Možda bi bilo bolje nikad ne imati priliku govoriti o ovoj teškoj bolesti koja može u potpunosti uništiti čovjeka. Možda bi bilo bolje govoriti o ljubavi. Ali, ne smijemo bježati od životne stvarnosti, čiji je sastavni dio i
mržnja. Dobro je odmah reći da je
mržnja, u neku ruku, prirodni odgovor na svaku osobnu, nepravednu i duboku bol.
Mržnja se može usporediti sa zvijeri koja reži u čovjekovoj duši.
Mržnja sama po sebi može biti:
- Pasivna mržnja
Ova vrsta mržnje slična je pakosti koja nam ne dozvoljava da osobi, koja nas je na neki način povrijedila, želimo dobro. Kad vas je netko ogovarao ili širio laži o vama, nismo tada u tolikoj mržnji da bi tu osobu ubili, ali nismo niti u stanju iskreno se moliti za njen uspjeh u životu.
- Agresivna mržnja
Ova vrst mržnje izražava se u silnom, agresivnom bijesu zbog kojeg čovjek može izgubiti razum. Osobi koju mrzimo iz dna duše želimo samo zlo i naopako u životu. Želimo da ispašta, da izgubi posao, da se razboli – jednostavno želimo joj sve suprotno od onoga što želimo sebi.
Bila pasivna ili agresivna,
mržnja nas razdvaja od onih s kojima bismo trebali biti u pravom zajedništvu.
Mržnja tjera ljude jedne od drugih. I, kad bi bilo po našem, Pakao bi bio pretijesan.
Mržnja na taj način postaje najjača sila našeg Ega, koja nas razdvaja od istinskog zajedništva sa drugim ljudima.
Ponekad nam se može dogoditi da
mržnja podijeli i našu dušu – mislim na emocionalnu dimenziju čovjeka. Tada smo u situaciji da neku osobu istovremeno i volimo i mrzimo. Bolje rečeno jedan dio osobe volimo, a jedan mrzimo. Na taj se način možemo naći u situaciji da istovremeno živimo s mržnjom u nama koja nas razdvaja od ljudi i s ljubavlju koja nas spaja s njima.
Zapravo, tragična je mogućnost da najviše možemo mrziti one koje smo najviše voljeli. Ljudi često znaju reći da je između duboke ljubavi i duboke mržnje samo jedan korak.
Još ćemo jednom ponoviti već rečeno: bilo da je
mržnja pasiva ili agresivna ona je poput zloćudne bolesti; opasna je, pogubna je, a ukoliko je pustimo da krene svojim tokom neminovno dovodi do smrtnih posljedica. Ništa se dobro neće izroditi iz mržnje prema nekoj osobi; a zasigurno će najviše nanijeti štete samoj osobi koja mrzi.
Znanstvenik i psiholog Gotest Elmar dokazao je upravo ovu prethodno izrečenu tezu. On je vršio znanstveni pokus, polazeći od činjenice da psihičko stanje utječe na rad žlijezda s unutrašnjim lučenjem. U usta ispitanika stavio je cjevčicu koja je prolazila kroz aparat s tekućim zrakom. Pod utjecajem vrlo niske temperature u cjevčici se stvarao kondenzat različitih boja, ovisno o psihičkom stanju pacijenta. Kad je ispitanik bio ispunjen mržnjom, kondenzat je poprimio smeđu boju; kad je bio potišten i tužan, sivkastu boju; a kad ga je mučila grižnja savjesti, kondenzat je bio crvene boje.
Profesor Gotest tvrdi kako za jedan sat mržnje čovjekov organizam proizvede toliko otrova da bi se moglo otrovati osamdeset ljudi. On ovu vrstu otrova svrstava među najjače poznate otrove. Ovaj je otrov namijenjen onima koje mrzimo i na koje se ljutimo, ali djelomično ostaje u nama i truje – nas same.
OBLICI MRŽNJE ZBOG KOJIH JE ONA OPAKA BOLEST
- MRZIMO LJUDE, NUŽNO NE SAMO ONE ZLE
Jeste li čuli za igru "Slijedi vođu"? Napravite dvije grupe natjecatelja. Svaka grupa izabere svoga vođu. Zatim se odluči da jedan vođa sve radi dobro, kulturno, ljubazno. Drugi vođa treba raditi sve suprotno. Zadatak ekipa je da u svemu slijede svoga vođu. Sve što radi njihov vođa, trebaju i oni raditi. Ekipa čiji vođa radi dobro, na kraju ima pozitivna iskustva iz igre. Međutim, ona druga ekipa nema tako dobra iskustva. Zašto? Zato što su slijedili svoga vođu.
Pred nama stoje dva vođe, Isus i Sotona. Ako izaberemo Isusa, slijedit ćemo ga u opraštanju. Ako izaberemo Sotonu slijedit ćemo ga u mržnji.
