Pravoslavlje

LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Što se tiče ognja imam pitanja:
1.Ako se zna da je zapadno rimska organizacija ta koja opija narode učeći preljubu prema Bogu zašto se njihovom predstavniku od demona ne daje oganj?
2.Zašto protestanti ne odu i oni uđu da se njima upale sveće i pokažu da su pravedni?
3.Koja je svrha silaska ognja?
---------------------------------------------------------------------------------------

Čist dokaz da pravoslavlje svoju vjeru bazira na čudima. Bez čuda pravoslavlja nema. I kakav je dokaz oganj? Nikakav, pa svaka vjera ima neka svoja (tj. većina religija) čuda.
Zar i Isus nije priređivao čuda?
 
Učlanjen(a)
05.05.2014
Poruka
3.698
Po reči Božjoj. Ako neko čini čuda a nema ljubavi prema Bogu i Njegovoj reči niti drži da je Božja reč iznad svega taj čini čudo pomoću duha pobune.
Svaka strana ima svoja oruđa i silu.
Bog čini čudo da bi se obrati narod i dao slavu Bogu dok druga strana traži sebi slavu a Božja reč i obraćenje nisu potrebni.
 
Učlanjen(a)
05.05.2014
Poruka
3.698
Jevreji su u ono vreme imali sličan problem jer i tad je neprijatelj delovao i pokušavao ubaciti razna tumačenja i učenici pitaju Isusa kako da razumeju Pisma?
On kaže ,,KAKO ČITAŠ,, i uvek se pozivao na ,,PISANO JE,, što ukazuje na literarni smisao na svim mestima.
Međutim postoji u Otk. na nekoliko mesta simbolični prikaz ali zato stoji i upozorenje a je tu potreban MUDAR UM i tu ne mogu svi razumeti već ispitivati ponuđeno.

Taj zlatni ključ koji Isus dade za razumevanje reči danas se želi izbaciti i otvarati kalauzom.
Smišljeno ukidanje fundamentalima osnovnog verovanja u reč je put u propast i izbacivanje Isusovog ključa kako razumeti reč.
Koji ne drže reč oni mogu činiti čuda isto kao i oni što drže razlika je u smislu i razlogu jer jedni sebi uzimaju slavu dok drugi Boga proslavljaju. Jedni čine iz hira a drugi radi proslavljanja Boga.
 
Član
Učlanjen(a)
03.06.2010
Poruka
14.301
Dakle, borba između Boga i đavola je i borba čudima! "Neka bude borba neprestana..."
Ali, ovo je tema o pravoslavlju!
Samo sam dao odg. na pitanje. Naravno trebamo o zadatoj temi.

Učenje crkve je laž i skup praznovjerja i vradžbina U početku nisam htio da odgovaram na odluku Sinoda o meni, ali je ova odluka izazvala vrlo mnogo pisama u kojima me meni nepoznati korespodenti – jedni psuju zbog onoga što odbacujem ono što ja i ne odbacujem, drugi me savjetuju da povjerujem u ono u šta ja nisam prestao vjerovati, treći izjavljuju da imaju isto mišljenje, u šta sumnjam da u stvarnosti postoji, i izražavaju saosjećanje, na koje sumnjam da imam pravo; i odlučio sam da odgovorim i na samu odluku i da ukažem na ono što je u njoj nepravedeno, i na pisma koja mi šalju nepoznati korespondenti.
Piše: Lav Tolstoj
Odluka Sinoda uopšte ima mnogo nedostataka. Ona je nezakonita ili namjerno dvosmislena; ona je proizvoljna, neosnovana, nepravična i, osim toga, sadrži klevetu i podstrekava na ružna osjećanja i postupke. Ona je nezakonita ili namerno dvosmislena zato što ako ona hoće da bude isključenje iz crkve, ona ne zadovoljava one crkvene propise po kojima se može proglasiti takvo isključenje, ako je ona, pak, izjava o tome da onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme ne može ni da joj pripada, onda se samo po sebi razumije da takva izjava ne može imati nikakav drugi cilj, sem taj, da pošto to u suštini nije isključenje, liči na isključenje, što se upravo i dogodilo pošto je tako i shvaćeno. Ona je proizvoljna zato što u svim navedenim tačkama okrivljuje samo mene za nevjerovanje, dok ne samo veliki broj nego i skoro svi obrazovani ljudi u Rusiji zastupaju takvo nevjerovanje, i neprestano su ga izražavali i izražavaju i u diskusijama, i u predavanjima, u brošurama i knjigama.


