Prepričana književna dela i njihova analiza

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Milan Begović
Pustolov pred vratima

BLJEŠKE O PISCU
Milan Begović je rođen 1876. u Vrlici. Srednju školu završio je u Splitu , studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramatolog i režiser u Hamburgu i Beču. Nakon Hamburga i Beča bio je na dužnosti ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je i kao profesor književnosti u Glumačkoj školi u Zagrebu. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je jedan od najistaknutijih dramskih pisaca. Osim drama piše pjesme, novele i romane. Sa svojom zbirkom pjesama “Boccadoro” Begović je pokazao da je njegovo shvaćanje života preusmjereno prema erotskim motivima te odnosima između muškarca i žene. To je i sam izjavio u jednom intervjuu:
“ Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mračnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vide tako jasno i izravno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upućeni jedno na drugo. Muško i žensko su vječni drugovi i vječni neprijatelji. Slikajući odnose muškarca i žene ja vjerujem da slikam temeljne odnose i oblike svoga života…”
Njegovo shvaćanje života se odražava i u ostalim djelima, a ne samo u pjesmama. Npr. u djelima kao što su “Bez trećeg”, “Dva bijela hljeba”, “Kvartet” itd. . Također se vidi i u drami “Pustolov pred vratima” gdje su opisani halucinantni snovi bolesne djevojke te njene neiživljene erotske težnje.





LICA:
U igri:
Djevojka
Sestra milosrdnica
Liječnik
U priviđenju:
Agneza (Djevojka)
Njezin muž
Jedan neprisutni i njegov leš
Gospodin sa šarenim prslukom
Plava gospođa
Kristina
Glumčeva žena
Dobro odgojeni mladić
Brutalni ljubavnik
Liza -Agnezina sobarica
Sobarica kod Rubriciusovih
Kolodvorski nosač
Dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina
Neznanac*
Profesor s velikim naočalama*
Messenger-boy*
Podvornik u wagon-litsu*
Režiser tragičnih filmova*
Najbolji prijatelj*
Upravitelj tvrtke*
Policaj*
Užigač uličnih svjetiljaka*
Apaš*
(* = Smrt)






Kratak sadržaj
Sve počinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna djevojka koja sluša fox-trott što ga sestra milosrdnica svira glasoviru. Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još slušati jer je taj ritam podsjeća na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i imala iste želje i misli.
“…Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje…”
Djevojka predosjeća da netko ima doći, pa je zamolila sestru da ne zaključava vrata da može njen Pustolov slobodno ući. Sestra je poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati.
Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te počinje sanjati o svom pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po djevojku, a ona ga dočekuje bez straha, kao da se već poznaju. Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt) no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.
“…Jednu želju možete da izrečete prije odlaska. – Moram? – Možete želju i molitvu. …”
Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa čak i nevjeru, te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da ima samo jednu noć i da će ta noć za nju biti čitav niz godina. Ali također treba da tu bude još jedna osoba koja će razbuktati atmosferu. Svi likovi trebaju biti u djevojčinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao nekog gospodina u šarenom prsluku.
“…Ali ipak fali nam glavno: tertius gaudens. – Što je to? – Pa neizbježivi “šuft”…onaj što ubire skorup u svim aferama. …”
“…Ali takvog čovjeka ne bih htjela ni sresti u životu. – Što je? Ali bez toga ne ide! Bez Jednog takvog Čovjeka ne bi vam muž imao što da oprosti. Naglo: Aha! – Što je? – Imam ga. To je nekakav “Gospodin u šarenom prsluku”. …”
Pošto su osmislili sve likove sad je mogla početi svoj nestvarni život. Svjetlost se mijenja, ponovo se čuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u drugu sliku.
U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjačima i ljudima. Neki piju, a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u šarenom prsluku, Glumčeva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još Dvi-tri gospođe i dva-tro gospodina.
Svi razgovaraju i usput se šale na račun Gospodina u šarenom kaputu koji pokušava zavesti Glumčevu ženu. Najviše mu dobacuje Profesor koji se počeo šaliti u vezi broja sendviča koje je pojeo Gospodin u šarenom prsluku.
“…Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendvića. – Ja sam brojio šesnaest. – Niste računali da ste pojeli dva najedamput. …”
Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza-sobarica te Agnezijinu mužu došapne nešto. On odlazi no brzo se vraća te zove Glumčevu ženu. Kad su se svi vratili doznaju da je Glumičin muž, gospodin Rubricius, imao nesreću u petom činu pri izvedbi Šekspira. Svi se žure u bolnicu samo u kući ostaju Agneza i Gospodin u šarenom prsluku. Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se počinje nabacivati govoreći o tome kako on ne može živjeti bez nje. No ona se brani.
“…Kroz pet godina što živite skupa bit ćeš već iscrpila sve motive? – Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova probuđena želja. …”
Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom kuća, a Agneza se baca svom mužu u naručje i zaplače. Agneza mu reče za udvaranje Gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž nije htio slušati već je cjelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi čitati no ona ga je ipak pročitala pred njim. On se malo uznemirio te počeo tvrditi kako je taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše već se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreći da uopće nije uznemirena i da je ono pismo već zaboravila, pa priđe mužu i zagrli ga.
“…Varaš se dradi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopće o tome ne vodim nikakva računa. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve zaboravljeno. Priđe k njemu i zagrli ga. …”
Treća slika započinje u Agnezinoj sobi. Čitavo jutro Agneza isčekuje hoće li stići poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao Messenger-boy (isto neznanac iz prve slike) i već joj donio deseto pismo. Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no Massenger-boy joj nije ništo htio reći jer uopće nije ni vidio svoju mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger-boy otišao Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov učestali gost Gospodin u šarenom prsluku noseći veliki buket cvijeća i malo pismo. On joj ponovo počinje laskati no ona se vješto brani.
“…Nije to nikakvo čudo. Malko svečano: Agnezo, to je volja. Neslomiva volja. – Kako čudno zvuče te jake riječi u tvojim ustima. Čovijek bi ti skoro mogao i povjerovati. …”
Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku, pošto je Kristina došla, odlazi. Agneza odmah ispriča Kristini sve o neznancu koji joj piše. Ispriča joj čak i o tome kako je zaluđena i zaljubljena u tog neznanca, te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti. Pokušala ga je pronaći pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoći da napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uviđa njenu zaluđenost te joj odlučuje pomoći. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako možda negdje i ugleda, a on će je sigurno pratiti.
“…Nađite ga! Dovedite ga. – A da nekamo otputuješ? – On mi je pisao: “ako slučajno nekamo odete, slijedit ću vas svuda. ” Kao da ga ja ionako ne bih posvuda tražila!…”
Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom prsluku svirajući i pjevajući. Time završava treća slika.
Odjednom se slika prebacuje u vagon vlaka u kojem Agneza sjedi uz prozor u spavaćici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi Podvornik (Neznanac iz prve slike). On i Agneza pričaju o njegovu životu i što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku pozove Gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to zamolio Agnezin muž.
“…Zašto me danas neprestano vrijeđaš i izazivlješ? Da sam znao da ćeš biti takva, na bih tvome mužu učinio usluge da te pratim. Toči konjak i drži čašicu u ruci. – Usluge – veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio. Nisi vjerovao svojim ušima. …”
Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on počinje pričati o tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeća dana kad je kao mlad student uvjek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te riječi jer su je podsjetili ne riječi neprisutnog. Na riječi koje je on napisao u pismu. Sad je počelo zanimat sve što govori Gospodina u šarenom prsluku. Sve što je govorio bilo je slično rječima iz pisma. Pošto nije mogla čekati počela mu je sama stavljati riječi u usta, a on je samo potvrđivao.
“…A cvijeće? Cvijeće? – U čudu: kakvo cvijeće? Ah da: stavio sam i kitu cvijeća pred majku božju. – A nisi ga prosipao po stazama oko sanatorija? – Ne razumije: Prosipao? – Da govori. Što me mučiš? – Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. – i odlučio si umrijeti ako umrem? – Da, da naravno. …”
Ona počne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda pa uvidje o čemu se radi, te odluči izvući korist iz toga. Reče joj da ih je on pisao, a ona mu u isti tren prilazi te se s tim gase svijetla.
Ujutro je vlak stigao na postaju, pa su se putnici spremali za iskrcaj. Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene osjećaje. Agneza je “poludjela”.
Zastori se ponovo dižu i počinje peta slika. Čuje se Agnezin glas i glas neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on, njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaća, smatra je ludom pa ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što čini. Počinje misliti da sanja ili nešto slično. Uskoro se vraća u sobu sa novom osobom, jednim mladićem. Taj mladić je iz njenog kraja, čak su išli zajedno u školu. On je počesto viđao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u kojem mladić svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak. Ona se već nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se. Nakon što je mladić otišao u sobu ulazi Režiser tragičnih filmova (također neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cjelo vrijeme u nekom svom svijetu filma, čak i dok priča sa Agnezom.
“…I on vas čeka? – Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke. – Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? – Jest – Više za se: To bi valjalo snimiti! – Što ste rekli? – Zar sam nešto rekao?…”
Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je on sav u svom filmu, no ne shvaća što ona točno misli s tim pa samo potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom riječi i lukavstvom. To mu i uspjeva jer je ona ionako zaluđena. Odlazi u sobu da se svuče, no u taj tren se čuje pucanj te u sobu upada leš.
“…Čim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren začuje se pred vratima u koridoru revolverski hitac. Istodobno otvore se naglo vrata i upadne iza njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tjelo nepoznatog čovjeka. …”
Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i reče joj da bi to mogao biti onaj što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se počne pitati jeli to on.
Šesta slika ponovo u stanu. U sobi pričaju Agneza i Kristina. Razgovaraju o samoubojstvu onog čovjeka i o policijskom ispitivanju. Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim džepovima osim velike svote novca i poruke:
“Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe”
dok su pričale u sobu im uđe sobarica Liza te im reče da je došao neki mladić. Taj mladić je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik. Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. u omotu su bile note koje je htio dati još onu istu veče ali je vidio pred sobom metež pa nije htio prilaziti.
Nakon što je mladić otišao u sobu ponovo ulazi Liza te reče da je neki gospodin ispred vrata te da čeka odgovor na poruku. Agneza ga odmah pozove unutra . U sobu ulazi Posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike). On i Agneza popričaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom Prijatelj odlazi. Nedugo zatim u kuću ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve ispriča. Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrči za njim.
“ Muž pođe par koraka, pa se okrene, i pođe, teturajući se, k izlazu. Ustavi se, a onda ispadne napolje. – Kristina potrći za njim, a uto pada zavjesa. ”
Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumičine žene, gospođe Rubricius. U njenom stanu su ona i Gospodin sa šarenim prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odlući da će s njim ozbiljno popričati u vazi riječi koje je rekao večer kad je umro Rubricius. Tad joj je govorio da će je uzeti za ženu ako njen muž dozna da ga je prvarila s njim ili ako joj muž umre.
“Kako za koga. Dakle : kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i zamolio da dođem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hoću kad mi obećaš da ćeš me uzeti za ženu – Pa ti si bila udana? – Da ćeš me uzeti za ženu u slučaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se od mene rastavi; drugo …”
dok su oni pričali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina. U sobu ulazi Upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (Neznanac iz prve slike). Odmah na stol polaže nacete grobnice i nadgrobnog spomenika o kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluče za dorski hram. Pri odlasku mu Upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.
“…Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da izaberemo materijal… i stvar će odmah na posao. Dok stavlja nacrte natrg u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se Gospodinu sa šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se i vi pobrinete – Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. – Upravitelj zatvara mapu: Doduše još ste mladi … tko bi u vašim godinama i mislio na smrt. …”
U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin muž noseći u ruci malu kutiju. Zamoli gospođu Rubricius da ih ostavi same te zaključa za njom sobu i baci ključ u kut sobe. Između njih dvojice nastane svađa zbog toga što je Gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja Gospodin sa šarenim prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj. Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji. Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te započnu.
“…Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si! Otrovnim noževima. – Radije nego da te taknem rukama. – Ali vjeruj mi, ti ne znaš sve – Muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino se spretnom obranom možeš spasiti. – Gospodin sa šarenim prslukom uzme nož: To je neizbježiva smrt: tvoja i moja. – Muž uzme drugi bodež: Dosta riječi. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? – Ja te čekam. Čuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa…”
Nova slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava Apaš (ponovo Neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se začuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi Užigač uličnih svjetiljki (također onaj Neznanac). Kad je došaodo svjetiljke stane i počne motati cigaru. Iza leđa mu se pojavi Agneza te se on prestraši. Kad se Agneza ispričala počne pričati sa Užigačem. On joj objasni da je ovo most s kojeg su već mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove “Madona samoubojica”.
“…Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? – Užigač brbljavo: Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna – a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i ona Madona zove “Madona samoubojica”
Užigač ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije skrivila. Bilo je vrijeme da Užigač nastavi svoj posao i ode. Agneza je ostala sama na mostu, priđe Madoni, zagrli je i zaplače moleći je.
“…Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje, onda se odluči, stavi nogu na donji dio balustrade, …”
Odjednom se pojavi Policajac (Neznanac) koji žurnim korakom krene prema mostu jer mu se učinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto Policajac nije vidio nikoga ode dalje niz ulicu.
U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela njena prisutnost, te je počne tjerati govoreći da će je baciti u vodu. Pošto joj nije puno stalo do života reče mu da ju ubije, a on je bez okljevanja gurne.
“…Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše nađe. Odlazi, inače ćeš u vodu – Što je meni stalo! – Ne viči tako, gade ženski! – Ubij me! Ubij me! – Apaš uhvati je i baci u vodu. Čuje se slab krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema čovjek od njih mira! Šćućuri se pod luk, nepomičan, a nato se smrači pozornica. …”
Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u Djevojčinoj sobi iz prve slike. Djevojka je u krevetu, a Neznanac pokraj kreveta je drži za rame. Ona sa budi sva uznemirena iz sna.
“…Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih očiju kao da joj fali zraka ili da se guši u vodi:Ha—ha—ha – Neznanac je drži za rame: Umirite se. Svršrno je. …”
Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je već dosta života.
“…Želite li ga produžiti? – Umorna sam od života –A da vam rečem: Dignite se i pođite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? – Onu istu kojom sam malo prije išla. …”
Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se pomole pa krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je čekao Neznančev konj. Kad su otišli začuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox-trotta. Upalila su se svijetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kuću ulazi doktor te skupa sa Sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.
“…Liječnik ulazeći: To zbilja nije pametno, ssestro; na večernjem zraku! – Ne može je čovjek otrgnuti odavle. Pogleda Djevojku. I zaspala je! Znate, neprestano me muči tim sviranjem. Moram po čitave sate jedno te isto… – Liječnik koji je dotle uzeo Djevojčinu ruku, iznenada prekine sestru: Mir! Pauza. – Sestra nagnuvši se nad Djevojkom: Tako joj je čelo oznojeno. – Liječnik pusti Djevojčinu ruku: Da. Smrtni znoj. ”
ZAVJESA





MIŠLJENJE O DJELU
Sad na kraju bi trebao dati svoje mišljenje (osvrt) i kritiku na djelo. Što se djela tiče, dobro je zamišljeno no djeluje suviše bajkovito (nestvarno) i pomalo podsječa na “Božićnu priču” gdje duh pokazuje život kakav je bio, kakav je sad i kakav će biti ako se ne promjeni. Djevojka je malo previše naivna i nesigurna. Ne može baš razmišljati svojom glavom i vjerujem da je u današnje vrijeme nitko ne bi volio takvu imati kraj sebe, (ja sigurno ne bi).
Uloga Neznanca (Smrti) je savršeno uklopljena, i točno pokazuje da je posvuda i da se nikad ne zna što namjerava. U djelu je prisutan u trenucima kad se nešto tragično ima desiti, što daje čitaču i gledatelju (ako je u kazalištu) neku vrstu nagovještaja. Svojim riječima on daje odgovor što se ima desiti. Npr.
“…Glumac. Glasoviti glumac Rubricius. – Ah, onaj sa kratkim vratom? Savršen kandidat za apopleksiju… – Vi ste zbilja okrutni, profesore. …”
Nedugo zatim je stigao telefonski poziv o smrti gospodina Rubriciusa.
Ostali likovi su više prolazni i javljaju se samo u njenom snu te nemaju neku veću posebnost. Možda samo tri muškarca (muž, neprisutni, gospodin sa šarenim prslukom) no oni su tu samo bili potrebni za otkrivanje njene osobnosti i vjernosti.
Da bi se sve ovo moglo još bolje dočarati trebalo bi pogledati dramu u kazalištu ili možda napraviti TV-dramu, što nije teško za izvesti jer je Milan Begović poprilično dobro opisao izglede prostora u kojem se odvija radnja.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
IVO VOJNOVIĆ:
SUTON

Bilješke o piscu:
Ivo Vojnović (1857. g. Dubrovnik – 1929. g. Beograd), po sudu svog
brata Luja, bio je intiutivan teatralni genij, nesravnjiv metteur en scene,
kojega je demon kazališta opčinio i ništa se protiv njega nije moglo.
Treba međutim dodati: taj ga je demon opčinio u tolikoj mjeri da ni
njegov dramski talent često nije mogao ništa protiv njega.
Iako Dubrovačku trilogiju Vojnović dovršava izvan Dubrovnika,
svijet te drame rodio se u doba njegova dubrovačkog boravka.
Postigavši Ekvinocijem ono što je uzalud očekivao od Psyche – zanosne
kritike i prodoran uspjeh, dakle, slavu, on je, možda i osokoljen njome,
počeo dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih
soneta. Dok je u Ekvinociju bio bio na terenu svojih ranih proza,
prenijevši čak iz Ksante u kasniju dramu viziju oluje, dotle Dubrovačka
trilogija raste na lirskoj sentimentalno-intimnoj žici njegovih stihova,
kojima, iako malobrojnima, započinje novi period hrvatske lirike.
Suton je drugi dio Dubrovačke trilogije.
Vrsta djela:
Drama jednočinka, tragedija

Mjesto radnje:
Benešina kuća (na Pustijerni) u gradu
Vrijeme radnje:
1832. godina

Motivi:
Ljubav, odricanje, obitelj, plemstvo koje propada…
Kratki sadržaj:
Gospa Mare je sama, ali se njezine kćeri uskoro vraćaju s molitve.
Razgovaraju, a zatim dolazi gospar Vaso da plati Mari za neka grla.
Uskoro dolazi Lujo, kmet kojeg voli Marina kćerka Pavle, i moli Pavlu da
pobjegne s njim, budući da se, jer je on sin kmeta a ona plemićeva kći,
ne smiju viđati. Ona teška srca odbije jer bi to potpuno uništilo njenu
ionako gotovo propalu obitelj. Nakon što Lujo ode, Pavle se rastrgana
između njega i obitelji odluči ubiti. Ipak, prije toga sve kaže majki koja joj
ne vjeruje. Pavle joj dokaže što je spremna učiniti tako da si odreže kosu.
Majka joj tada povjeruje.
Analiza glavnog lika:
Pavle
Ima 27 godina, jedna od najljepših heroina hrvatske književnosti.
Ona je jako emotivna mlada žena koja se odriče svoje ljubavi zbog
korijena svoje obitelji. Ona je vrlo ponosna, a njezin ponos ujedno
predstavlja i ponos Dubrovnika i njegovog već pomalo propadajućeg
plemstva.
Sporedni likovi:
Mara Nikšina Beneša, Made, Ore, Kata, Luco Orsatov Volzo,
Sabo Šiškov Prokulo, Lujo Lasić, Vaso, jedna kozica
Jezik i stil:
Suton je drugi dio Dubrovačke trilogije, iako se može izvoditi i kao
zasebna cjelina. To je drama jednočinka s nekoliko slika. Napisana je
na hrvatskom jeziku, dubrovačkim dijalektom. U njoj ima i dosta tuđica,
uglavnom iz talijanskog jezika. Likovi uglavnom govore dijalogom,
ali i monologom. Didaskalije su najčešće napisane iza imena lika,
pisane kurzivom. U drami ima usporedbi, metafora, kontrasta, ironije,
onomatopeja…

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
IVAN GUNDULIĆ:
SUZE SINA RAZMETNOGA

Kratki sadržaj:
Sin traži od svog oca da mu da novaca i da mu dopusti otići u svijet.
Dobrodušni otac daje sinu novaca i daje mu dopuštenje za odlazak u svijet. Sin odlazi te nalazi stan u gradu. Tamo počinje živjeti i rasipno
trošiti novac. Nakon nekog vremena sinu počinju ponestajati novci. Sin počinje uviđati svoju grešku te počinje tugovati za ocom i rodnim domom.
Nakon što je razmišljao o pojedinostima i okolnostima svoje pogreške, on je znao da će milost i oprost postići jedino pokorom i dobrim djelima.
Međutim, najprije treba učiniti presudni korak: treba se obratiti i zatražiti milost. Nakon takva razmišljanja sin se vraća kod oca i moli ga za oprost. Otac shvaća grijehe sina te mu daje oprost i nadu u popravak tj. nadu u oproštenje grijeha.

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Milan Begović
Pustolov pred vratima

