Razlika između idolopoklonstva i zdrave duhovnosti

Član
Učlanjen(a)
03.06.2010
Poruka
14.297
Da li se neko moli Bogu ili sotoni, to ne zavisi od imena kojim Boga oslovljava, već od toga da li je njegova predstava o Bogu ispravna.

Zato Isus naglašava svojim učenicima potrebu za poznanjem Boga: "A ovo je život večni da poznaju tebe jedinoga istinitoga Boga, i koga si poslao Isusa Hrista." (Jovan 17,3)

Sveto pismo poznanje Boga vezuje za čovekov odnos prema Božjem zakonu (Deset zapovesti):

"I po tom razumemo da Ga poznasmo, ako zapovesti Njegove držimo. Koji govori: Poznajem Ga, a zapovesti Njegove ne drži, laža je, i u njemu istine nema. Jer je ovo ljubav Božija da zapovesti Njegove držimo." (1.Jovanova 2,3-4;5,3)

Ako sebičnost ljudskog srca nije ukorena Božjim zakonom, čovek će dolaziti Bogu iz sebičnosti, tražeći od Boga da zadovolji njegove sebične želje, i imaće iskustvo sa sotonom. A ako je predstava o Bogu formirana kroz zahteve zakona, vernik će dolaziti Bogu sa sebičnošću kao teretom duše, vapeći od Boga oslobođenje od sebičnosti, i Bog će ga čuti i uslišiti.

Preispitajmo sebe da li tražimo od Boga da zadovolji naše grešne želje, ili da nas od njih rastereti!

upload_2015-11-7_8-32-59.png

Miloš Bogdanović
 
Učlanjen(a)
07.07.2014
Poruka
18.331
Da li se neko moli Bogu ili sotoni, to ne zavisi od imena kojim Boga oslovljava, već od toga da li je njegova predstava o Bogu ispravna.

Sad ćemo razmotriti kome su se molili Ellen White i pioniri ASD. Čujmo iz Jeleninih usta:

Stupio je u kola i bio prenesen u Svetinju nad svetinjama gdje je sjedio Otac. Tu sam vidjela Isusa, Velikog svećenika, kako stoji pred Ocem. Na skutu Njegove odjeće bili su naizmjence poredani zvončići i šipci. Oni koji su ustali s Isusom vjerom su Mu se obratili u Svetinji nad svetinjama i molili: „Oče moj, daj nam svojega Duha.“ Tada bi ih Isus nadahnuo Svetim Duhom. U tom nadahnuću bilo je svjetla, sile i mnogo ljubavi, radosti i mira.

Osvrnula sam se da vidim skupinu koja je još uvijek klečala pognuta pred prijestoljem; oni nisu znali da ih je Isus napustio. Kod prijestolja se pojavio Sotona pokušavajući oponašati Božje djelo. Vidjela sam kako su podigli pogled prema prijestolju i molili: „Oče, daj nam svojega Duha!“ Na to ih je Sotona nadahnuo svojim nesvetim utjecajem. U njemu je bilo svjetla i mnogo sile, ali bez slatke ljubavi, radosti i mira. Sotonin je cilj bio da ih zadrži u zabludi, da povrati i prevari Božju djecu.
(Ellen White, Rani spisi)

Bogohulnost 1: Pogledajte, Ellen White naučava da je nakon Isusova preseljenja u Svetinju nad svetinjama (22.10.1844.), sotona uselio u Svetinju i preuzeo Isusovo prijestolje u Svetinji. Strašno.

Bogohulnost 2: Ellen White naučava da molitve onih koji ne znaju da je Isus 22.10.1844. preselio, ne idu Bogu nego idu sotoni koji ih onda "nadahnjuje svojim utjecajem".

Adventistička jama: Adventisti su nakon nekoliko pogrešno izračunatih datuma Isusova dolaska na Zemlju zaključili kako će Isus doći na Yom Kipur 1844. godine. Tada su odredili da Yom Kipur te 1844. godine pada na 22.10., pa su se mjesecima prije toga okupljali iščekujući Isusov dolazak. Međutim, Yom Kipur te 1844., i po rabinskom i po karaitskom kaleddaru, bio je 23.9. Što to znači prema riječima same Ellen White koja kaže da su molitve nakon Isusova preseljenja u Svetinju nad svetinjama, svih onih koji nisu znali za preseljenje, odlazile izravno sotoni? Ako je Isus preselio na Yom Kipur, dakle 23.9., a Jelena i društvo vjerovali i mislili da je preselio 22.10., onda su se sami oni molili sotoni čitav mjesec dana, od 23.9. do 22.10., jer je prema Jeleni čitav taj mjesec sotona već bio na starom Isusovom prijestolju. Pogledajte kako Jelena sama iskopa jamu u koju je upala zajedno sa svojim društvom. Osim toga, ovo objašnjava i sve bogohulnosti i besmislice koje će iznjedriti Ellen White i pioniri ASD. Mjesec dana njihove žarke molitve sotoni nije drugačije mogao ni završiti. Sotona im je "velikodušno" uzvratio i nadahnuo ih svojim utjecajem. Taj sotonin utjecaj prati ih i vidljiv je od njihovih prvih dana pa sve do dana današnjeg.
 
Učlanjen(a)
21.09.2015
Poruka
1.460
Ok ovo je glupo i totalno protivbiblijski i protivhriscanski.Bog se ne moze spoznati razumom, razum je ogranicen, kad bi Boga mogli spoznati razumom On ne bi bio veci od nas i bio bi ogranicen, jer je nas razum ogranicen i trulezan, a ograniceno i trulezno ne moze spoznati neograniceno i netrulezno i vecno.Bog se spoznaje verom i ljubavlju.Idoli jesu posledica razuma jer covek nije mogao da spozna Boga ljubavlju i srcem i izgubio je svaki kontakt sa Njim pa je video samo materiju i ta svoja religijska osecanja je poceo da ispoljava kroz fantaziju praveci idole.Idoli su posledica razuma jer se covek koristio razumom,a ne srcem.Sveti Atanasije Veliki je napisao delo PRotiv Idola koje sve lepo objasnjava, preporucujem ga da procitate to delo kad vam je vec glavni izvor tj. NZ sastavio isti covek.Ovo delo govori o razlogu nastanka idola, govori kako je covek izgubio duhovnu vezu sa Bogom i poceo je da od materije pravi boga i bogove i njoj se divio umesto Tvorcu.Ovo delo takodje govori o skepticnom odnosu hriscana prema idolima i mnogobostvu.

UVODNA REČ

Poznanju pobožnosti i istine o svekolikom svetu ne mora nas poučavati niko od ljudi jer je to znanje po sebi dostupno - ono samo svakodnevno kliče kroz dela Božija, a u nauci Hristovoj pokazuje se blistavijim i od Sunca. No, pošto želiš da čuješ nešto o tom znanju, hajde, o blaženi, da, koliko nam je to moguće, izložimo nekoliko reči o verovanju u Hrista. Iako to znanje i ti sam možeš pronaći u knjigama božanskog Pisma, ipak budi dobrotoljubiv, pa o tome počuj i druge. Svakako da je sveto i bogonadahnuto Pismo samo po sebi dovoljno da objavi istinu, ali postoje i mnogi drugi spisi koje su naši blaženi učitelji u tu svrhu sačinili. U njima će svako, ako se samo potrudi, pronaći i tumačenje Svetoga Pisma i moći da stekne znanje do koga mu je stalo.

Pošto sada nemamo u rukama spise naših učitelja, potrebno je da sve ono što sam od njih naučio, a tu svakako mislim na veru u Spasitelja Hrista, sada usmeno i pismeno iznesem preda te kako niko naše jevanđelsko učenje ne bi smatrao bezvrednim i kako za veru u Hrista ne bi pomislio da je nerazumna. Takvim klevetama rugaju nam se Jelini[1] i podsmevaju nam se, i to ne izrugujući se nečemu drugom do samom Raspeću Hristovom. Upravo ovde bi čovek mogao zaplakati nad njihovom neosetljivošću jer oni, klevetajući Krst,[2] ne vide da je njegova sila zavladala svekolikom vaseljenom i da su kroz njega svima otkrivena dela bogopoznanja. Ne bi, naravno, ni oni ismevali nešto što je toliko uzvišeno da su iskreno upravili svoj um ka Božanstvu Hristovom - nego bi Ga i oni poznali kao Spasitelja svega sveta i shvatili bi da se Raspeće nije odigralo da bi tvorevini nanelo štetu, nego da bi je iscelilo. Time što se Raspeće zbilo, ukinuto je svako idolopoklonstvo; tim događajem odagnato je svako demonsko maštarenje, a ljudi se samo Hristu klanjaju. Kroz Njega se poznaje Otac, oni koji se tome protive bivaju posramljeni, a duše protivničke, dan za danom, nevidljivo se preobraćaju. Pa pošto je to tako (tada bi ih neko sa pravom mogao upitati), kako je moguće Raspeće još uvek smatrati čovečanskim i ne ispovedati da Onaj Koji se na krst uspeo jeste Logos Božiji i Spasitelj sveta? Čini mi se da se i sa njima zbiva kao sa onim koji je korio Sunce zaklonjeno oblacima, a divio se njegovoj svetlosti videći kako je sva tvar njome obasjana. Prema tome, kao što je svetlost dobra, a Sunce, uzročnik te svetlosti, još bolje, tako je i sa Bogom: pošto je božanska zasluga to što je celokupna vaseljena ispunjena Njegovim poznanjem, prirodno je da uzročnik i upravitelj toga ostvarenja bude Sam Bog i Logos Božiji.

Besedimo, dakle, onoliko koliko je u našoj moći, osporavajući najpre neukost nevernika, da bi po opovrgavanju zabluda zablistala sama istina, i da bi ti, čoveče, bio bezbrižan jer si u istinu poverovao - da u poznanju Hrista ne budeš u zabludi. Mislim da tebi, koji si hristoljubiv,[3] priliči da raspravljaš o svemu onome što se Hrista tiče, jer sam se uverio da znanje o Njemu i verovanje u Njega smatraš dragocenijim od svega drugog.
Nastanak idolopoklonstva



2. U samom početku, dakle, nije bilo zla. Ni sada ga, zacelo, nema meću anđelima niti ono po njima uopšte postoji. No, ljudi su kasnije stali da ga izumevaju i da ga prema sebi obrazuju. Zato su, naime, i stvorili u sebi predstavu idola, smatrajući da postoji ono što zapravo ne postoji.

