariji živopis predstavlja onaj deo srpskog slikarstva nastalog napuštanjem klasicizma Paleologa. Mlađe freske delo su nepoznatih slikara pećke slikarske radionice i stilski i ikonografski ponavljaju stariji živopis. Odnedavno je otvorena manastirrska riznica. Iz Muzeja SPC u Beogradu 2007. vraćeni se u predmeti iz riznice nastali od kraja 15. do kraja 17. veka. Crkveni predmeti su više od 280 godina proveli pod zemljom, a otkako su 1974. godine otkopani - na metar i po ispod poda s južne strane manastirske crkve, 33 godine proveli su „u bunkerima“ Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Narodnog muzeja i Muzeja SPC.

Likovno i istorijski najreprezentativniji predmeti su dve ripide (koriste se u pravoslavnom crkvenom obredu) do čijeg otkrića su bile najstarije očuvane dečanske. Među dragocenostima su i darohranilica iz 1573. godine, dve kadionice, tri putira, čaše sa likom svetog Nikole, predmeti od gorskog kristala, više krstova, pa panagije, kandila...

Navodi se da je riznica Banje bogatija od dečanske i da je urađen je niz mera zaštite, ugrađen alarmni sistem, a od policije zatražene nove mere.

U knjizi „Riznica manastira Banje“ Mirjana Šakota, koja ju je otkrila, piše da su vredni predmeti bili brižljivo zakopani u drveni kovčeg (koji je istrulio), sa gvozdenim okovima. Krajem 17. veka, u vreme austro-turskih ratova, gorele su svetinje, a kaluđeri su skrivali dragocenosti i bežali van ratnih domašaja. (Na kolaz-slici su jedine slike predmeta koje smo u riznici videli a koje sam na internetu pronasao; one poticu iz knjige Mirjane Šakote).
Pošto se u opisima posebno mesto daje dvema zlatnim ripidama, a na slikama se ne vidi dovoljno (na slici predmate iz riznice ripida je u desnom donjem uglu), pričam ono što sam ja zapazio u vreme kad sam istu pažnju poklanjao svim predmetima u riznici. Ripide su u ovom nalazu okrugle, sa 'drškama' tj. cevi u koju se uglavljuje drvena držalja; bez 'zraka' koji iz njih izlaze, kakve uobičajeno sada vidjamo, a na njima vise dragi ili poludragi kamenovi,

Iz priprate se ulazi u riznicu a vitrine (koje se vide na slici) ispred ulaza riznice sadrže neke (za potencijalne pljačkaše) manje dragocene predmete. Svešteničke odore su sa prelaska iz XIX u XX v.

U vitrini su i hirurški instrumenti i okvir za naočare iz prve polovine XVI v. pronađeni u bolnici manastira Mažići. O tom nalazu je više reči kod opisa manastira Mažići.

U manastiru smo zatekli arheologe i jednom sam se obratio sa polu-pitanjem polu obaveštenjem da ću ih slikati. Zadržali smo se s njim u razgovoru, a ispostavilo se da je i on iz NS, tj. Radovan Bunardžiić, iz Muzeja Grada, i da je ovde u ispomoći arheološkoj ekipi. Pričajući o blagu iz riznice rekao nam je da je pronadjeno više od predmeta koji su sada tu, a onako ironično kaza, da su neki 'predmeti u transportu ispali ispod cirade kamiona'.
Ovih četrdesetak predmeta izloženih u riznici manastira Banja su me impresionirali. Video sam kod nas a i van naše zemlje više muzeja i zbirki. Moj (nestručnjački) utisak je da su to predmeti kojih se ne bi postideli ni veliki svetski muzeji. Gledajući vrhunsku estetsku i zanatsko-umetničku obradu, bljesnula mi je misao koliko nam je u poimanju 'mračni srednji vek' i 'Balkan' kao negativno konotiran kulturološki i civilazacijski pojam daleko od ovoga. Naravno, nije sve bilo kao u najznačajnijim manastirima svog vremena.

