Sava Šumanović (1896 - 1942)

Član
Učlanjen(a)
09.07.2009
Poruka
2.898
Sava Šumanović (1896 - 1942)

7.JPG


Sava Šumanović rođen je pred sam kraj devetnaestog veka 22. januara 1896. godine u Vinkovcima. Po završetku gimnazije odlazi u Zagreb, gde se upisao na Privremenu višu školu za umjetnost i obrt i tu uči slikarstvo kod profesora Crnčevića.

Po završetku škole, ostaje jedno vreme u Zagrebu gde izlaže sa ostalim umetnicima. Njegove prve dve samostalne izložbe, 1918. i 1920. u Zagrebu oduševljeno su primili kritičari.

Godine 1921. odlazi u Pariz, gde pohađa privatni kurs kod Andre Lota, istaknutog likovnog pedagoga i umetnika. Kod Lota ostaje i naredne, 1922. godine, da bi potom otišao u Beograd. U Parizu nastaju njegove slike Kipar u ateljeu i Kompozicija sa satom, koje Lazar Trifunović smatra prvim pravim kubističkim platnima u srpskom slikarstvu.

Godine 1921. njegove slike nisu dobro primljene na izložbi u Zagrebu, i on odlazi u Beograd, gde izlaže na Petoj jugoslovenskoj izložbi 1922. godine. Tada se pridružuje i Grupi slobodnih. Kasnije će biti član Oblika, najprogresivnije modernistički orijentisane grupe.

Nakon eksperimenta sa kubizmom, njegovo slikarstvo ulazi u jednu fazu koja je po duhu slična klasicizmu. U tom periodu će još jednom, 1925. godine, boraviti u Lotovom ateljeu, a boravak u Parizu mu je probudio interesovanje za klasičnu crtu francuske umetnosti, odnosno za Pusena i za neoklasicizam. U ovom periodu naslikao je Koncert u polju i cikluse Kupačica i Beračica.

Iz ove faze Šumanović, nakon povratka iz Pariza, ulazi u jednu fazu koja predstavlja neobičnost u okviru njegovog celokupnog opusa. Godine 1927. naslikao je slike Pijani brod i Doručak na travi, koje su po intenzitetu boja i dinamičnosti kompozicije usamljeni primeri kolorističkog ekspresionizma u njegovom delu.

Otežani uslovi rada, loše kritike i niz drugih ličnih događaja doveli su do toga da se oseti nervno iscrpljenim. Nakon preživljenog nervnog sloma, 1930. godine trajno se nastanio u Šidu. U Šidu će, slikajući predele, mrtve prirode i ciklus aktova u prirodi koji je nazvao Šiđanke, Šumanović formirati osoben stil. Tada nastaju njegovi harmonični šidski pejzaži, rađeni prosvetljenom paletom boja.

Život je završio 1942. godine u Šidu.


Škola:

Privremena viša školu za umjetnost i obrt
Mesto škole:
Zagreb
Godina završetka:
1918
Klasa:
Menci Klement - Crnčića
Kursevi:
Boravio u ateljeu Andrea Lota, 1920/21 i 1925.
Samostalne izložbe:
1918. Ulrihov salon u Zagrebu,
1920. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
1921. Zagreb
1922. Zagreb
1928. Beograd
1939. Beograd
Grupne izložbe:
1917. V izložba Prolećnog salona, Zagreb
1922. V jugoslovenska umetnička izložba
1927. Salon nezavisnih, Zagreb,
Ostalo:
Bavio se i ilustracijom, grafikom i scenografijom.Sava je napisao "Slikar o slikarstvu" i "Zašto volim Pusenovo slikarstvo".


3596.jpg

Italijanski motiv - crveni predeo

3597.jpg

Jesenji put - Adaševački drum, 1941

Sava_Sumanovic.jpeg
Sava%20Sumanovic,%20Kuca%20u%20sokaku,%201933.jpg
main.php
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Izložba slika Save Šumanovića u Domu Vojske

Izložba slika Save Šumanovića u Domu Vojske

Izložba slika Save Šumanovića "Poslednja decenija" biće otvorena sutra u Velikoj galeriji Doma Vojske Srbije.

v244919p0.jpg

Izložba je deo programa sa kojim Medija centar "Odbrana" učestvuje u ovogodišnjoj "Noći muzeja", a njome se obeležava i 60 godina rada Galerije slika "Sava Šumanović" u Šidu i 70 godina od tragične smrti velikog umetnika.

"Poslednja decenija" obuhvata izbor od 45 dela, koja su nastala u poslednjoj deceniji Sumanovićevog stvaralaštva u Šidu, od 1931. do 1942. godine, nakon višegodišnjeg boravka i rada u Parizu.

Taj period u likovnom stvaralaštvu Šumanovića, kako je navedeno, predstavlja zaokruženu celinu koja počiva pre svega na izuzetnom talentu i obrazovanju umetnika, ali i na iskustvima koja nosi iz Pariza. U njegovom radu u tom periodu dominiraju pejzaž i akt.

Najviše dela naslikao je 1939. godine pripremajući se za izložbu u Beogradu koja je doživela veliki uspeh.

Autori izložbe su Ljubica Jukić i Vesna Burojević, kustosi Galerije slika "Sava Šumanović", a na svečanom otvaranju izložbe govoriće ministar odbrane Dragan Šutanovac i pokrajinski sektretar za kulturu i javno informisanje Milorad Đurić.

Prateći program izložbe Šumanovićevih slika je postavka "Sava Šumanović - lično, porodično, nacionalno", koja obuhvata izbor fotografija i dokumentarne građe o umetniku i njegovoj široj porodici.

Materijal koji će biti izložen deo je fonda Galerije "Sava Šumanović", koji je zaveštala slikareva majka Persida, ali tu se nalaze i dokumenta i fotografije koje potiču iz Beograda, Novog Sada, Sremskih Karlovaca, Zagreba i Hanovera.

Na ovaj način biće predstavljeni manje poznati detalji iz slikarevog života, a autor te postavke je direktor Galerije slika "Sava Šumanović" Radovan Sremac.

