Stiven Hoking - "Nauka će pobediti religiju"

[markosNS]

e-novine

Jedan od najpoznatijih svetskih fizičara Stiven Hoking ne daje često intervjue. Njegovo telo toliko je deformisano teškom bolešću da danas može pomerati samo jedan mišić - onaj u desnom obrazu. Ipak, zahvaljujući računaru može da komunicira, pa je tako dao ekskluzivan intervju za ABC u kojem je govorio o očinstvu, svemiru i svom odnosu prema Bogu.

Kada ga je novinarka ABC-a Dejn Sojer pitala koju bi misteriju najradije voleo da reši, on je odgovorio: „Želim da znam zašto svemir postoji, zašto postoji nešto veće od ničega“.

Međutim, istraživanje porekla vremena neminovno vodi do pitanja o ultimativnom poreklu svega.

„Ono što može definisati Boga je razmišljanje o Bogu kao otelotvorenju zakona prirode. Međutim, to nije ono što većina ljudi misli o tom Bogu“ – rekao je Hoking za ABC. „Oni zamišljaju nekoga nalik na ljudsko biće sa kim mogu da ostvare ličan odnos. "Kad uzmemo u obzir koliko je svemir velik i koliko je slučajno ljudsko postojanje u njemu, mislim da je nemoguće da postoji Bog koji izgleda kao ljudi. Njega bolje možemo definisati kao otelotvorenje zakona prirode", smatra Hoking koji dodaje da su vera i nauka veoma različiti i da će nauka pobediti religiju.

„Postoji fundamentalna razlika između religije, koja je zasnovana na autoritetu, i nauke, koja je zasnovana na zapažanju i rasuđivanju. Nauka će pobediti, jer funkcioniše“.

Hoking, koji je dobio počasnu nagradu na prošlonedeljnom Svetskom naučnom festivalu u Njujorku, je poznat kao neko ko uporno pokušava da odgonetne na najveća pitanja u vezi kosmosa. Do prošle godine je obavljao dužnost profesora matematike na Kembridž institutu, pozicuju koju je nekada držao i Isak Njutn, poznat i kao „otac fizike“. Tokom 30 godina predavanja fizičar je svojim kolegama dao novi pogled sa kojim bi trebalo da gledaju na univerzum. Međutim, pokazao je i javnosti često nejasan put kroz svet teorijske fizike, preko svojih mnogobrojnih knjiga i povremenih javnih predavanja.

„Stiven je imao neverovatan uticaj na naše razumevanje univerzuma, posebno o osnovama svemira i vremena u univerzumu, crnim rupama i nastancima svemira“ – rekao je fizičar Kip Torn na Svetskom festivalu nauke u Njujorku prilikom odavanja počasti Hokingu. Njegova najpoznatija knjiga „Kratka istorija vremena“ je prodata u devet miliona primeraka i postala je međunarodni best seler. Čak je imao kratke izlete u istraživanje pop fenomena kao što su Simpsonovi ili Ratovi zvezda.

Hokingu (68) je dijagnoziran poremećaj motornih funkcija kada je imao 21. godinu. Tada mu je rečno da neće živeti više od pet godina. Na svom sajtu je povodom tog događaja napisao da je tada shvatio „ da sa tamnim oblacima nadvijenim iznad lične budućnosti, na svoje iznenađenje, sam više uživao u životu nego pre. Odjednom sam shvatio da postoji mnogo korisnih stvari koje bi mogao da uradim ukoliko preživim“.

Osnovao je porodicu i sada je otac troje dece ali kako je bolest napredovala on je nastavio sa istraživanjima uz pomoć invalidskih kolica a kasnije i elektronskog govornog sintisajzera. Iako više nije profesor na Kembridžu, nastavio je sa svojim javnim predavanjima. U jednom od tih izuzetnih događaja on je izjavio da vanzemaljski život sigurno postoji, ali da bi njihov dolazak na zemlju bio sličan susretanjem Kristofera Kolumba sa Amerikom.

„Ukoliko bi vanzemaljci došli, rezultat toga bi bio kao Kolumbovo osvajanje Amerike, koje nije dobro prošlo za autohtone Amerikance“ – rekao je on. „Moramo samo pogledati sami sebe da bi videli kako se inteligentan život može razviti u nešto što ne želimo da sretnemo“. Iako Hokins smatra da bi potraga za vanzemaljcima bila ne toliko pametna odluka, njegova ćerka Lusi, sa kojom je napisao knjigu za decu, kaže da se ne slaže sa tim stavom svoga oca.