Ona je neosnovana zato što ističe da je glavni povod što se ona pojavila sve veće širenje moga lažnog učenja koje sablažavanja ljude, a meni je, međutim, vrlo dobro poznato da jedva ako ima stotinak ljudi koji sa mnom dijele isto mišljenje, i da je širenje mojih spisa o religiji, zahvaljujući cenzuri, tako ništavno da većina ljudi koji su pročitali odluku Sinoda nema ni pojma o tome šta sam pisao o religiji, što se dobro vidi iz pisama koja dobijam. Ona sadrži očiglednu neistinu tvrdeći da je crkva pokušavala da me urazumi, ali da su njeni pokušaji ostali bezuspješni, a u stvari ničega sličnog nikad nije ni bilo. Ona predstavlja ono što se pravnim jezikom zove kleveta, jer u njoj ima namjerno neistinitih tvrdnji koje idu na moju štetu. Ona, najzad, podstrekava na ružna osjećanja i postupke, jer je, kao što se moglo i očekivati kod neprosvijećenih i nepromišljenih ljudi izazvala ozlojeđenost i mržnju prema meni koja dovodi i do prijetnji ubistvom, i koja se ispoljava u pismima koja dobijam. „Sad si ti predan anatemi i posle smrti dopašćeš vječitih muka i izdahnućeš kao pas… prokletstvo tebi… matori đavole… proklet bio“ – piše jedan, drugi prekorijeva vladu što već nisam zatvoren u manastir, i pismo mu je puno psovki. Treći piše: „Ako te vlada ne ukloni – mi ćemo te sami natjerati da ućutiš“, pismo se završava prokletstvom. „Imam ja načina, nitkove, da te uništim“, piše četvrti…

Slijede nepristojne psovke. Znake takve ozlojeđenosti poslije odluke Sinoda primjećujem i u susretima s nekim ljudima. Na sam dan 25. februara (1901), kad je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuo sam riječi upućene meni: „Evo đavola u čovjekovom liku“, i da je masa bila drugog sastava, vrlo je mogućno da bi me istukli kao što su prije nekoliko godina istukli čovjeka kraj Pantelejmonovske kapele. Prema tome, odluka Sinoda je uopšte ružna; to što je na kraju rečeno da se lica koja su je potpisala mole za mene da postanem kao oni, ne čini je ljepšom. To je tako u opštim crtama, a u pojedinostima je ova odluka nepravična u sljedećim stvarima. U odluci se kaže: „U svijetu poznati pisac, po rođenju Rus, po kršenju i vaspitanju pravoslavni, grof Tolstoj, sablažnjen ohološću svoga uma, drsko je ustao na Gospoda i na Hrista njegovog i na njegovo sveto dostojanstvo, javno se pred svima odrekao hraniteljice i vaspitačice matere svoje, crkve pravoslavne“. To da sam se ja odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je tačno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da mu služim. Prije nego što ću se odreći crkve i sjedinjenja s narodom koje mi je neizricivo drago, ja sam, posumnjavši po nekim znacima u istinitost crkve, posvetio nekoliko godina da bih učenje crkve izučio teorijski i praktično: teorijski – pročitao sam sve što sam mogao o učenju crkve, izučio i kritički analizirao dogmatsku teologiju; praktično – strogo se pridržavao, tokom više godina, svih propisa crkve, posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja.





I ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž, a praktično je skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.
I ja sam se stvarno odrekao crkve, prestao sam da ispunjavam njene obrede i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne puste k meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo sklone što brže, bez ikakvih zaklinjanja i molitava nad njim, kao što se sklanja svaka odvratna i nepotrebna stvar da ne bi smetala živima. Ono međutim, što je rečeno da sam ja „posvetio svoj književni rad i talent koji mi je od Boga dat na širenje učenja suprotnih Hristu i crkvi“ itd. I da „u svojim djelima i pismima koje sam razaslao u velikom broju svojim učenicima i po cijelom svijetu, a naročito u granicama naše drage otadžbine, propovijedam s fanatičkom revnošću nipodaštavanje svih dogmi pravoslavne crkve i same suštine hrišćanske vjere“ – to je netačno. Nikad se nisam brinuo za širenje svoga učenja. Istina, ja sam u svojim djelima iznosio svoje shvatanje Hristovog učenja i nisam ta djela sakrivao od ljudi koji su željeli da se s njima upoznaju, ali ih nikad sam nisam štampao; ljudima sam govorio kako ja shvatam Hristovo učenje samo onda kad su me o tome pitali. Tim ljudima sam govorio ono što mislim i, ako sam ih imao pri ruci, davao im svoje knjige.