Izložba "Poslednja decenija" biće otvorena do 23. juna.

(Tanjug)



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Pariske dane Šumanović obeležio s Ajšom i Kiki

INTERVJU: VESNA BUROJEVIĆ

Pariske dane Šumanović obeležio s Ajšom i Kiki

Kustos Galerije slika „Sava Šumanović” govori o slikarevim uzorima Sezanu i Van Gogu, učenju kod Andrea Lota, pejzažima i aktovima, Emi i ciklusu „Kupačice”, naznakama lične ljubavi...

1.jpg
Foto Ž. Jovanović

Galerija slika „Sava Šumanović” iz Šida predstavlja se do 23. juna u Domu vojske Srbije u Beogradu izložbom „Poslednja decenija”. Sad ovaj prostor krasi 45 ulja na platnu (uglavnom pejzaži i aktovi) iz galerijskog umetničkog fonda koji je nastao od 1931. do 1942, odnosno u toku poslednje decenije života i rada Save Šumanovića.
Autori ove postavke su kustosi Galerije Ljubica Jukić i Vesna Burojević, koja hronološki osvetljava život Save Šumanovića, po svemu posebnog čoveka i slikara, rođenog 22. januara 1896. u Vinkovcima, u braku Milutina i Perside, a ubijenog 30. avgusta 1942. u Sremskoj Mitrovici sa još 120 Srba iz Šida.

Kad je Sava počeo da slika?

Sa 14 godina, kao učenik zemunske gimnazije, pohađao je privatne časove crtanja kod profesora Isidora Junga. U to vreme se družio sa Slavkom Vorkapićem, koji je išao u umetničku školu, a imao je, kasnije, veliku karijeru u Holivudu kao reditelj. „Umetničke savete koje mi je dao Slavko koristio sam ceo život”, napisao je Sava.

Kako je napredovao?

Učenje slikarstva u to vreme bilo je po ugledu na klasične umetnike, impresioniste Sezana, Van Goga... Ali, pre toga oni koji su učili slikarstvo morali su da nauče sve. To „sve” bilo je crtanje do besvesti, i tek potom se slikalo bojama. Kroz sve to morao je da prođe i Sava.

Ko mu je bio primer?

Za učenje i rad, pre svega, roditelji, pa i svi rođaci. Njegova majka je završila ženski licej u Beču, a otac je bio šumarski inženjer i direktor šumskog gazdinstva u Vinkovcima. Stric Svetislav bio je advokat, a i njegovi ujaci, Tubići, bili su visoko obrazovani. Oni su osnivači Srpske štedionice u Zagrebu. Sve su stekli radom kome je prethodilo visoko obrazovanje.

Kako se Sava uklopio u to?

I Sava je, po porodičnom planu, trebalo da bude advokat, ali se opredelio za slikarstvo. A pošto je bio čovek koji je čvrsto stajao iza svih svojih odluka kazao im je da je došlo vreme da jedan Šumanović, i Tubić po majci, bude umetnik. Studirao je u Zagrebu, a 1920. je, kao diplomirani slikar, otišao u Pariz.

I grad svetlosti je doživeo kao umetnički raj?

U to vreme Pariz je to stvarno i bio. Poštujući pravilo da „pravi umetnici celog života uče” upisao se u atelje, odnosno školu, Andrea Lota, istaknutog likovnog pedagoga analitičkog kubizma, u kojoj je, po njegovom kazivanju, Sava bio najbolji đak. Iz Pariza je odlazio i u njega se vraćao još dva puta po dve-tri godine.

Koje teme je voleo?

To su pejzaži i aktovi. Posebno je imao aktove sa dva najznačajnija modela u Parizu Ajšom i Kiki, do kojih nije bilo lako doći, a njih dve su mu bile velika inspiracija za više slika. Posebna slika sa Kiki je „Crveni ćilim”. Ona je posle toga, kao velika muza umetnika Francuske, na jednom dobrotvornom balu proglašena za kraljicu Monparnasa.

A ko mu je pozirao u Šidu?

U poslednjoj deceniji svog života pet godina nije imao model za akt. Nijedna se nije usudila da mu pozira. Ipak, dogodilo se. Jedna lepa devojka, koju neki iz tog doba pamte kao Emu, a drugi kao Bebu, dozvolila je Savi da lepote njenog tela ovekoveči na platnu. I od 1935. do 1937. zahvaljujući toj devojci naslikao je grandiozan ciklus pod imenom: „Kupačice” ili „Šiđanke”. To je nešto potpuno posebno i veoma intrigantno.

Da li je neki model Savi bio bliži od drugih?

Jedini pisani trag o njegovoj mogućoj emotivnoj vezi i neke žene zabeležen je u Zagrebu, u vreme kad je studirao slikarstvo. Bilo je to njegovo druženje sa Antoniom Tkalčić. Ona je o tome pisala kad on više nije bio živ, ali više kao o druženju, a ne emocijama.

Koja su Savina velika dela?

Ona su nastala tokom njegovog drugog boravka u Parizu, od 1925 do 1928. To su „Kupačica”, koju je prodao u Parizu, „Doručak na travi”, „Pijani brod” koji je više slikao noću nego danju i to, gotovo neprestano, sedam dana. Pa „Luksemburški park”, „Most na Seni”... Kao jedan od istaknutih mladih umetnika sa Monparnasa, pozvan je da dekoriše čuvenu kafanu „Kupola”. Po onome što se o njemu zna, tada je uživao u radu i životnim radostima. Ali, bio je i opterećen udarcima sudbine što je, na izvestan način, uticalo i na njegovu psihu.

Šta mu se događalo?

Za razliku od drugih umetnika koji su tada boravili u Parizu, on je, iz nepoznatih razloga, dobijao francusku vizu samo na šest meseci, pa ju je uvek, uz velike muke, produžavao. Propagirao je rad u Francuskoj, bio je školovan i imućan. Imao je i samostalne izložbe, francuska vlada mu je otkupila neke slike. Ali, „teror” sa vizom je nastavljen. To je predstavljalo veliko opterećenje za njegov rad u Parizu. Teško je to podnosio, pa se 1930. vratio u Šid, a početkom leta je bio na klinici u Beogradu zbog nervnog rastrojstva, jer ga je istrošio veliki rad. Ipak, i tu je slikao akvarele, pejzaže Voždovca. I za tih poslednjih desetak godina naslikao je oko 600 slika.