Ukoliko smo zahvaljujući Kristovoj milosti postali kršćani, neminovno je da ćemo onda slijediti Isusa kao Vođu. Isus je učio i riječju i djelom da treba ljubiti – voljeti svakog čovjeka. On je volio sve jednako. Međutim, Isus je istovremeno iz dna svoje duše mrzio grijeh i zlo koje je nalazio u čovjeku.
Nama se nameće isti imperativ. Sigurno smo i mi čuli poziv da "mrzimo grijeh a da volimo grešnika".
U Mateju 5,44 čitamo nešto slično: "Čuli ste da je kazano: ljubi bližnjega svojega, i MRZI na neprijatelja svojega. A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje, blagoslivljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone."
Narod je ovo mogao samo čuti ali nije mogao pročitati jer je pisano: "Nemoj MRZITI na brata svojega u srcu svojem; SLOBODNO iskaraj bližnjega svojega, i nemoj trpjeti grijeha na njemu. Ne budi osvetljiv, i ne nosi srdnje na sinove naroda svojega; nego ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga; ja sa Gospod."(Levitski zakon 19,17.18)
Ukoliko nam ovo uspije onda našu mržnju možemo pretvoriti u stvaralački a ne u razarački čin.
Ali, to nije ni malo lako! Opačina mržnje prilijepi se za osobu koju mrzim kao što koža prianja uz tijelo i vrlo ih rijetko možemo ili uspijevamo razdvojiti.
U praksi to izgleda ovako: mi ne uspijevamo razdvojiti OKRUTNOST od OKRUTNIH LJUDI. Na taj način ne uspijevamo mrziti baš tu okrutnost već mrzimo okrutne ljude. Ili, ne mrzimo izdaju već mržnju usmjeravamo prema izdajicama.
Ako mi brat sagriješi i izda me na neki način, ja ga mrzim zato što me je povrijedio, zato što u svom umu ne mogu odvojiti djelo od osobe. On i njegovo djelo jedinstvena su stvarnost, pripijeni jedno uz drugo u mojoj ranjenoj duši.
Na taj način, mržnja prema osobi postaje bol. Ne zdravlje, ne snaga, nego bolest duše. Najveći problem svakog čovjeka, a u tu kategoriju spadaju i kršćani, jest priznati da je bolestan – da nekoga mrzi.
Radi toga se osjećamo bijednim i podmuklim. Zato niječemo mržnju svim snagama (sjetimo se predavanja o maskama i maškarama – i to je jedan vid bijega od životne stvarnosti). Mržnju često krijemo i od sebe samih. Niječemo je, prerušavamo, i potiskujemo iako ona možda vri u nama. Ali, ipak mrzimo. Možemo slobodno reći da samo "svetac" i "luda" požive a da nikog ne mrzi, bilo pasivno ili agresivno.
Ukoliko niječemo mržnju, zaobilazimo priliku i mogućnost izlječenja. Potiskujemo zlobu, dotjerujemo stvarnost, i uvjeravamo se da smo predobri za mržnju, zato JER NEMAMO HRABROSTI OPROSTITI OSOBI KOJU MRZIMO.
Pravimo se mirni ili se to tako vidi na našoj maski dok ispod nje sve kipti od bijesa. Takva, skrivena i potisnuta, mržnja otvara tajnu slavinu otrova, koji će zasigurno zaraziti svaki vid međuljudskih odnosa.
S druge strane, svaka priznata i doživljena mržnja, natjerat će nas da se odlučimo za ljekovito čudo praštanja. Kad kažemo čudo praštanja onda ono to zaista i jest.
Razlog tome leži u činjenici da je mržnju veoma teško liječiti. Kad mrzimo samo zlo u nekoj stvari, mržnja će prestati čim zlo koje mrzimo bude ispravljeno. No kad mrzimo ljude koji nam čine nažao, mržnja živi još dugo nakon što je počinjeno zlo davno mrtvo.
Naše osjećaje vezujemo za trenutak kad smo bili povrijeđeni, obdarujući taj trenutak Besmrtnošću. Tako dopuštamo da nas svaki put rani kad ga se god prisjetimo. Putuje s nama, spava s nama, pritišće nas dok umiremo. Naša mržnja nije čak ni toliko pristojna da umre kad oni koje mrzimo umru – jer to je nametnik koji siše našu krv, ne njihovu.
- NAJČEšĆE MRZIMO ONE KOJIMA SMO SE OBVEZALI NA LJUBAV
Obično mrzimo onoga tko nam je blizu – dovoljno blizu da ga volimo. Mrzimo osobu kojoj smo vjerovali da je na našoj strani, osobu od koje smo očekivali odanost, osobu kojoj smo vjerovali da će održati obećanje.
Obično ne mrzimo strance. Na njih se ljutimo. Ali, kad netko uništi ono što je obveza ili intima stvorila, uništeno je ono dragocjeno. Tada smo u napasti da se razbolimo od mržnje prema ljudima koje volimo.
