Član
- Učlanjen(a)
- 06.05.2012
- Poruka
- 2.380
Proglašeno je:
Zakon je namijenjen jednomu narodu – Izraelu (Izlazak 20, 1–17; Malahija 4, 4), a Kristova radosna vijest namijenjena je svemu stvorenju (Matej 28, 18–20; Marko 16, 15–16).
Prvi je Savez bio posvećen krvlju životinja (Izlazak 24, 6–8), a novi Savez krvlju Isusa Krista (Prva Petrova 1, 18–19).
Prvom su ustanovom upravljali slabi ljudi – leviti (Levitski zakonik 16, 1–34; Hebrejima 7, 11–23), a drugom upravlja Isus Krist, koji je postao svećenikom ne po Zakonu tjelesne uredbe, nego snagom neuništiva života (Hebrejima 7, 16).
Obrezivanje na tijelu znak je prvoga (Postanak 17, 1–14; Levitski zakonik 12, 1–13), a obrezanje u srcu, po duhu znak je drugoga (Rimljanima 2, 25–29).
Mojsijevski zakon jamčio je poslušnim Hebrejima vremenite[16] blagoslove (Ponovljeni zakon 28, 1–6), a Kristova radosna vijest jamči duhovne blagoslove onima koji žive po njezinim zahtjevima (Prva Petrova 1, 4).
Mojsijevski zakon daje Hebrejima u baštinu kanaansku zemlju (Ponovljeni zakon 30, 5–10), a onima koji poštuju Gospodina Evanđelje jamči vječni zagrobni život (Prva Ivanova 5, 20).
Mojsijevski zakon kao nagradu obećava vremenita dobra (Izaija 1, 19), a obdržavatelji Novoga zakona za nagradu primaju nebeska dobra (Matej 19, 17).
Mojsijevski zakon zahtijeva poslušnost jednomu pravomu Bogu (Izlazak 20, 1–5), a Radosna vijest ističe Božje otčinstvo (Matej 6, 9).
Mojsijevski zakon zabranjuje uzaludno spominjanje Gospodinova imena (Izlazak 20, 7), a Evanđelje traži da usta moraju izgovarati što je u srcu: „da ne padnete pod sud“ (Jakovljeva 5, 12); naš govor mora biti tako istinit da se ne moramo zaklinjati (Matej 5, 37).
Mojsijevski zakon zahtijeva od Židova da se sjete svetkovati subotnji dan (Izlazak 20, 8–11), a od apostolskoga doba Božji se narod sjeća Spasitelja na slavlju koje je On naložio (Luka 22, 19–20; Prva Korinćanima 11, 23–29) prvoga dana u tjednu (Djela apostolska 20, 7), u koji je uskrsnuo (Matej 28, 1; Marko 16, 2; Luka 24, 1; Ivan 20, 1).
Mojsijevski zakon traži da djeca poštuju svoje roditelje (Izlazak 20, 12), a Evanđelje da slušaju svoje roditelje u Gospodinu (Efežanima 6, 1–4).
Mojsijevski zakon zabranjuje ubojstvo (Izlazak 20, 13), a Evanđelje i mržnju (Prva Ivanova 3, 15).
Mojsijevski zakon priječi čin preljuba (Izlazak 20, 14), a Evanđelje i požudni pogled i preljub u srcu (Matej 5, 28).
Mojsijevski zakon ne dopušta krađu (Izlazak 20, 15), a Evanđelje potiče višestruku naknadu (Luka 19, 8) i traži darežljivost (Efežanima 4, 28).
Mojsijevski zakon zabranjuje lažno svjedočenje (Izlazak 20, 16), a Evanđelje zahtijeva od nas da govorimo istinu u ljubavi (Efežanima 4, 15).
Mojsijevski zakon zabranjuje pohlepnost (Izlazak 20, 17), a Evanđelje zahtijeva od nas da činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri (Galaćanima 6, 10) i da bližnjemu ne činimo zlo (Rimljanima 13, 10).
Mojsijevski zakon zabranjuje blagovanje određenih kopnenih i morskih životinja kao nečistih (Levitski zakonik 11, 4–47; Ponovljeni zakon 14, 7–21), a Novi zakon to dopušta (Djela apostolska 11, 5–10) i proglašava nečistim samo ono što izlazi iz čovjeka (Matej 15, 11.18.20).
