platon
“Ponajprije, ljudi pripadahu trima spolovima, ne kao sada dvama, muškom i ženskom, nego je pored tih dvaju postojao i treći s osobinama oba ta spola, kome se sačuvao ime, dok je on sam iščezao; jedan je naime od tadašnjih spolova bio muškoženski i izgledom i imenom sastavljen od muškoga i ženskoga; ali sada je od njega ostalo samo ime koje služi za pogrdu. Nadalje, vanjština je svakog čovjeka bila sva zaobljena, leđa mu se ne razlikovahu od prsa, imao je četiri ruke i isto toliko nogu a lica dva potpuno jednaka na okruglu vratu te jednu zajedničku glavu za oba ta lica koja su gledala u suprotnim smjerovima (...)
(...) Bili su silni snagom i silom a ćudi preuzetne pa su nasrnuli na bogove: ono što Homer priča o Efijaltu i Otu, to se odnosi na njih, naime da su se nastojali popeti na nebo da napadnu bogove. (...)
Na jedvite jade najzad Zeus, domislivši se, reče: “Mislim da imam plan kako da ljude sačuvamo a opet da učinimo kraj njihovoj razularenosti tako što ćemo im umanjiti snagu. Sad ću ih, reče, rasjeći svakoga popola pa će biti slabiji (...)
Budući dakle, da je naš izvorni oblik bio rasječen popola, kako je svaka polovica čeznula za svojom drugom polovicom i nastojala se združiti s njom pa su jedna drugu obujmljivale rukama i grlile tražeći da srastu, umirale su od gladi i općenito neaktivnosti zato što jedna bez druge nisu htjele ništa raditi (...)
Iz tolike davnine usađena je dakle ljudima uzajamna ljubavna žudnja kao obnovitelj drevnog prirodnog oblika koji pokušava od dvoga načiniti jedno i izliječiti ljudsku narav. Stoga je svatko od nas polovica medaljona jer je raspolovljen kao riba iverak pa neprekidno traži svoju drugu polovicu (...)
Platon “Simpozij” i “Lisis”, Demetra, Filozofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb 1996. (prijevod Zdeslav Dukat)