Kako je dočekao rat?

Potpuno se povukao iz sveta i samo slikao. Radio je svoj posao ne obraćajući pažnju na stvaranje Nezavisne Države Hrvatske koja je prisvojila Šid. Ćirilično pismo je zabranjeno, pa se Sava, iz protesta, nije potpisivao na slikama već je svoja dela označavao godinama nastanka. I na Veliku gospojinu, 28. avgusta 1942, zajedno sa 120 Srba iz Šida, oko šest sati je uhapšen. Ustaše su ih odvele u Sremsku Mitrovicu i svi su, posle dva dana mučenja, streljani.

-----------------------------------------------------------

Ljubav prema rodnom mestu

Savina majka Persida je 1952. osnovala Galeriju slika „Sava Šumanović”. Tada je kazala: „Smatrajući životnu želju svog sina svojom materinskom i ljudskom obavezom i kao naš zajednički cilj poklanjam Savino životno delo rodnom mestu koje je on ovekovečio kroz svoju ljubav i učinio ga slavnim svojim slikama. Ispunjavajući ovaj amanet uverena sam u duboko razumevanje i ljubav kojom će biti prihvaćen kako od građana Šida tako i od budućih naraštaja.”

Slavko Trošelj

Objavljeno: 27.05.2012.
Izvor: Politika






 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Sava Šumanović - Majstor tragične sudbine

Velikan male varoši

Novosti


MINULO je sedam decenija od kada je na Veliku Gospojinu, zajedno sa još stotinu pedeset građana Šida, u ustaškoj raciji uhapšen i Sava Šumanović, jedan od najznačajnijih slikara u istoriji srpske umetnosti.


Sava Šumanović

Dva dana kasnije, 30. avgusta te 1942. godine, 121 Šiđanin, među njima i Šumanović, odvedeni su u Sremsku Mitrovicu i streljani na tamošnjem srpskom pravoslavnom groblju. Telo velikog umetnika ostalo je u zajedničkoj grobnici na mestu ovog masovnog pomora, a dok on i dalje počiva na mitrovačkom groblju, povodom godišnjice tragične smrti slikara obnovljeno je porodično groblje Šumanovića i Tubića na gradskom (srpskom pravoslavnom) groblju u Šidu.

Kada su u ranim jutarnjim satima tog 28. avgusta 1942. godine u kuću Šumanovića upale ustaše i odvele Savu da se više nikada ne vrati, na štafelaju je ostao da se suši njegov triptih "Beračice". Dva dana potom završio se zemaljski život Save Šumanovića, a počeo jedan drugi, koji traje već sedamdeset godina. I ovaj drugi je prepun nedoumica, nagađanja, pitanja, baš kao i onih 46 godina tokom kojih je Šumanović hodao po zemlji, neretko i lebdeo nad njom, mudrovao, voleo, patio... I iznad i pre svega, ispunjavao platna moćnim potezima svoje kičice, i nepogrešivo vođen snagom svog jedinstvenog dara utiskivao u večnost prizore jednako nezaboravne, bilo da je reč o ženskim telima, pejsažima ili pak nečem trećem.

Iako se slikarstvu učio najpre u Zagrebu, ovaj osvedočeni frankofil od rane mladosti je uporno stremio Parizu, epicentru svih umetničkih zbivanja u tadašnjoj Evropi. Iako je bio jedan od prvih naših slikara koji je prispeo u francusku prestonicu i tamo postigao uspeh, ostao je sudbinski vezan za svoj Šid, a šidska galerija, koja nosi njegovo ime, danas sa ponosom čuva više od četiri stotine njegovih dela.

Malo je gradova koji se na ovaj način vezuju za jedno ime, i nije velik broj slavnih i poznatih ljudi koji se mogu poistovetiti sa jednim mestom onako kako se to desilo sa ovim Šiđaninom rođenim u Vinkovcima, slikarom svetskog glasa. Među mnogim mestima na kontinentu koja pamte Savine korake i poteze kičicom samo je Šid zauvek ostao označen njegovim likom i delom.

Šumanović je u svom stvaralaštvu prošao kroz nekoliko faza, a u Galeriji je sačuvana najveća zbirka iz poslednje i najznačajnije, šidske faze, poznate po pejzažima i aktovima, koje je prevashodno slikao u poslednjoj dekadi života.

Ova vojvođanska pogranična varošica ostala je zauvek posuta sjajem Savinog raskošnog dara, ali i obavijena velom misterije, budući da se uz Šumanovićevo bivstvovanje do danas vezuju mnogobrojne tajne, nepoznanice, slutnje i sumnje. Ma kako one bile nemoćne da umanje veličinu njegovog umetničkog genija, svakako intrigiraju mnoge, a jedan od predanih, dugogodišnjih istraživača i teoretičara života i rada velikog slikara je i Živko Brković, koji je Šumanoviću posvetio nekoliko studija.

On je godinama tragao za novim činjenicama iz života Save Šumanovića, a jedan od rezultata Brkovićevog ozbiljnog interdisciplinarnog istraživanja i izučavanja odnosa umetnosti i duševne bolesti na primeru našeg velikog moderniste je i knjiga "Šumanović, umetnik i ludilo". U toj studiji Brković je uspeo, kako veli Žarko Trebješanin, da naslika svu silnu raspolućenost i tragiku Savinog karaktera, koji je ne samo odredio njegovu životnu sudbinu nego i dobar deo umetničkog stvaranja. Viđenje i doživljaj složene i protivurečne ličnosti umetnika u našoj javnosti je, zahvaljujući Brkovićevom psihoanalitičkom pristupu, postalo bitno drugačije, istinitije, ljudskije, kompleksnije.