BLJEŠKE O PISCU
Milan Begović je rođen 1876. u Vrlici. Srednju školu završio je u Splitu , studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramatolog i režiser u Hamburgu i Beču. Nakon Hamburga i Beča bio je na dužnosti ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je i kao profesor književnosti u Glumačkoj školi u Zagrebu. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je jedan od najistaknutijih dramskih pisaca. Osim drama piše pjesme, novele i romane. Sa svojom zbirkom pjesama “Boccadoro” Begović je pokazao da je njegovo shvaćanje života preusmjereno prema erotskim motivima te odnosima između muškarca i žene. To je i sam izjavio u jednom intervjuu:
“ Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mračnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vide tako jasno i izravno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upućeni jedno na drugo. Muško i žensko su vječni drugovi i vječni neprijatelji. Slikajući odnose muškarca i žene ja vjerujem da slikam temeljne odnose i oblike svoga života…”
Njegovo shvaćanje života se odražava i u ostalim djelima, a ne samo u pjesmama. Npr. u djelima kao što su “Bez trećeg”, “Dva bijela hljeba”, “Kvartet” itd. . Također se vidi i u drami “Pustolov pred vratima” gdje su opisani halucinantni snovi bolesne djevojke te njene neiživljene erotske težnje.
LICA:
U igri:
Djevojka
Sestra milosrdnica
Liječnik
U priviđenju:
Agneza (Djevojka)
Njezin muž
Jedan neprisutni i njegov leš
Gospodin sa šarenim prslukom
Plava gospođa
Kristina
Glumčeva žena
Dobro odgojeni mladić
Brutalni ljubavnik
Liza -Agnezina sobarica
Sobarica kod Rubriciusovih
Kolodvorski nosač
Dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina
Neznanac*
Profesor s velikim naočalama*
Messenger-boy*
Podvornik u wagon-litsu*
Režiser tragičnih filmova*
Najbolji prijatelj*
Upravitelj tvrtke*
Policaj*
Užigač uličnih svjetiljaka*
Apaš*
(* = Smrt)
Kratak sadržaj
Sve počinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna djevojka koja sluša fox-trott što ga sestra milosrdnica svira glasoviru. Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još slušati jer je taj ritam podsjeća na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i imala iste želje i misli.
“…Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje…”
Djevojka predosjeća da netko ima doći, pa je zamolila sestru da ne zaključava vrata da može njen Pustolov slobodno ući. Sestra je poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati.
Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te počinje sanjati o svom pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po djevojku, a ona ga dočekuje bez straha, kao da se već poznaju. Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt) no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.
“…Jednu želju možete da izrečete prije odlaska. – Moram? – Možete želju i molitvu. …”
Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa čak i nevjeru, te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da ima samo jednu noć i da će ta noć za nju biti čitav niz godina. Ali također treba da tu bude još jedna osoba koja će razbuktati atmosferu. Svi likovi trebaju biti u djevojčinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao nekog gospodina u šarenom prsluku.
“…Ali ipak fali nam glavno: tertius gaudens. – Što je to? – Pa neizbježivi “šuft”…onaj što ubire skorup u svim aferama. …”
“…Ali takvog čovjeka ne bih htjela ni sresti u životu. – Što je? Ali bez toga ne ide! Bez Jednog takvog Čovjeka ne bi vam muž imao što da oprosti. Naglo: Aha! – Što je? – Imam ga. To je nekakav “Gospodin u šarenom prsluku”. …”
Pošto su osmislili sve likove sad je mogla početi svoj nestvarni život. Svjetlost se mijenja, ponovo se čuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u drugu sliku.
U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjačima i ljudima. Neki piju, a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u šarenom prsluku, Glumčeva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još Dvi-tri gospođe i dva-tro gospodina.
Svi razgovaraju i usput se šale na račun Gospodina u šarenom kaputu koji pokušava zavesti Glumčevu ženu. Najviše mu dobacuje Profesor koji se počeo šaliti u vezi broja sendviča koje je pojeo Gospodin u šarenom prsluku.
“…Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendvića. – Ja sam brojio šesnaest. – Niste računali da ste pojeli dva najedamput. …”
Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza-sobarica te Agnezijinu mužu došapne nešto. On odlazi no brzo se vraća te zove Glumčevu ženu. Kad su se svi vratili doznaju da je Glumičin muž, gospodin Rubricius, imao nesreću u petom činu pri izvedbi Šekspira. Svi se žure u bolnicu samo u kući ostaju Agneza i Gospodin u šarenom prsluku. Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se počinje nabacivati govoreći o tome kako on ne može živjeti bez nje. No ona se brani.
“…Kroz pet godina što živite skupa bit ćeš već iscrpila sve motive? – Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova probuđena želja. …”
Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom kuća, a Agneza se baca svom mužu u naručje i zaplače. Agneza mu reče za udvaranje Gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž nije htio slušati već je cjelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi čitati no ona ga je ipak pročitala pred njim. On se malo uznemirio te počeo tvrditi kako je taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše već se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreći da uopće nije uznemirena i da je ono pismo već zaboravila, pa priđe mužu i zagrli ga.
“…Varaš se dradi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopće o tome ne vodim nikakva računa. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve zaboravljeno. Priđe k njemu i zagrli ga. …”
Treća slika započinje u Agnezinoj sobi. Čitavo jutro Agneza isčekuje hoće li stići poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao Messenger-boy (isto neznanac iz prve slike) i već joj donio deseto pismo. Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no Massenger-boy joj nije ništo htio reći jer uopće nije ni vidio svoju mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger-boy otišao Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov učestali gost Gospodin u šarenom prsluku noseći veliki buket cvijeća i malo pismo. On joj ponovo počinje laskati no ona se vješto brani.
“…Nije to nikakvo čudo. Malko svečano: Agnezo, to je volja. Neslomiva volja. – Kako čudno zvuče te jake riječi u tvojim ustima. Čovijek bi ti skoro mogao i povjerovati. …”
Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku, pošto je Kristina došla, odlazi. Agneza odmah ispriča Kristini sve o neznancu koji joj piše. Ispriča joj čak i o tome kako je zaluđena i zaljubljena u tog neznanca, te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti. Pokušala ga je pronaći pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoći da napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uviđa njenu zaluđenost te joj odlučuje pomoći. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako možda negdje i ugleda, a on će je sigurno pratiti.
“…Nađite ga! Dovedite ga. – A da nekamo otputuješ? – On mi je pisao: “ako slučajno nekamo odete, slijedit ću vas svuda. ” Kao da ga ja ionako ne bih posvuda tražila!…”
Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom prsluku svirajući i pjevajući. Time završava treća slika.
Odjednom se slika prebacuje u vagon vlaka u kojem Agneza sjedi uz prozor u spavaćici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi Podvornik (Neznanac iz prve slike). On i Agneza pričaju o njegovu životu i što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku pozove Gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to zamolio Agnezin muž.
“…Zašto me danas neprestano vrijeđaš i izazivlješ? Da sam znao da ćeš biti takva, na bih tvome mužu učinio usluge da te pratim. Toči konjak i drži čašicu u ruci. – Usluge – veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio. Nisi vjerovao svojim ušima. …”
Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on počinje pričati o tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeća dana kad je kao mlad student uvjek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te riječi jer su je podsjetili ne riječi neprisutnog. Na riječi koje je on napisao u pismu. Sad je počelo zanimat sve što govori Gospodina u šarenom prsluku. Sve što je govorio bilo je slično rječima iz pisma. Pošto nije mogla čekati počela mu je sama stavljati riječi u usta, a on je samo potvrđivao.
“…A cvijeće? Cvijeće? – U čudu: kakvo cvijeće? Ah da: stavio sam i kitu cvijeća pred majku božju. – A nisi ga prosipao po stazama oko sanatorija? – Ne razumije: Prosipao? – Da govori. Što me mučiš? – Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. – i odlučio si umrijeti ako umrem? – Da, da naravno. …”
Ona počne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda pa uvidje o čemu se radi, te odluči izvući korist iz toga. Reče joj da ih je on pisao, a ona mu u isti tren prilazi te se s tim gase svijetla.
Ujutro je vlak stigao na postaju, pa su se putnici spremali za iskrcaj. Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene osjećaje. Agneza je “poludjela”.
Zastori se ponovo dižu i počinje peta slika. Čuje se Agnezin glas i glas neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on, njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaća, smatra je ludom pa ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što čini. Počinje misliti da sanja ili nešto slično. Uskoro se vraća u sobu sa novom osobom, jednim mladićem. Taj mladić je iz njenog kraja, čak su išli zajedno u školu. On je počesto viđao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u kojem mladić svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak. Ona se već nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se. Nakon što je mladić otišao u sobu ulazi Režiser tragičnih filmova (također neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cjelo vrijeme u nekom svom svijetu filma, čak i dok priča sa Agnezom.
“…I on vas čeka? – Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke. – Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? – Jest – Više za se: To bi valjalo snimiti! – Što ste rekli? – Zar sam nešto rekao?…”
Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je on sav u svom filmu, no ne shvaća što ona točno misli s tim pa samo potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom riječi i lukavstvom. To mu i uspjeva jer je ona ionako zaluđena. Odlazi u sobu da se svuče, no u taj tren se čuje pucanj te u sobu upada leš.
“…Čim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren začuje se pred vratima u koridoru revolverski hitac. Istodobno otvore se naglo vrata i upadne iza njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tjelo nepoznatog čovjeka. …”
Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i reče joj da bi to mogao biti onaj što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se počne pitati jeli to on.
Šesta slika ponovo u stanu. U sobi pričaju Agneza i Kristina. Razgovaraju o samoubojstvu onog čovjeka i o policijskom ispitivanju. Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim džepovima osim velike svote novca i poruke:
“Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe”
dok su pričale u sobu im uđe sobarica Liza te im reče da je došao neki mladić. Taj mladić je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik. Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. u omotu su bile note koje je htio dati još onu istu veče ali je vidio pred sobom metež pa nije htio prilaziti.
Nakon što je mladić otišao u sobu ponovo ulazi Liza te reče da je neki gospodin ispred vrata te da čeka odgovor na poruku. Agneza ga odmah pozove unutra . U sobu ulazi Posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike). On i Agneza popričaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom Prijatelj odlazi. Nedugo zatim u kuću ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve ispriča. Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrči za njim.
“ Muž pođe par koraka, pa se okrene, i pođe, teturajući se, k izlazu. Ustavi se, a onda ispadne napolje. – Kristina potrći za njim, a uto pada zavjesa. ”
Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumičine žene, gospođe Rubricius. U njenom stanu su ona i Gospodin sa šarenim prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odlući da će s njim ozbiljno popričati u vazi riječi koje je rekao večer kad je umro Rubricius. Tad joj je govorio da će je uzeti za ženu ako njen muž dozna da ga je prvarila s njim ili ako joj muž umre.
“Kako za koga. Dakle : kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i zamolio da dođem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hoću kad mi obećaš da ćeš me uzeti za ženu – Pa ti si bila udana? – Da ćeš me uzeti za ženu u slučaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se od mene rastavi; drugo …”
dok su oni pričali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina. U sobu ulazi Upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (Neznanac iz prve slike). Odmah na stol polaže nacete grobnice i nadgrobnog spomenika o kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluče za dorski hram. Pri odlasku mu Upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.
“…Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da izaberemo materijal… i stvar će odmah na posao. Dok stavlja nacrte natrg u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se Gospodinu sa šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se i vi pobrinete – Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. – Upravitelj zatvara mapu: Doduše još ste mladi … tko bi u vašim godinama i mislio na smrt. …”
U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin muž noseći u ruci malu kutiju. Zamoli gospođu Rubricius da ih ostavi same te zaključa za njom sobu i baci ključ u kut sobe. Između njih dvojice nastane svađa zbog toga što je Gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja Gospodin sa šarenim prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj. Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji. Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te započnu.
“…Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si! Otrovnim noževima. – Radije nego da te taknem rukama. – Ali vjeruj mi, ti ne znaš sve – Muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino se spretnom obranom možeš spasiti. – Gospodin sa šarenim prslukom uzme nož: To je neizbježiva smrt: tvoja i moja. – Muž uzme drugi bodež: Dosta riječi. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? – Ja te čekam. Čuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa…”
Nova slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava Apaš (ponovo Neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se začuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi Užigač uličnih svjetiljki (također onaj Neznanac). Kad je došaodo svjetiljke stane i počne motati cigaru. Iza leđa mu se pojavi Agneza te se on prestraši. Kad se Agneza ispričala počne pričati sa Užigačem. On joj objasni da je ovo most s kojeg su već mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove “Madona samoubojica”.
“…Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? – Užigač brbljavo: Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna – a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i ona Madona zove “Madona samoubojica”
Užigač ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije skrivila. Bilo je vrijeme da Užigač nastavi svoj posao i ode. Agneza je ostala sama na mostu, priđe Madoni, zagrli je i zaplače moleći je.
“…Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje, onda se odluči, stavi nogu na donji dio balustrade, …”
Odjednom se pojavi Policajac (Neznanac) koji žurnim korakom krene prema mostu jer mu se učinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto Policajac nije vidio nikoga ode dalje niz ulicu.
U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela njena prisutnost, te je počne tjerati govoreći da će je baciti u vodu. Pošto joj nije puno stalo do života reče mu da ju ubije, a on je bez okljevanja gurne.
“…Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše nađe. Odlazi, inače ćeš u vodu – Što je meni stalo! – Ne viči tako, gade ženski! – Ubij me! Ubij me! – Apaš uhvati je i baci u vodu. Čuje se slab krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema čovjek od njih mira! Šćućuri se pod luk, nepomičan, a nato se smrači pozornica. …”
Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u Djevojčinoj sobi iz prve slike. Djevojka je u krevetu, a Neznanac pokraj kreveta je drži za rame. Ona sa budi sva uznemirena iz sna.
“…Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih očiju kao da joj fali zraka ili da se guši u vodi:Ha—ha—ha – Neznanac je drži za rame: Umirite se. Svršrno je. …”
Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je već dosta života.
“…Želite li ga produžiti? – Umorna sam od života –A da vam rečem: Dignite se i pođite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? – Onu istu kojom sam malo prije išla. …”
Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se pomole pa krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je čekao Neznančev konj. Kad su otišli začuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox-trotta. Upalila su se svijetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kuću ulazi doktor te skupa sa Sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.
“…Liječnik ulazeći: To zbilja nije pametno, ssestro; na večernjem zraku! – Ne može je čovjek otrgnuti odavle. Pogleda Djevojku. I zaspala je! Znate, neprestano me muči tim sviranjem. Moram po čitave sate jedno te isto… – Liječnik koji je dotle uzeo Djevojčinu ruku, iznenada prekine sestru: Mir! Pauza. – Sestra nagnuvši se nad Djevojkom: Tako joj je čelo oznojeno. – Liječnik pusti Djevojčinu ruku: Da. Smrtni znoj. ”
ZAVJESA
MIŠLJENJE O DJELU
Sad na kraju bi trebao dati svoje mišljenje (osvrt) i kritiku na djelo. Što se djela tiče, dobro je zamišljeno no djeluje suviše bajkovito (nestvarno) i pomalo podsječa na “Božićnu priču” gdje duh pokazuje život kakav je bio, kakav je sad i kakav će biti ako se ne promjeni. Djevojka je malo previše naivna i nesigurna. Ne može baš razmišljati svojom glavom i vjerujem da je u današnje vrijeme nitko ne bi volio takvu imati kraj sebe, (ja sigurno ne bi).
Uloga Neznanca (Smrti) je savršeno uklopljena, i točno pokazuje da je posvuda i da se nikad ne zna što namjerava. U djelu je prisutan u trenucima kad se nešto tragično ima desiti, što daje čitaču i gledatelju (ako je u kazalištu) neku vrstu nagovještaja. Svojim riječima on daje odgovor što se ima desiti. Npr.
“…Glumac. Glasoviti glumac Rubricius. – Ah, onaj sa kratkim vratom? Savršen kandidat za apopleksiju… – Vi ste zbilja okrutni, profesore. …”
Nedugo zatim je stigao telefonski poziv o smrti gospodina Rubriciusa.
Ostali likovi su više prolazni i javljaju se samo u njenom snu te nemaju neku veću posebnost. Možda samo tri muškarca (muž, neprisutni, gospodin sa šarenim prslukom) no oni su tu samo bili potrebni za otkrivanje njene osobnosti i vjernosti.
Da bi se sve ovo moglo još bolje dočarati trebalo bi pogledati dramu u kazalištu ili možda napraviti TV-dramu, što nije teško za izvesti jer je Milan Begović poprilično dobro opisao izglede prostora u kojem se odvija radnja.

