Psihijatri su ludi

[Jurivaka]

E da mi je neko rek'o prije samo par dana da ću tebi da priljepim zahvalnicu pljuno bi' mu u usta.

Nikad nije kasno da se čovjek "dozove". Ima nade i za tebe!

 

[Maja78]

Psihijatrijski lijekovi izazivaju epidemiju mentalnih bolesti
​

Prevela i uredila: Ljubica Šaran
Izvor: Matrix World

Cijeli intervju Street Spirit Magazina na Engleskom pregledajte na ovoj adresi:

http://www.thestreetspirit.org/August2005/interview.htm

Izvaci iz intervja s Robertom Whitakerom
Ljudi vjeruju lijekovima sa “sumnjivim” učinkom. Koliko su naše psihološke funkcije ugrožene Prozacom i sličnim kombinacijama koje blokiraju moždane funkcije? Istraživački novinar Robert Whitaker otkriva kako golema industrija psihijatrijskih lijekova prikriva nebrojene slučajeve patnje, tjeskobe i bolesti, prouzročene najčešće prepisivanim antidepresivima i antipsihoticima. Također tvrdi da su najnoviji psihijatrijski lijekovi izravno pridonijeli zabrinjavajućoj, novoj epidemiji mentalnih bolesti.

Intervju napravio: Terry Messman za Street Spirit magazin
Istraživački novinar Robert Whitaker, autor pionirske knjige Mad in America: Bad Science, Bad Medicine, and the Enduring Mistreatement of the Mentally Ill, danas se bavi iznimno zanimljivim istraživanjem. Otkrivajući kako golema industrija psihijatrijskih lijekova ugrožava američku javnost prikrivajući nebrojene slučajeve patnje najćešće prepisivanim antidepresivima i antipsihoticima.
Whitaker otkriva goleme laži i zataškavanja koje korumpiraju proces ispitivanja lijekova koje provodi Uprava za hranu i lijekove, kao i prisvojena istraživanja s ciljem dotjerivanja rezultata ispitivanja lijekova te prikrivanja opasnih pa čak i pogubnih nuspojava poznatih lijekova kao što su Prozac, Zoloft, Paxil i Zyprexa.

​

Priča postaje još strašnija kad otkrijemo agresivne taktike kojima su te divovske farmaceutske tvrtke ušutkavale ugledne kritičare, ocrnjujući ih u medijima te kako su pomoću svog novca i moći postizale da ugledni znanstvenici i istaknuti medicinski istraživaći budu otpušteni jer su se usudili govoriti o opasnostima i rizicima od samoubojstva i prijevremene smrti prouzročene tim lijekovima.
Whitaker započinje razotkrivanjem mita o učinkovitosti tih čudotvornih lijekova za kojim vlada opća pomama – antidepresiva kao što su Prozac, Zoloft i Paxil te novih atipičnih antipsihotika kao što je Zyprexa. Njegovo istraživanje otkriva kako su u liječenju mentalnih poremećaja i depresije ti lijekovi jedva nešto djelotvorniji od placebo pripravka, unatoč silnim hvalospjevima u glavnim konvencionalnim medijima.

​

Nastavlja zapanjujućom tvrdnjom da su ti novi psihijatrijski lijekovi izravno pridonijeli zabrinjavajućoj novoj epidemiji mentalnih bolesti prouzročenih lijekovima. Lijekovi koje liječnici prepisuju za stabiliziranje mentalnih poremećaja zapravo izazivaju patološke promjene kemijskih procesa u mozgu te uzrokuju suicidnost, manično psihotične epizode, konvulzije, dijabetes, nasilje, zatajene gušterače, metaboličke bolesti i prijevremenu smrt.

Whitaker je bio iznimno cijenjen medicinski novinar u Albany Times Unionu, a povremeno je pisao za Boston Globe. Niz članaka o škodljivim psihijatrijskim istraživanjima, koje je kao koautor pisao za Boston Globe, 1988 godine su ušli u uži izbor za Pulitzerovu nagradu. Na početku istraživanja psihijatrijskih pitanja Whitaker je vjerovao u priču o napretku koje je psihijatrija propovijedala desetljećima.