Zatim je rečeno da ja „odbacujem Boga, u svetoj trojici slavljenog stvoritelja i sodržatelja svega, odričem se gospoda Isusa Hrista, bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta, koji je stradao nas radi i našega radi spasenja i vaskrsao iz mrtvih, da poričem bezgrešno čovječansko začeće Hrista gospoda i djevičanstvo prije rađanja i poslije rađanja prečiste Bogorodice“. To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski, to je potpuno tačno. Međutim, Boga – duha, Boga – ljubav, jedinoga Boga – početak svega, ne samo da ne odbacujem nego ništa drugo i ne priznajem da postoji osim Boga, i sav smisao života i vidim i izvršavanju božje volje izražene u hrišćanskom učenju. Još je rečeno: „ne priznaje zagrobni život ni nagradu prema zaslugama“. Ako se zagrobni život razumije u smislu drugog dolaska Hrista, pakla s vječitim mukama i đavolima, i raja kao stalnog blaženstva, onda je potpuno tačno da ja ne priznajem takav zagrobni život; ali vječni život i naknadu ovdje i svuda, sad i uvijek, priznajem do te mjere da, stojeći prema svojim godinama na ivici groba, često moram da se prisiljavam da ne poželim tjelesne smrti, to jest rođenje u novom životu, i vjerujem da svaki dobar postupak povećava istinsko dobro moga vječnog života, a svaki rđav postupak ga smanjuje.



Rečeno je takođe da ja odbacujem sve tajne. To je potpuno tačno. Sve tajne smatram niskim, grubim vradžbinama koje nisu u skladu s pojmom Boga i hrišćanskih učenja i, osim toga, smatram ih kršenjem pravih zapovijesti Jevanđelja. U krštavanju novorođenčadi ja vidim očigledno izopačenje sveg onog smisla što ga je moglo imati krštavanje odraslih koji svjesno primaju hrišćanstvo; u obavljanju tajne braka među onima koji su se sjedinili ranije, i u dopuštenju razvoda i u osvećenju braka između razvedenih, vidim direktno narušavanje i smisla i slova jevanđeljskog učenja. U periodičnom opraštanju grehova na ispovijestima vidim štetnu obmanu koja samo podstiče na grijeh i uništava strah od sagrešenja.
Isto tako u sveštanju masla, kao i u miropomazanju, vidim metode prostih vradžbina, kao i u poštovanju ikona i mošti, kao i u svim onim obredima, molitvama, zakletvama kakvih je pun trebnik. U pričešćivanju vidim obogotvorenje ploti i izopačenje hrišćanskog učenja. U sveštenstvu, pored toga što se javno priprema za obmanjivače, vidim i direktno kršenje Hristovih riječi koje direktno zabranjuju svakome, ma ko to bio, da se naziva učiteljem, ocem i nastavnikom (Jevanđelje po Mateju, 23, 8-10). Vjerujem u ljubav, a ne u vradžbine i molepstvija Rečeno je, najzad, kao posljednja i najveća moja krivica, da ja „ismijevajući najsvetije predmete vjere nisam ni zadrhtao kad sam izložio podsmijehu najsvetiju od svih tajni – pričešće“. To da ja nisam ni zadrhtao opisujući jednostavno i objektivno ono što sveštenik radi dok priprema tu takozvanu svetu tajnu, to je sasvim tačno; ali to da je ta takozvana tajna nešto sveto, a da je jednostavno opisivanje kako se ona vrši bogohulje – to je potpuno netačno. Nije huljenje vjere nazivati pregradu pregradom a ne ikonstasom, i čašu čašom a ne putirom, nego je najstrašnije i najogavnije huljenje, koje nikako ne prestaje, da ljudi, iskorišćavajući sva moguća sredstva obmane i hipnoze – uvjeravaju djecu i prostodušan narod da će ako se na određen način i uz izgovaranje određenih riječi isjeckaju komadići hljeba, pa potom stave u vino, u te komadiće ući Bog; i da će, ako se u ime nekog živog unese taj komadić u sebe, taj biti zdrav; ako se taj komadić unese u sebe u ime nekog umrlog, onda će tome na onom svijetu biti ljepše; i da će u onoga ko pojede taj komadić ući sam Bog. To je strašno!