Bog, Sazdatelj i Svecar svega što postoji, Koji je iznad svakog bića i svake ljudske misli, a budući da je dobar i da prevazilazi svako dobro, stvorio je ljudski rod po Svome obrazu. Učinio je to kroz Svoga Logosa, Spasitelja našega Isusa Hrista. No, sazdao je čoveka i po Svome podobiju kako bi ovaj posmatrao bića i imao znanje o njima. Podario mu je i sposobnost da poima i spoznaje večnost Njegovu, da se, čuvajući u sebi tu podobnost, nikada na udalji od pravilnog razmišljanja o Bogu niti da otpadne od zajedničkog života sa svetima; nego da, imajući uza se blagodat Božiju, a posedujući i vlastitu silu dobijenu od Logosa Očevog, bude radostan i da opšti sa Božanstvom, te da živi korisnim i uistinu blaženim besmrtnim životom. Jer, nemajući nikakve prepreke u poznanju Božanstva, on, zbog svoje čistote, uvek vidi Ikonu Očevu, odnosno Boga Logosa, po kojoj je i sam sazdan. Čovek je silno zadivljen poimajući Njegovo promišljanje o svemu svetu; uzdiže se iznad čuvstava i svakog telesnog maštanja, te se silom uma sjedinjuje sa božanskim i umstvenim stvarima koje su na nebesima. Naime, kada se čovečanski um ne kreće meću telima i kad ne prima ništa što je sa telesnim željama pomešano, nego se u potpunosti nalazi u visinama i živi u skladu sa sobom, kako je i sazdan u početku, tada on već prevazilazi sve što je čuvstveno i što je čovečansko, i nalazi se u visinama. Gledajući Logosa, on u Njemu vidi i Oca Logosovog, i dok uživa u tome viđenju, u njemu se obnavlja želja za Bogom. Tako je um prvog čoveka, koji je na jevrejskom jeziku nazvan Adamom,[1] po rečima Svetoga Pisma, prvobitno bio nepostidno slobodno okrenut ka Bogu i boravio meću svetima, naslaćujući se gledanjem umstvenih stvari koje su tamo bile i koje je sveti Mojsej slikovito nazvao rajskim vrtom. Čista duša je, dakle, sposobna da u sebi ogledne i Boga, kao što i Sam Gospod veli: Blaženi čisti srcem, jer će Boga videti.[2]

3. Dakle, kao što smo rekli, Stvoritelj je takvim sazdao ljudski rod, i takav je želeo da ostane. No, zanemarivši ono što je uzvišenije i lenji da o tome umuju, ljudi potražiše ono što im je bilo bliže - a bliže im beše telo i njegova čuvstva. Zbog toga oni udaljiše svoj um od umstvenih stvari i stadoše da umuju samo o sebi. Pa, poimajući sebe i postajući svesni tela i ostalih čuvstvenih stvari, a opet obmanuti sobom, dopadoše do želje za samima sobom, jer su više voleli da posmatraju ono što je njihovo nego ono što je božansko. Pošto su, dakle, živeli sa tim i pošto nisu bili radi da se odvoje od onoga što im je bliže, zadovoljstvima tela potčinili su svoju dušu, uznemirenu i zakvašenu svim željama. U potpunosti su, dakle, zaboravili na onu silu koju im je Bog u početku podario. Da je sve ovo istina, možemo se uveriti iz onoga što o prvozdanome čoveku veli Svešteno Pismo.

Iako mu je um bio usmeren ka Bogu i viđenju Boga, prvozdani čovek se okrenuo ka posmatranju tela. Kad je, međutim, po nagovoru zmijinom, udaljio svoje misli od Boga, i kad je počeo da poima sebe, dopao je do telesne želje, i videše da su goli,[3] pa shvativši to, osetiše stid. Shvatili su da su goli ne po tome što su bez odeće, nego da su ogoljeni i lišeni gledanja Božanstva, i skrenuli su svoje misli ka onome što je sasvim suprotno. Jer, udaljivši se od poznanja

Jednoga i Istinitoga - a to je Bog - i udaljivši se od želje za Njim, dospeli su do raznih i pojedinačnih želja tela. Zatim, kao što to obično biva, obuzeti željom za svakojakim i mnogim stvarima, ostvariše i odnos prema njima, tako da se pobojaše da ih ne izgube. Zbog toga, dakle, stupiše u dušu i strah, i briga, i uživanje, i staranje o smrtnim stvarima. Jer, ne želeći da se odvoji od želja, duša se plaši smrti i razdvajanja od tela. A opet, pošto želi, a ne ispunjava te svoje želje, naučila je da ubija i da čini nepravdu. Na koji način duša to čini, o tome bi trebalo nešto reći u skladu sa našim mogućnostima.

4. Pošto se duša udaljila od sozercanja duhovnih stvari i zloupotrebila pojedinačne energije tela, i pošto nalazi zadovoljstvo u sozercanju tela - a uvidela da joj je dobro uživanje u njemu - dospela je u zabludu i zloupotrebila i samo ime dobra. Pomislila je, naime, da uživanje predstavlja istinsko dobro; kao kada bi neko, poremetivši umom, zatražio mač kojim će napasti svakoga ko mu izaće pred oči, pa to smatrao razboritim. Pošto je duša zavolela zadovoljstvo, počela je na razne načina da uživa u njemu. Naime, pošto je po svojoj prirodi delatna, iako se okrenula od dobra, ona ipak ne prestaje da dela. Ona se više ne kreće ka vrlini, niti da bi videla Boga, već time što razmišlja o nepostojećim stvarima, čini da se preinačuje sila koja je u njoj i zloupotrebljava u strastima koja je sama izumela, jer je stvorena kao slobodna. Kao što duša naginje ka dobru, tako se može i odvratiti od dobra; a kad se odvrati od dobra, zasigurno joj je na umu ono što je dobru suprotno. Ona, naime, nikako ne može prestati da dejstvuje jer je, kao što ranije rekoh, uvek delatna. Pošto je svesna svoje samovlasnosti, smatra sebe sposobnom da udove tela koristi za oboje, odnosno i za ono što postoji i za ono što ne postoji - ono što postoji jesu dobra, a ono što ne postoji jesu zla. Sve što postoji, nazivam dobrim jer svoj praobraz ima u Bogu Koji jeste; a ono što ne postoji, nazivam zlom jer je, pošto ne postoji, sazdano čovečanskom uobraziljom.

Iako telo ima oči da bi posmatralo tvorevinu i da bi, kroz njeno sveskladno ustrojstvo, poznalo svog Tvorca; iako ima i sluh da bi čulo božanske reči i Božije zakone; iako ima ruke da bi njima ostvarilo što mu je potrebno i da bi ih pružilo na molitvi Bogu - duša ipak, udaljivši se od posmatranja dobara i od kretanja među njima, dospeva u zabludu i kreće se ka onome što je dobru suprotno. A zatim, kao što rekoh, videvši mogućnosti tela i upotrebivši ga na pogrešan način, doseti se da njegove udove pokrene i prema onome što je suprotno dobru. Stoga, umesto da posmatra tvorevinu, okreće telesne oči ka želji, pokazujući da je i telo u stanju to da učini, i misli da ono, samim tim što je delatno, zadržava svoje dostojanstvo i ne greši kada čini ono što mu je moguće. Ne zna, međutim, da nije sazdano samo zato da bude pokretno, nego da se kreće prema valjanom cilju. Zato apostolske reči i glase: Cve mi je dozvoljeno, ali cve ne koristi.[4]

5. No, drskost ljudska nije imala za cilj ono što je korisno i što je dolično, već ono što je moguće, i počela je da čini ono što je dobru suprotno. Zbog toga je ruke pokrenula na zlo i učinila da ubiju, sluh je dovela do neposlušnosti, a ostale udove je, umesto do zakonitog pađanja, dovela do preljube; jezik je od blagosiljanja dovela do hule, do psovanja i do krivokletstva; ruke je, opet, navela da kradu i da biju druge ljude; čulo mirisa je navela na mnoštvo ljubavnih miomira; noge je navela na hitrost da "proliju krv";[5] a stomak je navela na opijanje i na neumereno prejedanje... Sve ovo je nevaljalstvo i greh duše. Uzrok svega ovoga nije ni u čemu drugom nego u odvraćanju od onoga što je uzvišenije. Kao kada bi neki vozar jurio po trkalištu sa svojom zapregom ne mareći za cilj prema kome treba da se upravlja, i kada bi, udaljavajući se od cilja, naprosto gonio svoje konje koliko god može - a može koliko želi - te čas nasrtao na sve koje susretne, a čas udarao u zidove trkališta, upravljajući se tamo kuda ga brzina konja vodi, a pri tom mislio da, tako jurcajući, nije promašio cilj - jer, on vidi samo trku, i ne primećuje da je promašio svoj cilj. Tako i duša, kad skrene sa puta koji vodi ka Bogu i kad udove svog tela podstakne na sramotna dela, ili, bolje reći, kad zajedno sa njima i samu sebe podstakne na ono što je sramotno, tada pada u greh i u njoj se začinje zlo, pa nije u stanju da vidi da je zalutala sa pravog puta i da se nalazi izvan svoga istinskoga cilja. Taj cilj je imao na umu blaženi Pavle, onaj hristonosni čovek, kad je govorio: Trčim prema cilju radi nagrade nebeskoga prizvanja Božijega u Hristu Isusu.[6] Prema tome, hrišćanin kome je cilj dobro, nikada neće počiniti zlo.

6. No, skrenuvši sa puta i ne poznajući Hrista, neki od Jelina ustvrdiše kako zlo ima svoju ipostas i kako postoji po sebi, a time su u oba slučaja pogrešili: ili Sazdatelju odriču da je On Tvorac svekolike tvari - jer On ne bi bio Gospod svega postojećeg kada bi, kao što oni smatraju, zlo imalo svoju ipostas i svoju suštinu - ili opet, ako priznaju da je On Tvorac svega postojećeg, tada moraju da prihvate da je On i tvorac zla. Jer, po njihovom shvatanju, među svim postojećim stvarima nalazi se i zlo. To bi, opet, izgledalo neumesno i nemoguće, pošto zlo ne potiče od dobra, niti se nalazi u njemu, niti deluje kroz njega. Naime, dobro ne bi više bilo dobro kada bi bilo smešane prirode ili kada bi bilo uzročnik zla.

Jeretici, koji su otpali od učenja Crkve i koji pretrpeše brodolom vepe,[7] kao bezumni, takođe vele da zlo ima svoju ipostas; te osim istinskoga Boga, Oca Hristovoga, stvaraju sebi nekog drugog boga, koji je takođe nestvoren, koji je tvorac zla, načelnik svake zlobe i sazdatelj sveta. No, njih bi svako bez teškoće mogao opovrgnuti i božanskim Pismom i samom čovečanskom logikom, kojom su oni, pokazujući svoje bezumlje, sve to i stvorili. Naime, potvrđujući reči Mojsejeve, Gospod i Spasitelj naš Isus Hristos veli u Svojim Jevanđeljima: Gospod je Bog;[8] i: Hvalim Te, Oče, Gospode neba i zemlje.[9] Ako je jedan Bog, a to je Gospod neba i zemlje, kako može biti drugoga Boga osim Njega? I gde bi se, po njihovom mišljenju, nalazio taj Bog, pošto onaj Jedini i Istiniti ispunjava sve - a tu su i nebo i zemlja obuhvaćeni? Osim toga, kako bi mogao postojati i neki drugi sazdatelj svega onoga čemu je, prema rečima Spasiteljevim, Gospod Sam Bog i Otac Hristov? Osim ako ne vele da je on ravan sa Bogom, i da taj lažni bog može biti gospod i nad svim delima dobroga Boga. Pa ako to kažu, pogledaj do kakve su bezbožnosti dospeli; jer, između onih u kojih je jednaka sila, ne može jedan biti viši i bolji. Naime, i mimo volje jednoga, onaj drugi postoji; u obojice je, dakle, jednaka i sila i nemoć. Sila je jednaka pošto obojica samim svojim postojanjem pobeđuju volju jedan drugoga, a jednaka je i nemoć u obojice pošto se stvari događaju mimo njihove volje; jer, mimo volje zloga postoji dobri, a mimo volje dobroga postoji zli.