Rekao je: „Čvrsto sam vjerovao u opće uvjerenje da su antipsihotici doista poboljšavali situaciju i da su izmjenjivali naš pristup shizofreniji. Ljudi su nekoć zauvijek zatvarani, a sad situacija možda nije sjajna ali je bolja. Tako je barem glasila priča o napretku.“
Priča o napretku bila je laž, što je Whitaker uskoro doznao stekavši nova saznanja na temelju svojih istraživanja mučnih psihijatrijskih postupaka poput elektrošokova, lobotomije, inzulinske kome i terapije neurolepticima. Psihijatri su javnosti tumačili da te tehnike liječe psihozu i uravnotežuju kemijske procese u mozgu.

​

Ali zajednička nit svih tih različitih terapijskih postupaka u stvari je bilo nastojanje potiskivanja „mentalnih bolesti“ namjernim oštećivanjem viših funkcija mozga. Zapanjujuća istina jest da je sama psihijatrija, iza zatvorenih vrata, te postupke nazivala „terapijama koje oštećuju mozak.“

Prva generacija antipsihotika iznjedrila je lijekovima izazvanu moždanu patologiju tako što je blokirala neurotransmiter dopamin i zapravo isključila mnoge više moždane funkcije. Štoviše, kad su se antipsihotici poput Thorazinea i Haldola pojavili na tržištu, sami su psihijatri rekli da te neuroleptike gotovo nije moguće razlučiti od „kemijske lobotomije.“
Posljednjih godina mediji su najavljivali takozvane dizajnerske lijekove poput Prozaca, Praxila i Zyprexe, koji su navodno bolji od starih tricikličkih antidepresiva i prvih antipsihotika te da izazivaju manje nuspojava.
Milijuni Amerikanaca povjerovali su u tu priču i time obogatili farmaceutske tvrtke kao što su Eli Lilly trošeći milijarde dolara godišnje na kupnju tih lijekova.

Whitakerova istraživanja tragičnih slučajeva bolesti, patnje i prijevremenih smrti prouzročene tim lijekovima otkrivaju da su milijuni potrošača zavedeni opsežnim kampanjama utemeljenim na lažima, izvrtanjima i plaćenim ispitivanjima lijekova.
Ugledni medicinski istraživači koji su nas pokušali upozoriti na opasnosti tih lijekova su ušutkani, zastrašivani i ocrnjivani. Tako je uprava za hranu i lijekove – umjesto da bude pas čuvar – postala poslušan psić goleme farmaceutske industrije „Big Pharma“.
U intervjuu za Street Spirit, Robert Whitaker govori o toj novoj epidemiji mentalnih poremećaja te o tome kako goleme farmaceutske tvrtke ostvaruju dobit od prodaje lijekova koji nas čine bolesnijima.

​

UMJETNO IZAZVANA EPIDEMIJA

Vaše novo istraživanje otkriva ogroman porast incidencije mentalnih bolesti u SADu, unatoč prividnom napretku na području nove generacije psihijatrijskih lijekova. Zašto taj porast nazivate epidemijom:
Whitaker: Čak je i psihijatar E. Fuller Torrey nedavno napisao knjigu u kojoj je rekao kako se doima da smo suočeni s epidemijom mentalnih bolesti. Kad Državni institut za mentalno zdravlje objavi podatke o incidenciji mentalnih bolesti, uviđamo porast brojeva mentalno bolesnih ljudi. Neka novija izvješća govore da je čak 20% Amerikanaca mentalno bolesno.
Stoga je moj cilj bio dvostruk. Želio sam točno ustanoviti koliko je dramatično to povećanje incidencije mentalnih bolesti, napose teških mentalnih bolesti. Porast broja ljudi koji su navodno mentalno bolesni dijelom je tek definicijski. Danas povlačimo vrlo široku, obuhvatnu granicu i tom kategorijom mentalnih bolesti obuhvaćamo svakojake ljude. Tako se za djecu koja u učionicama ne sijede dovoljno lijepo, kaže da imaju poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD), a stvorili smo i novi poremećaj nazvan socijalna anksioznost.
Dakle, ono što smo nekoć jednostavno nazivali stidljivošću ili tjeskobom u odnosu s ljudima, danas se naziva mentalnim poremećajem i u tom je slučaju navodno potreban antidepresiv poput Paxila, za poremećaj socijalne anksioznosti.
Whitaker: Upravo tako. A u slučaju ADHD-a potreban je stimulans poput Ritalina.
Time se povećava broje psihijatrijskih pacijenata, ali ne povećava li se ujedno i broj ljudi kojima goleme farmaceutske tvrtke mogu prodavati svoje psihijatrijske lijekove?

