- Učlanjen(a)
- 04.10.2009
- Poruka
- 5.207
Ezop - Basne
Ezop - Basne
Bilješke o piscu:
Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do
nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji
priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u
obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog
svijeta - u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi.
Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što
u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono
doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg.
Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom,
a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.
CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši."
Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni,
a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad
tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio
ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali
radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni
koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom,
jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim
kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni
način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih
likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj
dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog
ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka,
i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan
karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju
one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost,
za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan
predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim
umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra,
bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca
niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička
nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što
svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i
potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit.
Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu,
jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za
određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.
Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra
TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina,
jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.
Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla
nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih
želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put
imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se
njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u
stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo
složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna.
Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode,
uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra.
Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za
sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala
preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna,
pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni,
poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se
usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači,
koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s
razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće,
samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...
ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo
nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji
me otraga žestoko udara."
Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni
kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi
predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo
da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu.
Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti
prema stradavanjima bez razloga i značaja.
STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća.
Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati
smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga."
Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim
stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na
plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio.
Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima,
bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i
bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad
čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.
ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu
izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se
skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile.
Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj
ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci
svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe
gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona,
samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim
perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke
mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz
pomoć čajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i
uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale
princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota
najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti...
A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem
smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile.
Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.
Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno.
No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće"
krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj
ružičastoj svili i...
No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom.
Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta...
---------- Post je dodat u 01:30 AM ---------- Prethodni post je napisan u 12:02 AM ----------
La Fonten - Basne
Jean de la Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac.
Okušao se u raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač
daje najbolja ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga
Basna, kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basni,
u kojima obrađuje motive preuzete većim dijelom od Ezopa, Fedra,
Pilpaja i drugih basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim
okvirima i utilitarnim karakterom dotadašnje basne, već razvija fabulu,
proširuje opise i produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim
riječima, u svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku
sliku ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna,
pisnih s puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajuće
klase često i nije dan u vidu posebne poruke, već izvire iz samog teksta,
u kojem prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog
razuma i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo
razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često
kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im
vrijednost daje izvanredno uspjela karaterizacija likova ljudi i životinja,
kao i lirski opisi prirode.
SMRT I DRVOSJEČA
Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i
turobnom životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi.
Međutim suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je
težak život bolji od nikakvog.
Smrt će boli sve odnijeti;
Al gdje jesi, tu i budi!
Bolje trpjet no umrjeti:
tako mudri zbore ljudi.
Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba veseliti,
jadan starac suočen s njegovom surovošću, poželi da dođe kraj
njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu.
On zaziva Smrt misleći da će ga ona riješiti svih njegovih problema,
ali u trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život
previše dragocjen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije
spreman predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji
nego bio spreman zauvijek otići od njih.
ŽIVOTINJE OBOLJELE OD KUGE
Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da
se on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve umrle.
Nestalo je i sreće i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i postali
slabašni. Lav saziva vijeće i moli najvećeg zločinca da da svoj život
da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda smirilo.
Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali mnogo
griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav,
i govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira,
te će on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju
savjest, jer ako najveći zločinac ne strada Bog se neće umiriti.
Na to se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si gladan,
a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i misle da nad
njima imaju nekakvu vlast.
Kralju, reče lija, svi smo mi to već znali
Da tvoj obzir znak je srca ti finoće;
A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoće
To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je
Za njih milosti znak tvoje...
Javile su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne toliko
značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao malo fine
trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti tuđu travu
"i osta magarac bez kože".
Na pozornici života stoje lav - sinonim mudrosti, lisica - sinonim lukavosti,
tigar - sinonim moći, a nasuprot njih magarac koji je sinonim gluposti.
Svatko od njih, zahvaljujući jednoj od svojih sposobnosti a bez obzira na
veličinu zločina, uspijeva se obraniti i zazvati pravednost u svoju korist
nalazeći pritom dovoljno opravdanja i suvislih argumenata za svoje
zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i nesnalažljiv, biva
žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj zajednici, bez obzira na to
što je njegov "grijeh" bezazlen.