„Mi se bazično ne slažemo po tom pitanju, jer ja smatram da ukoliko su toliko pametna bića da nas mogu uništiti, tada je svejedno da li ih tražimo ili ne. Ako su toliko inteligentni, znaju gde smo. Mogu nas naći bez obzira da li tragamo za njima ili ne “ – kaže Lusi Hokins i dodaje da se ipak sa svojim ocem slaže u mnogim drugim stvarima.

„Mi volimo užurbanost, volimo uzbudljivost, volimo svetla, volimo društvo“ – navodi ona. „Volimo sve komplikovane stvari koje je stvorila ljudska civilizacija“. Dok Hokinsova deca prolaze kroz lične komplikovanosti ljudskog života, on im je ponudio tri saveta.

„Prvo je, zapamti da uvek moraš gledati u zvezde a ne u svoje noge. Drugo, nikada ne odustaj od posla. Posao ti daje značaj i svrhu, i život je prazan bez njega“ – rekao je on. „Treće, ako si dovoljno srećan da nađeš ljubav, zapamti da je tu i nemoj je odbaciti“.

 

[tripo 41]

Teorija velikog praska i evolucija nisu nauke, baš su to religije. Tako da Stivenova, Darvinova, Dokinsova i dr. religija neće pobijediti hrišćanstvo i Bibliju, jer se već zna pobjednik. Prava nauka nije protiv hrišćanstva.

 

[markosNS]

Teorija velikog praska i evolucija nisu nauke, baš su to religije. Tako da Stivenova, Darvinova, Dokinsova i dr. religija neće pobijediti hrišćanstvo i Bibliju, jer se već zna pobjednik. Prava nauka nije protiv hrišćanstva.

 

[ananikolic81]

Evo procitaj nesto i o teoriji relativiteta.
Albert Einstein - Relativity
Sta mislis o tome?

 

[MrCash]

Ovaj Hawking je stvarno više dosadio. Ne treba vjerovati čovjeku koji umire ima 10 godina ali nikako da umre.

 

[Freya Zane]

Ma neka i nauke i religije, samo da se dobro primjenjuju. A ti njihovi stalni bojevi, to se čovjek bori sam sa sobom. Stavljen jadan sav sam od sebe il u prvo il u drugo, pa se to prvo il drugo nekako vremenom osamostalilo i odmetnulo od njega, pa sad on trče uokolo i hvata te djeliće ne bi li se sakupio. Dokad će? :vorred:

Kad se čovjek osloni na ono šta jest, na humanost samu (teško je, ne kažem), nema potrebe da se definira tako usko. Ne može se humanost vezat samo za religiju, nit napredak samo za znanost. To je nastalo od čovjeka, za čovjeka. I u svemu tome, nekako se previdi sam čovjek. yes3

 

[Jurivaka]

Ma neka i nauke i religije, samo da se dobro primjenjuju. A ti njihovi stalni bojevi, to se čovjek bori sam sa sobom.

Religija se, uglavnom, ne primjenjuje dobro. O tome nam zorno svjedoči istorija. A, da se u sukobu nauke i religije, čovjek bori sam sa sobom, u osnovi je tačno, mada bi tu bolje pristajao izraz, da je to sukob razuma i dogme.

 

[Freya Zane]

Religija se, uglavnom, ne primjenjuje dobro. O tome nam zorno svjedoči istorija.

Osobno smatram (šta i etika izučava) da izvor morala mora bit u samom čovjeku, da izvire iz njegove humanosti. Inače to, opet osobno, ne držim pravim moralom.
Ako je nehumanost, ovde gdje jesmo i uz nas takve kakvi jesmo, lakše zauzdat dogmom nego samim sobom, neka i religije po tom pitanju. No, dogma je ipak drugo od vjere.
A o vjeri u religiji i biti religije ne bi govorila.

A, da se u sukobu nauke i religije, čovjek bori sam sa sobom, u osnovi je tačno, mada bi tu bolje pristajao izraz, da je to sukob razuma i dogme.