- Sudbina Šumanovićevih pisama, kojih je moralo biti na stotine, podseća u nečemu na sudbinu samog umetnika. Zagonetno i onespokojavajuće deluje zapis dr Bašičevića, autora prve studije (1961) o slikaru, koji se, kao Šiđanin, sretao i o pismima razgovarao sa Šumanovićevom majkom Persidom. On navodi da je sva korespondencija i dokumentacija iz pariskih godina, prema izjavi umetnikove majke, uništena, "ostala je jedino putovnica iz 1930." Nije rečeno ko je, kada i zašto uništio pisma - reči su kojima je Brković započeo svoj "Epistolarni portret" Save Šumanovića, knjigu sa podnaslovom "Pisma - dokumenti - bolest", koja sadrži četrdeset sedam pisama i nekoliko drugih autobiografskih dokumenata do kojih je autor došao.

"O prećutkivanju istine i drugi razgovori" podnaslov je Brkovićeve knjige "Ave, Šumanoviću, nismo te voleli", još jedne koju je autor posvetio rasvetljivanju ličnosti i dela umetnika kroz analizu njegovog tako specifičnog i tako "umetničkog", "razumnog ludila", a u kojoj se navodi:

"O velikom umetniku Savi Šumanoviću objavljeno je na desetine studije, monografija, urađeni su filmovi, drame, ali su, i pored svega, mnoge enigme njegove ličnosti ostale nerasvetljene - počev od godina odrastanja, nepoznati su nam bitni emocionalni porivi, ljubav i lična prepiska skrivani, psihička bolest zataškavana. Ni smrt umetnikova, u spletu opskurnih okolnosti, nije dovoljno istražena."

Tako je ostalo, evo, i sedamdeset godina nakon te opskurne i monstruozne smrti.

SVE UMETNIKOVE FAZE
U Galeriji u Šidu, osnovanoj 1952, a proširenoj velikim izložbenim prostorom 37 godina kasnije, čuva se 419 slika, od toga 350 ulja na platnu. U stalnoj postavci danas je izloženo 112 dela. Sava Šumanović je u Šidu bio svoj na svome, osetio je ritam sredine i uskladio ga sa ritmom svog umetičkog genija, bio na početku nečeg novog i velikog, na vrhuncu stvaralačke zrelosti, i tu je sa svega 46 godina tragično završio život.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Sava Šumanović - Majstor tragične sudbine

Balada o svom drugu

Novosti


Antonija Koščević: Nijedan dan, nijedan sat nije izostao iz škole. Otac nije bio srećan što će Sava biti „neki moler“

feljton-sumanovic.jpg

Otac i majka Save Šumanovića

SAVA Šumanović potiče iz ugledne građanske porodice, a to što je ta i takva porodica živela u Šidu, nikako ne znači da su njeni pripadnici po bogatstvu ili učenosti zaostajali za svojim kolegama iz velikih gradova.

Savina majka, Persida i njena sestra završile su ženski Licej u Pečuju i Pešti, a Persidina dva brata su 1900. godine bila na školovanju u Austro-Ugarskoj, kasnije osnovali Srpsku banku u Zagrebu, a pripadao im je i dobar deo Ilice. Savin stric, rođeni brat njegovog oca, živeo je u Zagrebu, jedno vreme bio načelnik policije i jedan od dva Srbina u Pavelićevoj vladi. Savin otac je bio šumarski inženjer, i u vreme rođenja sina direktor Šumarije Srema u Vinkovcima. Rano je penzionisan zbog toga što je ogluveo i to je razlog zbog kojeg se porodica Šumanović vratila u Šid. Otac Milutin se posvetio vođenju velikog imanja, a majka Persida (rođena Tubić) je otvorila prvu ugovornu poštu u Šidu.

Kuća u kojoj se danas nalazi Galerija Sava Šumanović bila je vlasništvo porodice, i bila izdavana Sremskom sudu za sve vreme njihovog odsustvovanja iz Šida. Po povratku u Šid smatrali su da je nerazumno i neisplativo raskidati tako dobar ugovor sa sudom, pa im je Savin teča, Dragutin Grčić, doktor pravnih nauka, ustupio svoju kuću, koja se nalazila nedaleko od njihove. Ta kuća, u kojoj je porodica Šumanović stanovala po povratku iz Vinkovaca danas se zove Spomen -kuća Save Šumanovića, i u njoj se čuva atelje, nameštaj, detalji i predmeti koji su pripadali velikom slikaru.

Rođen u Vinkovcima 22. januara 1896, Sava se sa roditeljima kao četvorogodišnjak doselio u Šid, gde je završio prva četiri razreda škole. Prvi razred realne gimnazije završio je u Zemunu, sve u cilju priprema za advokaturu, jer su njegovi roditelji, logično, želeli da Sava produži porodičnu tradiciju. Školske raspuste provodio je u Gracu da bi usavršio nemački jezik, koji je tokom života govorio tečno, kao maternji, a sve u cilju pripreme za bogatu karijeru.

Međutim, porodica nije računala na to da će se Sava u Zemunu upoznati sa slikarstvom i upisati časove crtanja kod Isidora Junga, što je Šumanovićima „pomrsilo planove“ vezane za Savinu advokatsku karijeru. Tokom gimnazijskog školovanja, mladić počinje da se interesuje za umetnost, da bi se tako neizlečivo zaražen „slikarskim virusom“, kasnije usprotivio očevoj želji da postane advokat.

Kada se po završenoj maturi vratio kući i saopštio roditeljima da ne želi ničim drugim da se bavi osim slikarstvom, te da samo u tom pravcu želi da nastavi svoje školovanje, u porodici je izbio skandal. Kada bi te, 1914. godine jedna takva kuća trebala da pusti sina jedinca da bude „tamo neki moler“, i zbog toga batali već trasiran put advokata, sigurno da je vest bila šokantna, a takva odluka nimalo laka za prihvatanje. No majka Persida je ipak podržala voljenog sina i uspela na kraju da ubedi i supruga.