Bilo kako da neko shvata Hristovu ličnost, i njegovo učenje koje uništava zlo svijeta, i tako jednostavno, lako i nesumnjivo pruža dobro ljudima, ako ga samo ljudi ne izoipačavaju, to čitavo učenje je prikriveno i pretvoreno u prostačne vradžbine kupanja, mazanja uljem, pokreta tijelom, zaricanja, gutanja komadića i sl., da od tog učenja ne ostaje ništa. I ako jednom neki čovjek pokuša da opomene ljude da učenje Hristovo nije u tim vradžbinama, molepstvijima, službama, svijećama, ikonama, već u tome da ljudi vole jedan drugog, da ne plaćaju zlo zlim, da ne sude, ne ubijaju jedan drugog, onda se digne povika onih kojima su te obmane korisne, i ti ljudi na sav glas, s nepojamnom drskošću, govore u crkvama, štampaju u knjigama, novinama, katihizisima, da Hristos nikad nije zabranjivao zakletvu, (prisegu) nikad nije zabranjivao ubistvo (smrtne kazne, ratove), da su njegovo učenje o neprotivljenju zlu izmislili neprijatelji Hrista sa satanskom lukavošću. (Propovijed Amvrosija, harkovskog episkopa, prim L.N. Tolstoja) I što je najglavnije, strašno je što oni ljudi kojima je to korisno ne obmanjuju samo odrasle nego, imajući na to pravo, obmanjuju i djecu, onu istu za koju je Hristos govorio da teško onome ko njih obmane. Strašno je to što ti ljudi, radi svojih sitnih koristi, čine tako užasno zlo, skrivajući od ljudi istinu koju je Hristos otkrio i koja im pruža takvo dobro – čijem hiljaditom dijelu nije ravna korist kojiu su oni dobili od svega toga što čine. Oni postupaju kao onaj razbojnik koji ubija čitavu porodicu od 5-6 duša da bi odnio staru potkošulju i 40 kopjejki. Njemu bi rado dali i sve odijelo i sav novac samo da ih ne ubije. Ali on ne može drukčije da postupa. Isto je tako i s religioznim varalicama. Mogli bismo se dogovoriti da dobiju i po deset puta više, da ih držimo u najvećem luksuzu, samo da ne upropašćavaju ljude svojim obmanama.

Ali oni ne mogu drukčije da postupaju. I to je ono što je užasno. I zbog toga ne samo da se mogu razotrkivati njuihove obmane nego je to i dužnost. Ako je išta svetinja, onda to svakako nije ono što oni zovu svetim tajnama, već baš ta obaveza da razobličavaš njihove religiozne obmane kad ih vidiš. Ako Čuvaš maže svoga idola pavlakom ili šiba, ja mogu ravnodušno da prolazim pored toga zato što to što on radi – radi u ime meni tuđeg, svog praznovjerja i ne tiče se onoga što je za mene svetinja; ali kad ljudi, ma koliko ih mnogo bilo, ma koliko staro bilo njihovo praznovjerje i ma kako oni bili moćni, propovijedaju grube vradžbine u ime toga Boga kojim i ja živim, i onog Hristovog učenja koje mi je dalo život i može ga dati svim ljudima, ja ne mogu da to mirno gledam. I ako to što oni rade ja nazivam pravim imenom, onda ja samo činim ono što moram, što ne mogu da ne činim ako vjerujem u Boga i hrišćansko učenje.

Ako pak oni, umjesto da se užasnu pred svojim bogohulstvom, nazivaju bogohulstvom razotkrivanje njihovih obmana, onda to samo dokazuje jačinu njihovih obmana, i treba samo da poveća napore ljudi koji vjeruju u Boga i u Hristovo učenje da se uništi ova obmana koja skriva istinitog Boga od ljudi. Za Hrista, koji je iz hrama izagnao bikove, ovce i trgovce, mogli su govoriti da huli. Kad bi on sad došao i vidio šta se u njegovo ime radi u crkvi, sigurno bi se još većim i opravdanijim gnjevom poizbacivao sve te strašne antimise, i koplja, i krstove, i čaše, i svijeće, i ikone, i sve ono pomoću čega oni, vračajući, sakrivaju od ljudi Boga i njegovo učenje. Prema tome, eto šta je tačno a šta netačno u odluci Sinoda o meni. Ja stvarno ne vjerujem u ono u šta oni govore da vjeruju. Ali ja vjerujem u mnogo šta u šta oni hoće da ubijede ljude da ja ne vjerujem. Vjerujem u sljedeće: vjerujem u Boga, koga shvatam kao duh, kao ljubav, kao početak svega.