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
GEORGE GORDON BYRON
PUTOVANJE CHILDA HARALDA

1. TEZA
BILJEŠKA O PISCU:
BYRON, George Gordon (22. 1. 1788. – Missolonghi, Grcka, 19. 4. 1824.), engleski knjizevnik. Potomak Normana, sin “ mahnitog Jacka “ i ekscentricne majke, Byron je bio u prilicnoj mjeri nasljedno opterecen. Neko je vrijeme, koa lord, sudjelovao u radu Gornjeg doma istakao se govornickom vjestinom. Njegova primamljiva vanstina i zanimljiva licnost ucinila ga je ljubimcem zena. Nakon razvoda, indiniran klevetickom hajkom, napusta zauvijek Englesku. Putuje cijelom Europom i Bliskim istokom. Neukrotiv je buntovnik: uplece se u zavjeru talijanskih karbonara; protjeran iz Italije odlazi u Grcku, gdje moralno i materijalno pomaze njezin oslobodilacki pokret i umire u taboru ustanika.
Byron jedan je od najistaknutijih engleskih knjizevnika. Glavna su mu djela: Putovanje Childa Harolda, Don Juan, The Giaour, The two Foscari, Cain, Heaven and Earth, itd. Osobito je poznata i poema The prisoner of Chillon.
Byron je u poeziju uveo nekoliko glavnih motiva revolucionarnog romantizma: idealizira primitivne domoroce, junaci su mu strastveni borci i razocarani individualisti koji mrze suvremeno drustvo. Byronovim djelima dominira slobodarska misao i protest protiv zla u zivotu. Svojim buntovnim stavom, titanizmom, satirckim duhom i melankonijom Byron je izvrsio snazan utjecaj na ostale romanticare te pored Shakespearea najvise utjecao na knjizevnost XIX. stoljeca.
2. TEZA
STIL PISCA:
U Byronovim djelima romanticki zivotni nazor predstavlja se u svom definitivnom obliku. Byronovi junaci osjecaju potpun nesklad izmedu sebe i svojih moralnih nacela, drustvenim konvencijama i upravo to osjecanje nesklada i raskola uzrok je radanja osjecaja promasenosti, usamljenosti, suvisnosti…
Uzore za svoje junake Byron je trazio u svom vlastitom zivotu, tako da se njegov zivot doima kao zivot najizrazitijeg romanticnog junaka. Njegovi junaci su individualisti s burnim unutarnjim zivotom koji u sebi nosi crte demonskog.
3. TEZA
ANALIZA DIJELA:
Byron u svom velikom i znacajnom djelu Putovanje Childa Haralda opisuje covjeka koji nije nasao svoje mjesto pod suncem, covjeka koga je sredina odbacila i nije mu namjenila neku drustvenu ulogu. Njega odbacuju oni koji su mu bili najmiliji i zbog toga primoran je otici iz domovine koju je toliko volio. Njegova jedina utjeha je borba s prirodom, s olujama i valovima. Dok mornar zali za domovinom, zenom i djecom koji ostaju sada sami, on ne zali za nicim, samo zali sto je postao bezosjecan, bez zelja i nekog odredenog cilja, ustvari on zali sto ne zali za nicim.
Odlomak iz Putovanja Childa Haralda
…Zasicen svime, izgubljivsi san o sreci
On je prestao da se s drugima vida
U ocima su mu katkad sjale suze
Al´ ponosni Childe im nije davao slobodu
Oduzet tugom on je lutao usamlen
I odlucio da svoj rodni kraj
Napusti krecuci na dalek put
Pokoren samo svojim teznjama
Nije se mogao umiriti sa vladajucim zlom
Pun ponosa, Tudim mislenjima nije vjerovao.
I shvatio je, gledajuci prezirnu janilu,
Da moze, napustivsi svijet, zivjeti u sebi samemu…
Upravo iz ovih stihova vidimo kakav je bio Child, covjek koji se nije mogao umiriti s vladajucim zlomom. Vidimo da je to covjek koji prezire drustvo, ovaj svijet, covjek koji je zasicen svime, koji je izgubio san o sreci.
4. TEZA
POZDRAV DOMOVINI:
…Zbogom! Zbogom! – Rodni zali
Vec s´ otimljim oku mom
vjetar huce, ricu vali,
a galebi grakcu k tom.
Ono sunce gdje zapada,
Tamo je i nama poc!
Teb´ I njemu zbogom sada,
Domovino – laku noc!…
Ovaj dio govori nam kako Childe ostavlja svoju domovinu. Tu je kraj njegova zivota u domovini, a ujedno pocetak lutalackog zivota, pocetak potrage za novom, nezamagljenom i autenticnom istinom.

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
FRANZ KAFKA:
PREOBRAŽAJ

Bilješke o piscu:
Franz Kafka (Prag, 3. 7. 1883. – Beč, 3. 6. 1924), austrijski književnik. Podrijetlom iz imućne obitelji praškog Jevreja. Radi liječenja putovao u Njemačku, Italiju, Francusku, Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio. Neprestano pod pritiskom i u tjeskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvijencima otkriva motive i ideje koje će ga mučiti cijeloga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, prerađene cjeline pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogaćuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svijet nije više onaj
klasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovjek je usamljen i uplašen, dio mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, dotjerane realističke pojedinosti, elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja dojam složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svijet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.
Analiza likova:
Otac
Odnos oca prema svom sinu Gregoru je grub, on ga mrzi i ne smatra
ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu.
Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni
iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio
u leđa, a poslije umire zbog toga.
Majka
Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti.
Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio
sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.
Greta
Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega,
hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je
bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatoriji,
budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati…
Tematika:
Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek, ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo šta da bi ga se riješio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je također voljela, ali upravo zbog toga ga njie željela vidjeti jer nije podnijela sve to.
Zaljučak:
Kafkin je svijet apstraktan i abnormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat. Svijet u kome je Kafka vođen i u kome je on živio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna značajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet božji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
August Šenoa