Sinovljeva odluka da studira slikarstvo pogodila je Savinog oca i izazvala sukob oca i sina. No mladić je ostao uporan i otac je prvi put, nevoljno, morao da prizna da je sin odrastao i stasao za čvrste, velike, životne odluke.

Sam Šumanović junior je ideje svoje porodice o advokaturi i uspehu „poput stričevog u Zagrebu“ odbacio i, po svedočenju majke i rođaka, tada je više puta ponovio da su advokati „gulikože i prevaranti“.

Šumanović je 1914. godine u Zagrebu upisao Višu školu za umjetnost i obrt, najvišu školu u kojoj se u tom momentu, u tom pravcu mogao obrazovati. Naši slikari su se pre rata usavršavali u Minhenu i Rimu ali sa izbijanjem svetskog oružanog sukoba to više nije bilo moguće.

Te svoje „besperspektivne“, slikarske studije je mladi Šumanović uspeo da odlučno nametne svima iz svog okruženja. Rešio je da se tim studijama bezrezervno posveti te da upravo u tome postigne slavu, uspeh, novac, za šta je već tada pokazivao i smisao i volju. Tako samouveren i uporan Sava će ostati do kraja, bez obzira na prepreke na koje je nailazio.

Uporedo sa Šumanovićevim studijama počinje veliki svetski događaj - najveći rat do tada koji će zahvatiti ceo svet. Ali mladi Sava je izbegao da ode na front protiv Srbije i Rusije, a njegovi ravni tabani teško da su bili dovoljan razlog da ga oslobode obaveze pristupanja austrougarskoj vojsci; u oslobađanju vojne obaveze mu je, bez sumnje, pomogao stric, uticajni carski funkcioner.

Sava je Prvi svetski rat proveo u Zagrebu i ne postoje gotovo nikakvi tragovi o tome koliko je ratno stanje uticalo na njega i njegovo školovanje. Zna se da su studenti na kraju godine priređivali zajedničke izložbe, a posle završene škole, Sava je imao dve samostalne izložbe (1918. i 1920) u Zagrebu.

Makar na prvi pogled, deluje kao da je Šumanović bezbolno proživeo te - za ceo svet ratne, a za sebe studentske godine. Ako je verovati šturim dostupnim podacima, on ni u ratu nije oskudevao. Kako je tvrdila njegova koleginica Antonija Koščević, on ne samo da je bio imućan već je, iako zanet umetnošću, bio najvredniji među studentima: „ni jedan dan, ni jedan sat, nije izostao iz škole“, njene su reči zapisane u „Baladi o svom pokojnom drugu“.

Nema čak ni podataka ili pisama koja bi govorila o njegovoj zabrinutosti zbog oca odvedenog u taoce i majke koja je, tako usamljena, i u ratu vodila domaćinstvo i rukovodila poštom.

DAROVIT I MARLJIV
O Savinim studentskim godinama sačuvana su samo dva pisma, a o završetku studija Šumanović piše Mirku Cvetkovu: „Svršio sam višu školu za umjetnost i obrt, kao nagrađeni premijom kr. zem. vlade u Zagrebu, sa opštom ocenom: ‘Gospodin Savo Šumanović, vrlo darovit, osobito marljiv i savestan u radu, polučio je izvanredne uspjehe u figuralnom risanju i slikanju. Uputio se u sve tehnike grafičkih struka. Kao kandidat za učiteljstvo biće uz stečenu veštinu osobito dobar i savjestan učitelj.’“
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Sava Šumanović - Majstor tragične sudbine

Elita pariskog kluba

Novosti


Boravak u Gradu svetlosti ostaviće snažan uticaj na mladog slikara. „Kritika me metnula u red prvih slikara sveta...“


Pariz početkom prošlog stoleća

TOKOM studentskih dana u Zagrebu, Šumanović - čije ponašanje nije bilo ni nalik onom kakvo bi se očekivalo od umetnika ili „pristajalo“ kakvom boemski nastrojenom mladom slikaru, vrlo se energično i ambiciozno pripremao za stvaraoca i obrazovanog intelektualca. Neretko se, u vezi sa tako netipičnim, „neumetničkim“ životom ovog velikog umetnika, postavlja pitanje: da li je on onaj „normalan“ ljudski život s emocijama, zabavom, seksom, potiskivao ne bi li svu energiju i potencijale uložio u stvaralački i intelektualni rad?

Šumanović se odmalena izdvajao od ostalih kao „imućni elegantni gospodičić u tamnom odelu i sa polucilindrom“, a rastao je zaštićen od svih oskudica i životnih potresa, izvan svih iskušenja, uobičajenih pubertetskih druženja i konflikata. Po sopstvenoj tvrdnji, Sava nikada u životu, od puberteta nije rekao ni jednu jedinu ružnu reč, a kao mladić se sasvim distancirao od uobičajenih životnih izazova, zatvarao se u sebe i praktično „zabranjivao“ upliv događaja, ljubavi... - gotovo blokirajući bilo kakvo „nadiranje života“ u svoj lični život.

Studije na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i obrt, gde je Sava učio najpre kod profesora Otona Ivekovića, a docnije u klasi Klementa Crnčića, podrazumevale su studiranje po starim majstorima, Direru, Mikelanđelu, Rubensu i Rembrantu.

Mladi umetnik, koji je sa prijateljem Milanom Štajnerom iznajmljivao atelje u Bosanskoj ulici, jula 1918. godine učestvovao je na zajedničkoj završnoj izložbi svoje škole. Iste godine u Urlihovom salonu priređuje prvu samostalnu izložbu, zajedno sa Bogumilom Carom, predstavivši se predelima iz okoline Zagreba. U nekoliko meseci izlagao je na još nekoliko zajedničkih izložbi, a kada je te 1919. godine umro njegov veliki prijatelj Milan Štajner, Sava seli atelje u Jurkovićevu ulicu.

Tokom studija je započelo i dugogodišnje prijateljstvo umetnika sa Antonijom Tkalčić Koščević, koja je u istoj školi učila vajarstvo.