Whitaker: Nedvojbeno. Stoga je ovo čemu svjedočimo dijelom tek tvorevina šireg tržišta lijekova. Ako razmislimo o tome, ukoliko opisujemo što veći mogući krug i širimo granice mentalnih bolesti, psihijatrija može imati više pacijenata te prodavati više lijekova. Posrijedi je automatski ekonomski poticaj što šireg definiranja mentalnih bolesti, pa se tako uobičajene, neugodne emocije ili ponašanja koja se nekim ljudima možda ne sviđaju, određuju kao mentalne bolesti.
Vaše istraživanje otkriva i istinsko povećanje oboljelih od teških mentalnih poremećaja. Dakle, to se doima neočekivanim, ali je li točno da vjerujete kako je povećanje u velikoj mjeri prouzročeno pretjeranom uporabom nove generacije psihijatrijskih lijekova?

​

Whitaker: Da upravo tako. Promatrao sam više navodno teško mentalno bolesnih osoba: ljidi koji ne rade ili na određen način ne funkcioniraju zbog mentalne bolesti. Stoga sam želio kroz povijest pratiti postotak stanovništva koji se smatrao teško mentalno bolesnim.

Dakle, uviđamo da je 1903 godine jedan od svakih 500 ljudi u SAD hospitaliziran zbog mentalne bolesti. Godine 1955, na početku suvremenog doba psihijatrijskih lijekova, okvirno jedan od 300 ljudi boluje od teške mentalne bolesti. Prijeđemo li na 1987 godinu i kraj prve generacije antipsihotika vidjet ćemo da od 1955 do 1987 godine u prvom razdoblju psihijatrijskih lijekova – antipsihotika Thorazinea i Haldola te tricikličkog antidepresiva (kao što su Elavil i Anafranil) – broj osoba s teškom mentalnom bolešću povećao se četverostruko, toliko da se okvirno jedna na 75 osoba smatrala teško mentalno bolesnom.

No između 1955 i 1987 godine dogodio se zaokret na području skrbi za osobe oboljele od teških mentalnih bolesti. Godine 1955 zatvarali smo ih u bolnice. No, 1987 godine dogodila se socijalna promjena pa smo ljude smještali u prihvatilišta, staračke domove i određeni oblik društvene skrbi te smo im davali invalidnine i socijalne naknade. Godine 1987, počeli su se pojavljivati ti navodno bolji lijekovi, druga generacija psihijatrijskih lijekova poput Prozaca te drugih antidepresiva iz kategorije selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI). Nedugo potom dobivamo nove atipične antipsihotike kao što je Zyprexa (olanzipan), Clozaril i Risperdal.

​

Što se dogodilo poslije 1987. godine?
Pa incidencija teških mentalnih bolesti nastavlja rasti tako da sada od njih boluje jedan od 50 Amerikanaca. Zamislite jedan od pedeset Amerikanaca u današnje vrijeme onesposobljen je teškom mentalnom bolešću. A ta stopa i dalje raste. Broj ljudi onesposobljenih mentalnom bolešću u SAD do 1987 godine raste brzinom od 150000 ljudi godišnje. To je u posljednjih sedamnaest godina dnevno povećanje od 410 novih osoba onesposobljenih mentalnom bolešću.

To nas upućuje na logično pitanje. Ako je psihijatrija uvela navodno čudesne lijekove poput Prozaca, Zolofta i Zyprexe, zašto incidencija mentalnih bolesti dramatično raste?

Whitaker: Upravo tako. To je znanstveno pitanje. Imamo oblik skrbi u sklopu kojeg te lijekove koristimo sve šire. Navodno imao bolje lijekove koji čine temelj naše skrbi, pa bismo trebali svjedočiti smanjenju incidencije teških mentalnih bolesti. To bi bilo normalno za očekivati. Umjesto toga od 1987 godine do danas u SAD svjedočimo povećanju broja osoba oboljelih od teških mentalnih bolesti s 3,3 milijuna na 5,7 milijuna ljudi. U tom se razdoblju zapanjujuće povećao iznos koji smo potrošili na psihijatrijske lijekove. Iznos potrošen na antipsihotike i antidepresive skočio je sa 500 milijuna iz 1986 godine na 20 milijardi dolara 2004 godine. Stoga postavljamo pitanje: je li uzimanje lijekova zapravo na određen način, uzrok povećanja ljudi onesposobljenih mentalnom bolešću?