Mojsijevski zakon predviđa razrješivost ženidbe (Ponovljeni zakon 24, 1–4), a Evanđelje to ne dopušta (Marko 10, 1–12). Zabrana otpuštanja supružnika jedno je od mjesta gdje Isus najočiglednije prekida s Mojsijevskim zakonom.
Zaključak:
Mojsijevski zakon usmjerava prema osjetilnom i zemaljskom dobru, a Evanđelje prema umnom i nebeskom. Stari Zakon obećava vremenite stvari, a Novi vječni život.[17]
Stari zakon obuzdava ruku, a Novi zakon dušu.
Mojsijevski zakon privodi ljude opsluživanju zapovijedi strahom od kazne (lex timoris), a Evanđelje ljubavlju (lex amoris, Matej 22, 37.39; Marko 12, 30–31; Luka 10, 27). Čovjek se, naime, od zla odvraća i na dobro navodi ili strahom ili ljubavlju. Na njega najviše djeluje strah od pakla i posljednjega suda da bi počeo izbjegavati grijeh. Zato Sirah 1, 14 uči: „Strah Gospodnji početak je mudrosti“. Zakon straha zarobljava one koji ga opslužuju, a zakon ljubavi čini ih slobodnima.
Iako između Mojsijevskoga i Kristova zakona postoje suprotnosti, oba su dio Božje Objave i treba ih tumačiti u njihovoj cjelokupnosti, načelom usavršavanja i stalnosti.
- da je Krist dovršetak Zakona (Rimljanima 10, 4),
- da je sȃm Zakon ukinut (Druga Korinćanima 3, 6–13), obeskrijepljen, to jest stavljen izvan snage (Efežanima 2, 15);
- da je bio prolazan (Druga Korinćanima 3, 11);
- da je Isus dokinuo prvi Zakon da uspostavi drugi (Hebrejima 10, 5–9);
- da ga je Isus pribio na križ (Kološanima 2, 14–16);
- da je to bila smrtonosna služba (Izlazak 32, 1–28; Druga Korinćanima 3, 7).
- da su oni koji su bili pod Mojsijevskim zakonom, od njega sputani, sada riješeni, oslobođeni od njega (Rimljanima 7, 6);
- da su umrli Zakonu (Rimljanima 7, 4);
- da nisu pod Zakonom, nego pod milošću (Rimljanima 6, 14);
- da nisu više pod nadzirateljem (Galaćanima 3, 24–25);
- da nisu dužni opsluživati Mojsijev zakon (Djela apostolska 15, 1–24; Galaćanima 3, 19);
- da su oni koji se u Zakonu misle opravdati prekinuli s Kristom i ispali iz milosti (Galaćanima 5, 4) i
- da se Božja pravednost sada očitovala izvan Zakona (Rimljanima 3, 21–22).
Mojsijevski je zakon u suprotnosti s Evanđeljem
Zakon je namijenjen jednomu narodu – Izraelu (Izlazak 20, 1–17; Malahija 4, 4), a Kristova radosna vijest namijenjena je svemu stvorenju (Matej 28, 18–20; Marko 16, 15–16).
Prvi je Savez bio posvećen krvlju životinja (Izlazak 24, 6–8), a novi Savez krvlju Isusa Krista (Prva Petrova 1, 18–19).
Prvom su ustanovom upravljali slabi ljudi – leviti (Levitski zakonik 16, 1–34; Hebrejima 7, 11–23), a drugom upravlja Isus Krist, koji je postao svećenikom ne po Zakonu tjelesne uredbe, nego snagom neuništiva života (Hebrejima 7, 16).
Obrezivanje na tijelu znak je prvoga (Postanak 17, 1–14; Levitski zakonik 12, 1–13), a obrezanje u srcu, po duhu znak je drugoga (Rimljanima 2, 25–29).
Mojsijevski zakon jamčio je poslušnim Hebrejima vremenite[16] blagoslove (Ponovljeni zakon 28, 1–6), a Kristova radosna vijest jamči duhovne blagoslove onima koji žive po njezinim zahtjevima (Prva Petrova 1, 4).
Mojsijevski zakon daje Hebrejima u baštinu kanaansku zemlju (Ponovljeni zakon 30, 5–10), a onima koji poštuju Gospodina Evanđelje jamči vječni zagrobni život (Prva Ivanova 5, 20).