Vjerujem da je on u meni i ja u njemu. Vjerujem da je božja volja jasnije i razumljivije od ičega izražena u učenju Hrista čovjeka – i smatram da je najveće huljenje shvatiti ga kao boga i moliti mu se kao bogu. Vjerujem da je istinsko blago čovjeka u izvršavanju božje volje, njegova je pak volja da ljudi vole jedan drugog i da stoga postupaju jedan s drugim tako kako bi željeli da s njima postupaju, kao što je i rečeno u Jevanđelju – da su u tome zakon i proroci. Vjerujem da je zbog toga smisao života svakog pojedinog čovjeka samo u povećanju ljubavi u sebi; da povećanjem ljubavi vodi svakog pojedinog čovjeka u ovom životu ka sve većem i većem dobru, što više ljubavi bude u čovjeku, to mu poslije smrti pruža još veće dobro, a ujedno – i što on više pomaže da se u svijetu uspostavi carstvo božje, to jest takvo uređenje života u kome će razdor, obmane i nasilje koji sada caruju, biti zamijenjeni slobodnom voljom, istinom i bratskom ljubavlju među ljudima.

Vjerujem da postoji samo jedno sredstvo za trijumf ljubavi: molitva – ne zajednička molitva u hramovima koju je Hristos direktno zabranio (Jevanđelje po Mateju, 6,5 – 13), već molitva za koju je Hristos dao obrazac – usamljena, koja se sastoji u uspostavljanju i jačanju svoga saznanja o smislu svog života i njegovoj zavisnosti samo od božje volje. Vrijeđala, ogorčavala ili sablažnjavala koga god, smetala čemu god, ili kome god, ili se ne sviđala ova moja vjerovanja – ja ih tako malo mogu izmijeniti koliko i svoje tijelo. Meni samom treba da živim, meni samom i da umrem (i to vrlo skoro) i zbog toga ja ne mogu nikako drukčije vjerovati nego tako kako vjerujem, spremajući se da idem onome Bogu od koga sam proizišao. Ja ne kažem da je moja vjera jednom za sva vremena data istina, ali ja ne vidim druge – jednostavnije, jasnije i koja bi više odgovarala svim potrebma moga uma i srca; ako takvu spoznam, odmah ću je primiti zato što Bogu ne treba ništa osim istine.

Vratiti se onome od čega tek što sam s toliko patnji otišao, ja nikako ne mogu, kao što se ptica ne može ponovo vratiti u ljusku jajeta iz koga je izašla. „Onaj koji počne s tim što zavoli hrišćanstvo više nego istinu, uskoro će zavoljeti svoju crkvu ili sektu više nego hrišćanstvo, i završiće time što će voljeti sebe (svoje spokojstvo) više nego sve na svijetu“ – rekao je Kolridž. Ja sam išao obrnutim putem. Počeo sam s tim što sam zavolio svoju pravoslavnu vjeru više od svoga spokojstva, zatim sam zavolio hrišćanstvo više od svoje crkve, sad volim istinu više od svega na svijetu. I danas se za mene istina podudara s hrišćanstvom kako ga ja shvatam. I ja ispovijedam to hrišćanstvo i radosno živim i spokojno i radosno približavam se smrti.

Moskva, 4. april 1901.

izvor Tačnonet
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
24.01.2010
Poruka
667
Kod nas postoje:

1.Nominalni
Ljudi koji su kršteni po rođenju i opevani po upokojenju. Osim toga - ništa. O Svetom pismu i predanju nula. Brkaju paganske običaje sa verom i pripisuju ih crkvi. Ne znaju ništa o postu. Oko crkava obilaze u velikom luku. Predstavljaju većinu pa ljudi misle da tako izgleda pravoslavlje. U stvari su ateisti koje su roditelji krstili i sa verom nemaju nikakve veze.

2.Tradicionalni
Skoro sve kao pod jedan, ali uz to necrkveno obeležavaju Hristovo rođenje, uskrsnuće i slave slavu.Osim toga - ništa. O Svetom pismu i predanju nula. I oni brkaju paganske običaje sa verom i pripisuju ih crkvi. Jedu na Veliki petak ribu, ali do večeri ne mogu da izdrže bez mesa. U crkvi su bili par puta u životu, u glavnom su bili zbog nečijeg venčanja. U glavnom imaju agnostička shvatanja.