7. Mogao bi ih, uostalom, neko upitati i ovo: ako vidljiva dela pripadaju lažnom bogu, šta je onda delo dobroga Boga? Jer, ne može se videti ništa osim Sazdateljeve tvorevine. Pa po čemu onda možemo poznati postojanje dobroga Boga ako nema dela kroz koja Ga je moguće poznati? Jer, Tvorac se kroz dela poznaje. Kako, uostalom, mogu postojati dva međusobno potpuno suprotna bića, ili šta je to što ih razdvaja, te mogu postojati nezavisno jedan od drugoga? Jer, nemoguće je da oba istovremeno postoje, pošto jedan ukida drugoga. Ali, ne bi bilo moguće ni da postoje jedan u drugome, pošto su po svojoj prirodi neslični i ne mogu se mešati. Čini se, dakle, da bi morala postojati nekakva treća sila koja bi ih razdvojila, a to je Bog. No, kakve bi prirode bio taj treći? Iz prirode dobroga, ili iz prirode zloga? To ostaje neizvesno, jer nemoguće je da On bude iz obe prirode.

No, kako se takvo njihovo izumevanje pokazalo vrlo trošnim, potrebno je da zablista istina crkvenog učenja da zlo nije od Boga, niti je u Bogu, niti je nastalo u početku, niti ima svoje suštine. Nego su ljudi, izgubivši svaki pojam o dobru, stali da izumevaju i da po svome nahođenju stvaraju ono što ne postoji. Kao kad neko, iako Sunce sija i sva se zemlja od njegove svetlosti blista, zatvarajući oči, pronalazi u sebi tamu iako nje nema, a zatim kao u tami korača tumarajući, te stalno pada i naleće na zidove misleći da nema svetla i da vlada mrak - jer iako misli da gleda, on uopšte ne vidi - tako se zbiva i sa čovečijom dušom: zatvorivši oko kojim može videti Boga, iznašla je svoja zla, pa krećući se u njima, ne vidi da iako smatra da nešto čini, ne čini ništa - jer zamišlja ono što ne postoji. Na taj način ne ostaje onakva kakva je stvorena, nego kako je uprljala sebe, tako i izgleda. Stvorena je da posmatra Boga i da se prosvetljuje onim što je Njegovo; a ona je umesto Boga potražila propadljive stvari i tamu, kao što negde u Svetome Pismu Duh veli: Bog je stvorio čoveka dobra, a oni traže svakojake pomisli.[10] Tako je, dakle, u početku došlo do izumevanja i iznalaženja zlobe od strane čoveka.

Treba već da kažemo i to kako su dopali do zablude idolopoklonstva, da bi ti shvatio da izumevanje idola nikako nije došlo od dobra, nego od zla. No, ono što ima loš početak, ne može se ni u kom slučaju smatrati dobrim jer je u potpunosti nevaljalo.

8. Pošto se čovečija duša nije zadovoljila izumevanjem zla, malopomalo počela je sebe da izvrgava sve gorem i gorem. Jer, kad je iskusila razna uživanja i kad je zaboravila na Božanstvo uživajući u telesnim strastima, i kad je stala da se obazire samo na ovozemaljske stvari i na njihovu slavu, pomislila je da nema ništa osim onoga što se vidi i da jedina dobra jesu ono što je privremeno i što je telesno. Pošto je promenila smer i zaboravila da je sazdana po obrazu dobroga Boga, ona više ne posmatra stvari silom koja je u njoj, odnosno silom Boga Logosa, po čijem je obrazu i stvorena. Istupivši iz same sebe, ona izmišlja i obrazuje ono čega nema. Pošto je uzbuđenjima telesnih želja prekrila ono što je u njoj kao kakvo ogledalo, kojim je jedino bila u stanju da vidi obraz Očev, ona više ne vidi ono o čemu duša treba da misli, nego se okreće na sve strane i posmatra samo ono što je čulima dostupno. Zbog toga ona, prepuna svakakvih telesnih želja i uznemirena od pomisli na njih, zaboravlja svojim umom na Boga, te ga sama iznova zamišlja u telesnim i čuvstvenim stvarima, nazivajući vidljive stvari Bogom i slaveći samo ono što želi i što joj se prijatnim čini.

Prema tome, zlo kao uzrok prethodi idolopoklonstvu. Jer, pošto su ljudi naučili da za sebe izumevaju zlobu koje nije bilo, isto tako su za sebe stvorili i bogove kojih nije bilo. Jer, ako neko zaroni u dubinu, on više ne vidi svetlost, a ni ono što je na svetlosti vidljivo, zato što su njegove oči pognute i zato što je tama svud oko njega. A pošto oseća samo ono što je u dubini, on misli da ništa osim toga i ne postoji i da je to što vidi od svega najvažnije. Tako je i u staro vreme bilo sa bezumnim ljudima: pogruzivši se u telesne želje i maštanja i zaboravivši na svaki pojam o Bogu i na slavu Njegovu, oni su, zamagljenoga uma, ili bolje reći bezumno, sve što im je bilo vidljivo smatrali bogovima, slaveći tvar umesto Tvorca[11] i obožavajući tvorevinu više nego Gospoda Boga, njenog Uzročnika i Sazdatelja. I poput onih u maločas navedenom primeru, koji poniru u dubinu, pa što se više spuštaju, to više do mračnijih i dubljih slojeva dospevaju, isto se i sa ljudskim rodom dogodilo. Jer, nisu se ljudi samo na idolopoklonstvu zaustavili, niti su ostali tamo odakle su započeli, nego kako su se kod ovog prvog zadržavali, tako su sve novije i novije praznoverice izumevali. Pa pošto ni idolopoklonstvo ne beše u stanju da ih zadovolji, oni dopadoše drugih zala, dospevajući tako do najodvratnijih nevaljalstava i šireći svoju bezbožnost. O tome i božansko Pismo svedoči: Kada dođe bezbožnik u dubinu zala, on prezire.[12]

9. Jer, čim se čovečiji um odvratio od Boga, ljudi počeše svojim umom i svojim rasuđivanjem da se spuštaju sve niže. Najpre su ono poštovanje koje pripada Bogu, ukazali nebu, Suncu, Mesecu, zvezdama, smatrajući ne samo da su to božanstva, nego i da su uzročnici koji određuju sve što se posle njih zbiva. Zatim su ljudi, spuštajući se do najmračnijih misli, etar i vazduh i sve što je u vazduhu nazvali bogovima; pa su, napredujući u zlu, kao bogove opevali čak i praelemente i načela telesnoga sastava, odnosno toplo i hladno, suho i tečno suštastvo. Kao što oni koji su sasvim pali, puze po zemlji kao puževi po blatu, tako i najbezbožniji među ljudima, pošto su pali i odstupili od pred stave koju su imali o Bogu, postaviše sebi za bogove ljude i ljudske likove, bilo da su živi, bilo posle smrti. Pa pomišljajući i izumevajući još gore stvari, dadoše božansko i preuzvišeno Božije ime čak i kamenju, i drveću, i gmazovima, životinjama vodenim i kopnenim, kao i životinjama beslovesnim i divljim, te im Božiju slavu upućuju, a odvraćaju se od istinskoga i stvarnoga Boga, Oca Hristovog.

Kamo sreće da je u njih bila odvažnost bezumnih, te da se, idući sve dalje i dalje, nisu mešali sa bezbožnošću! Jer, toliko duboko su neki od njih pali svojim mislima i toliko im se um pomračio da su čak i ono što nikako i ni na koji način ne postoji, niti se meću stvorenim stvarima može videti, oni sami izumevali i bogotvorili. Pošto su, dakle, povezali ono što je slovesno i ono što je beslovesno, i pošto su povezali stvari koje su po svojoj prirodi neslične, oni ih stadoše poštovati kao bogove. Takvi su kod Egipćana bogovi sa glavom psa i zmije i magarca, i takav je kod Libijaca Amon sa glavom ovna. Neki, opet, razdelivši delove tela, odnosno glavu i ramena i ruke i noge, uzdigoše svaki od tih delova do Boga i dadoše im božanska svojstva, kao da im ne beše dovoljno da se zajednički klanjaju celokupnom telu. Drugi su, proširujući svoju bezbožnost, bogotvorili i klanjali se uživanju i želji, koja je uzrok njihovih maštarija i njihovih nevaljalstava. Takvi bogovi su im Eros i Afrodita iz Pafosa. Neki od njih, koji kao da su žudeli za onim što je najgore, drznuli su se da i svoje voće, pa čak i njihovu decu, uzdignu do božanstva, bilo zbog poštovanja ovih voća, bilo zbog straha od njihove tiranije; otuda na Kritu čuveni meću njima Zevs, a u Arkadiji Hermes; kod Indijaca Dionis, kod Egipćana Izida i Oziris i Or, a sada i Antinoj, ljubavnik rimskog cara Adrijana. Njemu se klanjaju iako znaju da je čovek, i to ne častan čovek, već prepun svake pohote, zbog straha od onoga koji im je zapovedio da ga poštuju. Jer, kad je Adrijan pohodio zemlju Egipćana, i kad je skončao sluga Antinoj koji je njegove želje zadovoljavao, zapovedio je da ga poštuju kao boga. Te je i nakon smrti mladićeve on bio zaljubljen u njega; a to nam pruža jedan dokaz protiv njega i jedan primer protiv svakoga idolopoklonstva, odnosno da su ga ljudi izumeli ne zbog čega drugog nego zbog želje onih koji su ga stvorili, kao što je i Premudrost Božija nekada davno posvedočila, govoreći: Izmišljanje idola je početak bluda.

Nemoj se čuditi niti smatrati da je ovo što rekoh daleko od istine, jer i ne tako davno, ili čak u današnje vreme, rimski senatori su careve koji su od najstarijih vremena njima upravljali, ili sve ili samo one koje su sami hteli i koje su procenili dostojnima, proglasili bogovima, te propisaše zakon po kome se oni imaju slaviti kao bogovi. Tako one koji su im mrski, proglašavaju protivnicima prirode i nazivaju ih ljudima; a one koji su im po volji, zbog njihove tobožnje čestitosti, proglašavaju za bogove - kao da zaista imaju vlast da stvaraju bogove, iako su i sami ljudi i ne poriču da su smrtni. Trebalo bi, naime, da najpre oni sami budu bogovi, kad već proglašavaju druge bogovima. Jer, tvorac treba da bude veći od onoga što stvara, onaj ko donosi sud, svakako da gospodari nad onim kome se sudi, a onaj ko nešto daruje, svakako da daje od onoga što i sam ima. Kao što, zacelo, i svaki car, s jedne strane, daje ono što ima, a sa druge, biva silniji i veći od onih koji primaju. Prema tome, pošto oni proglašavaju bogovima one koji su po njihovoj volji, trebalo bi da i sami najpre budu bogovi. Ali, zanimljivo je ovo: time što i sami umiru kao ljudi, oni dokazuju da je nevažeća njihova odluka kojom su neke druge ljude proglasili bogovima.

10. No, ovaj običaj nije nov, niti je sa Rimskom skupštinom započeo, nego je od davnina nastao i doprinosio stvaranju idola. Jer, i nekadašnji čuveni grčki bogovi, kao Zevs, Posejdon, Apolon, Hefest, Hermes kao i boginje Hera Demetra, Atina ili Artemida, proglašeni su bogovima tek posle Tezejevih zapovesti, o kojima Grci pripovedaju. I tako, oni koji su zapovesti izdali, umiru i bivaju oplakivani, a oni za koje je zapoveđeno, slavljeni su kao bogovi. O, kakve li protivrečnosti i kakvoga li bezumlja! Iako poznaju onoga ko je zapovesti izdao, ljudi više vole one na koje se ta zapovest odnosi. I kamo sreće da se ta idolomanija kod muškaraca zaustavila, te da božansko ime i do žena nije dospelo! Jer, oni obožavaju i žene, sa kojima čovek ni u svakodnevnim stvarima ne može biti siguran, i upućuju im čast koja priliči Bogu. Takve su i one za koje Tezej zapovedio, o kojima smo već govorili; kao što su kod Egipćana Izida, Kora, Neotera, ili kod drugih Afrodita. Mislim, svakako, da je neprilično čak i da pominjemo imena boginja, pošto su prepuna gnusobe.