U svakom slučaju, i da sam video samo riznucu, vredelo je skretanja sa puta ka moru.



U porti su i ostaci crkve Sv. Ilije, severno od crkve Sv. Nikole. (Vide se na slikama, a vidi se i deo pripremljenog kamena pored trema crkve Sv. Nikole. Jedan pribojac mi se javio videvsi na internetu moje slike o ovom manastiru i rekao da su poceli radovi na obnovi crkve Sv. Ilije.)

Na južnoj i zapadnoj strani su bili arheološki radovi, kao i u tremu, ispred glavnog, zapadnog ulaza u crkvu, pa se za vreme radova koriste mala vrata za ulaz u crkvu kroz naos na severnoj strani.

Arheolog iz NS - g. Bunardžić, u razgovoru koji je bio prekratak za temu, rako nam je da je Banja manastir sa mnogo većim značajem nego što se to van stručnih krugova zna. Pored ostalog, i da ovaj, a i mnogi dugi manastiri imaju dužu istoriju nego što se to uobičajeno smatra. Uostalom, iako nisam stručnjak ali smatram da o manastirima znam nešto više od prosečnih gradjana, za ovaj manastir sam se ozbiljnije zainteresovao tek pripremajući šta bi se moglo videti ne odstupajući previše sa puta do Crne Gore.

Manastir se nalazi u Pribojskoj Banji, mestu spojenom sa Pribojem na Limu.



Manastir BLAGOVEŠTENJE Rudničko




Blagovestenje%20Rudnicko%2007.jpg
Blagovestenje%20Rudnicko%2002.jpg
Blagovestenje%20Rudnicko%2012.jpg

Pouzdanih podataka o nastanku manastira nema. Smatra se da je manastirska crkva izgrađena u 14. veku u doba kneza Lazara kada je on osvojio Rudnik od župana Nikole Altomanovića i uspostavio zapadne granice svoje države. Ktitor manastira je nepoznati tadašnji vlastelin.
U manastirskoj brošuri se manastir označava kao jedan od najznačajnijih srednjevekovnih manastira u Srbiji. Tu se navodi i predanje da je manastir podignut krajem XIII v. za vreme kraljla Dragutina kada je ovaj deo ušao u sastav srpske države. Ako je manastir zaista bio osnovan tada, onda je po svemu sudeći u u ratovima tokom XIV veka razoren, da bi krajem XIV v. bio ponovo podignut u vreme Despota Stefana Lazarevića oko 1400-te godine.
Prema turskim popisima manastir se pominje 1476, 1516. i 1525. godine.
Stara manastirska crkva je skromna jednobrodna gradjevina sa niskom polukružnom apsidom na istočnoj strani. Posvećena je Svetim Blagovetima.
Bolja vremena za manastir dolaze obnovom Pećke patrijaršije 1557. godine kada je manastir i obnovljen. Crkva je prezidana, dozidana nesrazmerno visoka priprata a iznad naosa podignut tavan - skrivnica - u koji je kasnije, u vreme Prvog srpskog ustanka, Karađorđe krio barut i tu su se okupljali srpski ustanici. To je bilo prilično sigurno sklonište jer Turci, po pravilu, nisu ulazili u bogomolje.
U ovom manastiru posle povratka u Srbiju Karađorđe se javno pokajao za oceubistvo i od igumana Grigorija dobio oproštaj greha.
Između dva ustanka u Blagoveštenju je održan sabor srpskih glavara među kojima je bio i Miloš Obrenović. Odatle je ruskom caru Aleksandru Prvom poslato pismo sa molbom za pomoć.
Novembra 1826. u Blagoveštenje Rudničko stigao je i Joakim Vujić koji je po nalogu kneza Miloša Obrenovića opisivao 'drevnosti i retkosti' po tada još poluslobodnoj Srbiji. Tada je zabeležio koliko manastir plaća turskom spahiji.
Sredinom 19. veka manastir je dobio sadašnji izgled: sazidan je obiman zid oko hrama i konaka koji su temeljno obnovljeni. Velika trospratna zvonara je podignuta 1844.
Za vreme drugog svetskog rata Nemci su u kaznenoj ekspediciji porušili konake koji su obnovljeni 1960. godine. Južno od manastira u njegovom podnožju na izvoru Svetinji podignuta je devedesetih godina kapela posvećena Svetoj Petki.
Manastirski kompleks se sastoji od crkve sa zvonikom, trpezarije, tri konaka i pomoćnih zgrada elipsasto opasanih visokim kamenim zidom. Jedini ulaz je na južnoj strani.
U crkvi se nalaze tri sloja živopisa. Za prvi se još ne zna kada je nastao. Drugi je naslikan krajem 14. veka a treći početkom 17. veka. Tek 1981. godine otkriveni su veliki delovi najstarijih zidnih slika od kojih se izdvaja kompozicija strašnog suda sa predstavom Hrista, Bogorodice, svetog Jovana Krstitelja i dva bela anđela.
Ikonostas u crkvi ima posebnu vrednost.
Izdvaja se monumentalni duborezni krst sa oslikanim raspećem iz kraja XVI veka. Radio ga je ikonopisac Andrija Rajčević i to za daleko veću crkvu pa je prilikom postavljanja morao da se skrati sa donje strane.
U 18. veku u manastirskim konacima radila je jedna od najstarijih škola u Srbiji.
U manastiru se nalazi i čudotvorna ikona presvete Bogorodice i grob arhimandrita Vasilija na kome se isceljuju umobolni.
Manastir ima i zlatan krst poklon kneza Miloša u spomen na Svetoandrejsku skupštinu 1858. godine i nekoliko vrednih rukopisa jer je tu nekada bila prepisivačka radionica sa bibliotekom.
Sa spoljne manastirskih zidina je nedavno postavljena bista Šumadijskog episkopa Save pored obnovljene česme.
Manastirska slava je Preobraženje Gospodnje (19 avgust). Manastir je aktivan i o njemu brinu monahinje.
Do manastira se stiže iz sela Stragari koje je na putu Kragujevac - Topola preko Šatornje


