Član
- Učlanjen(a)
- 17.04.2009
- Poruka
- 4.299
O iznenadnoj smrti
Bezumnice, ove noci uzecu dusu tvoju od tebe;
a ono sto si pripremio, cije ce biti?" (Lk. 12,20)
Okrenuvsi ledja Stvoritelju i masivsi se onoga sto nije njegovo i sto mu ne pripada, covjek se otisnuo na put bez Boga, na put kojim se ide u propast, na put na kojem ce sve vise slusati savjete satane i sve dalje odlaziti od Tvorca svog. Bjezeci od Boga, covjek se krio gdje je stigao i, pod raznoraznim okolnostima, cinio sve veci i veci grijeh pred Gospodom. U toj njegovoj bjezaniji, sve mu je postalo blize i radosnije od Onoga koji ga je zadahnuo zivotom vjecnim. Nije vise ni pridavao narocitog znacaja dusi svojoj nego se sav usrdesredio na tijelo kome je trebalo sve vise ugadjati. Pricu o jednom takvom ugadjanju tijelu, koja je zapisana kod jevandjelista Luke i koju smo danas culi na svetoj Liturgiji, iznio nam je sam Spasitelj.
I zabrinu se bezumni bogatas vidjevsi rod na poljima svojim, pa veli: sta cu ciniti? Nemam u sta sabrati ljetine svoje. Ni rijeci hvale za darove koje je primio od Gospoda, a cinjenica je da nije mogao on samostalno uticati na prinos letine svoje. Otpavsi od Boga, on je sav u materijalom, nema ni pomisli da udjeli nekome ko nema, da ucini nesto za spasenje duse svoje. Da ucini sevap dusi svojoj, kako bi smjelije i bezbriznije stao pred Tvorca. Ne, ne misli bezumnik na onoga koji mu dade sve to, niti na bliznje koji su mozda gladni i zedni. Prva pomisao mu je kako to zadrzati sve za sebe, kako smjestiti da sta ne propadne i ne dopadne susjedima njegovim.
I resi da sagradi nove i vece zitnice, da sve smjesti u njih, pa da onda uziva u svemu tome na mnogo godina.
Samo covjek koji ne misli na Boga moze ovo izreci. Jer covjek koji misli na Boga i cija je nada u Gospodu, nece ovo ni pomisliti, jer zna da on nije gospodar niti blaga svog niti pak zivota svoga. Zna da je sve u Tvorcu i Gospodu, i zna da mu moze biti kao i ovom bezumnom bogatasu, kome Gospod rece: bezumnice, jos ove noci uzecu dusu tvoju od tebe, a sta si pripravio cije ce biti? Sveti Jovan Zlatousti savjetuje: "Jesi li se ti nasitio, sjeti se i gladnoga. Jesi li utolio svoju zedj, sjeti se i zednoga. Jesi li se ogrijao, sjeti se i zamrzloga". Ako budes milostiv i snishodljiv i sam ces dobiti milost za dusu svoju.
Koliki li pak znacaj ima milostinja za spasenje nase, najbolje govori ona prica o dvojici egipatskih isposnika, koji su trazili da vide da li ima iko na svijetu da bolje sluzi Gospodu od njih. I njima se to zaista otkrije, i zapovjedi im se da idu tu i tu, tome i tome covjeku i saznace sta su zeljeli da znaju. Oni dodju, kako im je receno, i vide obicnog covjeka koji je uzgajao stoku. Posto nisu vidjeli nista narocito, upitase ga kako se on stara da ispuni volju Bozju? I rece im da sve sto stekne dijeli na tri dela. Prvi deo daje siromasima, drugi deo potrosi na gostoprimstvo strancima, a treci deo zadrzi za sebe i svoju cjelemudrenu zenu. Evo zaista divnog primjera kako valja ciniti i koliko je milostinja bogougodna.
Ali malo je onih koji ovako cine sa svojim bogatstvom, koristeci ga na spasenje svoje, nego ga uglavnom, kao i onaj nerazumni bogatas, gomilaju i cuvaju, cesto ni sami ne znajuci cemu.