3.Kolačari
Skoro sve kao pod dva, ali s tom razlikom što donesu slavski kolač u crkvu na osvećenje.Osim toga - ništa. O Svetom pismu i predanju nula. Slave slavu, ali misle da je Sveti Nikola bio srbin. Ako slava pada u sredu ili petak ne znaju da prase na stolu nema šta da traži. Ne znaju šta je Simvol vere, ali znaju za Oče naš koji naravno ne znaju.Sveštenik im dolazi u kuću, naravno jednom godišnje.

4.Povremeni posetioci
Kao pod tri, ali dolaze još i u crkvu za Božić, Uskrs i možda još jednom u toku godine. Osim toga - ništa. O Svetom pismu i predanju nula. Kažu za sebe da dolaze redovno u crkvu. Poste prvu nedelju Velikog posta i pričeste se bez ispovesti. Ostavljaju prilog na Ikonu da bi drugi videli. U crkvi se osećaju i ponašaju neugodno, jer ne znaju šta da rade sa sobom.

5.Češći posetioci
Kao pod četiri, ali dolaze u proseku na dva - tri meseca. O Svetom pismu ponešto, ali o predanju nemaju pojma. Znaju da bi trebalo da se ispovede. Kupuju sveće i crkveni kalendar na pijaci jer je jeftinije. Ako im slava pada u posan dan naprave kompromis pa stave ribu i prase na sto. Sveštenik ih prepoznaje, ali im ne zna ime. Ne ostaju posle Liturgije jer ni ne znaju da ljudi ostaju da se druže.

6.Skoro redovni
Kao pod pet, jedino što dolaze svake druge - treće nedelje. O Svetom pismu vrlo malo i predanju skoro ništa. U glavnom ne saslušaju šta sveštenik govori. Ne znaju da se u određenim prilikama u Pravoslavnoj crkvi vernici klanjaju na kolenima. Kupuju sveće u crkvi. Ako je posna slava služe samo posno, ali o Svecu koga slave ipak ne znaju skoro ništa. Sveštenik ih zna po imenima. Ova grupa još uvek ne zna da crkva osuđuje vradžbine.

7.Redovni
Dolaze za sve praznike i nedeljom na Liturgiju. Ovde već počine značajnija promena. Čitaju pomalo Sveto pismo i poneku knjigu. Pevaju i znaju da odgovaraju na Liturgiji. Ostaju posle Liturgije i druže se. Organizuju i učestvuju u crkvenom životu. Imaju kandilo, ali ga ne pale često. Znaju već dosta o veri. Znaju napamet Simvol vere i Oče naš. Govore i pitaju o postu. Predstavljaju većinu u navedenih nepunih dva posto. Mogu da se naljute, a malu metaniju rade kao da paju prašinu sa poda.

8.Pravoslavni
Većinom kao pod sedam, ali osim toga čitaju Sveto pismo redovno i ostale knjige. Mole se kod kuće ujutru i uveče. U kući im za sve praznike gori kandilo. Osim toga posećuju manastire, druge parohije, idu u Jerusalim i na Svetu goru. Poste sredom i petkom i sve postove, sve ukupno preko 160 dana u godini. O postu ni ne govore jer se podrazumeva. Ne mogu da se naljute i uvrede. Veoma su retki.

Osim toga, rekao bih da postoje još i prelazne vrste odnosno mešovite između svih ovih kategorija. Voleo bih da sam svaku kategoriju bolje razradio, ali mislim da je dovoljno da malo jasnije predstavi one koji sebe nazivaju pravoslavnima.

Po statistikama ovi od 1. do 6. čine više od 98% dok 7. i 8. tek nepuna dva procenta.

To je realnost Srpske Pravoslavne Crkve i njenih vernika.

Sveštenici su posebna priča i njih ne mogu da svrstam u ove kategorije, ali i njih ima mnogo vrsta. Od nikakvih do dobrih i savesnih.

Tako da kada sretnete nekog ko sebe naziva pravoslavnim treba da znate da verovatno samo misli da je pravoslavan.
Takvi ljudi (mislim na onih 98 %) odlaze u adventiste, Jehovine svedoke...
i kažu za sebe da su bili pravoslavni, ali da u pravoslavlju nije bila istina nego tek kada su čuli od adventista, Jehovinih svedoka , baptista ili bilo koje denominacije koja je nastala u zadnjih par stotina godina...
 
Natrag
Top