- MRZIMO ONE KOJE OKRIVLJUJEMO
Uvijek kad nekoga mrzimo mi ga proglašavamo glavnim krivcem za povredu, te držimo da je odgovoran jer nas je povrijedio – njega okrivljujemo.
Čovjek može dospjeti u takvo stanje da njegova
mržnja može postati "sveta"
mržnja. Ova
mržnja je poput "hule na Svetoga Duga" i gotovo je neizlječiva.
Hermana Engela, njemačkog generala iz Drugog svjetskog rata, Nirberški je sud osudio na trideset godina zatvora zbog zlodjela koja je počinila njegova vojska. Nadživio je presudu i bio pušten iz zatvora. Nakon puštanja odlazi u jednu šumu gdje je namjeravao živjeti u izgrađenoj drvenoj kolibi zajedno sa svojom ženom. Na taj način je naumio poživjeti ostatak života u miru.
Ali, u jednom drugom mjestu čeka ga u zasjedi jedan francuski novinar po imenu Morio.
Za vrijeme rata Engelova je vojska poubijala cijelu Morioovu obitelj. Kad je Nirnberški sud prije trideset godina odbio osuditi Engela na smrt, Morio ga je osobno osudio. Njegova je presuda ostala živa i žarila plamenom mržnje koji je u srcu potpirivao. Sada je došao čas.
Morio je potpalio i istomišljenike iz sela nadomak Engelove kolibe. Iste su noći bili spremni popeti se na brdo, zapaliti brvnaru, te Engela i njegovu ženu ustrijeliti.
Međutim, Morio se prije toga želio dokopati Engela. Neke nejasnoće u njegovu životopisu nisu dale mira izvjestiteljskoj potrebi za cijelom pričom. Stoga se novinar popeo na brdo, predstavio se ustrašenom Engelu i proveo popodne podsjećajući bivšega generala na masakr počinjen u selu, koji je kao zaboravljena sjena lebdio na njegovom prošlošću.
No Engelova je iznemogla ljudska priroda – ostavljao je dojam umorna starca, a ne čudovišta – zbunila Morioa. Osim toga, teško mu je bilo sastaviti komadiće te užasne priče – i počela ga je mučiti nova sumnja. Njegova se osveta rasplinula; čistoća njegove sumnje okaljala.
Krajem popodneva, kad je sunce duboko potonulo a šuma postala spiljom, Morio se izlanuo Engelu da ga seljaci kane te noći ubiti. Ponudio mu je da ga izbavi iz šume i spasi mu život.
No popodnevna je istraga Engelu donijela nove sumnje. Oklijevao je, očima upiljenim u šišku koja je upravo pala s bora: "Poći ću s vama," rekao je polako, "pod jednim uvjetom."
što? Zar je lud? Postavlja uvjet za spas svoga vlastitog života? Kakav uvjet?
"DA MI OPROSTITE."
Oprostiti?
Morio je trideset godina u svojoj mašti sazdanoj od mržnje pronalazio tisuće odličnih načina da zločinca uništi. No licem u lice s nejasnoćom Egnelove ljudske prirode, Morioova se osveta pokolebala. Spasio bi život tom čovjeku. Da, opozvao bi smaknuće.
ALI OPROSTITI? NIKAD.
Te noći, razbješnjeli seljaci, s vrećama preko glave, spalili su kolibu i ubili Engela i njegovu ženu.
Sad se pitamo zašto Morio nije mogao oprostiti Engelu? Zašto mu je oproštaj teže pao i od Engelovog spašavanja?
Moguće je da je za Morioa to bilo previše jer se njegova
mržnja pretvorila u strast koja mu je predugo nastanjivala dušu. Morio ne bi mogao živjeti, bez te mržnje ne bi bio ista osoba; on se PRETVORIO u mržnju. Njegova
mržnja nije pripadala njemu, on je pripadao mržnji. Da ne mrzi Engela, ne bi se prepoznao.
Tragedija je u tome što je samo oproštaj, ono jedino što nije mogao ponuditi Engelu, mogao osloboditi Morioa.
Mržnja može biti kobna kad joj dopustimo da u nama neizmjerno raste. Najbolji ljudi katkad ispune njome svoju utrobu.
Mržnja je jednako stvarna i među prijateljima i među neprijateljima i u blizini i na međunarodnoj razini.
Katkad
mržnja samo nagriza krajičak srca – ne zapali uvijek cijelu dušu. Katkad traži da mrska osoba neko vrijeme ostane podalje, ne traži uvijek glavu.
No bila ona zloćudni tumor koji paklenskom silom traži smrt, ili samo napasna ojađenost, boljet će nas sve dok ne upotrijebimo pravi lijek.
Za ozdravljenje je ponekad potreban pravi junački zahvat na duši. Ponekad je dovoljno samo brzo spaliti ranu.
Ali, sigurno je jedno: neobuzdana
mržnja će nas sigurno uništiti.
