"Papa upozorio na ‘propovjednike’ koji govore protiv župnika i biskupa te unose nemir u zajednice
I danas ima propovjednika koji mogu unositi nemir u zajednice. Ne dolaze prije svega naviještati evanđelje o Bogu koji ljubi čovjeka u Isusu Raspetom i Uskrslom, nego ustrajno ponavljati, kao istinski samozvani „čuvari istine“, koji je najbolji način da se bude pravim kršćaninom."
Ono što držimo važnim primijetiti jest Pavlova pastoralna briga sva u znaku žara kojim je izgarao. Nakon što je osnovao te Crkve, primjećuje veliku opasnost – pastir je poput oca ili majke koji odmah uočavaju opasnosti koje prijete djeci – kojoj su izložene na svom putu rasta u vjeri. One rastu i javljaju se opasnosti.
Kao što je netko rekao: „Dolaze lešinari napraviti pokolj u zajednici“. U njihove su se redove, naime, uvukli kršćani pridošli iz židovstva, koji su lukavo počeli širiti teorije suprotne Apostolovom učenju. Išli su čak tako daleko da su ocrnjivali Pavla. Počeli su učiti: „ovo se smije, a ovo ne“, a zatim ocrnjuju Apostola. To je uobičajeni način: oduzeti autoritet Apostolu. Kao što vidimo, to je nešto što je prisutno od davnina, predstavljati se u nekim prilikama jedinim posjednicima istine – čistima – i nastojati omalovažavati, ako treba i klevetom, ono što su drugi učinili. Ti su Pavlovi protivnici tvrdili da se i pogani moraju podvrći obrezanju i živjeti prema pravilima Mojsijeva zakona. Vraćaju se obdržavanju onog od prije, stvarima koje se nadišlo evanđeljem. Galaćani bi se, dakle, morali odreći svojega kulturnog identiteta i podvrći se pravilima, propisima i običajima karakterističnima za Židove. I ne samo to. Ti su protivnici tvrdili da Pavao nije pravi apostol i da stoga nema nikakvu vlast propovijedati evanđelje. Koliko samo puta to vidimo. Dovoljno se sjetiti nekih kršćanskih zajednica ili biskupija: počinju se širiti priče, a zatim se na kraju diskreditira župnika, biskupa. To je upravo put zloga, tih ljudi koji dijele, koji ne znaju graditi. I u ovoj Poslanici Galaćanima vidimo isto to.
Galaćani su se našli u jednoj kriznoj situaciji. Što im je bilo činiti? Slušati i držati se onoga što im je Pavao propovijedao ili pak dati za pravo novim propovjednicima koji su ga optuživali? Lako je zamisliti stanje neizvjesnosti koje je živo mučilo njihova srca. Za njih je to što su upoznali Isusa i povjerovali u djelo spasenja ispunjeno njegovom smrću i uskrsnućem uistinu bio početak novoga života, života u slobodi. Krenuli su putem koji im je omogućio konačno biti slobodni, unatoč tome što je njihova povijest bila protkana mnogim oblicima nasilnog ropstva, kojima se na kraju pridružilo i ono koje ih je stavilo pod uzništvo rimskog cara. Stoga su se, suočeni s kritikama novih propovjednika, osjećali zbunjeno i nesigurno u tome kako se ponašati: „Ali tko je u pravu? Ovaj Pavao ili ti ljudi koji sada dolaze i naučavaju druge stvari? Kome dati za pravo?“ Ukratko, ulog je bio zaista velik!
To stanje nije daleko od iskustva koje mnogi kršćani žive u naše dane. I danas, naime, ima propovjednika koji, posebno putem novih sredstava komunikacije, mogu unositi nemir u zajednice. Ne dolaze prije svega naviještati evanđelje o Bogu koji ljubi čovjeka u Isusu Raspetom i Uskrslom, nego ustrajno ponavljati, kao istinski samozvani „čuvari istine“, koji je najbolji način da se bude pravim kršćaninom. I silom tvrde da je istinsko kršćanstvo ono uz koje su oni vezani, često poistovjećivano s određenim oblicima iz prošlosti, te da je rješenje današnjih kriza vraćanje unatrag kako se ne bi izgubilo autentičnost vjere. Ukratko, i danas, kao i nekoć, postoji napast da se zatvaramo u određene sigurnosti stečene u tradicijama iz prošlosti. Ali kako možemo prepoznati te ljude? Jedan od načina na koji ih se, na primjer, može prepoznati jest krutost. U odnosu na propovijedanje Evanđelja koje nas čini slobodnima, koje nas čini radosnima, oni su kruti. Uvijek krutost: mora se činiti ovo, mora se činiti ono… Krutost je svojstvena tim ljudima. Dobro nam je zato držati se učenja apostola Pavla iz Poslanice Galaćanima da bismo shvatili kojim nam je putem ići. Apostol nas je uputio na oslobađajući i uvijek novi put Isusa Raspetog i Uskrsloga; to je put navještaja, koji se ostvaruje poniznošću i bratstvom, novi propovjednici ne znaju što je poniznost, što je bratstvo; to je put blagog i poslušnog povjerenja, novi propovjednici ne poznaju krotkost ili poslušnost. I taj se krotki i poslušni put nastavlja u sigurnosti da Duh Sveti djeluje u svakom dobu Crkve. U konačnici, vjera u Duha Svetoga prisutna u Crkvi vodi nas naprijed i spasit će nas.
sa stranice: www.bitno.net
Hvala Dragom Bogu te nam sveti otac pametno zbori i upozorava.
Upozorava upravo na ono čemu smo mi ovde na forumu svedoci...
Svedoci smo nasrtaja lešinara, Milertiskog nakota, od kojih jedan, kradljivac identiteta, arogantno, kako to samo i priliči lešinaru sektaškom se ne libi da u svoj potpis ovde na forumu stavi citat iz poslanice koja njegov sotonski koven anatemiše.