Po završetku Velikog rata zagrebački umetnici i pripadnici intelektualne elite grada okupljali su se u Kazališnoj kavani, gde je i Sava započeo druženje sa nekima od njih, pre svega sa Antunom Brankom Šimićem, književnikom i pokretačem književnih revija, koji je važio i za darovitog kritičara umetnosti.

Maja 1920. godine priredio je drugu samostalnu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, predstavivši se platnima koja ukazuju na simbolizam i secesiju, tada aktuelne u hrvatskoj umetnosti. Izložba je dobila pozitivne kritike, i „obezbeđen“ novcem od prodaje slika (ali i osokoljen očevim blagoslovom) već iste te jeseni se uputio u dugo žuđeni Pariz.

Prvi njegov boravak u tadašnjem centru svih umetničkih zbivanja u Evropi, u koji je prispeo kao jedan od prvih slikara „od ovih strana“, potrajao je samo nekoliko meseci, ali je ipak predstavljao dragoceno iskustvo za mladog umetnika. Upisao se na kurs kod istaknutog likovnog pedagoga i umetnika Andrea Lota, i bio je jedan od njegovih najboljih učenika, a usavršavanje kod ovog pripadnika struje analitičkog kubizma ostaviće nemerljiv uticaj na Savu, prisutan tokom celog njegovog života.

Naredne 1921. godine Šumanović se vraća u Zagreb i stanuje kod prijateljice Antonije Tkalčić Koščević, a tog oktobra u Umjetničkom paviljonu priređuje izložbu slika nastalih u novom, od Lota preuzetom stilu. Već tada je umetnik imao potrebu da objasni i „dopuni“ slike te da teorijski potkrepi svoju umetničku viziju kroz tekst kataloga, ali ni to nije pomoglo da ga konzervativna kritika i publika shvate.

U svojim svedočenjima, objavljenim i naslovljenim „Balada pokojnom školskom drugu“, Antonija Tkalčić ostavila je zapise o vrednom, imućnom, „u svemu bezbednom“ Šumanoviću, o njegovim polemikama, intelektualnim nastupima, teorijskim tekstovima u kojima je ambiciozno branio i obrazlagao svoje kubističke koncepte - koji nisu od svih rado prihvatani, naprotiv. Kako ističe Antonija, „neki su ga smatrali bez talenta osobito posle poznanstva s Lotom, kojeg je počeo slijepo imitirati“.

Šumanović se nikako nije mogao zadovoljiti podrškom koju su mu pružali eminentni znalci, poput Branka Šimića i posebno Rastka Petrovića, koji mu je posvetio veliki inspirativni esej „Sava Šumanović i estetika suviše stvarnog u novoj umetnosti“. Mladi umetnik žudio je za „konkretnijim“ zadovoljenjem u vidu prodaje slika, pre svega, ali i podrške javnosti, štampe...

Sledeće četiri godine Sava Šumanović boravi u Zagrebu, neumorno pokušavajući da izmeni te konzervativne i provincijalne stavove umetničkih krugova ovog grada. Tada su nastali tekstovi „Slikar o slikarstvu“ i „Zašto volim Pusena“, značajni za razumevanje njegove umetnosti. Učestvuje na više zajedničkih izložbi, neumorno slika, a kratko vreme radi i kao bibliotekar u Muzeju za umjetnost i obrt.

U to vreme pokušao je da dobije mesto likovnog pedagoga u Umetničkoj školi u Beogradu. Šumanović je inače često putem prepiske i molbi upućivanih ministarstvima i uticajnim pojedincima tražio postavljenje za profesora, stipendiju i nameštenje u Parizu... Svoje uspehe i mogućnosti pri tom je naglašavao i opisivao, neretko, u samim superlativima: „Kritika me metnula u red prvih slikara sveta...“

U BELOM MANTILU
O NARCISOIDNIM sklonostima umetnika govori potez mladog Šumanovića na svršetku studija 1918, kada je uradio i u poštansku razglednicu (koju će sa dve-tri reči ispisane na poleđini poslati roditeljima) preinačio svoju (danas čuvenu) fotografiju koja prikazuje slikara u crnom odelu sa leptir mašnom, u belom mantilu i sa šeširom, zlatnim satom i srebrnim lancima preko grudi - u pozi sa kičicom i bojama u ruci - sve to u momentu tek završenog rata i očevog povratka iz logora!
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Sava Šumanović - Majstor tragične sudbine

Borba sa samim sobom


Novosti



U Zagrebu je smatran beogradskim, a u Beogradu zagrebačkim slikarom. „Pijani brod“ najznačajnije delo velikog umetnika

feljton-pijani_brod_620x0.jpg

Slika „Pijani brod“

GODINA prvog boravka Save Šumanovića u Parizu, 1920. jedna je od ključnih i u životu ovog slikara, ali i za istoriju slikarstva kod nas. Šestomesečno usavršavanje kod čuvenog Andrea Lota, koji je u čudnom i temperamentnom Parizu tog doba „pokušavao da uvede red u svet slike“, što se poklopilo sa Savinim nastojanjima, zauvek će ostaviti vidljiv trag na Šumanovićevim delima.

Već je prva zagrebačka izložba koju je priredio po povratku iz Pariza nagovestila da će Šumanović teško ikada moći da računa na podršku tamošnje publike i kritike. Nije uspeo da ubedi Zagrepčane u svoj rad ni posle četiri godine pokušaja da pojasni „novotarije“ koje su nastupile u evropskom slikarstvu i svoje poglede na sliku - o čemu je pomno vodio zabeleške i pisao u stručnim časopisima, što predstavlja dragocen izvor saznanja o umetnikovom radu iz tog vremena. Nije bilo baš od pomoći ni to što je u Zagrebu vazda smatran „beogradskim“ slikarom, a u Beogradu - zagrebačkim.

Advokat Dorić, koji je 1925. otkupio čak dvadeset Savinih slika (koje se danas čuvaju u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu), „kumovao“ je ponovnom odlasku umetnika u Pariz.