Jer, ne samo u starini nego i u naše vreme, mnogi ljudi koji su izgubili svoje najdraže, svoju braću, srodnike i supruge, kao i mnoge žene koje su izgubile svoje muževe, te voljene koje su izgubili, a koje je priroda pokazala najobičnijim smrtnicima, oni su, iz prevelike žalosti za njima, slikali, podizali im kipove i pred njima prinosili žrtve. Njih su, zbog lepote izrade i zbog veštine umetnika, poštovali kao bogove, dospevajući do nečega što je protivno prirodi. Te se njima, koje roditelji oplakuju znajući da nisu bogovi (jer ne bi naricali nad njima kao nad izgubljenima kad bi ih bogovima smatrali; no, pošto veruju da ovi ne samo što nisu bogovi, nego čak više i ne postoje, te ih zato na ikonama izobražavaju da bi se, posmatrajući ih na ikonama, tešili što ih više nema), njima se, dakle, ovi bezumnici mole kao bogovima i okružuju ih poštovanjem koje samo istinskome Bogu priliči. Naime, u Egiptu se i sada vrši obred naricanja zbog gubitka Ozirisa i Ora i Tifona i drugih bogova. Bakarni vrčevi u Dodoni i koribanti na Kritu dokazuju da Zevs nije bog nego čovek, te da je i on rođen od oca koji je sirovo meso jeo. No, čudnovato je to da je čak i veoma mudri Grk Platon, koji se dičio svojim razmišljanjima o Bogu, zajedno sa Sokratom sišao u Pirej da bi se poklonio Artemidi, koja beše delo ljudske umetnosti.

11. O takvim izumevanjima idolomanije, od samoga početka i pre mnogo vremena, učilo nas je Pismo, govoreći: Izmišljanje idola je početak bluda, a njihov pronalazak - trulež života. Jer, u početku njih nije bilo niti će ih bitinavek. Sa praznom slavom ljudskom ušli su u svet, zato im je namenjen skori kraj. Prevremenom tugom satrven otac nenadno umrlom detetu napravi sliku, pa nekad mrtvom čoveku sada kao Bogu odaje poštu i prenosi, na njemu potčinjene, tajne i obrede; onda, vremenom održavani bezbožni običaj kao zakon se čuva. Tako se, i po naređenju vladarskom, izvajanim likovima odaje pošta; a pošto ljudi, zato što daleko borave, ne mogu neposredno da ih čestvuju, daleki lik preslikavši, oni vidljivu sliku poštovanog vladara naprave da bi se odsutnome kao prisutnome sa revnošću klanjali. Jačanju poštovanja nepoznatih (vladara) doprinelo je i častoljublje umetnika. Naime, želeći da se dopadne vlastodršcu, on se krajnje potrudi da umetničko obličje bude što lepše, a svetina, privučena blagolikošću dela, doskora poštovanoga kao čoveka sada počinje da smatra za božanstvo. I to postade zamka životu, jer bilo nesrećom, bilo nasiljem porobljeni ljudi neizrecivo Ime prššsaše kamenju u drveću.[13]



Opovrgavanje idolopoklonstva



Pošto je, dakle, prema svedočenju Svetoga Pisma, takvo bilo uvođenje idola, započeto i ostvareno od strane ljudi, sada je vreme da ti pokažem i kako se oni opovrgavaju, koristeći kao dokaze ne samo ono što o njima drugi govore, nego i ono što i sami idolopoklonici o njima misle. Započnimo najpre sa onim što je prizemnije. Naime, ako neko uzme u obzir dela onih koje ovi bogovima nazivaju, naći će da oni ne samo da nisu bogovi, nego da su bili sramotniji od ljudi. Jer, kako bi to bilo kad bi neko video da meću pesnicima postoje Zevsove ljubavi i bestidnosti? Kako izgleda kad se čuje da se ovaj dočepao Ganimeda i tajno sa njim vrši preljubu, a ovamo se plaši i strepi da ne bi, kojim slučajem, protiv njegove volje bili razrušeni zidovi Troje? Kako izgleda kad ga neko vidi kako žali zbog smrti svoga sina Sarpidona, a nije u stanju da mu pomogne iako to želi; i kako protiv njega kuju zaveru drugi takozvani bogovi - mislim na Atinu, na Heru i na Posejdona, i kako mu pomaže Tetida, obična žena, i storuki Egeon; i kako ga savladavaju uživanja, te služi ženama i zbog njih se izvrgava velikoj opasnosti kad se pojavljuje u vidu beslovesnih četvoronožnih životinja i u vidu ptica? I opet, kako izgleda kad se Zevs krije pred progonom svoga oca Krona, kada Kron od njega biva zatočen i sputan, ili kad sam Kron svome ocu otkida polne organe? Zaista, da li je dostojno smatrati bogom njega, koji je takva dela činio i koji je optužen za takve stvari koje opšti rimski zakoni ni običnim ljudima ne dopuštaju da ih čine?

12. No, pošto ih je mnogo, navešću samo neka od tih silnih nedela. Koji čovek, videvši ga u preljubi i razvratu sa Semelom, Ledom, Alkmenom, Artemidom, Letom, Meom, Evropom, Danajom i Antiopom, ili videvši njegove nasrtaje i besramnost prema rođenoj sestri, odnosno videvši da mu je sestra istovremeno bila i žena, neće ga prezreti i osuditi na smrt? Jer, on nije samo činio preljubu, nego je i svoju decu, koju je preljubom stekao, uzvisio i postavio za bogove, te je svoje bezakone i neprirodne radnje prikrivao ovim izumevanjem novih bogova; meću njima su Dionis, Heraklo, Dioskuri, Hermes, Persej i Sotira.

Ko neće osuditi njihovu slabost kada uzme u obzir međusobne nepomirljive sukobe takozvanih bogova u Ilionu oko Grka i Trojanaca, jer su svojim međusobnim nadmetanjem i ljude razdraživali? Videvši kako Diomed ranjava Aresa i Afroditu, Heraklo Heru i podzemnog Edonevsa, koga bogom nazivaju, kako Persej77 ranjava Dionisa, a Arkas Atinu, kako je Hefest bačen sa litice i ostaje hrom,79 ko neće osuditi njihovu prirodu i ko se neće odvratiti od toga da ih još uvek naziva bogovima? Čuvši za njihov razvrat i za njihove strasti, ko neće priznati da oni ništa drugo nisu nego ljudi, i to slabi ljudi, i ko neće biti u nedoumici da li da se više čudi onima koji ranjavaju ili onima koji su ranjeni?

Ili videvši kako Ares i Afrodita čine preljubu, i kako ih Hefest oboje lukavo hvata u zamku, i kako druge takozvane bogove poziva da vide njihovu preljubu, i kako ovi dolaze i posmatraju ovu njihovu pohotu, ko ih neće ismejati i osuditi njihovu niskost? Ili ko se neće nasmejati videvši Iraklisovo bezumlje i blud sa Omfalom, učinjen u pijanstvu? Nema ni potrebe da se trudimo da osuđujemo njihova požudna dela i njihove protivprirodne ljubavi, niti da osuđujemo njihov običaj da od zlata, srebra, bronze, železa, kamena ili drveta grade sebi bogove, jer ove stvari same po sebi izazivaju odbojnost i same po sebi predstavljaju jasan znamen zablude; čak bi zbog ovoga svako požalio one koji su ovim stvarima obmanuti. Jer, iako se gnušaju toga da se njihove žene podaju bludu, ne stide se da učitelje bluda smatraju bogovima; pa iako oni sami ne opšte telesno sa svojim sestrama, klanjaju se onima koji to čine; te iako prihvataju da je pederastija nešto rđavo, ipak kao bogove poštuju one koji su i zbog ovoga optuženi. Ono što zakoni ni ljudima ne dopuštaju, to ovi svojim takozvanim bogovima pripisuju a da pri tom ni pocrveneli nisu.

13. Zatim, klanjajući se kamenju i drvima, ne vide da ista takva nogama gaze i na vatru stavljaju, a njihove komade nazivaju bogovima. Ono što su maločas koristili, tome sada, zbog svoga bezumlja, daju oblik i poštuju ga; a ne vide, niti uopšte o tome misle, da se ne klanjaju bogovima, nego veštini onoga ko ih je izvajao. Jer, dok je kamen još uvek neistesan i dok su sirovine neobraćene, oni gaze po njima i koriste ih za svoje mnogovrsne potrebe, pa čak i za one najnepriličnije; no, čim umetnik na njih prenese skladnost svoga umeća i izobrazi na njima obličje muškarca ili žene, tada ovi, diveći se umetniku, klanjaju se njegovim rukotvorinama kao bogovima, iako su ih za određenu svotu kupili od njega. Često biva da se i sam umetnik, kao da je zaboravio da ih je on načinio, moli delima svojih ruku, pa one stvari koje je do maločas prekrajao i presecao, posle izrade naziva bogovima. Prema tome, ako su ove stvari dostojne divljenja, onda bi trebalo da ti ljudi poštuju veštinu umetnikovu, a ne da, umesto njihovom tvorcu, daju prednost tvorevini. Jer, nije materijal ukrasio i obogotvorio umetnost, nego je umetnost ukrasila i obogotvorila materijal.

Bilo bi, dakle, mnogo ispravnije da se oni klanjaju umetniku nego što se klanjaju onome što je on načinio, jer on je postojao i pre bogova koji su njegovom umetnošću stvoreni, ali i zbog toga što su oni stvoreni onako kako je on poželeo. Pošto su, dakle, zanemarili ono što je pravedno i pošto su prezreli nauku i umetnost, sad se klanjaju onome što je naukom i umetnošću nastalo; pa iako je tvorac kipova smrtan, oni njegova dela poštuju kao da su besmrtna; a to su predmeti koji, ako se neko svakodnevno o njima ne stara, neizbežno tokom vremena propadaJU JeR SU takve prirode. I kako da ih čovek onda ne sažaljeva kada se oni, iako sami mogu da vide, klanjaju onima koji ne mogu videti; iako mogu da čuju, upućuju molitve onima u kojih nema sluha; iako su ljudi, te po svojoj prirodi imaju dušu i razum, nazivaju bogovima one koji ne samo da nikako nisu pokretni, nego u njih nikakvog života nema; i čudesno je to da njima koje sami čuvaju i poseduju ih, služe kao da su im oni gospodari. I nemoj da misliš da ovo što protiv njih govorim nema osnove i da je laž. Jer, istina o njima dostupna je svačijem pogledu, i oni koji hoće, lako je mogu videti.