Manastir Bogovadja



manastir_bogovadja1.jpg
manastir_bogovadja.jpg
manastir_bogovadja2.jpg


Manastir Bogovađa se nalazi blizu Mionice nedaleko od Valjeva. Predanje kaže da je slepi Grgur Branković osnovao ovaj manastir i živeo u njemu do svoje smrti 1548.
U Dabinom Jevanđelju koje je sačuvano u Bogovađi nalazi se zapis Hadži Ruvima u kome se kaže da je on došao u porušeni manastir Bogovađa sa svojim bratom jeromonahom Mandarijem i podigao crkvu u čast sv. Georgija. Ktitori ovog hrama 1545. bili su Pavle i Jovan Velimirović zemljoposednici iz Jabučja.
Tokom prve polovine 18 veka u manastiru je postojala škola. 1761.godine manastir je bio opljačkan a 1789. Bogovađu su spalili Turci. Monasi manastira Bogovađa su se preselili u manastir Velika Remeta (Srem).
Hadži Ruvim je započeo gradnju nove crkve 1791. a radovi su završeni 1794. Podigao je i česmu blizu manastira za koju se veruje da ima svetu vodu "Božju vodu" a odatle i verovanje da je Bogovađa tako dobila ime. 1813. Turci su ponovo razorili manastir. Manastir je znatno oštećen tokom Prvog svetskog rata (1914.) kada je Hadži Ruvimova biblioteka uništena a manastirska zvona su odnešena. Crkva je obnovljena 1930. Gradnja crkve i obnova konaka trajala je od 10.juna do 10. decembra 1816. Glavni majstor je bio Milutin Gođevac iz Bosne a radove je lično nadgledao Knez Miloš. 1852. godine završena je nova i veća crkva koja i danas postoji. Crkva manastira u Bogovađi je jednobrodna građevina sa kratkim transeptom ispred oltara i visokim baroknim zvonikom na zapadnoj strani. Ikonostas je oslikao 1858. godine Milija Marković, slikar iz Požarevca sa svojim sinovima Radovanom i Nikolom.
Bogovađa je ženski manastir.
izvor:kreni
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
MANASTIR SVETI LUKA - BOŠNJANE