Prijan Lovro

Bilješka o piscu:
August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. IX. 1838. Osnovnu je školu polazio u Zagrebu, gimnaziju u Pečuhu i Zagrebu , a pravne je nauke završio u Pragu i Zagrebu. Iz Praga je prešao u Beč gdije je uređivao časopis “Glasonoša”. 1866. g. vratio se u Zagreb i ušo u redakciju “Pozora”(kasnije “Obzora”), zatim je bio gradski bilježnik Zagreba i umjetnički ravnatelj zagrebačkog kazališta 1870 bio je dramaturg kazališta a 1873. postao je gradski senator. Umro je 13. XII. 1881 u četrdesettrećoj godini života. Godine1871 štampao je svoj prvi veliki historijski roman iz prošlosti Zagreba, “Zlatarevo zlato” zatim je napisao veći broj pripovjesti “Prijan Lovro”, “Mladi Gospodin” “Ilijina oporuka” “Vladimir”, “Branka” i dr. zatim tri historijska romana: “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna”i “Diogenes” roman iz suvremenog života “Prosjak Luka”dok povijesni roman “Kletva”koji je izlazio u “Narodnim novinama ” 1880/1881 nije završen, jer ga je zatekla prerana smrt. Građu za svoja mnogobrojna književna djela crpio je Šenoa iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti , a pisao je mnogo i neumorno u želji da svojiim književnim radom poradi na političkom , kulturnom i prosvjetnom podizanju naroda. U svojim članicama “Naše književnosti” rekao je Šenoa na jednom mjestu ovo :”Zašto pišemo? Da si ovaj ili onaj čitalac ne znajući šta da pametno radi prikrati vrijeme ? u tom slučaju ne bi novele više vrijedile od one brojanice, koje Turčin od duga časa broji. Mi hoćemo da dignemo narod da ga osvijestimo, da mane prošlosti popravimo, da budemo u njem smisao za sve što je lijepo, dobro i plemenito.”
Podatke pronašla u A:Šenoa “Seljačka buna” (str. 5-6 )
Bilješka o djelu :
Djelo je posve realistično . Šenoa u ovoj pripovijetci kritizira ondašnje društvo , ondašnje pisce . To prikazuje kroz razgovor njega i crne udovice koja je iskazala svoje misli o Hrvatskoj književnosti i koja govori kako jednoj ženskoj osobi čija ćud je strasna, fantazija bujna , misao živa nije dovoljno dvoje mladih koje se zavoli onda malo prepreka koje jednostavno prijeđu , k tome malo sunca, mjeseca, suza i pripovijest je završena.
“Ženska ćud je strasna, fantazija bujna , misao živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši novelisti toj nestašnoj ptici koja leprša od mjesta do mjesta, koja, vječne promjene željna, nikad ne miruje? Vazd jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli , al im se nameću kojekakve kojekakve vrlo obične prepone kojih vrlo običnim načinom uklone , pa budu , hvala budi bogu , svoji. K tomu malo sunca, mjeseca cvijeća , suza— i pripovijestje svršena”
Ona kaže da rijetko kojem piscu uđe u galavu da se ta junakinja li junak otrovaju probodu mačem i umru : “Samo katkad uđe kojem piscuu glavu , te junak ili junakinja moraju se otrovati , probosti, pače umrijeti od suhe bolesti ! Vječna idila , vječna monotonija.”
Nato se ona pita jesu li pisci kadri u malen okvir naslikati velike divske slike , mogu li naši pisci stvoriti velikog junaka: “Jesu li pisci kadri naslikati u malenu okviru velika divske slike , može li u naših okolnosti postati kakav zanimljiv junak romanu ?”
Nato joj Šenoa odgovara da junaka ne treba stvarati ,nego da je dovojlno okrenuti se oko sebe da bi se našlo junaka tj. može se ga naći u svakodnevnom životu. Rekao joj je i to da upravo zato što smo mali narod koji je imao tolike borbe upravo mi možemo napisati najljepše romane :”Upravo okvir naše malešnosti koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi tolike borbe, tolike sukoba da će dušu silno potresti , i povijest ljudskog srca u nas toli razlika, toli živada našim piscima ne treba nego prepisati je pa su napisali najljepši roman.”
Opis likova :
Opis prijan Lovre:

“Po naglasku sudeći bijaše pohrvaćeni Slovenac.
Bio čovjek srednjeg stasa, koščast , širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kuglji; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo , u srijedi široko, zdola posve šiljasto , nos fin , usne tanke, stisnute , brčići slabi , kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena ,a oči male , tamne , žmirkave, al i vrlo žacave.”(str. 12)
“Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama , al i apodiktički , prepličući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran ,al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci– a tog a je bilo zaonda dosta – šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek , da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega ”(str. 13)
Opis Malvine:
“ U vlastelina bila ljepušna jedinica , crnooka i zlatokosa , bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati , udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka, plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću , o suncu , o glazbi , o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa. Dosjetljivost i oštroumlje mililo se Malvini – tako bijaše joj ime—nad sve ino.” (str. 18)
Opis Minke kakvu je vidio Lovro :
“Na prvi mah smetoh se ponešto . Nisam znao da l’ je mlada , da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka , blijeđana lica, krasna profila , tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavuo ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Ljepa je, mišljah u prvi mah. “
(str. 47)
Istiniti opis Malvine:
Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu ; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne , to nije rascvala ružica— to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se :— Šta ste zamukli ? — Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina.
Moje mišljenje o djelu :
Meni se djelo svidjelo pogotovo zato jer takeve stvari još su i danas aktualne . Ako je osoba iz slabo stojeće obitelji onda je jako mala vjerojatnost da će doć na položaj o kojem mašta tj. biti ugledan u društvu i imati moć. Isto tako sviđa mi se to kako je pisac dokazao da naši pisci nisu bezvrijedni , i da mi ne moramo izmišljati junake i uvrštavati ih u nepostojeće vrijeme i mjesto , nego je dovoljno da prelistamo našu povijest i dobili smo junake koje ne treba da opisujemo onakvi kakvi nisu nego istinit izgled istinite osobine. Tim djelom Šenoa daje kritiku svog vremena koje je i danas prisutno. On potiče Hrvate da počnu čitati vlastito bogatstvo i da se ne trebaju sramiti onog što jesu i glumiti ono što nisu čitajući izričito strane literature.
Sadržaj:
U pripovijesti prijan Lovro opisao je Šenoa tragičan udes mladog učitelja, njegovog prijaltelja Lovre. Lovro je sin iz slabo imućne Slovenske obitelji. Roditelji su željeli da im se bar jedno djete digne na imućan položaj, a pošto je Lovro bio od malih nogu jako inteligentan i željan znanja roditelj su odlučili da on bude svećenik. Lovro je počeo učiti za svećenika , ali on se zaljubio i shvatio da kao svećenik neć moći nikad imati voljenu osobu pokraj sebe i on je odustao od svećeničkih studija. Taj je događaj jako povrijedio njegovu obitelj, jer je njegova majka samo željela da ga vidi u odori svećenika. Kad je odlučio odustati od svećeničkog reda pozvao ga je predsjednik k sebi da uči njegova sina i Lovro pristane.
Neko je vrijeme on tako učio njegova sina ,ali njemu je bilo neugodno da je on na teret tuđoj obitelji i on je odlučio da okuša sreću tako da se upiše u orijentalnu akademiju. Grof mu je pomagao da dospije u orijentalnu akademiju putem veza, ali nije bilo uspjeha jer je bilo jako puno kandidata i Lovro nije uspio. Nakon toga Lovro odluči pisati molbu u ministarstvo da postane učitelj , ali i tu je bio razočaran nisu ga primili. Kada je njegov otac pročitao to pismo on je odlučio da će Lovri pomoći i da će mu dati sav novac samo da ostvari svoje želje i da otiđe u Beč. Neko vrijeme otac mu je slao novac ali je nakon toga zapao u velike dugove i nije mogao potpomagati Lovri, i jedan od đaka mu je savjetovao da ide u Hrvatsku raditi kao učitelj i Lovro to prihvat. Nako završenog trećeg tečaja sveučilišta Lovro odluči otići u Zlatni Prag. Lovro je u Pragu upoznao djevojku po imenu Minka , kroz razgovor je doznao da je ona bogata a to je upravo njemu trebalo, bogata djevojka koja će izbaviti njegove roditelje iz dugova. I on je imao na umu da se oženi tom djevojkom sve dok mu Šenoa nije otvorio oči i rekao da je to stara usidjelica koja neće donjeti miraz udajom jer njen otac ima još šestero djecena koje treba podjeliti svoje bogatstvo. Nakon ntog saznanja Lovro je odustao od nje. Nakon završenih svih ispita Lovro je čekao samo da mu dodjele mjesto na jednoj od hrvatskih gimnazija. I dok su jednog dana Lovro i Šenoa bili u jednoj kavani priđe im jedan debeli čovjek kojega su trebali podučiti , on je savjetovao Lovri nakon što je čuo njegovu priču da traži bogatu djevojku da se oženi, i on mu savjetova neka ide u Split jer da on pozna jednu mladu djevojku koja živi sa stricem a bogata je. I tako Lovro otiđe u Split i tamo upzna tu djevojku po imenu Anđelika u koju se on i zaljubio, a nije bio samo interes, novac. Anđelika se zaljubila u njega i odlučili su tu vezu okruniti brakom. U međuvremenu njen je stric doznao da je Lovro potekao iz siromašne obitelji i zabranio Anđeliki vjenčanje s Lovrom. Kad je Lovro to doznao on se ubio u stanu u kojem je živio tako da si je britvom prerezao grkljan. I tako završava životna priča mladog, inteligentnog, učenog čovjeka koji je imao znanja za velike uspjehe ali nije imao ono najvažnije novac. I sad nakon tog pročitanog djela postavljam si pitanje jeli bolje biti glup i bogat ili pametan i siromašan!?