14. O njima postoji i uzvišenije svedočanstvo, i to od strane božanskog Pisma, koje unapred poučava i kaže: Idoli su njihovi srebro i zlato, delo ruku čovečijih. Usta imaju, a ne govope; oči imaju, a ne vide; uši imaju, a ne čuju; nozdrve imaju a ne mirišu; ruke imaju, a ne hvataju; noge imaju, a ne hode; i ne puštaju glasa iz grla svojega. Takvi su i oni koji ih grade[14]. Ni proroci nisu bez prekora prema njima, nego ih razobličavaju rečima Duha: Ko gradi boga i lije lik, nije ni na kakvu korist. Gle, cvu će se drugovi njegovi posramiti, i umetnici više od drugih ljudi; neka se skupe cvu i stanu, biće ih strah i posramiće se cvu. Kovač kleštima radi na živom ugljevlju, i kuje čekićem, i radi snagom cvoje ruke, gladuje, te iznemogne, i ne pije vode, te sustane. Drvodelja rasteže vrvcu i beleži crvenilom, teše i zaokružuje, i načinja kao lik čovečiji, kao lepa čoveka, da stoji u kući. Seče sebi kedre, i uzima česvinu i hrast. ili što je najčvršće među drvljem šumskim; sadi jasen, i od dažda raste. I biva čoveku za oganj, i uzme ga, te se greje; upali ga, te peče hleb; i još gradi od njega boga i klanja mu se; gradi od njega lik rezan, i pada na kolena pred njim. Polovinu loži na oganj, uz polovinu jede meso ispekavši pečenje, i biva sit, i greje se i govori: Aha, ogrejah se, vudeh oganj. A od ostatka gradi boga, rezan lik cvoj, pada pred njim na kolena i klanja se, i moli mu se i govori: Izbavi me, jer si ti bog moj. Ne znaju, niti razumeju, jer su im oči zaslepljene da ne vide, i srca, da ne razumeju. Niti uzimaju na um, nema znanja ni razuma da bi koji rekao: Polovinu ovoga spalih na oganj, i na uglju od njega ispekoh hleb, ispekoh meso i jedoh; i od ostatka eda li ću načiniti gad, i panju drvenom hoću li se klanjati? Takav se hrani pepelom, prevareno srce zavodi ga da ne može izbaviti duše cvoje, niti reći: Nije li laž što mi je u desnici?[15]

Pa kako onda da svi ne smatraju bezbožnima one koje je i božansko Pismo nazvalo nepobožnima? Ili kako da ne budu zlehudi oni koji su jasno pokazali da se, umesto istini, klanjaju neživim stvarima? I kakvu nadu mogu imati oni koji su svoje poverenje poklonili beslovesnim i nepokretnim stvarima, koje poštuju umesto istinitoga Boga?

15. No, kamo sreće da je umetnik načinio njihove bogove bez obličja, pa da ovi nemaju očiti dokaz svoje neosetljivosti! Jer, mogli bi da pridobiju mišljenje onih u kojih je vera neiskvarena, te da ustvrde kako idoli osećaju, kada u njih organi čula, odnosno oči, nos, uši, ruke i usta, ne bi bili nepokretni i nemoćni, zbog čega se i ne mogu koristiti za opažanje onoga što je čuvstveno. A ovako, iako ih imaju, ipak ih nemaju, te iako stoje, ipak ne stoje, a iako sede, ipak ne sede. Jer, ne obavljaju ulogu čula, već čine ono što je njihov sazdatelj poželeo; te tako ostaju nepokretni, nemajući ničega božanskog, potpuno beživotni, vidljivo postojeći zahvaljujući jedino ljudskom umeću. Pa kamo sreće da su glasnici i vračevi, odnosno pesnici i pisci, ovih nadribogova pisali samo to da su oni bogovi, a da nisu zapisivali i sva njihova dela, koja govore o njihovoj bezbožnosti i sramnom načinu njihovog života! Jer, oni su u stanju da samo imenom Božanstva prigrabe sebi istinu, ili čak da mnoge odvrate od istine. No sada, pričajući o ljubavima i razvratu Zevsa, o pederastiji ostalih bogova, o spremnosti ženskih božanstava na uživanje, i govoreći o njihovim strahovima i kukavičluku i ostalim zlima, oni ne prekorevaju koga drugog nego same sebe, jer na taj način ne samo da ne pripovedaju o bogovima, nego ni o čestitim ljudima; jer stvaraju mitove o onima koji su besramni i koji su daleko od svakoga dobra.

16. Ali, možda će ovi bezbožnici, da bi se zbog toga opravdali, pribeći načinu pesnika, tvrdeći kako je pesnicima svojstveno da stvaraju ono čega nema i da, radi zadovoljstva slušalaca, izmišljaju mitove; te će reći da su zbog toga stvorili i ove mitove o bogovima. No, ovo njihovo opravdanje će se pokazati uzaludnijim od svih mišljenja koja oni o ovome imaju i koja izlažu. Jer, ako sve ono što kod pesnika postoji, predstavlja izmišljotine i laži, tada će lažno biti i ime Zevsa, Krona, Here, Aresa i ostalih bogova. No možda su, kao što oni vele, i ta imena izmišljena, te nema nikakvoga Zevsa, ni Krona, ni Aresa; a pesnici ih opisuju kao postojeće da bi tako slušaoce obmanuli. Ali, pošto pesnici stvaraju bogove kojih nema, kako im se onda klanjaju kao da su stvarni? Ili će, opet, možda reći da ne izumevaju imena, nego da izmišljaju samo dela koja uz njih vezuju. Ali, ni to nije ništa manje pouzdano da bi ga koristili kao opravdanje. Jer, ako su oni dela izmislili, svakako su izmislili i imena onih o kojima ta dela govore. Ili ako istinito o imenima govore, sigurno će govoriti istinu i o njihovim delima.

Uostalom, oni koji stvaraju mitove o tome da su oni bogovi, uistinu znaju i šta je to što bogovi treba da čine, te bogovima nikada neće pripisati čovečanska svojstva; kao što ni svojstvo vatre niko neće pripisati vodi, jer ovo prvo žari, a ovo drugo je, naprotiv, hladne suštine. Jer, ako su neka dela dostojna bogova, tada su bogovi i oni koji su ta dela izvršili; a ako su razvrat i sva ona nedela koja smo ranije pomenuli, svojstveni ljudima, i to nevaljalim ljudima, tada su ljudi, a ne bogovi, ti koji su ta nedela počinili. Jer, i dela moraju odgovarati prirodama, kako bi kroz delanje bio posvedočen onaj ko ih čini i kako bi se po prirodi moglo poznati delo. Kao što neko, razgovarajući o vodi i o vatri i govoreći o njihovim dejstvima, neće nikada reći da voda žari, a da vatra hladi; niti bi iko, govoreći o Suncu i o zemlji, rekao da zemlja svetli, a da je Sunce posuto biljem i plodovima; a kad bi tako nešto i rekao, svaku bi ludost nadmašio. Pa tako i njihovi pisci, a naročito onaj koji je meću svim pesnicima najveći, da su Zevsa i ostale smatrali bogovima, ne bi im pripisivali dela koja pokazuju da oni nisu bogovi nego ljudi, i to, naravno, ne baš razboriti ljudi. Ili, ako su kao pesnici izmišljali, a ti ih kao takve opovrgavaš, zašto onda nisu izmišljali i o junaštvu svojih heroja, pa da umesto o junaštvu govore o slabosti, a umesto o slabosti da govore o junaštvu? Jer, kao što su govorili izmišljotine o Zevsu i o Heri, na isti način bi trebalo da izmišljaju i Ahilovu plašljivost ili da se dive Tersitovoj snazi; da optužuju Odiseja za naivnost ili da opevaju Nestorovu nerazumnost; da Diomedu i Hektoru pripisuju ženske rabote, i da pričaju bajke o Hekabinoj hrabrosti.

Sada su, međutim, sačuvali istinu kad je o ljudima reč, ali nisu se uplašili da kažu neistine kad je reč o njihovim takozvanim bogovima. Ali, možda će neko od njih reći ovo: kad je reč o razvratnim delima bogova, svakako je to laž, ali kad je reč o hvalama, odnosno kada govore da je Zevs otac bogova, da je najviši, da je na Olimpu i da caruje na nebu, tada ne lažu, nego govore istinu. No, ne samo ja, nego i svako drugi može pokazati da ove reči protiv njih samih govore, pošto će se kroz one prethodne dokaze istina opet pojaviti na njihovu štetu. Jer, ovi bogovi svojim delima pokazuju da su ljudi, a pohvalna slova pripadaju prirodi koja je iznad ljudske. Prvo i drugo ovde ne može biti u skladu: jer, niti je svojstvo nebeskih bića da čine takva dela, niti oni koji takva dela čine, mogu biti smatrani bogovima.

17. Šta nam, dakle, preostaje da mislimo nego da su hvalospevi izmišljeni i pristrasni, a da njihova dela uistinu govore protiv njih samih? Naime, istinu o sebi možeš spoznati iz sopstvenih navika. Jer, onaj ko hvali nekoga, neće osuđivati njegov život, nego će čak one koji čine gnusna dela, zbog povika na njih, preuzvisiti svojim hvalospevima kako bi takvim preterivanjem prikrio njihova bezakonja i kako bi obmanuo slušaoce. Kao kada bi neko, nameravajući da koga pohvali, a ne nalazeći nikakvog razloga za hvalu ni u njegovom životu niti u prirodi njegove duše, jer je i jedno i drugo sramno, uzdizao i njegov život i njegove osobine i pripisivao im one vrline koje su iznad njih. Tako i njihovi čudesni pesnici, posramljeni bestidnim delima onih koje su oni sami nazivali bogovima, pridavali su im natčovečanska svojstva, ne znajući da tim natčovečanskim predstavama ne mogu zaseniti njihove čovečanske rabote, nego ih čak otkrivaju, budući da njihovim čovečanskim sagrešenjima ne priliče Božije pomisli. Ja, opet, mislim da su oni protiv svoje volje govorili o njihovim strastima i o njihovim delima. Jer, oni su pokušali da ime i čast koji pripadaju samo Bogu, kao što veli Pismo,[16] daju onima koji nisu bogovi, nego smrtni ljudi; a to na šta se oni behu odvažili, bilo je strašno i bezbožno. Zbog toga su oni i protiv svoje volje bili primorani da iznesu njihove strasti kako bi ih, izložene u njihovim knjigama, svi kasniji naraštaji mogli videti i uveriti se u to da oni nisu bogovi.

18. Kakvo li, dakle, opravdanje ili kakav dokaz o tome da su oni bogovi, mogu imati oni koji su obuzeti takvim sujeverjem? Jer, iz ovoga što je ranije ukratko rečeno, pokazalo se da su oni ljudi, i to ljudi ne baš čestiti. No, možda će sve pravdati tvrdnjom, zbog koje će čak biti vrlo ponosni, da su bogovi izumeli stvari koje su korisne za ljudski život, te ih bogovima smatraju zbog toga što su bili od pomoći ljudima. Jer, kaže se da je Zevs izumeo veštinu oblikovanja, Posejdon veštinu upravljanja, Hefest kovačku veštinu, Atina tkanje; da je Apolon izumeo muziku, Artemida lov, Hera ukrašavanje, Demetra ratarstvo, a drugi bogovi sve ostale veštine, kao što pripovedaju oni koji su o njima pisali.

Ali, ova i slična znanja trebalo je da ljudi pripišu ne samo njima nego i sveopštoj čovečanskoj prirodi, koju ljudi posmatraju, te tako otkrivaju razne veštine. Jer, mnogi vele da umeće podražava prirodu. Prema tome, ako su i postojali veštaci nekih umeća kojima su se zanimali, nije potrebno da ih zbog toga smatramo bogovima, nego ljudima. Jer, umeća nisu od njih potekla, nego su oni kroz ta umeća podražavali prirodu. A pošto su ljudi, kao što smo već rekli, po svojoj prirodi sposobni da uče, onda nije nikakvo čudo što su svojim ljudskim umom pronašli razne veštine, jer su se ugledali na prirodu i razna znanja o njoj stekli. Ili ako kažu da, zbog toga što su otkrili pojedine veštine, zaslužuju da budu nazvani bogovima, onda je čas da iz istog razloga iz kojeg su oni dostojni takvog imena, bogovima nazovemo i izumitelje drugih veština. Naime, Feničani su izumeli pismo, Homer je izumeo herojsku poeziju; dijalektiku Zenon Elejac, a retoriku Koraks iz Sirakuze; pčelarstvo je izumeo Aristaj, sejanje žita Triptolem, zakone Likurg Spartanac i Solon Atinjanin; sistem gramatike i brojeva i merenja izumeo je Palamida. Drugi su, prema svedočenju onih koji su o tome pisali, čoveku objasnili neke druge stvari korisne za njegov život.