Manastir Svetog Luke su poceli da zidaju mestani sela Bosnjani 1991. godine, posle cudesnog javljanja Svetog Luke, a po blagoslovu tadasnjeg Episkopa sumadijskog Save. Gradnja je zavrsena 1996. godine. Ovaj manastir je sazidan na mestu stare svetinje koju su Turci u potpunosti razorili. O prvobitnom manastiru nema nikakvih zapisa, niti je od njega ostalo materijalnih tragova, ali se po toponimima Grcka kosa i Grcki potok pretpostavlja da su ga u 14. veku podigli monasi sinaiti koji su, povlaceci se pred turskom najezdom, utociste trazili i nalazili u Lazarevoj Srbiji.
Kasnije su, krajem 18. veka Turci ovaj manastir potpuno razorili. Svedocanstvo o tome je sacuvano u jednoj turskoj porodici kojoj je predak zavestao u nasledje da ispricaju nekom ko bude dosao iz Srbije, a iz sela izmedju Krusevca i Varvarina, koje se zove Bosnjane, da je on sa vojnicima srusio manastir pored cudotvornog izvora, a da je ikone sakrio na odredjeno mesto. Dva veka se u ovoj porodici cuvalo predanje dok zaista u njihovo mesto u centralnoj Turskoj, nije dosao jedan covek iz Bosnjana kome se u tom selu u Anadoliji pokvario kamion. Kad se vratio, doneo je cudesnu pricu, ali nazalost, predanje doneseno iz daleke zemlje, koje se u muslimanskoj porodici cuvalo generacijama kao najveca svetinja, zainteresovalo je samo lovce na blago, koji su za njim kasnije bezuspesno tragali.
Mnogo je cudesnih zbivanja bilo na mestu starog manastira i izlecenja na izvoru, istocniku Svete Petke. Mnogo puta su mestani nameravali da sazidaju manastir, ali ih je uvek u plemenitoj nameri nesto sprecavalo. Jer, kao kazu sveti oci: zakopano u zemlju ceka da prosija kad dodje njegov dan. I taj dan je dosao 1991. godine. Kad je gradnja zavrsena 1996. godine, manastir na blagoj padini iznad pomoravske ravnice je samovao. Sazidan je i konak, ali je Sveta Liturgija tek po kad-kad sluzena.
Tako je to bilo sve do prosle godine kada je na dan Svetog Luke, Njegovo Preosvestenstvo Episkop sumadijski G. Jovan za nastojatelja manastira postavio arhimandrita Alekseja (Bogicevica). Stara svetinja je prosijala, neizmernim trudom i ljubavlju oca Alekseja manastir se preobrazio. Sazidana je kapija, deo ograde i zvonara, postavljena su divna zvona, dar dobrih ljudi, izgradjen prilazni put, sredjen konak, koji je jos uvek daleko onog sto treba da bude, ali bar ima gde glava da se skloni. Okolina manastira je preobrazena, a sama manastirska crkva je snabdevena sasudima i utvarima i svim sto je potrebno a bogosluzenje tako i toliko da bi se pred ovim malenim hramom postidele i mnogo bogatije crkve.
I zaista je ovaj manastir pravo mesto za cudotvornu ikonu.
Uz zvonjavu zvona otac Aleksej je sa mnogobrojnim vernicima posao u susret ikoni koju je nosio otac Gavrilo (Vuckovic) u pratnji monahinja.
Dirljiv je bio susret pred manastirskom kapijom. Nije ostalo oka koje nije zasuzilo. Divna povorka kojoj je cudotvorna ikona Svetog Luke na celu, uputila se manastiru, gde je ikona postavljena na pocasno mesto. Uz pojanje tropara Sv. apostolu i evangelistu Luki prilazili su verujuci, trepetno i suzno, da se poklone ikoni i izraze zahvalnost Gospodu za veliki dar kojim je njihov manastir i svi oni obdareni. Nisu zaboravili da pomenu plemenitog coveka i pravog hriscanina, gospodina Njegosa Vukovica, u cijem se domu ikona orosila kapljicama svetog mira, a koji je nije zadrzao za sebe, vec je darivao manastiru. Zahvalio se otac Aleksej, toplo i bratski, i arhimandritu Gavrilu koji nije zalio ni truda ni sredstava da u ovu svetinju dodje i svetinju donese. Zahvalio se svima koji su dosli, ali pre i iznad svega zahvalnost je bila upucena Bogu Gospodu, jedinom darodavcu svih dobara.
Radmila Misev