Da, sve šta je nastalo od čovjeka. Isto, nije tako jednostavno. Mnogo više stvari se tu nalazi. Vjera nije dogma, tek ih posjeduje. (Vjera u Boga nije mnogo drukčija od vjere u Čovjeka - čovjek mora vjerovati u nešto. Ja bi voljela da vjeruje u sve.) To se može izjednačit na nekom stupnju, za potrebe kakvih naglasaka i sl, ali u suštini ne.

 

[Jurivaka]

Osobno smatram (šta i etika izučava) da izvor morala mora bit u samom čovjeku, da izvire iz njegove humanosti. Inače to, opet osobno, ne držim pravim moralom.
Ako je nehumanost, ovde gdje jesmo i uz nas takve kakvi jesmo, lakše zauzdat dogmom nego samim sobom, neka i religije po tom pitanju. No, dogma je ipak drugo od vjere.
A o vjeri u religiji i biti religije ne bi govorila.

Moral nije urođen, kao nagon za životom. Nas nauče šta je dobro a šta loše, šta je moralno a šta nemoralno. Nadalje, moral ne korenspondira isključivo sa religijom. Nije religija ta koja je izmislila moral, ona ga je samo kanonizovala i na taj način, može se reći, učvrstila u društvu. Ali, ja ovdje moram biti pomalo zloban, pa dodati, kako nas je religija učila moralu, isto tako nas je učila i nemoralu i mržnji. (Da ne navodim primjere)
Prema tome, vrlo je upitno da li humanost uopšte, pospješuje religija i u kojoj mjeri to radi, ili je za humanost važnija pravična socijalizacija društva, a to nekako ne spada u domen religije, nego sasvim drugih društvenih činilaca.

Da, sve šta je nastalo od čovjeka. Isto, nije tako jednostavno. Mnogo više stvari se tu nalazi. Vjera nije dogma, tek ih posjeduje. (Vjera u Boga nije mnogo drukčija od vjere u Čovjeka - čovjek mora vjerovati u nešto. Ja bi voljela da vjeruje u sve.) To se može izjednačit na nekom stupnju, za potrebe kakvih naglasaka i sl, ali u suštini ne.

Ako misliš na vjeru uopšte, onda se slažem da vjera nije dogma. Ali, postoje raziličite vrste vjera. Postoje vjere koje su zasnovane na dogmi i dogmatskom poimanju života i svijeta. Između takvih vjera i dogme, lagodno se može staviti znak jednakosti.
A o konstataciji da vjera u Boga nije mnogo drugačija od vjere u čovjeka, trebalo bi da dobro razmisliš. Vjerovati, da, ali nikako vjerovati u sve i vjerovati po svaku cijenu. Čovjek ima izvanrednog vodića koji ga može usmjeriti pravoj vjeri, a to je njegov razum.

 

[Freya Zane]

Moral nije urođen, kao nagon za životom.

Otkud uopće osnova morala? Čovjekovi pretci nisu ni filozofirali, nit znali za pojam humanosti u smislu u kojem mi znamo danas. Dakle, osnova morala, a to je čovjekova biološka sklonost moralnom postupanju, jest donekle urođena. Pravi moral se, naravno, razvija i odgaja do neusporedivo većeg stupnja.

Nije se imalo izbora ako se mislilo živjet u zajednici, a čovjek je biće zajednice od samih svojih početaka. Tako je i evoluirao, kao i druge socijalne životinje. Da nije bio društven, ne može se niti pretpostaviti bi li nastao.

U svim životinjskim socijalnim zajednicama postoji red postupanja, jaka hijerarhija i točno određeni odnosi dominacije i pokoravanja, kako bi se vrsta održala. U takvim grupama se devijantno ponašanje kažnjava baš kao i kod nas, ili napadom ili izoliranjem takvih jedinki.
Moral je i način održanja vrste, u svom početnom i najprimitivnijem, najiskonskijem smislu. Dalje je evoluirao. Moral (ili neki fenomen njemu sličan) je, dakle, postojao prije religija.

Nas nauče šta je dobro a šta loše, šta je moralno a šta nemoralno. Nadalje, moral ne korenspondira isključivo sa religijom. Nije religija ta koja je izmislila moral, ona ga je samo kanonizovala i na taj način, može se reći, učvrstila u društvu.

Da, to sam i rekla - moral ima da izvire iz onog šta Čovjek jest, a ne posredno. To je autonoman moral, to je pravi moral, to je ono šta čovjek slobodno i odgovorno bira.