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Antun Gustav Matoš
Proza

1. Bilješka o piscu:
MATOŠ, Antun Gustav (Tovarnik, 13.06. 1873 – Zagreb, 17. 03. 1914), književnik. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije svršio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894 godine dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu. 1898 godine odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim seli u Pariz, gdje ostaje pet godina, vrača se kući. Kad je amnestiran seli se u Zagreb, gdje živi do kraja života. Kniževnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposljenja. Živići teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinka, borbenog paskvaliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi.
Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše feljtone, pripovjetke, crtice, eseje, putopise, književne, muzične, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu
Kompozicijski solidno postavljene, njegove su pripovjetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.
Punu mjeru svoga talenta dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne karakteristike umjetničkog opusa. Često ćudljiv, cjeneći katkada kalambur više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova tačan i njegova se mišljenja često javljaju u književnim udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. On je bio najuspješniji i najsustavniji ambasador hrvatske kulturne suradnje. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom značenju riječi.
2. Matoševo prozno stvaralaštvo:
Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:
Iverje (Moć savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Čestitka);
Novo iverje (Nekad bilo – sad se spominjalo, U čudnim gostima, Camao, Božična priča, Samotna noć);
Umorne priče (O tebi i o meni, Moć štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršča, Sjena).
Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaćem kajkavskom kraju, zagrebačko – zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o čudacima, neobičnim tipovima i nevjerojatnim malograđanskim zgodama; o građanskim inteligentima i tragičnim scenama i sudbinama.
Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristične i pučke sredine.
Drugi krug ponajviše je nastao u polemičkim borbama, na putu i lutanju – a takva je gotovo sva knjiga Umorne priće – otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao čudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:
“Taj demokrat, pripovjednik sveopćeg bratimstva i usrečitelj je
dakle neobično mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala… Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srečnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglađeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlačno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu…”
(OSVETA OGLEDALA)
Matoševe novele i proza, koje su vezane za domaće tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, ističu se svojom neposrednošču i izvornošču. Iako su često bačene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, značajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogučnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.
3. Pejzaž u Matoševom proznom stvaralaštvu:
U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se često javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz čitavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).
Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopće. Iskončana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris učinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.
npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji
rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brganica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane…
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val šušteći kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ručati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga.
…mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!”
(SAMOTNA NOĆ)
4. Zaključak:
Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao riječi i usklađivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragično osjećanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristični bunt.
Matoš je začetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su političko geslo čitavih generacija:
“I dok je srca, bit će i Kroacije!”
(PRI SVETOM KRAJU)
“Već je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca mušlih črni raj,
Ko kotiček već kriči za vrati
Hajči Smiljček, hajček picej moj!”
(HRASTOVAČKI NOKTURNO)
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
MIROSLAV KRLEŽA
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

1. BILJEŠKA O PISCU
Miroslav Krleža (1893.-1981.), središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeća, s iznimno opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramatičar, romanopisac, novelist, kritičar, esejist, putopisac, memoarist, pokretač i urednik časopisa, te enciklopedist.
Rođen je u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenoga nadstražara. Pučku školu završio je u Zagrebu (Kaptol). Četiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga upisao se na kadetsku školu u Pečuhu. Dvije godine je zatim na vojnoj akademiji u Budimpešti (1911.-1913.). Napušta je i odlazi preko Francuske i Soluna u Skopje pokušavajući se prključiti srpskoj vojsci. Uhićen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran je u Zemun gdje ga prihvača austrijska pogranična policija. Kratko je u zatvoru, a onda se počinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upućen na bojišnicu u Galiciju, ali se brzo vraća u Budimprštu, pa u Zagreb, gdje je do konca I. svjetskog rata obavljao svoje vojne dužnosti.
Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.) u Rijeci gdje mu je supruga bila učiteljica. Osim višemjesečnih putovanja u Rusiju, Austriju, Njemačku, Poljsku i Francusku neprekidno je živio u Zagrebu.
Prvi svoj književni časopis “PLamen” tiskao je 1919.; “Književnu republiku” objavljivao je i uređivao od 1923. do 1927.; “danas” izdaje 1934.; “Pečat” od 1939. do 1940. Jedan je od urednika časopisa “Republika” (1945.).
U književnosti se javlja 1914.(drama Legenda).
Njegov književni razvoj prošao je više mijena. Prva je romantično-simbolička (1914.-1918.), slijedi ekspresionistička (1918.-1926.), te realistička (1926.-1932.). Zanima ga psihološka, a zatim ponajviše socialna tematika. Nije moguće razgraničiti precizno njegova stvaralačka razdoblja.
Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda u Zagrebu.
STVARALAŠTVO:
1. Pjesništvo:
Pan, Tri simfonije, Pjesme I. II., Pjesme III., Lirika, Knjiga pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.
2. Proza:
Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražiji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u blitvi, Na rubu pameti, Zastave.
3. Drame:
Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarotti, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U agoniji, Golgota, Artej, Leda.
Podatke pronašao u knjizi:
“Knjiženvost IV udžbenik za IV. razred gimnazije”
Izdavačko poduzeće:profil International d.o.o., Zagreb, 1996.
( Nemajući volju tražiti druge bilješke o piscu Miroslavu Krleži, odlučio sam na tu gomilu Pandžićevih gluposti dodati još poneke podatke za koje smatram da su bitni za Krležino stvaralaštvo(Nadam se da će te mi uvažiti, ako negdje pogrešim).
Nakon što je Krleža napustio Peštu, on se nije pokušao priključiti srpskoj vojsci zbog ljubavi prema Srbiji kao što bi se dalo naslutiti iz Pandžićeva teksta, već joj se pokušao pridružiti kao borac protiv Trojnog pakta u čijem je sastavu bila i njegova voljena Hrvatska. Nakon što je proglašen austrijskim špijunom život mu spašava crnogorski činovnik čije ime nažalost ne znam.
Tijekom II. svjetskog rata Ustaše, među njima prvenstveno ministar provjete Mile Budak, tražili su od Krleže da pristupi ustaškom pokretu na što on nije pristajao. U tom je razdoblju Krleža surađivao sa lijevičarskim književnikom Cesarcem koji je kasnije streljan. Taj ga je događaj prisilio na pasiviziranje. Njegov je život pod ustaškim režimom bio stalno u opasnosti. Jednom ga je spasio čak i Pavelićev liječnik koji ga je sakrijo u samostan.
Krleža nije htio postati niti članom KPJ što će mu izazvati goleme probleme nakon II. svjetskog rata. Po završetku rata jugoslavenski ministar prosvjete pokušao ga je osuditi na smrt. Život mu spašava predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito koji ga stavlja pod svoj protektorat. Krleža ipak orelazi u KPJ, no nakon potpisivanja Deklaracije o jeziku 1963. bio je izbačen iz CK-a.)
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
Naslov romana POVRATAK FILIPA LATINOVICZA i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana.
“ Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi:”
9. str.
Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izguibljenim djetinstvim pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojega da učvrsti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovjeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo.
“ A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim kojima.
Drama jedne provincijonalne trafikantkinje! Gavran koji govori francuski! Bankonote na stoljnjaku i ona antipatična stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se ono sve rasplinulo kao magla?
Stojeći uz taj prljavi prozor…”
20.str.
Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno, jer ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljajnost određena karakterom njegovog vidnog kuta.
Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtjeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa zapravo se radi o “paklenom simultanizmu” događaja,odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija: Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te filipove opsesije, unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne djelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.
“Život počeo se u Filipu topiti na sastasvne dijelove: u njemo je neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe, i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je satala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbo o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”
36.str
“ Razmišljajući o sebi i osvome trajanju, o svojim počecima i međama svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se snađe.
Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog porcelana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama, i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim bezizlaznostima.”
143.str.
“ Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekim izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”? Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!
/…/
A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije /…/
/…/
Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osječa kako mu je mučno, kako ga steže srce,boli glava, /…/ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”
40.,41. str.
Vi profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales čime sa ja i slažem. No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “DIABOLIČKI LIK” jer on u toj kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo”.
Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:
“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji namie od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija među životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun bliži posrednom i logićnom životu čovjeka?
/…/
Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba – još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”
160. str.
Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer Grk spominje filozofe poput Kanta, Platona te objašnjava njihova učenja, dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove Kategorije vremena i prostora te na kraju bavi se i logikom, točnije logikom sudova.
TKO JE FILIP LATINOVICZ ?,-pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”. Pri samom određivanju Filipa, odnosno pro dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja:
1. nerješeno pitanje tko mu je otac:
“ -Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam, tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinstva grizao nad tim pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne.
/…/
-Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica? /…/ Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”
215.,216. str.
2. kobna izolacija od svake stvarnosti
3. sve sami detalji oko njega
“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”
28.str.
4. nesnalaženje u zbivanjima
5. biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta ( str. 5.)
6. trajne ozlijede od prvih gnjiloća
“ Čitavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”
217.str.
7. morbidne ideje o ženstvu ( str. )
8. slikati zvukove i mirise ( dodano 18. travnja 1997. nakon ispitivanja iz hrvatskog )
“ Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”
46.str.
9. gradskoj gomili slikarstvo je potpuno suvišno
“ Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? /…/ on prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”
33. str.
“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje glembajevsko-klanfarovskog života. realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva distantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klan farovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza.
U Filipu pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, što roman započinje retrospektivno, što pisac pronalazi požar psiholoških kompleksa, već karakteristićnosti momenta u kojemu je djelo nastalo.
Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Fili još je tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći, Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.
Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijdak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske krije se ppokvarenost i grabežljivost. Jedino tjelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja.
Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle i nešto postati, ali su ih ljudi izigrali, odbacili i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve propadaju
Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne salonske razgovore.