Манастир Брадача





Манастир Брадача се налази у атару села Куле испод брда Бубањ, изнад кога се протеже потес звани Пољана где се 1915. године одиграла битка српске и аустријске војске. Кости изгинулих немачких војника положених у костурницу, Немци су после Првог светског рата пренели у Немачку. Српска костурница није постојала, јер су изгинули Срби били махом из околних села, па су их породице сахрањивале у своја гробља. На ову битку још увек указује топоним Топовњача изнад докторовог винограда. Манастирски комплекс није најсрећније лоциран, јер се налази на путу бујицама које се у пролеће и у кишним периодима сливају са брда на северној страни ка кањону Брадачког потока (Витовничке притоке), са јужне стране. Јоаким Вујић каже да манастир лежи: "у једној великој долини измежду страшни, шумни планина".
Нема ни најмањег податка који би говорио о ктитору и времену изградње Брадаче. Највероватније да је у питању задужбина неког српског властелина из времена средњевековне српске државе, који је на овим просторима имао своје поседе. Не знамо ни какве је дарове и имања манастир првобитно добио од свог ктитора. Традиција приписује ктиторство Брадаче краљу Вукашину, у народу неомиљеном због "убиства" цара Уроша, који, иначе, овим крајевима није никада владао, или опет Вуку Бранковићу, омрзнутом због "издаје" на Косову. Треба приметити да народ све порушене цркве и манастире чије ктиторе не зна, приписује Вукашину или Вуку, сматрајући да су порушени по Божјој вољи као казна за грехове његових ктитора. Бог од издајица неће ни цркву на поклон да прими, а то проклетство спречава и сваку обнову манастира. Друга верзија народне традиције приписује Брадачу кнезу Лазару, а народна машта исплела је легенду и везала га за култ сестре Јелице познате из песме неисторијског циклуса Бог ником дужан не остаје.
Какав је углед манастир уживао у време српске државе, како је дочекао и поднео ропство, питања су на која нема одговора. Можда би се први помен наслутио у попису Браничевског субашилука из 1467. године, који наводи село Кулу са 41 домаћинством као тимар Синан-бега диздара (заповедника) тврђаве Голубац. У атару села Куле уписан је манастир Раван, без икаквих других података. Може се претпоставити да је то манастир Брадача, јер на овом простору нема другог манастира. У следећем попису из 1476. године, уписан је манастир код села Брадаче код Куле, у коме живе три калуђера, без прихода и без обавеза према султану. Манастир је био жив током целог XVI векa, јер је сачуван један пролог писан у овом манастиру 1566. године, који је касније - ко зна којим путем, стигао у Љубљанску библиотеку. Из записа на прологу сазнаје се да је писан "повељенијем игумена Панкратија и всего братства". Манастир је дакле постојао и имао братство. Истовремено, ово је једини познати игуман овог манастира из целокупне његове историје. У време владавине султана Мурата III (1574-1595), попис бележи Брадачу са два монаха и обавезом да султану плаћа 500 акчи.
Извори затим дуго ћуте не пружајући никаквих вести о Брадачи. Познавајући српску историју можемо само да претпоставимо шта је манастир и његово братство преживљавао том бурном времену. Највероватније да је страдао у освети Турака крајем због устанка Срба у Банату крајем XVI века, када је спаљено тело Светога Саве. У другој половини XVII века манастир је већ био опустео и таквог га је затекао патријарх Арсеније III који га је посетио 1677. године. Како није било монаха у њему, манастир је пропадао а патријарх се потрудио да бар сачува књиге за којима је била велика потражња. У библиотеци Пећке патријаршије сачувана два минеја из овог манастира. У минеју за месец децембар патријарх је записао: "на путу по Браничеву нађох ову књигу у манастиру Брадашево (?) ни од кога чувану, па је донех у Патријаршију, да у њој служи док се поменута обитељ не обнови". У минеју за месец април патријарх је оставио нешто дужи запис: "на путу по нахији браничевској, нађох ову књигу манастира Брадаче. Манастир пак овај беше запустео ... и узех је на службу нашој смерности. Ако ли се поврати манастир Брадача, опет да буде манастиру на службу и ником другом. Ко је отме - да му није просто него проклето". Свјатјеши патријарх одређује да књига опет припадне манастиру Брадачи "аште ли се поврати", тј. ако се обнови и добије братство.
