Član
- Učlanjen(a)
- 04.08.2011
- Poruka
- 23
Ne tako davno imao sam iskustvo koje se u danasnjem vremenu moze graniciti sa fantazijom. Naravno nisam sreo male zelene, ali iskustvo je ravno tome.
- Igrom slucaja odem Ja na psihijatriju u jednom domu zdravlja u Beogradu iz meni znanih razloga da popricam sa strucnjakom o svom problemu. Problem je licne prirode i necu reci o cemu se radi, ali poentu price cete dotaci.
- Primi me gospodja doktorka koja je moram reci bila jako vaspitana, profesionalna i sto je neverovatno posvecena. Ta njena posvecenost me je i naterala da se skroz otvorim, jer sam realno bio veeeliki skeptik po pitanju odlaska kod psihijatra. Prvo mi se motalo po glavi sta ce doktor/ka misliti o meni, pa komsiluk ako me vidi. U svom ludilu otisao sam toliko daleko da sam pred njenom kancelarijom pravio kombinacije o mogucnostima i scenarijima kad se vrata ordinacije otvore. Ko je tamo? Mozda komsinica? Ionako se svakih mesec dana doseljuju i odseljuju iz zgrade. Otvorise se vrata i sve nedoumice su otklonjene. Zenu ne znam, a onda kroz razgovor ona njena posvecenost dade mi krila da se raspricam i skinem muku. Mogu Vam reci prelepo sam se osecao i zeleo sto pre da se vratim na jos jedan tretman jer smo dobrih pola sata proveli u kvalitetnom razgovoru.
- Kada se sve zavrsilo, gospodja mi napisa izvestaj, zakaza novi sastanak i uputi me na lekara opste prakse da preuzmem recepte za prepisane lekove.
E tu dolazi onaj deo o fantastici. Fantasticna doktorka sa sprata nize, inace koleginica pomenute gospodje psihijatra, procita izvestaj i kaze 'nemogu'.
- Ja joj uputih onaj pogled, sta bre nemozes?
- Kad pocne ona meni da servira pricu kako ona nemoze te lekove, odnosno lek da mi prepise i uopste ne zna kako je psihijatar mogao da mi prepise taj lek. Odbaci onaj papir (izvestaj) od sebe i vice sledeci.
- Ja se pokupim i odem kuci. Dodjem kuci i legnem na Google, reko tu sigurno ima neke pameti za ovaj moj non-sense od situacije. Kad imam sta i da vidim. Lek redovno na pozitivnoj listi, finansira ga socijalno osiguranje, a u uputstvu za izdavanje leka na maticnoj stranici jednog od nasih ministarstava (Zdravstvo), stoji lepo napisano da lek prepisuje lekar opste prakse na izvestaj lekara psihijatra. Ukoliko psihijatar obavlja privatnu praksu, onda on sam ima pravo da prepise lek.
- Besan, naoruzan cinjenicama, vratim se kod iste doktorke (cekao sam tacno 48 minuta da me primi) i krenem da obrazlazem sve sto sam procitao kad ona besno me prekinu i kaze: Gospodine jer Vi to mene ucite mom poslu?
- Rekoh, doktorka taman posla, samo Vam ukazujem na cinjenice na koje moram da Vam ukazem jer odbijate da mi prepisete lek koji mi po zakonu pripada.
- Ma bre Ja u klin, ona u plocu. Nece ni da cuje. Pokazem joj i na sajtu da moze i mora da mi prepise, ma kakvi. Neveruje ta ni u Boga, a ne u napisano na nekakvom sajtu ministarstva zdravlja.
- I tako ostadoh Ja na vetrojebini ove nase birokratije i neznanja koja se kako sam i rekao na pocetku posta granici sa fantazijom. Sta sad?
- Igrom slucaja odem Ja na psihijatriju u jednom domu zdravlja u Beogradu iz meni znanih razloga da popricam sa strucnjakom o svom problemu. Problem je licne prirode i necu reci o cemu se radi, ali poentu price cete dotaci.
- Primi me gospodja doktorka koja je moram reci bila jako vaspitana, profesionalna i sto je neverovatno posvecena. Ta njena posvecenost me je i naterala da se skroz otvorim, jer sam realno bio veeeliki skeptik po pitanju odlaska kod psihijatra. Prvo mi se motalo po glavi sta ce doktor/ka misliti o meni, pa komsiluk ako me vidi. U svom ludilu otisao sam toliko daleko da sam pred njenom kancelarijom pravio kombinacije o mogucnostima i scenarijima kad se vrata ordinacije otvore. Ko je tamo? Mozda komsinica? Ionako se svakih mesec dana doseljuju i odseljuju iz zgrade. Otvorise se vrata i sve nedoumice su otklonjene. Zenu ne znam, a onda kroz razgovor ona njena posvecenost dade mi krila da se raspricam i skinem muku. Mogu Vam reci prelepo sam se osecao i zeleo sto pre da se vratim na jos jedan tretman jer smo dobrih pola sata proveli u kvalitetnom razgovoru.
- Kada se sve zavrsilo, gospodja mi napisa izvestaj, zakaza novi sastanak i uputi me na lekara opste prakse da preuzmem recepte za prepisane lekove.
E tu dolazi onaj deo o fantastici. Fantasticna doktorka sa sprata nize, inace koleginica pomenute gospodje psihijatra, procita izvestaj i kaze 'nemogu'.
- Ja joj uputih onaj pogled, sta bre nemozes?
- Kad pocne ona meni da servira pricu kako ona nemoze te lekove, odnosno lek da mi prepise i uopste ne zna kako je psihijatar mogao da mi prepise taj lek. Odbaci onaj papir (izvestaj) od sebe i vice sledeci.
- Ja se pokupim i odem kuci. Dodjem kuci i legnem na Google, reko tu sigurno ima neke pameti za ovaj moj non-sense od situacije. Kad imam sta i da vidim. Lek redovno na pozitivnoj listi, finansira ga socijalno osiguranje, a u uputstvu za izdavanje leka na maticnoj stranici jednog od nasih ministarstava (Zdravstvo), stoji lepo napisano da lek prepisuje lekar opste prakse na izvestaj lekara psihijatra. Ukoliko psihijatar obavlja privatnu praksu, onda on sam ima pravo da prepise lek.
- Besan, naoruzan cinjenicama, vratim se kod iste doktorke (cekao sam tacno 48 minuta da me primi) i krenem da obrazlazem sve sto sam procitao kad ona besno me prekinu i kaze: Gospodine jer Vi to mene ucite mom poslu?
- Rekoh, doktorka taman posla, samo Vam ukazujem na cinjenice na koje moram da Vam ukazem jer odbijate da mi prepisete lek koji mi po zakonu pripada.
- Ma bre Ja u klin, ona u plocu. Nece ni da cuje. Pokazem joj i na sajtu da moze i mora da mi prepise, ma kakvi. Neveruje ta ni u Boga, a ne u napisano na nekakvom sajtu ministarstva zdravlja.
- I tako ostadoh Ja na vetrojebini ove nase birokratije i neznanja koja se kako sam i rekao na pocetku posta granici sa fantazijom. Sta sad?