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
osip Kozarac

Pripovjesti

Bilješke o piscu: JOSIP KOZARAC (1858.-1906.), po zanimanju šumar, uveo je potpunije Slavoniju i njezine probleme u našu književnost. Svu pažnju posvetio je društvenim i ekonomskim pitanjima Slavonije, prodoru kapitalizma u selo i patrijarhalni život, a idejni i društveni sukobi među ljudima toga doba glavno su vrelo književnih tema u njegovim djelima. Kozarac je pretežno programatski pisac koji postavlja određenu tezu i rješava je u djelu. Pisac je novele Krčelići neće ljepote, romana Mrtvi kapitali, Među svijetlom i tminom… U nizu novela koje su proizašle iz neposredna života i tragičke slavonske stvarnosti dao je Kozarac snažnu umjetničku sliku novoga društveno stanja i psiholoski izvanredno dobro ocrtao suvremenike u njihovoj zbunjenosti i izgubljenosti. Npr: Slavonska šuma, Moj djed, Tena, Tri ljubavi, Tri dana kod sina, Oprava… Pored novela i romana pisao je pjesme i komedije (Turci u Karlovcu, Tartufov unuk…)
Vrsta književnog djela: zbirka pripovijesti
MOJ DJED

Redoslijed opisa:
- djedova smrt i vanjski izgled
- djedova kuća, opis posjeta djedu
- djedovo poznavanje prirode i gostoprimstvo
- djedov odnos prema pravdi
- djedov odnos prema radu
- djedovi savjeti
- djedove priče
- djedova pomoć drugima
- djed na sajmu, njegova darežljivost
- djedu nije teško umrijeti
- djedova smrt
- Pisac opisuje svog djeda unatrag nekoliko godina prije smrti.
Mjesto radnje: selo
citat: “U selu su uvijek..”
Vrijeme radnje: od dvije godine prije djedove smrti nadalje

citat: “Zadnje dvije godine nije ni odlazio nikuda sa stana.”
Tema: djed
Ideja: ljubav prema djedu
Motivi: djedov izgled, život, stan, gostoprimstvo, darežljivost…
Glavni lik:
DJED
OSOBINE CITATI
kosa kao srebro “Kao srebro bijela kosa
bijela kosa nije mogla još bjeljom postati,
navorano čelo navorano čelo
lice sa plavim i crvenkastim piknjicama i lice sa plavim i crvenkastim piknjicama
uvijek jednako lice bilo je ljeti i zimi jednako,
lice kao iz kamena isklesano kao iz kamena isklesano,
uvijek isti hod a hod
uvijek isti govor i govor ostao mu isti –
bijelo obučen pa kad smo ga bijelo obučena
ispružen na odru i na odru ispružena gladali,
žmirave oči činilo bi nam se da žmiravim očima sanja.”
svečani glas “… dodao bi svečanim glasom…”
živi kao sat “Živio je kao sat…”
dobro poznaje prirodu “On je vidio prvu grlicu i čuo prvog slavuja…”
pametan “Kad bi djed rekao: – To bome ne znam što je-
znali smo da to sigurno nitko u selu ne zna.”
prilagodljiv “Djed se znao svačijoj ćudi prilagoditi…”
svima želi ugoditi “Svakome djed hoće po volji učiniti…”
poštovan “Svi smo ga jednako poštovali.”
radi bez prigovora “A on sve voljko i bez prigovora radi…”
darežljiv “Sa sajma će donijeti svima neki darak.”
ne dosađuje se “Za dosadu i dugo vrijeme djed nije znao…”
ne voli lijenost “Lijenosti nije djed gledati mogao.”
ne radi teške poslove “Teških poslova nije radio…”
nikad nije dugo zlovoljan “No ta zlovolja i žalost nikad nije dugo trajala.”
nije mu teško umrijeti “Spominjao je da mu nije teško umrijeti…”
DJED je umro jedne jeseni, iako se činilo de je prije zaspao nego umro. Bio je on dobroćudan, darežljiv, uvijek je bio spreman pomoći i želio je svima ugoditi, a osobito se volio prisjećati starih vremena. Nije mu bilo teško umrijeti jer mu je obitelj bila složna.
Sporedni likovi: djedova obitelj, seljani, lovci
Jezik i stil: priča je napisana na hrvatskom književnom jeziku – štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. Ima i nekih riječi na drugim narječjima. U priči ima epiteta, usporedbe, metafore…
SLAVONSKA ŠUMA

Redoslijed opisa:
- šuma, drveće u šumi
- različita promatrenja šume
- šuma noću
- Slavonac i šuma
- šuma u proljeće
- šuma ljeti
- životinje u šumi
- ptice u šumi
- lov na patke
- rad u šumi
- brojanje drveća
- razgovori s Bartolom
- završetak brojanja drveća
- procjenjivanje drveća
- lov na srne
- sijanje žira
- šuma kroz povijest
- Pisac opisuje šumu kroz godišnja doba.
Mjest radnje: šuma
citat: “Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi…”
Vrijeme radnje: neodređena godina dana – neodređena godišnja doba
Tema: šuma, život u šumi
Ideja: prirodu treba čuvati da je možemo čistu i očuvanu predati svojim potomcima.
Motivi: šuma kroz godišnja doba, rad u šumi, lovovi…
Glavni likovi:
ŠUMA
OSOBINE CITATI
drevna “Tko je bio u toj našoj drevnoj šumi…”
nije crna “Nije ona crna,
nije gluha gluha,
nije mrtva mrtva kakono se izdaleka prikazuje…”
prirodan život i svijet “U njoj diše život i svijet izvoran, naravan.”
polutaman prostor “… smatrat će se bliže sebi u tom polutamnom,
veleban prostor velebnom prostoru.”
veličanstveniji prostor “Noću je taj prostor kudikamo veličanstveniji,
tajnovitiji prostor tajnovitiji
strehositiji prostor i strahovitiji.”
hrastova “Slavonac ljubi tu svoju hrastovu šumu…”
najdosadnija i najpustija proljećem “Najdosadnija je proljećem.”
ljeti i kasnije oživi “Čim nastane ljeto, u šumi je življa panorama.”
bogata drvećem “Izbrojismo i posljednji, 10665. hrast…”
sjenovita “U njenoj sjeni čekao dragi svoju dragu…”
u njoj vlada čarobni “… na moju dušu pada onaj njen čarobni,
i tajni mir tajni mir…”
stara više od 200 godina “… pomislim što se u njoj dogodilo za 200.g…”
ŠUMAR
OSOBINE CITATI
nadasve voli šumu “Slavonac voli tu svoju hrastovu šumu nadasve;
odjeća se u njoj kao kod kuće on je u njoj kao u svojoj kući,
voli biti u šumi njemu nema veće slasti nego biti pod drvećem,
poznaje šumu on pozna svako drvo, svaku pticu, svaki glas;
razgovara sa šumom on sa šumom razgovara kao sa majkom.”
šuma mu je balgo “Ona je njemu uvijek nepresušivim blagom.”
šuma mu je štit “… ona kao ogroman štit čuvala mu usjeve…”
čezne za šumom “… tko ne bi čeznuo za njom…”
razdragan “… pa sav razdragan gledaš u nju…”
ŠUMAR nadasve voli svoju šumu, voli biti u njoj jer se tamo osjeća kao kod kuće. Šuma mu je najveće blago i štit od vremenskih nepogoda.
Sporedni likovi: Bartol, lugari, lovci i ostali ljudi

Jezik i stil: priča je napisana na hrvatskom književnom jeziku – štokavskom nerječju i ijekavskom izgovoru. Tu su i dvije-tri riječi na drugim narječjima.U priči ima epiteta, metafore, usporedbe, gradacije, onomatopeje…
Priča ističe važnost prirode, a i to kako je ljudi često bespotrebno uništavaju.
GODIŠNJA DOBA U “SLAVONSKOJ ŠUMI”
- U PROLJEĆE se priroda budi, rastu pupovi, dolaze životinje. Epitetima dočarava boje, onomatopejom glasanje životinja, metaforom razne pojave u prirodi…
- LJETO: gradacijom i usporedbom dočarava razliku između ljeta, kad se životinje vraćaju u šumu, i proljeća, kad su životinje uglavnom na livadama. Epitetima dočarava boje, a metaforom razne promjene u prirodi. Ima i onomatopeje.
- JESEN: u jeseni najviše opisuje procjenu i sječu drva te lov. Prri tome se koristi metaforom, onomatopejom, usporedbom, epitetima i pomalo presonifikacijom.
- ZIMA: zima se piscu čini prazna, jer su posjekli šumu, pa to ističe svim pjesničkim slikama.

 
Natrag
Top