Читав XVII и XVIII век манастир је у рушевинама, а наноси са брда затрпавали су темеље и рушевине цркве и осталих манастирских зграда. Таквог га је затекао Јоаким Вујић 1826. године и забележио да: "бјаше от Турака пређе толико стотина година попаљен и порушен. У церкви видити се може гди је био олтар и трапеза, мужеска препрата и женска, и то све порушено, камен на камену лежи". Ипак народ и свештенство су поштовали ове рушевине и на њима служили и читали молитве. Ради боље услуге и заштите, митрополит је Брадачу потчинио као метох манастиру Витовници.
Дуго очекивани тренутак обнове, наступио је 1991-1993. године, залагањем Епархије браничевске, Скупштине општине Мало Црниће која је платила израду планова и статике, Регионалног завода за заштиту споменика културе и Зем. Задруге "Стиг" из Божевца која је приложила 17.000 конвертибилних динара (=17.000 АТС). За тај износ купљени су цемент и гвожђе. Највише су ипак дали верници села Куле - добровољним прилозима у новцу и раду. Откопани су темељи и зидови цркве, сачуваних до висине 1-2 м. На садашњој грађевини обележени су оловним лимом. Сав шут је уклоњен и двориште очишћено и поравнано. Откопавања су открила осам скелета у цркви. Два занимљива костура источно од олтара: мајка са забоденим ковачким ексером у лобању, држала је једно дете на грудима, а друго дете од 10-12 година лежало је поред ње. Милан Милићевић забележио је народно предање да су Турци код ове цркве исекли сабор народа који су ту затекли. У току радова, извршено је измештање тока вододерине које је на тај начин могуће бујице скренуло и цркву заштитило. Обнова манастира је завршена 1997. године када је и освећен од стране епископа Игнатија.
ЦРКВА - План и пројект реконструкције манастирске цркве урадила је Снежана Вукашиновић, дипломирани инжењер архитектуре, радник Регионалног завода за заштиту споменика културе у Смедереву.
Цркве тролисне основе димензија 13х6 м, са једном куполом изнад амвона висине 10,5 м до крста, са полукружним певничким и од њих већом олтарском апсидом, зидаа је од ломљеног камена. Предвиђено је малтерисање спољних фасада. Покривена је црепом "медитеран", а купола и олтарска полукалота, нижа од висине крова цркве, покривени су оловом. Око темеља урађен је потпорни зид од бетона. Конструкцију свода и куполе носи 6 пиластера, који одвајају притвор од брода. На 4 од њих постављено је квадратно постоље које носи осмострани тамбур куполе. Прозори куполе изливени су од белог цемента и сваки има по шест отвора у облику цвета.
Главни и једини улаз у цркву је са западне стране. Изнад улазног портала остављена је ниша за икону Благовести, црквене славе. Западна фасада завршава се атиком (калканом) која се уздиже изнад крова. Стара црква имала је притвор дозидан накнадно, јер су под њим пронађена два скелета чије су главе биле напољу а тела унутра, што би било немогуће да је притвор зидан истовремено са црквом. Олтарски простор је веома мали и у њему је смештен првобитни часни престо из средњег века.
Археолошка истраживања открила су темеље манастирских зграда, али се за сада планира подизање само једног конака. Једини објекат је извор са капелом на њему. За звонару ће бити искоришћен лук над манастирском капијом.
Осим манастирског дворишта од 7-8 ари, манастир има 5,80 хектара шуме.