Pogledate li istraživačku literaturu, kod svih tih lijekova opažate jasan obrazac ishoda – opažate ga kod antipsihotika i stimulansa poput Ritalina koji se primjenjuje kao terapija u slučaju ADHD-a. Svi ti problemi mogu obuzdavati ciljani simptom nešto učinkovitije nego placebo pripravak, kratko vrijeme, otprilike 6 tjedana. Antidepresiv kratkoročno može bolje ublažiti simptome depresije od placebo efekta.
U svakoj klasi tih psihijatrijskih lijekova opažamo dugoročno pogoršanje ciljanog simptoma depresije, psihoze i anksioznosti, u usporedbi s pacijentima koji su primali placebo pripravke. Stoga čak i kod ciljanih simptoma opažamo veću kroničnost i intenzitet. Poveliki je postotak pacijenata kod kojih je lijek izazvao nove, još teže psihijatrijske simptome.

Novi psihijatrijski simptomi izazvani su upravo lijekovima za koje se ljude uvjeravalo da će im pomoći?

Whitaker: Točno. Najočitiji primjer su antidepresivi. Određeni postotak ljudi kojima su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina propisani zbog određenog oblika depresije pretrpjet će manični ili psihotični napad – izazvan lijekovima. To je općepoznato. Tada se ne bave depresijom već maničnim ili psihotičnim napadima. A što se događa poslije manične epizode izazvane lijekovima? Čovjek odlazi u hitnu službu i tada mu se postavlja nova dijagnoza. Pripisuje mu se bipolarni poremećaj te mu se uz antidepresiv pripisuje antipsihotik. U toj točki počinje silazna putanja prema kroničnoj onesposobljenosti.

​

LIJEKOVI NARUŠAVAJU NORMALNO FUNKCIONIRANJE

Suvremena psihijatrija tvrdi da ti psihijatrijski lijekovi ispravljaju patološke kemijske procese u mozgu. Postoje li dokazi koji potkrepljuju tvrdnju da je poremećaj kemijskih procesa u mozgu krivac za shizofreniju i depresiju?
Whitaker: To je srž stvari koju bi svi trebali shvatiti. Odgovor zapravo objašnjava misterij toga problematičnog dugoročnog učinka lijekova. Započnimo sa shizofrenijom. Pretpostavlja se da ti lijekovi djeluju putem ispravljanja neravnoteže neurotransmitera dopamina u mozgu. U teoriji, kod ljudi oboljelih od shizofrenije dopaminski sustav pretjerano je aktivan,a ti lijekovi blokiraju dopamin u mozgu i tako ispravljaju kemijsku neravnotežu. Stoga dobivate metaforu kojom ih uspoređuje s inzulinom u slučaju dijabetesa – ispravljaju anomaliju. U slučaju antidepresiva teorija je da oboljeli od depresije imaju preniske razine serotonina: lijekovi podižu razinu serotonina u mozgu i na taj način uspostavljaju ravnotežu kemijskih procesa u mozgu. Prije svega, te teorije nikada nisu proizašle iz onoga što se ljudima doista događa. Naprotiv, ustanovljeno je da antipsihotici blokiraju dopamin pa se pretpostavilo da ti ljudi imaju pretjerano aktivan dopaminski sustav. Jednako je bilo sa antidepresivima. Ustanovljeno je da antidepresivi povisuju razinu serotonina, stoga se pretpostavilo da ljudi koji boluju od depresije zacijelo imaju niske razine serotonina. Ali, željeli bismo da cijela Amerika zna i da psihijatrija prizna slijedeće: nikada nije ustanovljeno da ljudi koji boluju od shizofrenije imaju pretjerano aktivan dopaminski sustav. Nikada nije ustanovljeno da ljudi koji boluju od depresije imaju nedovoljno serotoninski sustav. Nikad nije dosljedno potvrđeno da je ijedan od tih poremećaja povezan s bilo kojim poremećajem kemijske ravnoteže u mozgu. Priča o tome da ljudi s mentalnim poremećajem imaju poznate kemijske poremećaje je – laž. To uopće nije utvrđeno. Govore to samo kako bi pomogli prodaji lijekova te promicanju biološkog predloška mentalnih bolesti.

Ali kvaka je u slijedećem. Činjenica je da znamo kako ti lijekovi narušavaju funkcioniranje kemijskih glasnika u mozgu. Istinska paradigma glasi: u ljudi sa dijagnosticiranim mentalnim poremećajima zapravo nisu prisutni poznati problemi s neurotransmiterkim sustavima, a ti lijekovi narušavaju normalno funkcioniranje neurotransmiterima.
Dakle umjesto ispravljanja kemijskih poremećaja, ti široko propisivani lijekovi narušavaju kemijske procese u mozgu i uzrokuju patološke promijene.