Heteronoman moral, koji se nalazi i u autoritarnim društvenim uređenjima i u nekim autoritarnim vidovima religija, nije slobodno biran ni internaliziran. On bi odgovarao onom što se nalazi u super-egu, onim bez razmišljanja usvojenim normama i pravilima roditelja, drugih bitnih figura u djetinjstvu itd. Nešto poput copy-paste morala. U neku ruku infantilnog, neosviještenog.

Autonoman moral je izabran od čovjeka samog, svjestan i osviješten. Na njemu se radilo i gradilo, njega se promišljalo i vlastitim snagama izvodilo i stvaralo.
Nema morala bez pojma dobra i zla, a njih nema bez slobode odabira, a nje nema bez svijesti i savjesti.

Ali, ja ovdje moram biti pomalo zloban, pa dodati, kako nas je religija učila moralu, isto tako nas je učila i nemoralu i mržnji. (Da ne navodim primjere)

Nisi zloban, to su činjenice. Ali nije religija pala s Marsa, već ju je čovjek stvorio. I to posvuda gdje je čovjek živio, u najrazličitijim uvjetima i zajednicama. Religija je univerzalan povijesni ljudski fenomen. Dakle, čovjeku je bila jako potrebna.

Jeste, učila je svemu ljudskom, ali nadasve suživotu i zajedništvu. Koheziji. Ljudskosti. I to sve više kako je čovjek sam napredovao. Značajne su razlike između Starog i Novog zavjeta, kao i pravci unutar samih religija, i protesti, i misticizam pogotovo. U kršanskom i muslimanskom misticizmu, kao i u budizmu, zrcali se sama humanost, mnogo ljubavi, i mnogo razuma. Strahota od ljepote!

Ne može se gledati samo nešto. Treba cjelovit pregled da bi se shvatilo. Religija je možda najkompleksniji ljudski fenomen, i mnogo govori o čovjeku.

Učila je kao i sve druge ljudske institucije, kao i sve drugo ljudsko. Ne može se religiju izdvajati kao isključivog krivca za nešto. Religija se očituje i u ljudima, a oni se očituju i u dobru i zlu.

Prema tome, vrlo je upitno da li humanost uopšte, pospješuje religija i u kojoj mjeri to radi, ili je za humanost važnija pravična socijalizacija društva, a to nekako ne spada u domen religije, nego sasvim drugih društvenih činilaca.

Jeste, upitno je, ali nije uopće negirano. Upravo suprotno. Religija je univerzalna afirmacija humanosti. A nije humanost ni samo zlato, ni sam mač i suze. Humanost je i previranje, borba sa sobom, neznanje, strah, pokušaj i težnja. I sve se to zrcali i u religijama. To su priče o čovjeku, i onom šta bi on trebao bit.

Ako misliš na vjeru uopšte, onda se slažem da vjera nije dogma. Ali, postoje raziličite vrste vjera. Postoje vjere koje su zasnovane na dogmi i dogmatskom poimanju života i svijeta. Između takvih vjera i dogme, lagodno se može staviti znak jednakosti.

Jeste, napisala sam gore. Ima ovih slučajeva, i ima onih slučajeva. O tome se priča pojedinačno.

A o konstataciji da vjera u Boga nije mnogo drugačija od vjere u čovjeka, trebalo bi da dobro razmisliš. Vjerovati, da, ali nikako vjerovati u sve i vjerovati po svaku cijenu. Čovjek ima izvanrednog vodića koji ga može usmjeriti pravoj vjeri, a to je njegov razum.

Vjera u Boga jeste počela (i ostala) kao vjera u Čovjeka, čovjeka posrednog i posredovanog njome, i stavljenog u bića koja su mogla odgovarati na ono na šta on nije mogao. Koja su znala šta on nije, i mogla mu dati sigurnost koju sam sebi nije mogao dati, itd, itd.
Vremenom se čovjek počeo više oslanjati na sama sebe, vremenom su politeističke religije zamjenjene monoteističkim, kao što čovjek i jest jedno, i mogao je da sakupi svoje razasute karakteristike, a te su opet vremenom postajale sve humanije.
U mnogim takvim pravcima se naglašava upravo čovjekova sloboda i razum, preispitivanje i interpretacija, vlastito vrednovanje, jedinstvo i ljubav na pravoj ljudskoj razini.