Старешина манастира Отац Александар.




[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Manastir Čitluk
sa crkvom SVETE TROJICE

[/FONT]​
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif][FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]

Do manastira se dolazi kada sa magistrale (Loznica - Užice) skrenete na glavni ulazak u Ljuboviju. Idete pravo i na semaforu levo putem sa prvenstvom prolaza, a zatim prvo skretanje desno. Već posle 2-3 stotine metara skreće se levo ulicom kaja vodi do manastira
[/FONT][FONT=Arial, Helvetica, sans-serif](ovo skretanje nije obeleženo). Ako promašite ovo skretanje nastavite pravo, par stotina metara, sve do table sa putokazom. Kod table se skreće levo makadamskim putem sa malo većim usponom, ali vrlo brzo stiže do kapije manastira. Crkvu je podigao narod iz sela Čitluk 1967 godine i na prostoru oko crkve održavao se vašar na Trojice. Kasnije je na tom prostoru sazidan konak i ovaj prostor pretvoren u manastir. U njemu žive monahinje.

Tekst i slike: Nenad i Aleksa Vasilijević
[/FONT]
[/FONT]



Manastir Čokešina


Manastir Čokešina se nalazi na tridesetom kilometru od Loznice prema Šapcu, na severnoj strani planine Cer. Po predanju, manastir je prvobitno bio zadužbina vojvode Miloša Obilića, koji je započeo gradnju manastira uoči Kosovske bitke. Predanje kaže da je glasnik javio Miloševoj majci da joj je sin poginuo u Kosovskoj bici na Vidovdan 1389. godine, na šta je ona zaustavila izgradnju manastira. Miloševa majka je rekla građevinarima: „Čok više!

manastir-cokesina-1.jpg


Prestajte sa radom!“ Predanje potkrepljuju i nazivi pojedinih delova manastirskog imanja, „Nečaja“ i „Pusto polje“, što se dovodi u vezu sa rečima koje je glasnik rekao Miloševoj majci: „Ne čaj (ne čekaj) više, Miloševa majko, pusti ovce na to pusto polje, Miloš ti je, majko, poginuo.“ Manastir je dovršen početkom 15. veka po zapovesti vojvode Čokeše, vlastelina iz ovog kraja. Zbog svog položaja nekoliko puta bio je rušen i spaljivan. Prema zapisima na listovima Oktoiha, štampanog u Moskvi 1777. godine, Jevanđelja, štampanog u Moskvi 1782, Opšteg Mineja, štampanog u Kijevo-pečerskoj Lavri 1766. i drugim sačuvanim knjigama, može se utvrditi da je manastir Čokešina obnovljen 1785. godine pri arhijereju valjevskom kir Joakimu i starešini manastira jeromonahu Pajsiju Lukiću. Manastir je poslednji put zapaljen 1804. godine, kada je bio znameniti boj na Čokešini između Srba i Turaka, gde su na Lazarevu subotu, 16. aprila 1804. godine, sa 300 saboraca, junački poginula braća Nedići (Gligorije i Dimitrije). Posle boja na Čokešini, manastir je obnovio 1823. godine knez Miloš Obrenović pri igumanu Konstantinu Vujaniću. Ikonostas je pravljen 1834. godine, a majstori su bili Mihailo Konstantinović iz Bitolja i Nikola Janković iz Ohrida za vreme starešine manastira jeromonaha Sofronija Mijatovića. U toku Drugog svetskog rata manastir je oštećen, a manastirski konak služio je kao partizanska bolnica.