No vratimo se na ono sta Gospod rece bezumnom bogatasu, "kako ce uzeti dusu njegovu". O ovome treba svi mi dobro da razmislimo i da se zamislimo nad ovim, jer nas sve moze zadesiti iznenadni cas smrtni. Nazalost, u nasem narodu se udomacilo misljenje kako je dobro kada neko bez muke i patnje umre, naprecac. Kazu, imo je laku smrt. Mozda je imao laku smrt, ali je veliko pitanje koliko je korisna tako laka smrt za spasenje duse njegove. Sveti oci vele: "Blago onome ko se razboli pred smrt, te ima vremena obazrijeti se na sve sto je cinio i pokajati se za grijehe svoje". Pogledajmo samo kroz istoriju izabranog naroda, kako su umirali Bozji ugodnici i pravednici. Svi oni boluju pred smrt, i u bolesti ne ispustaju imena Gospodnjeg iz usta svojih. Kako bi izgledalo da je car David umro na precac, ne pokajvsi se i u pokajanju ne ispjevavsi najljepse molitve. Za ljude koji su nespremni za onaj zivot, bolest pred smrt je milost Bozja, jer im je dato vremena da se pokaju za sve i da udju spremni u radost Oca svog.
Naravno, bilo je primjera da su mnogi pravednici umrli brzo, reklo bi se iznenada, Ali nije tako: pravednici nikad ne umiru iznenada. Pravednici se uvek spremaju za smrt, i svakoga dana ocekuju rastanak sa ovim zivotom. Tako i mi moramo ciniti, jer nam Gospod tako zapovjeda: "Strazite, dakle, jer ne znate ni dana ni casa u koji ce Sin coveciji doci" (Mt. 25, 13). Ko se priprema za smrt, taj se priprema za zivot vjecni i on ne zali za bilo cime. Pojedini misle da ako iznenadno umru nece osjetiti bol, ili se boje smrti. Boje se zasto? Zato sto se nisu pokajali i boje se pravednog suda Bozjeg. Nisu u pokajanju pretrpili bol i patnju, pa bi zato da je izbjegnu iznenadnom smrcu. Varaju se grdno, jer onaj ko ne osjeti bol ovdje, osjetice ga u vjecnosti. A ovdje je bol prolazan i kratak a tamo vjecan. Zato se molimo Gospodu da nam se smiluje i zastiti nas od brze i iznenadne smrti. Moramo uvijek biti spremni za smrt, kao i za dolazak Hristov ponovni, kako bi smo ga docekali spremni i veseli. Kako ne bismo bili kao onih pet ludih djevojaka. Sveti Antonije veli: "Misli sam u sebi i govori: ja necu ostati u ovome svijetu dalje od danasnjeg dana, i nikad neces sagrjesiti pred Bogom". Molimo se, dakle, Gospodu da nam ne posalje iznenadnu smrt usred grehova nasih, nego da nam prodari dana za pokajanje. Amin.
Izvor: Istočnik
![nlsj8k.jpg](http://i49.tinypic.com/nlsj8k.jpg)
Bezumnice, ove noci uzecu dusu tvoju od tebe;
a ono sto si pripremio, cije ce biti?" (Lk. 12,20)
Okrenuvsi ledja Stvoritelju i masivsi se onoga sto nije njegovo i sto mu ne pripada, covjek se otisnuo na put bez Boga, na put kojim se ide u propast, na put na kojem ce sve vise slusati savjete satane i sve dalje odlaziti od Tvorca svog. Bjezeci od Boga, covjek se krio gdje je stigao i, pod raznoraznim okolnostima, cinio sve veci i veci grijeh pred Gospodom. U toj njegovoj bjezaniji, sve mu je postalo blize i radosnije od Onoga koji ga je zadahnuo zivotom vjecnim. Nije vise ni pridavao narocitog znacaja dusi svojoj nego se sav usrdesredio na tijelo kome je trebalo sve vise ugadjati. Pricu o jednom takvom ugadjanju tijelu, koja je zapisana kod jevandjelista Luke i koju smo danas culi na svetoj Liturgiji, iznio nam je sam Spasitelj.
I zabrinu se bezumni bogatas vidjevsi rod na poljima svojim, pa veli: sta cu ciniti? Nemam u sta sabrati ljetine svoje. Ni rijeci hvale za darove koje je primio od Gospoda, a cinjenica je da nije mogao on samostalno uticati na prinos letine svoje. Otpavsi od Boga, on je sav u materijalom, nema ni pomisli da udjeli nekome ko nema, da ucini nesto za spasenje duse svoje. Da ucini sevap dusi svojoj, kako bi smjelije i bezbriznije stao pred Tvorca. Ne, ne misli bezumnik na onoga koji mu dade sve to, niti na bliznje koji su mozda gladni i zedni. Prva pomisao mu je kako to zadrzati sve za sebe, kako smjestiti da sta ne propadne i ne dopadne susjedima njegovim.
I resi da sagradi nove i vece zitnice, da sve smjesti u njih, pa da onda uziva u svemu tome na mnogo godina.