Bilješke o piscu:
Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do
nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji
priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u
obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog
svijeta - u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi.
Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što
u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono
doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg.
Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom,
a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.
CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši."
Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni,
a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad
tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio
ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali
radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni
koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom,
jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim
kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni
način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih
likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj
dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog
ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka,
i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan
karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju
one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost,
za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan
predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim
umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra,
bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca
niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička
nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što
svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i
potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit.
Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu,
jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za
određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.
Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra
TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina,
jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.
Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla
nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih
želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put
imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se
njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u
stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo
složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna.
Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode,
uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra.
Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za
sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala
preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna,
pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni,
poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se
usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači,
koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s
razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće,
samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...
ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo
nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji
me otraga žestoko udara."
Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni
kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi
predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo
da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu.
Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti
prema stradavanjima bez razloga i značaja.
STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća.
Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati
smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga."
Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim
stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na
plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio.
Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima,
bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i
bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad
čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.
ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu
izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se
skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile.
Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj
ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci
svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe
gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona,
samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim
perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke
mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz
pomoć čajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i
uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale
princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota
najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti...
A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem
smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile.
Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.
Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno.
No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće"
krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj
ružičastoj svili i...
No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom.
Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta...
---------- Post je dodat u 01:30 AM ---------- Prethodni post je napisan u 12:02 AM ----------
La Fonten - Basne
Jean de la Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac.
Okušao se u raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač
daje najbolja ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga
Basna, kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basni,
u kojima obrađuje motive preuzete većim dijelom od Ezopa, Fedra,
Pilpaja i drugih basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim
okvirima i utilitarnim karakterom dotadašnje basne, već razvija fabulu,
proširuje opise i produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim
riječima, u svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku
sliku ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna,
pisnih s puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajuće
klase često i nije dan u vidu posebne poruke, već izvire iz samog teksta,
u kojem prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog
razuma i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo
razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često
kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im
vrijednost daje izvanredno uspjela karaterizacija likova ljudi i životinja,
kao i lirski opisi prirode.
SMRT I DRVOSJEČA
Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i
turobnom životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi.
Međutim suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je
težak život bolji od nikakvog.
Smrt će boli sve odnijeti;
Al gdje jesi, tu i budi!
Bolje trpjet no umrjeti:
tako mudri zbore ljudi.
Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba veseliti,
jadan starac suočen s njegovom surovošću, poželi da dođe kraj
njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu.
On zaziva Smrt misleći da će ga ona riješiti svih njegovih problema,
ali u trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život
previše dragocjen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije
spreman predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji
nego bio spreman zauvijek otići od njih.
ŽIVOTINJE OBOLJELE OD KUGE
Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da
se on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve umrle.
Nestalo je i sreće i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i postali
slabašni. Lav saziva vijeće i moli najvećeg zločinca da da svoj život
da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda smirilo.
Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali mnogo
griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav,
i govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira,
te će on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju
savjest, jer ako najveći zločinac ne strada Bog se neće umiriti.
Na to se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si gladan,
a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i misle da nad
njima imaju nekakvu vlast.
Kralju, reče lija, svi smo mi to već znali
Da tvoj obzir znak je srca ti finoće;
A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoće
To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je
Za njih milosti znak tvoje...
Javile su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne toliko
značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao malo fine
trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti tuđu travu
"i osta magarac bez kože".
Na pozornici života stoje lav - sinonim mudrosti, lisica - sinonim lukavosti,
tigar - sinonim moći, a nasuprot njih magarac koji je sinonim gluposti.
Svatko od njih, zahvaljujući jednoj od svojih sposobnosti a bez obzira na
veličinu zločina, uspijeva se obraniti i zazvati pravednost u svoju korist
nalazeći pritom dovoljno opravdanja i suvislih argumenata za svoje
zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i nesnalažljiv, biva
žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj zajednici, bez obzira na to
što je njegov "grijeh" bezazlen.