Prema tome, ako bogotvore one koji su nekim znanjima vični i ako ovi zbog toga postaju izvajani bogovi, tada će kasniji izumitelji drugih veština takođe biti smatrani bogovima; ili ako njih ne smatraju dostojnima božanske slave, nego ih shvataju kao ljude, onda u skladu sa tim ni Zevsa i Heru i ostale ne treba nazivati bogovima, već treba verovati da su i oni bili ljudi, štaviše da ni po čemu nisu bili čestiti. To se jasno može videti iz likova njihovih kipova, koji pokazuju da oni nisu bili ništa drugo do ljudi.

19. Jer, kakve im inače likove vajanjem daju, ako ne likove muškaraca i žena, pa čak i likove bića koja su od njih niža i koja su po svojoj prirodi beslovesna - kao što su likovi svakovrsnih ptica, četvoronožnih životinja, pitomih i divljih, kao i gmizavaca, koji se kreću po suvom i po moru, i uopšte po svim vrstama vode?

Jer, ljudi su, zapavši u besmisao strasti i uživanja i ne videvši ništa osim zadovoljstava i telesnih želja, usmerili ka tome što je beslovesno svoj um, te su tim beslovesnim stvarima predstavili i samo Božanstvo, u skladu sa raznovrsnošću svojih strasti, i izvajali su toliko mnoštvo bogova. Načinili su, dakle, predstave četvoronožnih životinja i gmizavaca i ptica, kao što veli tumač božanskog i istinskog blagočešća: Zaludeše u svojim umovanjima, i potamne nerazumno srce njihovo; govoreći da su mudri, poludeše, i zameniše slavu besmrtnoga Boga podobijem smrtnoga čoveka i ptica i četvoronožnih životinja i gmizavaca (...) Zato ih predade Bog u sramne strasti.[17]

Pošto je, dakle, njihova duša ogrezla u beslovesnim uživanjima, kao što već rekoh, oni dopadoše do toga da sami tvore bogove. Potom, pošto već behu pali i pošto su se okrenuli od Boga, oni ostadoše u strastima i stadoše da Boga, Oca Logosovog, predstavljaju kroz beslovesne stvari. Kad im se za to upućuju optužbe, grčki takozvani filosofi i učenjaci ne odriču da su njihovi bogovi zaista prikazani u vidu ljudi i beslovesnih životinja; a u svoju odbranu vele da to čine zato da bi se kroz te likove susretali sa Božanstvom i da bi im se Ono otkrivalo. Jer, ne mogu drugačije poznati Samog nevidljivog Boga nego kroz te kipove i službe. Oni meću njima koji su još mudriji i koji smatraju da govore dublje stvari, vele da ove likove sazdaju i izobražavaju kako bi izazvali da se kroz njih projave božanski glasnici i sile, pa da im ovi, tako javljeni, objave znanje o svemu što je Božije; još kažu da ovi likovi za ljude predstavljaju neku vrstu pisma, te ako ga ljudi čitaju, mogu poznati i pojmiti Boga, i to kroz pojavu božanskih glasnika koja se u njemu ostvaruje. To je, dakle, način na koji oni basnoslove; jer svakako ne bogoslovstvuju, daleko bilo! I ako neko podrobno ispita njihove reči, videće da ni njihovo učenje nije manje lažno od učenja drugih koje smo ranije prikazali.

20. No, možda će se pojaviti neko ko će im saopštiti istinu koja će ih osuditi. Kako se oni mogu susresti sa Bogom i kako Ga mogu poznati? Da li kroz tvari od kojih su likovi sazdani ili kroz obličje koje je u njima? Ako je to kroz tvar, kakva je onda korist od obličja; i zašto se Bog ne pokazuje kroz svaku tvar uopšte, i pre no što ona bude uobličena? Uzalud onda oni zidovima okružuju hramove i njima obuhvataju neki kamen, ili drvo, ili komad zlata, pošto je sva zemlja prepuna takvih tvari. A opet, ako obličje koje u tim tvarima počiva, postaje uzrok božanskog javljanja, kakva je onda korist od zlata i drugih tvari, i zašto se Bog onda radije ne pokazuje u samim životinjama koje su to po prirodi, čija obličja nose ovi kipovi? Jer, obrazovalo bi se bolje poimanje Boga na taj način, odnosno kada bi se On objavio kroz žive životinje, bile one slovesne ili beslovesne; i ne bi se tada očekivalo da se objavi kroz one koje su nežive i nepokretne, a koje i same po sebi bezbožnost predstavljaju. Jer, iako se oni gnušaju i preziru prave životinje, i četvoronožne i ptice i gmizavce, bilo da je to zbog njihove divljačnosti, bilo zbog njihove nečistoće, oni ipak bogotvore njihove likove izvajane u kamenu i drvetu i zlatu. Priličnije bi, međutim, bilo da poštuju prave životinje nego što se klanjaju njihovim tvarnim likovima.

Ili možda nijedno od to dvoje, ni obličje ni tvar, ne predstavlja razlog Božijeg javljanja, nego sama umetnost, budući da podražava prirodu, priziva Boga da se pojavi. Ali, ako se Božanstvo pokazuje u kipovima zbog ljudskog umeća, kakva nam je onda korist od tvari, kad je umeće samo u ljudima? Jer, ako se Bog projavljuje samo kroz umetnost i ako se zbog toga vajarska dela poštuju kao bogovi, tada bi trebalo obožavati i ljude i klanjati im se pošto su oni tvorci te umetnosti, budući da su slovesni i da poseduju umeće.

21. Što se tiče ove njihove druge i tobože dublje apologije, moglo bi se reći i ovo: ako ste ih načinili, o Jelini, ne da bi se kroz njih javio Bog, nego da bi u njima bili prisutni anđeli, zašto veći značaj pridajete kipovima kojima prizivate sile, nego samim silama koje prizivate? Jer, dok rezbarite likove da biste, kao što velite, poznali Boga, vi tim kipovima ukazujete poštovanje koje Bogu pripada i pridajete im božanska imena, a time činite delo koje nije pobožno. Tako, iako ispovedate da Božija sila prevazilazi ništavnost kipova, te se zbog toga ne usuđujete da kroz njih prizivate Boga, nego samo sile koje su od Njega slabije, ipak ste, ne mareći za to, kamenju i drvima dali ime Onoga čijega ste se prisustva strašili. I nazivate ih bogovima i klanjate im se, umesto da ih nazivate kamenjem i ljudskim umećem. Pa i da vam, kao što lažno govorite, oni koriste kao slike kroz koje možete videti Boga, nije pravedno da predstave poštujete više nego Onoga Koji je izobražen. Jer, ako neko napiše ime carevo, te napisanu reč poštuje više nego samoga cara, taj neće biti bezbedan. No, takav čovek će dopasti smrti, a ta pisana reč će pisateljevim umećem biti načinjena. Tako i vi, ako imate zdravoga razuma, toliko uzvišena svojstva Božanstva nećete spuštati do tvari, niti ćete kip poštovati više nego čoveka koji je kip načinio. I uopšte, ako slike predstavljaju projavu Božiju, te zbog toga, budući da predstavljaju Boga, zaslužuju da budu obožavane, tada bi mnogo pre trebalo obožavati onoga koji ih je izvajao i naslikao, odnosno opet umetnika, koji je svakako od njih snažniji i po svemu božanstveniji; jer, on je njih po svojoj volji istesao i izobrazio. Ako su, dakle, slike dostojne divljenja, mnogo više divljenja zaslužuje onaj ko ih je naslikao, i zbog svoga umeća i zbog svoga znanja.

Prema tome, ako zbog toga i ne zaslužuju da budu smatrani bogovima, ipak će ih neko zapitati o bezumlju idola, želeći da od njih sazna zašto je ovima dato takvo obličje.

22. Jer, ako je Božanstvo tako predstavljeno zato što je čovekoobrazno, zašto ga onda izobražavaju i u obličju beslovesnih životinja? A opet, ako je i jedno i drugo tačno, i ako su zamišljali da je Bog sačinjen iz oba obličja, odnosno da poseduje lik i slovesnih ljudi i beslovesnih životinja, zašto onda razdeljuju to što je spojeno i zašto kipove ljudi razdvajaju od kipova životinja, a ne predstavljaju ga uvek u oba obličja, kao što su to mitska stvorenja Scila i Haribda, ili Hipokentaur, ili pak psoglavi Anubis iz Egipta? Jer, ili je trebalo samo njih predstaviti u oba obličja, ili, pošto imaju jedno obličje, ne pridodavati im i drugo. No, ako je njihov lik muški, zašto im onda pripisuju ženske osobine? Ako su ženskoga lika, zašto ih onda prikazuju kao muškarce, lažući na njihovu štetu? A opet, ako imaju u sebi oba obličja, ne bi ih trebalo razdvajati, nego da ostanu sjedinjeni i da budu kao takozvani hermafroditi, da bi tako njihovo praznoverje gledaocima dalo povoda ne samo za nepobožnost i ogovaranje, nego i za podsmeh. I uopšte, ako Božanstvo shvataju u telesnom obličju, te zamišljaju i stomak, i ruke, i noge, i vrat, i bedra, i ostale delove čovečijeg tela neophodne za razmnožavanje, pogledaj do kolike je hule i bezbožnosti pao njihov um, kada sve ovo mogu pripisivati Božanstvu. Jer, svakako da iza toga sledi zaključak da Ono podleže i svemu ostalom što je u vezi sa telom, tako da može biti odsečeno i rastavljeno i u potpunosti uništeno. No, takve i slične stvari nisu svojstvene Bogu, nego pripadaju zemaljskim telesima. Jer, Bog je bestelesan, nepropadljiv i besmrtan, i nema nikakve potrebe za nekim drugim. Ovi kipovi su propadljivi, nose obličje telesa i neophodno ih je održavati, kao što je ranije već rečeno. Naime, mnogo puta vidimo kako oveštale kipove obnavljaju i kako iznova podižu one kipove koje je vreme, ili kiša, ili neka od životinja zemaljskih potpuno razorila.

Mogao bi ih, dakle, zbog njihovog bezumlja svako optužiti za sledeće: zato što bogovima nazivaju one koje su sami sazdali; zato što traže spasenje od onih koje i sami svojim umećima održavaju da ne propadnu; zato što zadovoljenje svojih potreba traže od onih za koje znaju da i sami zavise od njihovog staranja; zato što im nije mrsko da gospodarima neba i cele zemlje nazovu one koje su u malene kućerke zatvorili.