Samo covjek koji ne misli na Boga moze ovo izreci. Jer covjek koji misli na Boga i cija je nada u Gospodu, nece ovo ni pomisliti, jer zna da on nije gospodar niti blaga svog niti pak zivota svoga. Zna da je sve u Tvorcu i Gospodu, i zna da mu moze biti kao i ovom bezumnom bogatasu, kome Gospod rece: bezumnice, jos ove noci uzecu dusu tvoju od tebe, a sta si pripravio cije ce biti? Sveti Jovan Zlatousti savjetuje: "Jesi li se ti nasitio, sjeti se i gladnoga. Jesi li utolio svoju zedj, sjeti se i zednoga. Jesi li se ogrijao, sjeti se i zamrzloga". Ako budes milostiv i snishodljiv i sam ces dobiti milost za dusu svoju.
Koliki li pak znacaj ima milostinja za spasenje nase, najbolje govori ona prica o dvojici egipatskih isposnika, koji su trazili da vide da li ima iko na svijetu da bolje sluzi Gospodu od njih. I njima se to zaista otkrije, i zapovjedi im se da idu tu i tu, tome i tome covjeku i saznace sta su zeljeli da znaju. Oni dodju, kako im je receno, i vide obicnog covjeka koji je uzgajao stoku. Posto nisu vidjeli nista narocito, upitase ga kako se on stara da ispuni volju Bozju? I rece im da sve sto stekne dijeli na tri dela. Prvi deo daje siromasima, drugi deo potrosi na gostoprimstvo strancima, a treci deo zadrzi za sebe i svoju cjelemudrenu zenu. Evo zaista divnog primjera kako valja ciniti i koliko je milostinja bogougodna.
Ali malo je onih koji ovako cine sa svojim bogatstvom, koristeci ga na spasenje svoje, nego ga uglavnom, kao i onaj nerazumni bogatas, gomilaju i cuvaju, cesto ni sami ne znajuci cemu.
No vratimo se na ono sta Gospod rece bezumnom bogatasu, "kako ce uzeti dusu njegovu". O ovome treba svi mi dobro da razmislimo i da se zamislimo nad ovim, jer nas sve moze zadesiti iznenadni cas smrtni. Nazalost, u nasem narodu se udomacilo misljenje kako je dobro kada neko bez muke i patnje umre, naprecac. Kazu, imo je laku smrt. Mozda je imao laku smrt, ali je veliko pitanje koliko je korisna tako laka smrt za spasenje duse njegove. Sveti oci vele: "Blago onome ko se razboli pred smrt, te ima vremena obazrijeti se na sve sto je cinio i pokajati se za grijehe svoje". Pogledajmo samo kroz istoriju izabranog naroda, kako su umirali Bozji ugodnici i pravednici. Svi oni boluju pred smrt, i u bolesti ne ispustaju imena Gospodnjeg iz usta svojih. Kako bi izgledalo da je car David umro na precac, ne pokajvsi se i u pokajanju ne ispjevavsi najljepse molitve. Za ljude koji su nespremni za onaj zivot, bolest pred smrt je milost Bozja, jer im je dato vremena da se pokaju za sve i da udju spremni u radost Oca svog.
Naravno, bilo je primjera da su mnogi pravednici umrli brzo, reklo bi se iznenada, Ali nije tako: pravednici nikad ne umiru iznenada. Pravednici se uvek spremaju za smrt, i svakoga dana ocekuju rastanak sa ovim zivotom. Tako i mi moramo ciniti, jer nam Gospod tako zapovjeda: "Strazite, dakle, jer ne znate ni dana ni casa u koji ce Sin coveciji doci" (Mt. 25, 13). Ko se priprema za smrt, taj se priprema za zivot vjecni i on ne zali za bilo cime. Pojedini misle da ako iznenadno umru nece osjetiti bol, ili se boje smrti. Boje se zasto? Zato sto se nisu pokajali i boje se pravednog suda Bozjeg. Nisu u pokajanju pretrpili bol i patnju, pa bi zato da je izbjegnu iznenadnom smrcu. Varaju se grdno, jer onaj ko ne osjeti bol ovdje, osjetice ga u vjecnosti. A ovdje je bol prolazan i kratak a tamo vjecan. Zato se molimo Gospodu da nam se smiluje i zastiti nas od brze i iznenadne smrti. Moramo uvijek biti spremni za smrt, kao i za dolazak Hristov ponovni, kako bi smo ga docekali spremni i veseli. Kako ne bismo bili kao onih pet ludih djevojaka. Sveti Antonije veli: "Misli sam u sebi i govori: ja necu ostati u ovome svijetu dalje od danasnjeg dana, i nikad neces sagrjesiti pred Bogom". Molimo se, dakle, Gospodu da nam ne posalje iznenadnu smrt usred grehova nasih, nego da nam prodari dana za pokajanje. Amin.
Izvor: Istočnik