Stihovi koje volim

Član
Učlanjen(a)
12.02.2011
Poruka
55
Budim se...

Razapeću se po milion duga
Koje bojama sjajnim sebe boje
U zaborav tako nek ode tuga
Slododno nek' kuca ovo srce
moje.
Razapeću se po studenoj vodi
Koja divni potok u šumi čini
Neka se u meni tad sreća rodi
Od predivne vode što baca čini.
Razapaću se po nebu plavom
Koje nikad, nikad ne roni kiše
Nek budem zvezda sto zrači
slavom
U meni toplina plavog nek diše.
Razapeću se po zelenoj krošnji
Koja starom deblu stvara mili
dom
nek' igram čilo u zelenoj nošnji
tek da srce zaigra u telu mom. T. Prokopljević
 
Učlanjen(a)
26.11.2014
Poruka
14
Pusta Zemlja

April je najsvirepiji mesec, što gaji
Jorgovan iz mrtvog tla, meša
Uspomenu i žudnju, podstiče
Tromo korenje prolećnom kišom.
Zima nas je grejala, pokrivajući
Zemlju nehajnim snegom, hraneći
To malo života suvim gomoljima.
Leto nas iznenadi, doleskom preko Starbergersee
Uz pljusak kiše; zastasmo u kolonadi,
A nastavismo put po suncu, u Hofgarten
Pa smo pili kafu i razgovarali čitav sat.
Bin gar keine Russin, stamm’ aus Litauen, echt deutch.
A kad smo bili deca, u gostima kod nadvojvode,
Moga rođaka, poveo me je na sankanje,
A ja se bojala. Marie, rekao je,
Marie, drži se čvrsto. I odosmo nizbrdo.
Planine, u njima se čovek oseća salobodno.
Čitam duboko u noć, a zimi odem na jug.

Kakvo se to korenje hvata, kakvo granje raste
Iz ovog kamenog darmara? Sine čovečiji,
Ne možeš reći, ni pogoditi, jer poznaješ samo
Hrpu razlupanih slika, gde sunce udara,
A mrtvo drvo ne pruža zaklon, ni cvrčak olakšanje,
Ni suvi kamen vode šum. Jedino
Ima senke ispod ove crvene stene,
(Uđi u senku ove crvene stene),
I pokazaću ti nešto različito
Od tvoje jutarnje senke što za tobom se vuče
Il tvoje večernje senke što ustaje ti u susret.
Pokazaću ti strah u pregršti praha.

Frisch weht der Wind
Der Heimat zu.
Mein Irisch Kind,
Wo weilest du?


“Dao si mi zumbule prvi put pre godinu dana,
Zvali su me devojka sa zumbulima.”
- No kada smo se vratili, kasno, iz Vrta zumbula,
Ti punih ruku i mokre kose, nisam smogao
Ni reči, oči me izdale, nisam bio
Ni živ ni mrtav, i ništa nisam znao
Zagledan u srce svetlosti, tišinu.
Ӧd’ und leer Das Meer.

Madame Sosostris, čuvena clairvoyante
Beše strašno nazebla; svejedno
Poznata je kao najmudrija žena u Evropi,
Sa zlobnim špilom karata. Ovo je, reče,
Vaša karta, utopljeni Feničanski mornar,
(Ti biseri mu behu oči. Gledajte!)
Ovo je Beladona, Gospa od Litica,
Gospa od Situacija.
Ovo je čovek sa tri dužice, a ovo Točak,
A ovo jednooki trgovac, a ova karta,
Praza, nešto je što on nosi na leđima,
A ja to ne smem da vidim. Ne nalazim tu
Obešenog čoveka. Bojite se smrti od vode.
Vidim gomile ljudi, koračaju u krugu.
Hvala. Ako vidite dragu gospođu Ekviton
Recite joj sama budem donela horoskop.
Čovek mora danas bitit tako oprezan.

Nestvarni grade,
Pod mrkom maglom zimskog svitanja,
Gomila struji Londonskim mostom, toliko ljudi,
Ne bi pomislio da smrt je razorila toliko ljudi.
Uzdasi kratki iratki čuli su se,
I svako je uporno gledao preda se.
Strujali su uzbrdo, pa niz King William Street
Dom mesta gde Sveta Marija Vulnot izbija sate
Sa mrtvim zvukom kada konačno odbije devet.
Tu spazih poznanika, zaustavih ga, viknuh: “Stetsone!
Ti koji beše sa mnom na brodovima kod Mile!
Da li je leš što si ga lane posadio u bašti
Počeo da klija? Hoće li cvetati ove godine?
Ili mu je nagli mraz zasmetao?
O ne pripuštaj blizu Psa, prijatelj je ljudima,
Inače će opet noktima da ga iskopa!
Ti! hypocrite lecteur! – mon semblable, - mon frère!”
 