Mojsijevski zakon kao nagradu obećava vremenita dobra (Izaija 1, 19), a obdržavatelji Novoga zakona za nagradu primaju nebeska dobra (Matej 19, 17).
Mojsijevski zakon zahtijeva poslušnost jednomu pravomu Bogu (Izlazak 20, 1–5), a Radosna vijest ističe Božje otčinstvo (Matej 6, 9).
Mojsijevski zakon zabranjuje uzaludno spominjanje Gospodinova imena (Izlazak 20, 7), a Evanđelje traži da usta moraju izgovarati što je u srcu: „da ne padnete pod sud“ (Jakovljeva 5, 12); naš govor mora biti tako istinit da se ne moramo zaklinjati (Matej 5, 37).
Mojsijevski zakon zahtijeva od Židova da se sjete svetkovati subotnji dan (Izlazak 20, 8–11), a od apostolskoga doba Božji se narod sjeća Spasitelja na slavlju koje je On naložio (Luka 22, 19–20; Prva Korinćanima 11, 23–29) prvoga dana u tjednu (Djela apostolska 20, 7), u koji je uskrsnuo (Matej 28, 1; Marko 16, 2; Luka 24, 1; Ivan 20, 1).
Mojsijevski zakon traži da djeca poštuju svoje roditelje (Izlazak 20, 12), a Evanđelje da slušaju svoje roditelje u Gospodinu (Efežanima 6, 1–4).
Mojsijevski zakon zabranjuje ubojstvo (Izlazak 20, 13), a Evanđelje i mržnju (Prva Ivanova 3, 15).
Mojsijevski zakon priječi čin preljuba (Izlazak 20, 14), a Evanđelje i požudni pogled i preljub u srcu (Matej 5, 28).
Mojsijevski zakon ne dopušta krađu (Izlazak 20, 15), a Evanđelje potiče višestruku naknadu (Luka 19, 8) i traži darežljivost (Efežanima 4, 28).
Mojsijevski zakon zabranjuje lažno svjedočenje (Izlazak 20, 16), a Evanđelje zahtijeva od nas da govorimo istinu u ljubavi (Efežanima 4, 15).
Mojsijevski zakon zabranjuje pohlepnost (Izlazak 20, 17), a Evanđelje zahtijeva od nas da činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri (Galaćanima 6, 10) i da bližnjemu ne činimo zlo (Rimljanima 13, 10).
Mojsijevski zakon zabranjuje blagovanje određenih kopnenih i morskih životinja kao nečistih (Levitski zakonik 11, 4–47; Ponovljeni zakon 14, 7–21), a Novi zakon to dopušta (Djela apostolska 11, 5–10) i proglašava nečistim samo ono što izlazi iz čovjeka (Matej 15, 11.18.20).
Mojsijevski zakon predviđa razrješivost ženidbe (Ponovljeni zakon 24, 1–4), a Evanđelje to ne dopušta (Marko 10, 1–12). Zabrana otpuštanja supružnika jedno je od mjesta gdje Isus najočiglednije prekida s Mojsijevskim zakonom.
Zaključak:
Mojsijevski zakon usmjerava prema osjetilnom i zemaljskom dobru, a Evanđelje prema umnom i nebeskom. Stari Zakon obećava vremenite stvari, a Novi vječni život.[17]
Stari zakon obuzdava ruku, a Novi zakon dušu.
Mojsijevski zakon privodi ljude opsluživanju zapovijedi strahom od kazne (lex timoris), a Evanđelje ljubavlju (lex amoris, Matej 22, 37.39; Marko 12, 30–31; Luka 10, 27). Čovjek se, naime, od zla odvraća i na dobro navodi ili strahom ili ljubavlju. Na njega najviše djeluje strah od pakla i posljednjega suda da bi počeo izbjegavati grijeh. Zato Sirah 1, 14 uči: „Strah Gospodnji početak je mudrosti“. Zakon straha zarobljava one koji ga opslužuju, a zakon ljubavi čini ih slobodnima.
Iako između Mojsijevskoga i Kristova zakona postoje suprotnosti, oba su dio Božje Objave i treba ih tumačiti u njihovoj cjelokupnosti, načelom usavršavanja i stalnosti.