„U Zagrebu sam radio 1922-1925. godine, propagišući nešto člancima, a još više živom rečju po kavanama modernu francusku umetnost. Kako se moj položaj nije popravljao u Zagrebu, a ja nisam mogao dobiti čestito nameštenje, morao sam prekinuti sa tim životom pa sam u jesen 1925. krenuo za Pariz...“, zapisao je u svojim autobiografskim skicama umetnik, na čiji su drugi boravak u Gradu svetlosti senku bacili ponižavajući uslovi pod kojima je dobio vizu (koja je podrazumevala samo ograničenu dozvolu boravka i zabranu prodaje slika, odnosno status učenika).

„Čitav moj život u Parizu od 1925. bila je oštra borba u sebi samom“, zapisaće Sava. Zbog toga je, tvrdio je, pokušavao da slika vedrim tonom.

„U Parizu, svom voljenom gradu, umetnik će vrlo brzo obelodaniti dionizijsku orijentaciju, stavljajući tačku na apolonijski stvaralački koncept koji je u tom gradu prihvatio“, piše Živko Brković u svojoj studiji „Šumanović - umetnik i ludilo“. Ovaj autor skreće pažnju i na veliki Savin „Autoportret“ iz 1925. kao nedovoljno analizirano delo koje Brković smatra vrlo enigmatičnim i svakako simptomatičnim za specifično slikarevo raspoloženje i stvaranje - smatra ga svojevrsnim dokumentom moralnog i psihološkog karaktera i značenja za autora „koji silovito kreće ka novim izazovima“.

Šumanović izlaže na Jesenjem salonu u Parizu 1926. godine, a francuska vlada tada je otkupila njegov „Akt“, koji se danas čuva u muzeju u Monpeljeu. Ugledni francuski časopisi posvećeni umetnosti pišu o Savi Šumanoviću i reprodukuju njegove slike. Godine 1927. on slika „Doručak na travi“ koji nailazi na odlične kritike u Francuskoj - autoportret sa četiri akta u predelu, neposredno inspirisan Maneovom istoimenom slikom, koji se danas nalazi u spomen zbirci Pavle Beljanski u Novom Sadu. Te 1927. učestvovao je i u oslikavanju kultne kafane „La Coupole“ sa četiri akta, ali najznačajniji događaj te godine, a po mnogima i u celokupnom stvaralaštvu Šumanovića svakako je nastanak slike „Pijani brod“.

Ovim veličanstvenim delom umetnik je, kako veli Brković, „objavio dramatičan čin svršetka jedne i početka druge duhovne orijentacije“. Nastala u istinskom pijanstvu i ludilu, za samo sedam dana i noći, ova monumentalna kompozicija (koju je izložio na Salonu nezavisnih), danas je ponos zbirke Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Da ništa više u životu nije naslikao, „Pijani brod“ bi bio dovoljan da Šumanovića odredi kao umetnika, kažu znalci o ovom, možda najznačajnijem delu srpske umetnosti 20. veka.

Kao inspiracija je slikaru poslužila istoimena poema Artura Remboa, koja je do njega došla preko Rastka Petrovića koji mu ju je recitovao, ali i slika Teodora Žerikoa „Splav Meduze“. Kritičari su „Pijani brod“ dočekali sa podeljenim kritikama, a Sava je iscrpljen radom teško podneo one negativne.

„Slika je u nečemu granična, za autora u mnogo čemu nedostižna i sudbinska, slika je obeležila datum velikog uspeha ali i velikog umetnikovog sloma“, navodi Brković, koji kaže: „Radeći na kompoziciji u širokom inspirativnom zamahu umetnik se nije šalio, upravo je, slikajući sedam dana i sedam noći, ulagao svoje veliko znanje, iskustvo, ambiciju. Uložio je celog sebe ne prezajući od mogućih iskušenja, naročito od psihofizičkog rizika koji ga je potajno vrebao. Delo sa zahtevnom istorijskom temom je literarno naslovljeno i u nečemu je vezano za čuvenu Remboovu poemu koju je Rastko Petrović upravo tada prevodio... Ovo zamašno delo, za koje je slikar uradio više skica i studija, iznenađuje ne samo ambicijom za monumentalnost nego i karakterom teme, kakve ranije nije voleo, koje, kako je pisao ranije, ,vole samo kičeri,.“

Brković piše o izazovnoj, neutaženoj želji za nečim velikim i izazovnim, naglašenoj napetošću pretenzija umetnika koji je delo uradio za sedam dana, o psihofizičkoj napetosti autora koji se rvao sa ambicijama i umetničkim i životnim izazovima - te povodom negativnih kritika na svoj „Pijani brod“ zapisao: „Slika je diskutovana, a ja sam poludeo!“

Otežani uslovi rada, loše kritike i niz drugih ličnih događaja doveli su Šumanovića do nervne iscrpljenosti, te se 1928. godine nakratko vraća svom Šidu i šidskim krajolicima.

PONIŽENJA ZBOG VIZE
Bilo je nezgodno za bogatog i situiranog 30-godišnjeg umetnika, koji za sobom ima samostalne izložbe, da može da izlaže ali ne i da prodaje slike. U Parizu je živeo u hotelu, gde je uredio za sebe atelje, ali na svakih šest meseci morao je da nanovo podnosi zahtev za produženje vize, da zavisi od milosti i nemilosti nekog činovnika, a viza mu je „ponižavajući đačka“, kako ju je sam nazivao. Zbog toga se ponovo upisao na kurs kod Andrea Lota, vredno radi, proučava stare majstore...
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Sava Šumanović - Majstor tragične sudbine

Platna boje poetike

Novosti


Tragajući za motivima, slikar šparta pitomim sremskim poljima. Umetnik koga su prihvatale i publika i kritika

feljton-polje_620x0.jpg

Žitno polje

UMORAN od teških životnih uslova, iscrpljen teškim radom i lošim kritikama, Šumanović se vraća u Šid. U porodičnoj kući u koju je stigao sa majkom, došlo je do brzog oporavka. Umetnik počinje da slika motive iz okoline, a za samo nekoliko meseci, tokom leta, uspeva da priredi izložbu u Beogradu, na kojoj je prodao sva izložena dela uključujući velike kompozicije „Doručak na travi“, „Pijani brod“, mnoge aktove.