Učlanjen(a)
26.11.2014
Poruka
14
Bele ptice

Kad bismo mogli biti, moja draga,
dve ptice bele povrh pene mora!
Jos pre no sto se meteor ugasi
nas pogadjaju plami meteora;
A plamen plave zvezde Vecernjace,
sto nisko visi sa nebeskog kraja,
U srcu nasem uvek budi, draga,
bol tuge sto se od nas ne odvaja.

Tek zamor struji od krina i ruza,
tih sanjalica sto ih rosa mije;
o tom ne snevaj, nit' o meteoru
sto trosni sjaj mu nocna tama pije,
nit' o plamenu niske zvezde plave
sto uz rub neba ranom zorom vene,
jer zeleo bih da budemo, draga,
dve ptice bele povrh morske pene.

Jer privlaci me ostrvlje bezbrojno
i uz njeg' cari danajskoga zala
gde vreme ne bi na nas ni mislilo,
gde tuga do nas ne bi ni navracala;
I bili bismo daleko od ruza
i przile nas ne bi plama strele
kad bismo mogli bdeti, moja draga,
vrh morske pene k'o dve ptice bele.
 
que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
Sumnjaj da zvezde su vatra,
sumnjaj u sunce i mesec,
sumnjaj da istina je laž,
ali nikada ne sumnjaj da volim.


William Shakespeare
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Večeras me nježnost preplavila
I čežnja, i čežnja prevelika.
Večeras si sa mnom u mislima bila –
Tako stvarna, a stvarno daleka.


Poklonio sam ti bisere od riječi,
Da ih kao nisku o vrat okačiš –
Neka blista, nek ti sjetu liječi,
Neka te podsjeća koliko mi značiš.


Ako ti nekada na rumenilu obzorja,
Let usamljene ptice ugođaj osnaži,
Znaj, to će biti misao moja,
Koja te traži, traži...
 
Učlanjen(a)
30.03.2014
Poruka
968
Strepnja

Desanka Maksimović

Ne, nemoj mi prići!
Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prići!
Ima više drazi
ova slatka strepnja,
čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše
donde dok se traži,
o čemu se samo
tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići!
Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva!
 
Učlanjen(a)
06.09.2014
Poruka
18
Dodir
Noćas me u snu tače neka ruka,
Ne znam koja,
Sasvim kratko,
Samo večnost do tri dok izbroja.

I od tog dodira dođe do spoja
Mene i nekog zvezdanog sveta –

Ne znam sa kojom od bezbroja
Maglina, zvezda i planeta,
Sa kojom od duga.
Samo nijednoga nebeskog sloja,
Nijednog kruga,
Ne mogoh se setiti kad se prenuh –

Sem one ruke
Zaboravih sve u trenu.

Desanka Maksimović
 
que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
Sve što živi ožiljak ima

Sve što živi ožiljak ima
još iz detinjstva, poseban, ran.
Da nisam pesnik, ja međ svima
bio bih hulja i lopov znan.

Mršav i rasta odveć malena,
međ decom bio sam uvek heroj,
često, često nosa razbijena
vraćo sam se pod krov svoj.

Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»

Pa i sada, kada se bez traga,
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme moje se izlila.

Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadanje crte
kavgadžije, nemirka, delije.

Ko i nekad imam hrabrost mušku
al nov korak moj se drukče sluša…
Dok mi nekad razbijahu njušku,
sada mi je sva u krvi duša.

Ne velim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć se raste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»
Sergej Jesenjin
 
Učlanjen(a)
30.03.2014
Poruka
968
Dodir
Noćas me u snu tače neka ruka,
Ne znam koja,
Sasvim kratko,
Samo večnost do tri dok izbroja.

I od tog dodira dođe do spoja
Mene i nekog zvezdanog sveta –

Ne znam sa kojom od bezbroja
Maglina, zvezda i planeta,
Sa kojom od duga.
Samo nijednoga nebeskog sloja,
Nijednog kruga,
Ne mogoh se setiti kad se prenuh –

Sem one ruke
Zaboravih sve u trenu.

Desanka Maksimović
Zaista su dobre pjesme Desanke Maksimovic. Sigurno ti se dopala Strepnja, pa si pronasla drugu...
 
Natrag
Top