23. O njihovoj bezbožnosti može se saznati ne samo iz ovoga, već i po tome što njihovo poštovanje idola nije usaglašeno. Jer, ako idoli jesu bogovi, kao što oni o njima govore i mudruju, kome od njih čovek da pritekne i koje od njih da smatra važnijima, kako bi ili bio siguran da se klanja Bogu, ili da, kao što vele, ne sumnja da u njima poznaje Božanstvo? Jer, ne prihvataju svi narodi iste bogove, nego koliko je mnoštva naroda, toliko je bogova stvoreno. No, ponekad se dešava da i žitelji jedne zemlje i jednoga grada budu nesložni u svom sujeverju o idolima. Naime, Feničani ne priznaju one bogove koje poštuju Egipćani, niti se Egipćani klanjaju istim idolima kojima i Feničani. Skiti ne prihvataju bogove Persijanaca, a Persijanci, opet, ne prihvataju bogove Sirijaca. Pelazgi optužuju bogove Trakije, a Tračani ne priznaju bogove Tivejaca. Indijci se zbog idola protive Arapima, a Arapi se protive Etiopljanima, a Etiopljani se, opet, protive njima. Sirijci ne poštuju kipove Kilikijaca, dok narod Kapadokijaca ima drugačije bogove od njih; Vitinijci su, opet, sebi stvorili druge bogove, a Jermeni druge. Ali, kakva je korist od mnogih primera? Oni koji na kopnu žive, klanjaju se drugačijim bogovima od onih koji žive na ostrvima. I uopšte, nijedan grad ili selo ne prihvata bogove svojih suseda nego poštuje samo svoje, smatrajući da samo oni jesu bogovi. O gnusobi koja se u Egiptu zbiva, ne treba ni reči trošiti, jer svako može videti kako gradovi imaju suprotne i uzajamno sukobljene vere, a susedi se uvek staraju da poštuju ono što je suprotno njihovim bližnjima. Te tako, jedni su se krokodilu klanjali kao bogu, dok su ga njihovi susedi smatrali rugobom; i lava su neki poštovali kao boga, a njihovi susedi ne samo da ga nisu poštovali, nego su ga čak ubijali kao zver ako bi ga negde našli. Tako su i ribu jedni uzdizali do božanstva, a drugi koristili za hranu. Otuda, dakle, kod njih i ratovi, i nemiri, i svakakvi povodi za ubistva i uživanja u svakovrsnim strastima. A po onome što vele oni koji o tome pišu, čudesno je to da Pelazgi, iako su od Egipćana naučili imena bogova, sami ne priznaju egipatske bogove, već poštuju drugačije bogove od njih. Sasvim je različito mišljenje i verovanje onih naroda koji su se zaludeli idolima, pa kod svakog možeš naći druge bogove.

No, zaslužili su to što im se dešava. Jer, otpavši od poznanja jednoga Boga, dospeli su do toga da slave mnoge i razne bogove; i pošto su se okrenuli od Hrista, istinitog Logosa Očevog i Spasitelja svih, prirodno je da njihov um luta između mnogih bogova. Pa kao što oni koji se odreknu sunca i koji se nalaze u mračnim mestima, tumaraju po mnogim bespućima i ćorsokacima, ne videći one koji mimo njih prolaze, a zamišljajući da su okruženi onim čega nema, te iako gledaju, ne vide - isto se zbiva i sa onima koji se odreknu Boga i kojima se duša zbog toga pomrači, jer njihov um luta i oni kao pijani i kao slepci zamišljaju pred sobom ono što ne postoji.

24. To nije neznatan znamen njihove istinske bezbožnosti. Jer, kad u nekom gradu ili nekoj državi postoje razni i mnogi bogovi, pa jedan čovek sruši boga nekog drugog čoveka, tada svi stanu jedni drugima uništavati bogove. A opet, ono što jedni poštuju kao svoje božanstvo, to drugi kao prinos i kao žrtvu predaju svojim takozvanim bogovima. I obratno: što su za jedne žrtve, to su za druge bogovi. Egipćani poštuju bika Apisa, koji je junac, a drugi ih prinose Zevsu na žrtvu. Jer, iako ne žrtvuju baš te životinje koje su ovi načinili božanstvima, smatra se kao da njih prinose time što žrtvuju one životinje koje su njima slične. Libijci imaju ovcu za boga, koga nazivaju Amonom; a nju, opet, mnogi prinose na žrtvu. Indijci poštuju Dionisa i simvolički ga nazivaju vinom, koje drugi kao žrtvu izlivaju.

Neki narodi reke i izvore proglašavaju za bogove, a Egipćani poštuju vodu više od svega drugog; pa ipak, neki od njih, čak i sami Egipćani koji je obožavaju, svoje i tuđe prljavštine peru vodom, a ono što nakon toga ostane, sa gađenjem bacaju. Skoro svi idoli kojima se Egipćani klanjaju, predstavljaju žrtvu koju drugi prinose svojim bogovima; otuda im se svi rugaju jer obožavaju ono što nisu bogovi, a što drugi, pa i oni sami, smatraju bezvrednim i što prinose na žrtvu.

25. Neki su, opet, već dospeli do tolikog beščašća i bezumlja da su čak i ljude, koji su istoga obličja i obraza kao i oni sami, komadali i prinosili na žrtvu svojim lažnim bogovima. Ne vide, zlosrećnici, da te zaklane žrtve predstavljaju praobraze tih stvorenih bogova kojima se oni klanjaju i kojima ljude na žrtvu prinose. Ono što žrtvuju, bezmalo nalikuje onome koji žrtvu prima, ili bolje reći, ono što je više, prinosi se na žrtvu onome što je niže. Jer, živa bića prinose neživim stvarima, i slovesna bića prinose onome što je nepokretno. Tako, Skiti, koji se nazivaju Tavrijcima, svojoj boginji, takozvanoj Devici, žrtvuju brodolomce i sve Grke koje uspeju da uhvate, te na taj način čine veliki zločin prema istorodnim bićima i pokazuju svu surovost svojih bogova; naime, one koje je Promisao spasao od mora i izbavio od opasnosti, te iste ljude oni čereče, i tako i sami postupaju protiv Promisla, jer svojom zverskom dušom poništavaju njegovo dobročinstvo. Drugi, opet, kad se kao pobednici vrate iz bitke, odmah svoje zarobljenike svrstaju u skupine po sto, te iz svake stotine uzimaju po jednoga, pa koliko ih god bude uzetih, sve ih prinesu Aresu na žrtvu.

Ne čine tako gnusne stvari samo Skiti, koji su po prirodi divljačni kao i svi varvari, nego je takva drama svojstvena zlobi idola i demona. Jer, i Egipćani su nekada prinosili Heri takve žrtve; a Feničani i Krićani su, da bi umilostivili Krona, prinosili decu na žrtvu. I Rimljani su nekada iskazivali poštovanje prema takozvanom Latiarisu Zevsu prinoseći mu ljude na žrtvu; i uopšte, neko na ovaj, neko na onaj način, ali su uglavnom svi skrnavili i bili oskrnavljeni. Naime, sami sebe su skrnavili čineći ubistva, a svoje hramove su skrnavili dimom od tih žrtava.

Zbog svega toga je, dakle, toliko zala dospelo na ljude; jer, videvši da demoni uživaju u tome, oni sami smesta počeše da istim takvim pregrešenjima podražavaju svoje bogove, smatrajući naročitim dostignućem to što se ugledaju na ono što je, po njihovom mišljenju, uzvišenije. Zbog toga su ljudi i dospeli do čovekoubistva i do čedomorstva i do svake druge izopačenosti. Skoro svaki grad je prepun svakovrsne posuvraćenosti, jer se ljudi u njima ugledaju na svoje bogove; i nema ni jednoga meću idolopoklonicima koji je celomudren, osim onoga koji o izopačenosti svedoči.

26. U staro vreme, pred idolopokloničkim hramovima sedele su žene da bi tamošnjim bogovima prinosile zaradu od svoje telesne požude, smatrajući da će bludom umilostiviti svoga boga i da će takvim delima steći njegovu naklonost. Pa i neki muževi, odričući se vlastite prirode i ne želeći više da budu muškarci, podražavali su žensku prirodu, te su na taj način ugađali materi njihovih takozvanih bogova. I svi zajedno življahu najgnusnijim životom, nadmećući se u tome ko će bezočnije postupati. Kao što kaže Pavle, sveti služitelj Hristov: Jer, i žene njihove pretvoriše prirodno upotrebljavanje u protivprirodno; a isto tako i muškarci, ostavivši prirodno upotrebljavanje žena, raspališe se željom cvojom jedan na drugoga, muškarci sa muškarcima čineći sram.[18] Čineći te i takve stvari, oni priznaju i pokazuju da i njihovi takozvani bogovi takav život provode. Jer, od Zevsa su se naučili pederastiji i preljubi, od Afrodite bludničenju, od Ree pohoti, od Aresa ubistvima, i od drugih su se naučili sličnim stvarima koje i zakoni kažnjavaju, ali i kojih se svaki celomudren čovek kloni. Prema tome, vredi li još uvek smatrati bogovima one koji tako čine, i ne smatrati ih, zbog takvog izopačenog ponašanja, bezumnijim od beslovesnih životinja? Pa zar zaslužuju da se ljudima smatraju oni koji njih poštuju, i zar ih ne treba oplakivati zato što su bezumniji od beslovesnih životinja i beživotniji od neživih stvari? Jer, da su se obazirali na um svoje duše, ne bi se svi toliko strmoglavili niti bi se odrekli Boga, Oca Hristovog.

27. Ali, kada oni koji su odani tim stvarima i koji su u strahu pred tvorevinom, budu posramljeni nekim prekorom protiv tih gnusnih idola, možda ni sami neće poreći da te gnusobe svako može vrlo lako prozreti i opovrgnuti. No, smatraće da je nepokolebivo njihovo verovanje i da je bespogovorno njihovo poštovanje prema svetu i prema delovima sveta. I gordiće se kako oni, tobože, ne poštuju i ne obožavaju naprosto kamenje, i drva, i kipove ljudi, i beslovesnih ptica, i gmazova, i četvoronožnih životinja, nego da poštuju Sunce i Mesec i sav svet koji je na nebesima, i zemlju, i sve vode. I reći će kako niko ne može dokazati da i oni nisu po svojoj prirodi bogovi, jer svakome je, tobože, jasno da oni nisu ni beživotni ni beslovesni, nego da svojom prirodom nadilaze čoveka po tome što neki prebivaju na nebesima, a neki na zemlji. Trebalo bi, dakle, i njih da razmotrimo i ispitamo. Jer, svakako će razum i u njima pronaći istinski dokaz protiv njih samih.

No, pre no što sve sagledamo i pre no što započnemo sa razlaganjem, dovoljno je da sama priroda zavapi ka njima i da ukaže na Boga, svoga Tvorca i Sazdatelja; na Njega, Koji caruje i nad njom i nad svekolikom vaseljenom; na Oca Gospoda našega Isusa Hrista, od Koga su se okrenuli oni koji sebe mudrima smatraju i koji poštuju i obožavaju prirodu koju je On stvorio, iako se i ona sama klanja Njemu i kao Gospoda prihvata Njega, Koga se oni odriču. Jer, tako he uzajamna upotreba pojedinih delova tvorevine ućutkati one ljude koji otvorenih usta stoje pred njima, smatrajući ih bogovima. Bespogovorna potčinjenost tvorevine Bogu otkriva i pokazuje da je Otac Logosa Gospod i Tvorac svih bića, kao što veli i božanski zakon. Nebesa kazuju slavu Božiju, i dela ruku njegovih oglašava svod nebeski.[19] Istinitost ovoga nije skrivena, nego je jasno mogu videti oni kod kojih duhovni vid nije sasvim osakaćen.

Jer, ako neko pojedinačno uzme delove tvorevine i ako posebno zamisli svaki od njih, odnosno zasebno Sunce i Mesec, i zemlju i vazduh, i ako iz uzajamnog jedinstva izdvoji toplu i hladnu, i suvu i tečnu tvar, te svaku od njih ponaosob ispita, videće da nijedna od njih nije sama sebi dovoljna, nego da svaka ima potrebe za drugim, i da postoje kroz uzajamnu podršku. Jer, Sunce je obuhvaćeno svekolikim nebom i obrće se zajedno sa njim, i nikako ne bi moglo postojati bez njegovog kruženja; a Mesec i ostale zvezde svedoče o pomoći koju im pruža Sunce. Čini se, opet, da zemlja ne daje plodova bez kiše, a kiša se bez pomoći oblaka ne bi spustila na zemlju; ali, ni oblaci se bez vazduha nikada ne bi pojavili ni sabrali. Ni vazduh se ne zagreva sam od sebe, nego od etera, niti se blista sam od sebe, nego ga Sunce obasjava. I nikada se izvori i potoci ne bi obrazovali bez zemlje; a zemlja nije utvrđena sama od sebe, nego je sazdana na vodenoj tvari, i obuhvaćena je središtem vaseljene i povezana je sa njim. More i veliki okean koji sa spoljne strane zapljuskuje celokupnu zemlju, kreću se pod pritiskom vetra i upravljaju se tamo kuda ih njegova silina potiskuje. Ni sami vetrovi, kako vele oni koji se time zanimaju, ne duvaju sami od sebe, nego nastaju tako što eter svojom toplotom i vrelinom utiče na vazduh, te otuda duvaju u svim pravcima. Kad su u pitanju četiri elementa od kojih je sazdana priroda svih tela, mislim na toplo i hladno, na suvo i na vlažno suštastvo, ko je toliko izopačenog uma da ne zna da oni postoje uzajamno sjedinjeni? A ako se desi da se razdvoje i da svaki postoji za sebe, tada svaki poništava onoga drugoga, i preovladava meću njima onaj element koji je količinom pretežniji. Jer, kad je više hladnoće, ona uništava toplotu; a hladnoću, opet, odgoni sila toplote; ono što je suvo biva navlaženo tečnošću, a tečnost se suši sjedinjujući se sa onim što je suvo.

28. Pa kako onda oni mogu biti bogovi, kad im je potrebna pomoć od drugih? Ili kako možemo tražiti nešto od njih, kad i oni sami od drugih zahtevaju ono što je njima potrebno? Jer, ako se za Boga veli da nema potrebe ni za čim, nego da je samodovoljan i Sam po Sebi potpun, da je sve u Njemu sadržano, te da On svim bićima daje ono što im je potrebno, kako onda Sunce i Mesec i drugi delovi tvorevine, koji nisu takvi, nego su nepotpuni i potrebuju pomoć jedni drugih, zaslužuju da budu nazvani bogovima?

No, možda će i oni priznati da i ovi delovi tvorevine, kad se razdvoje i kad se uzmu ponaosob, postaju nepotpuni, jer je dokaz za to svakome vidljiv; ali, reći će da Bog predstavlja celinu, jer kad se svi ovi delovi sjedine, oni sačinjavaju jedno veliko telo. Kad se obrazuje celina, tada ovi delovi nemaju više potrebe za nečim spolja; jer, celina je sama po sebi dostatna i dovoljna za sve, reći će tobožnji mudraci, da bi i sa te strane bili prekoreni. Ove reči, koje ću sada govoriti, pokazaće, ne manje nego prethodne nego čak i više, da njihova nepobožnost dolazi od velike neukosti. Jer, ako pojedinačni delovi, kad stupe u zajednicu, upotpunjuju celinu, i ako se celina sastoji iz pojedinačnih delova, tada je celina sačinjena iz delova, a svaki od njih predstavlja deo celine. Ali, to je vrlo daleko od svakoga pojma o Bogu. Jer, Bog je jedinstvena celina, koja nije u delovima, i nije sastavljen iz različitih stvari, nego je On tvorac svakoga sastava. Pogledaj, dakle, kakvu bezbožnost oni uvode govoreći tako o Božanstvu! Jer, ako je On iz delova sazdan, uočiće se da je Samome Sebi nesličan i da je sastavljen iz uzajamno nesličnih delova. Jer, ako je Sunce, onda nije Mesec; ako je Mesec, onda nije zemlja; a ako je zemlja, onda nije more.

Uzimajući tako jedan po jedan primer, svako će uvideti koliko je bezumna takva tvrdnja.

No, i pri samom pogledu na naše čovečansko telo, mogao bi ih svako osuditi. Jer, oko nije uho, niti je uho ruka, i stomak nisu prsa, a vrat, opet, nije noga, već svaki od ovih delova tela ima svoju posebnu ulogu; pa iako su međusobno različiti, oni sačinjavaju jedno telo, čiji delovi bivaju sjedinjeni delatnošću koju svako od njih vrši, a razjedinjeni prolaskom vremena, kad ih rastavlja priroda koja ih je i sjedinila, što je po volji Boga, Koji je tako zapovedio. Prema tome - neka nam Višnji oprosti zbog ovih reči - ako oni sastavljaju delove tvorevine u jedno telo i nazivaju ga bogom, neizbežno je da on takav bude nesličan samome sebi, kao što je i pokazano, a neizbežno je i da se deli, jer je prirodi delova svojstveno da se razdeljuje.

29. Na drugi način bi se takođe moglo pokazati njihovo bezbožništvo, ako bi se uzelo u obzir istinsko sozercanje. Jer, ako je Bog po Svojoj prirodi bestelesan i nevidljiv i nedodirljiv, kako oni onda zamišljaju Boga kao telo i kako se, sa poštovanjem koje Bogu pripada, klanjaju stvarima koje se očima mogu videti i koje se rukama mogu opipati? I opet, ako su tačne reči da je Bog silniji od svega i da Njime ništa ne upravlja, nego da On svime upravlja i gospodari, kako onda oni koji bogotvore prirodu, ne uviđaju da ona nema svojstva koja bi je učinila Bogom? Jer, kad se Sunce nalazi ispod Zemlje, Zemlja tako zaklanja svetlost da se ono ne može videti; a Sunce, blistanjem svoje svetlosti tokom dana, zaklanja Mesec. Pljusak često kvari plodove zemaljske; a vatra se gasi bujicom vode. I proleće smenjuje leto, a leto ne dopušta proleću da pređe svoje granice; njega, opet, jesen sprečava da prekorači svoje trajanje.

No, kada bi sve ove pojave bile bogovi, tada ne bi trebalo da jedno pobeđuje drugo niti da jedno zaklanja drugo, nego bi trebalo da uvek zajedno postoje i da zajednički deluju. Trebalo bi da dan i noć, Sunce i Mesec i sve mnoštvo zvezda, imaju podjednaku svetlost, da svima svetle i da sve njima bude obasjano. Trebalo bi da istovremeno i neizmenjivo postoje leto i zima, proleće i jesen. Trebalo bi more da se smeša sa izvorima, te da zajedno sa njima pruža ljudima pitku vodu; trebalo bi da istovremeno bude bez vetra i da duvaju vetrovi; trebalo bi da vatra i voda ljudima pružaju istovetnu korist. I nikad, baš nikad, ne bi trebalo da ljudi pretrpe od njih ikakvu štetu, jer su to po njihovom shvatanju bogovi, a oni ne čine ništa što je na štetu, nego sve što čine biva na korist. Ako je nemoguće da bude ovako zbog njihove međusobne suprotnosti, kako ćemo onda one stvari koje su međusobno protivne, koje se bore jedna protiv druge i koje ne mogu zajedno postojati, još uvek nazivati bogovima i ukazivati im poštovanje koje Bogu pripada? No, oni koji po svojoj prirodi nisu u saglasnosti sa sobom, kako će drugima, koji im se mole, pružiti mir i kako će biti upravitelji njihovog jednoumlja? Sasvim je jasno, dakle, a to je i ova beseda pokazala, da istinski bogovi ne mogu biti ni Sunce, ni Mesec, niti bilo koji deo tvorevine, a pogotovu ne kipovi načinjeni od kamena, zlata ili kakve druge tvari, kao ni Zevs i Apolon i drugi bogovi koje su pesnici izumeli; već neki od njih jesu delovi tvorevine, neki su nežive stvari, a neki su bili smrtni ljudi. Zbog toga njihovo poštovanje i obožavanje ne dovodi do pobožnosti, nego do bezbožništva i do svake nepobožnosti, i predstavlja dokaz golemog odstupanja od poznanja jednog i jedinog istinitog Boga, odnosno Oca Hristovog.

Dakle, kad se sve ovo tako razobličilo, i kad se pokazalo da je jelinsko idolopoklonstvo prepuno svake bezbožnosti i da je izmišljeno ne na korist nego na pogibao čovečijeg života, hajdemo sada, pošto smo ovu zabludu opovrgli, kao što smo to na početku svoje besede i obećali, da hodimo putem istine i da osmotrimo Logosa Očevog, Vladara i Tvorca svega, kako bismo kroz Njega spoznali Boga, Oca Njegovog, i kako bi Jelini uvideli koliko su se udaljili od istine.


Ovo je ejdan deo Atanasija Velikog Protiv idola preuzet sa svetosavlja.
 
Član
Učlanjen(a)
03.06.2010
Poruka
14.297
Čim se daje gomila teksta (besmislenog) onda mi je jasna "istina" PC. Na šta su vam oci trošili mozak.
 
Učlanjen(a)
21.09.2015
Poruka
1.460
Ostavi ljudsku mudrost i uzmi rec Bozju kao merilo istine.
ovo je Bozansko,a ne ljudsko, ovo ej covek koji je bio bogonadahnut i vi to prihvatate.Uzmi procitaj i vidi, ovo nije samo teoloski vec i istorijski dokument.
Čim se daje gomila teksta (besmislenog) onda mi je jasna "istina" PC. Na šta su vam oci trošili mozak.
Onda je i Biblija gomila besmislenog teksta ako je i voov jer isti izvor je kanonu i vovome.Procitajte sto vam se daje ja sam sve sve vase procitao, to je problem vi ne da ne vidite istinu vec ne zelite da je vidite, ako hocete da diskutujemo onda trteba da citate sto vam prilazem, a ako necete onda nemamo sta da diskutujemo i svi vasi naredni psotovi su nevazeci.Sveti Atanasije veliki ovde citira i Sveto pismo i ko cita to moze i da vidi.
 
VIP
Učlanjen(a)
14.07.2011
Poruka
19.107
Pre svega - komentari treba da budu sto kraci i odredzeniji, jer mucno je citati knjigu od 100 strana na jednoj stranici.

Drugo - ono sto je ljudska filozofija prozeta milionskim sadrzajem reci - nije proizvod Duha,
Isus je malo govorio - ali je govorio sustinu i istinu.
 
Učlanjen(a)
21.09.2015
Poruka
1.460
Pre svega - komentari treba da budu sto kraci i odredzeniji, jer mucno je citati knjigu od 100 strana na jednoj stranici.

Drugo - ono sto je ljudska filozofija prozeta milionskim sadrzajem reci - nije proizvod Duha,
Isus je malo govorio - ali je govorio sustinu i istinu.
isus je mnogo govorio i sam apostol Jovan to kaze da kad bi se sve napisalo sto je On ucinio da ni u sami svet ne bi mogle stati napsiane knjige.Nije ovo filosofija, ovo je cista Bozanska mudrost, citaj i videces, ja sam izneo, na vama je da li cete da slusate.
 
Natrag
Top