Živko Brković piše: Kao nikada pre, Šumanović je prihvaćen i od strane publike i od strane kritike, o izložbi su sa puno hvale pisali brojni stručnjaci: Todor Manojlović, Kosta Strajnjić, Sreten Stojanović, Gustav Krklec i drugi. Tako se neočekivano dogodilo da umetnik iznenadi kritiku i publiku i da, kako piše Todor Manojlović, do juče gotovo suvoparni i bezbojni kubista postane... naprasno lirski ushićeni kolorista... Euforija uspeha, moralnog i materijalnog, podigla je krila slikaru da, kako piše u autobiografiji, posle potpuno rasprodate izložbe krene natrag u Pariz, i ako teško duševno bolestan... Nošen i dalje ambicijom, ohrabren odjednom slavom i novcem, vraća se u Pariz koji mu je miliji od oca i majke...

Umetnik govori da je našao atelje koji mu je doneo smiraj, koji je taman sa tužnim svetlom; u toj atmosferi težio je za formom koja, kako kaže, nije prana svetlom... koja je hrapava i puna šupljina. Ali već na prvim platnima videlo se da u Pariz nije doneo boje i svetlost Srema, bolje reći, podlegao je neočekivano u tom ciklusu slika mističnim i nejasnim literarnim sižeima protiv kojih se ranije zalagao, odbacivao ih kao dobre samo za kičere („Okolina Pariza sa crnim psom“, „Stara crkva“, „Voćnjak“)...

Ipak, u sledećem kratkom momentu, možda u dužoj remisiji bolesti, umetniku se posrećilo kada su zbunjenost i lutanje odjednom prevaziđeni neočekivanim rezultatima, krunišući uspeh velikim delima („Luksemburški park“, „Akt na crvenom ćilimu“ i drugi aktovi, „Put u Buživalu“, „Vijadukt“, „Most na Seni“...). Taj plodni zamah, nažalost, neće dugo potrajati, ambicije su bile mnogo veće i umetnik usled snažnog naleta bolesti posustaje, priznaje da ga je pariska groznica tresla sve jače, i on će ubrzo napustiti Pariz zauvek..

Pre no što se vrati u zavičaj i, ovog puta do kraja života, primiri u beskraju svog Panonskog mora, Šumanović će provesti tri meseca u bolnici u Beogradu.

Neko vreme je, i nakon prihvatanja dobrovoljnog samovanja u sopstvenom domu, u duši slikara i njegovoj porodičnoj kući vladala opskurna tišina - utihnule su njegove muze, nije slikao, niti je kome pisao...

No potom umetnikov duh oživljava, on počinje da eksperimentiše sa spravljanjem boja sa čudnim komponentama od kojih se čak otrovao... A od 1933. godine, Šid i okolina postaju, kako veli Brković, umetnikov rajski vrt u kom je sabirao i gomilao motive koje je pokupio u okolini i kao lepe slike ponudio na izložbi koja će uslediti, u Beogradu. Istovremeno, od 1933. do 1936. nastaje serija pisama koje Sava upućuje svom lekaru sa klinike u Beogradu, dr Vojislavu Arnovljeviću. Brković piše o tome kako baš ove epistole, pored svakovrsnih izliva sumanutosti, sadrže i nekoliko predskazanja - slikar između ostalog proriče smrt Poenkarea, ubistvo kralja Aleksandra i, osam godina ranije, predskazuje da će njegova sopstvena smrt uslediti baš 1942. godine.

Istovremeno, gomilaju se u kući Šumanovića platna - osim brojnih zimskih pejzaža, prizora usnulih sremskih sela, puteva, crkava, naslikao je nekoliko desetina dečjih portreta i stotine aktova, zatim kompozicije sa figurom prepoznatljivog plavog modela multipliciranog u bezbroj varijanti...

Sam je sebi spravljao boje jer nije želeo da boja ulja na njegovim platnima vremenom potamni, kako se to uobičajeno dešava. Dodavao je manju količinu ulja, tako da su njegove slike i dan-danas svetle kao da su juče naslikane, kažu u galeriji koja nosi njegovo ime, i dodaju da je to razlog i što slike pucaju te zahtevaju posebnu pažnju.

Kod kuće su mu obezbedili idealne uslove za rad: najveća soba u kući pretvorena je u atelje, imao je sopstvenog kočijaša koji ga je vozio kroz Šid, na Frušku goru, gde god da je Sava mislio da bi mogao naći inspiraciju. I našao je, jer je za svega pet, šest godina provedenih u porodičnom domu naslikao oko šest stotina slika.

Godine 1939. opet se pojavila megalomanska ideja da u Beogradu izloži sve radove nesagledive produkcije od 417 slika, za koje nije postojao adekvatan prostor, pa je problem prostora rešen opet kao za prethodnu izložbu - na Novom univerzitetu, pretvaranjem u izložbene prostore svih spratova, sala, hodnika, holova. Ništa, ni rat koji je tog 3. septembra počeo, nije omelo održavanje izložbe sa svim pohvalama kritičara, baš kao i deset godina ranije, piše Brković.

Sava je povodom izložbe napisao i Predgovor za katalog, koji predstavlja dragocen materijal za pojašnjavanje umetnikovih ideja i slikarskih nastojanja.

Uspeh izložbe predstavljao je Šumanovićevu veliku beogradsku pobedu, ali posle ovog trijumfa nije uspeo da se vrati u Pariz - Drugi svetski rat zauvek je zatvorio vrata ka Evropi, a godina koju je umetnik predvideo kao momenat sopstvenog kraja opasno se bližila...


MOTIVI U POLJU
Poslednjih dvanaest godina svog boravka u Šidu, Sava Šumanović šetao je uvek u odelu, propisno obučen po najnovijoj modi, svima se javljao na ulici, i sama njegova pojava bila je neobična. Išao je na njivu i umesto da se prihvati motike, on bi oblačio svoj beli mantil i počinjao da slika...
 
Natrag
Top