  • Čudotvorna Bogorodica
Manastirska crkva je posvećena Rođenju Presvete Bogorodice i od 1830. godine u crkvi se nalazi čuvena ikona Pokrov Presvete Bogorodice Čokešinske. Manastir Čokešina je velika svetinja lozničkog kraja, a čudotvorna ikona Bogorodice u manastirskoj crkvi smatra se najvećom svetinjom Čokešine. O isceljenjima u ovom manastiru svedoči i Milorad Popović Šapčanin u svojim pripovetkama. Za ovaj manastir vezuju se pripovedanja o čudotvornim isceljenjima duševnih oboljenja, ali i telesnih bolesti. Igumanija Čokešine, mati Ana, kaže da je najvažnije doći u manastir i moliti se Presvetoj Bogorodici čistog srca, a da naše reči nisu važne, već čisto srce i duša.
Nastojanjem starešine manastira Čokešine, igumana Germana, 1890. godine podignut je sa severne strane do same manastirske crkve, spomenik od kamena, visok 5 metara, pod kojim su položene na večni počinak mučeničke kosti braće Nedić i slavnih Čokešinskih junaka sa mesta njihove pogibije. Manastir je do 2002. godine bio muški, ali je od 2002. po blagoslovu vladike Lavrentija ženski manastir. Sestrinstvo manastira Čokešine obnovilo je manastirski konak i izgradilo novi, a trenutno su u toku radovi na restauraciji manastirske crkve.





MANASTIR BUKOVO



Manastir Bukovo nalazi se na četvrtom kilometru zapadno od varoši Negotin u Krajini, a pored samog druma Zaječar-Negotin. Leži na padini Bratujevačke kose, bogate vodom i bujnom vegetacijom. Manastir je položen na uzvišici tako da se sa njegovog dvorišta vidi cela dolina Negotina sa okolnim selima. Poreklo imena manastira danas se samo može nagađati. Jedni misle da je manastir dobio ime po bukovoj šumi koja okružuje manastir. Drugi kažu, da mu ime potiče od vodene ptice "buka", koje je ovde bilo mnogo u vremenu dok još nije bio isušen negotinski rit.
Sada u manastiru Bukovu nema nikakvih pisanih podataka ni spomenika o njegovom osnovaču. Po predanju Bukovo je zadužbina kralja Milutina s kraja 13. veka. Bukovo bi po tome podigao kralj Milutin posle pobede nad Šišmanom. Sva je verovatnoća da i ova Svetinja spada u broj zadužbina velikoga kralja Milutina.

Osim ovoga predanja, postoji još i to da je osnovač manastira Sveti Nikodim tismanaski. Ovo je moguće stoga što postoje dokazi da je Sveti Nikodim živeo i delao u timočkoj krajini. Do oslobođenja od Turaka, 1833. godine, Bukovo se u pismenim izvorima javlja samo nekoliko puta.
Češće se javlja manastir Blatski (Blacki, Platski). Na jednoj karti iz doba austrijske okupacije (1718-1739) unešen je Blatski (Plazze) južno od Negotina, na sredokraći između Negotina i sela Bukovče. Od ovog manastira nemamo danas nikakvog traga.

Od 1994. godine, manastir Bukovo je po ustroistvu muški opštežiteljni manastir, koji danas broji desetak bratije. Manastir se razvija pod duhovnim nadzorom i starateljstvom Episkopa timočkog Justina. Crkva manastira Bukovo posvećena je Svetom Nikoli.

manastir_bukovo.jpg
bukovo_crkva.jpg
levo na slici: manastir Bukovo; desno na slici: Bukovo Crkva
izvor:kreni


 
Poslednja izmena:
Natrag
Top