Whitaker: Nedvojbeno. Stephen Hyman, poznati neuroznanstbenik i bivši direktor Državnog instituta za mentalno zdravlje, 1996. godine napisao je rad o utjecaju psihijatrijskih lijekova na mozak. Napisao je da svi ti lijekovi narušavaju funkcioniranje neurotransmitera. Napominje i da mozak pod utjecajem tog lijeka izvana mijenja svoje normalne funkcije i prolazi niz kompenzacijskih prilagodbi.

​

Drugim riječima, nastoji se prilagoditi činjenici da antipsihotik onemogućuje normalno funkcioniranje dopamina. Ili u slučaju antidepresiva, nastoji se prilagoditi činjenici da vi onemogućujete normalnu ponovnu pohranu serotonina. To čini tako što se prilagođava na suprotan način. Dakle, ako vi blokirate dopamin u mozgu, mozak nastoji stvoriti više dopamina i zapravo poveća broj receptora dopamina. Stoga će osoba kojoj su propisani antipsihotici s vremenom imati abnormalno visok broj receptora dopamina u mozgu. Ako osobi date antidepresiv, koji nastoji održati previsoku razinu serotonina u mozgu, mozak čini upravo suprotno. Počinje proizvoditi manje serotonina nego inače te smanjuje broj receptora serotonina u mozgu. Stoga osoba nakon nekog vremena uzimanja antidepresiva imam abnormalno nisku razinu receptora serotonina u mozgu. Hyman je o tome zaključio slijedeće: nakon tih promjena pacijentov mozak funkcionira na način koji je „kvalitativno i kvantitativno drugačiji od normalnog stanja.“ Stoga je Stephen Hyman, bivši upravitelj Državnog instituta za mentalno zdravlje postavio paradigmu o tome kako ti lijekovi utječu na mozak, a koja otkriva da izazivaju patološko stanje.

Dakle paradoks je u tome da ne postoje dokazi koji bi potkrijepili tvrdnju suvremene psihijatrije o patološkim biokemijskim poremećajima u mozgu kao uzrocima mentalne bolesti, ali ako ljudima prepisujete te nove čudnovate lijekove, na taj način stvarate patološki poremečaj ravnoteže?

Whitaker: Da, ti lijekovi narušavaju normalne kemijske procese u mozgu. To je istinski paradoks. Istinska tragedija u tome da te lijekove prodajemo kao sredstva za uspostavljanje kemijske ravnoteže tj kao kemijsko rješenje problema, dok oni rade upravo suprotno. Usredotočujemo se na mozak u kojemu nema poznatih abnormalnih kemijskih procesa i propisujući ljudima lijekove, narušavamo te normalne kemijske procese. Evo kako Barry Jacobs, neuro znanstvenik s Princetona opisuje što se događa s osobom koja uzima SSRI antidepresiv. On Kaže: „Ti lijekovi mijenjaju razinu sinaptičkih prijenosa izvan fiziološkog raspona koji se postiže u normalnim biološkim uvjetima okoliša. Stoga bi sve promjene ponašanja i fiziološke promjene ostvarene tim uvjetima mogle primjerenije smatrati patološkim, umjesto odrazom normalne biološke uloge serotonina.

LAŽNI ČUDOTVORNI LIJEK

Prozac je jedan od SSRI antidepresiva koji se općenito smatra čudotvornim lijekom. No naše je istraživanje otkrilo da je Uprava za hranu i lijekove (FDA) primila više nepovoljnih izvješća o Prozacu nego o bilo kojem drugom lijeku. Kakve su neželjene učinke ljudi prijavljivali?

Whitaker: Prije svega, djelotvornost Prozaca i selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) koji su uslijedili uvijek je bila vrlo slaba. U svim kliničkim ispitivanjima antidepresiva oko 41% pacijenata je u kratkom razdoblju postigao poboljšanje, u odnosu na 31% pacijenata koji su primali placebo pripravak. Još samo jedno upozorenje vezano za to. Ako se u tim ispitivanjima koristi aktivan placebo pripravak – aktivan placebo pripravak uzrokuje fiziološku promjenu bez dobrobiti, kao što su suha usta – sve razlike u ishodu učinka antidepresiva i placebo pripravka gotovo nestaju.

 

[ilijaaa2013]

Niko normalan ne ide kod psihijatra :dtyste:

 

[krofnica1]

Svaki lek je otrov ako se koristi nekontrolisano.