LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Rade Serbedzija
Zaboravi
Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži…i zaboravi.
Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…
I noći zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…
Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.
Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.
Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
“Nikada neću zaboraviti”.
Molim te zaboravi…
I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine.
Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali… imali…
Zato… Zaboravi.
Čemu sjećanja?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.
Kasno je već. dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako.
I znam da možda i boli… ali pokušaj,
Molim te, pokusaj… zaboravi!
I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži… i zaboravi.
Rastanak
Još noćas draga budi tu kraj mene ti,
U našoj sobi, sećanje nek izgori.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga
Nježnost stara govori,
To traže luku
Mojih snova brodovi.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga Don Kihot živi u meni,
Još samo noćas.
Zablude smješne i ovaj vjetar pijani,
Još samo noćas.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga tuga tužno miriše,
Još samo noćas.
Sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje,
Još samo noćas.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Sokol te nije volio.
Svu noć je padala kiša i
Drveni pod je skripao
dok sam se spremao za put.
Taksi je čekao pred vratima i
Telefon je počeo da zvoni.
Na stolu su ostale stare fotografije,
U sobi miris vina.
Još noćas draga ja gledam svijetla ovog grada,
Još noćas draga, putujemo mrak i ja,
Samo jos noćas,
Mrak i ja.
Pismo iz Londona
Dođu tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.
Zatvorim oči polako, boli me sjećanje svako,
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.
Zamišljam gradove stare, ulice, trgove, ljude…
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al’ teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvjek poneki,
Mornar Panonski.
Ponekad napišem pismo,
adresu imam u glavi,
kažu zajedno više nismo,
Drug mi, u drugoj drzavi!
A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne….
Na što je ovo izašlo, tri im matere rosne!
I tako svake noći sjetim se pjesme tvoje,
što mi vrijedi što znam,
da samo tuge postoje…
Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakše,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo… zna se…
Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvijek poneki,
Mornar Panonski.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al’ teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
Zaboravi
Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži…i zaboravi.
Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…
I noći zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…
Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.
Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.
Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
“Nikada neću zaboraviti”.
Molim te zaboravi…
I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine.
Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali… imali…
Zato… Zaboravi.
Čemu sjećanja?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.
Kasno je već. dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako.
I znam da možda i boli… ali pokušaj,
Molim te, pokusaj… zaboravi!
I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži… i zaboravi.
Rastanak
Još noćas draga budi tu kraj mene ti,
U našoj sobi, sećanje nek izgori.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga
Nježnost stara govori,
To traže luku
Mojih snova brodovi.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga Don Kihot živi u meni,
Još samo noćas.
Zablude smješne i ovaj vjetar pijani,
Još samo noćas.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga tuga tužno miriše,
Još samo noćas.
Sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje,
Još samo noćas.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Sokol te nije volio.
Svu noć je padala kiša i
Drveni pod je skripao
dok sam se spremao za put.
Taksi je čekao pred vratima i
Telefon je počeo da zvoni.
Na stolu su ostale stare fotografije,
U sobi miris vina.
Još noćas draga ja gledam svijetla ovog grada,
Još noćas draga, putujemo mrak i ja,
Samo jos noćas,
Mrak i ja.
Pismo iz Londona
Dođu tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.
Zatvorim oči polako, boli me sjećanje svako,
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.
Zamišljam gradove stare, ulice, trgove, ljude…
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al’ teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvjek poneki,
Mornar Panonski.
Ponekad napišem pismo,
adresu imam u glavi,
kažu zajedno više nismo,
Drug mi, u drugoj drzavi!
A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne….
Na što je ovo izašlo, tri im matere rosne!
I tako svake noći sjetim se pjesme tvoje,
što mi vrijedi što znam,
da samo tuge postoje…
Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakše,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo… zna se…
Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvijek poneki,
Mornar Panonski.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al’ teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
Poslednja izmena od urednika:
