Mihail Jurjevič Ljermontov

[erinija]

Mihail Jurjevič Ljermontov ( 1814-1841) rodio se u Moskvi, u porodici kapetana Jurija Petroviča Ljermontova, koji je napustio službu. Daleki predak porodice Ljermontov izgleda da je bio Škotlanđanin po prezimenu Ljermont, koga su Rusi zarobili kao poljskog vojnika. Ostao je u Rusiji, stupio u službu i dobio plemićku titulu.

Pjesnikovo rano djetinjstvo prošlo je na imanju bake J.A.Arsenijeve u selu Tarhani, u penzenskoj guberniji, koja se poslije majčine smrti brinula o njemu uz nagodbu s njegovim ocem. U djetinjstvu je Ljermontov u tri navrata putovao na Kavkaz u banjska mineralna lječilišta, što je ostavilo neizbrisiv trag u njegovom sjećanju. Godine 1827. preselio je s babom u Moskvu radi školovanja. Upravo u to vrijeme počeo je pisati stihove. Studirao je u vrijeme kad i poznati ruski pisci i revolucionari Bjelinski, Hercen, Ogarjov, koji su već tada imali uticaja na studentsku omladinu. Nakon dvogodišnjih studija napušta univerzitet, prelazi u Petrograd i stupa u vojnu školu. Tu je nastavio sa književnim radom. Ali, kako je rekao Hercen " njegovu dušu će probuditi revolverski pucanj koji je ubio Puškina." Zbog stihova Pjesnikova smrt Ljermontov je bio uhapšen i od tog trenutka progoni ne prestaju sve do tragične smrti na dvoboju s Martinom u podnožju Mašuka 1841.godine. Poslije hapšenja premješten je namjerno na Kavkaz u jedinicu koja je vodila borbe protiv gorštaka. U borbi je ispoljavao izuzetnu hrabrost. Boravak na Kavkazu vezan je za nastanak mnogih lirskih pjesama, poema, a prije svega Junaka našeg doba ( 1840), najznačajnijeg djela koje je napisao.

Književni period kojem pripada Ljermontov je romantizam. Pored romana Junak našeg doba, treba spomenuti dramu Maskarada ( 1835) i poemu Demon.

Dodato posle 15 Sati 15 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Oblaci

Oblaci, putnici, vi vječnost srećete
ko stepa ste azurna, biserja sjaj
Prognani, hitro ko i ja se krećete
s dragog vam sjevera u južni kraj.

Ko li vas tjera: je li odluka kobi?
Je li zavist tajna? Zloba vas goni?
Ili zločin vas neki nemili drobi?
il drugovi lažni, kleveti skloni?

Ne, već dosadiše prostori besplodni...
Stasti vam neznane, boli prostranstva;
vječito haldni i vječno slobodni
Vi-bez domovine, vi-bez prognanstva.


Molitva

Kad teški život zasiječe
I kada pritiska tuga
Napamet, čudesna teče
Jedna molitva duga.

Tu snaga, blaga i živa
Leži u suglasjima
i diše neshvatljiva
Sveta divota u njima.

Silno se breme tad ruši
Neko je u sumnju mako
I vjera i plač u duši
I posve je lako, lako...

 

[erinija]

Prorok

Otkako mi je vječni sudac
Sveznanje dao svog proroka,
U očima ja ljudi čitam
Stranice zlobe i poroka.

I objavljivati ljubav stadoh,
Nauk prave istine same,
Al tad su stali bližnji moji
Kamenje bijesno bacati na me.

I pepelom tad posuh glavu,
Iz grada bježah ja skitnica,
U pustinji otada živim
Na božjoj hrani kao ptica.

Čuvajući zavjet Iskonskoga
Tu sva me bića slušati znaju
I same zvijezde slušaju me
Dok radosno trepereći sjaju.

A kad opet užurbano
Ja probijem se bučnim gradom,
Starci uz osmjeh samoljublja
Potomstvu zbore svome mladom:

"Gledajte: to je primjer za vas!
On ohol bješe, ne htje sa nama;
Budala, htjede uvjeriti nas
Da Bog mu zbori na usnama!

Gledajte, djeco, sad na njega!
Kako je tužan, glednite ga!
I blijed, i slab, i go, i bijedan,
I kako svaki prezire ga!

 

[erinija]

Sirotan

Uz vrata crkvena privijen
Milodar proseć`, sirotan stade,
Poluživ, jadan, sav ispijen
Žedan i gladan, lišen nade.

Za komad hljeba on se javi,
a obraz nije krio muku,
i neko kamen njemu stavi
u ispruženu, jadnu ruku.

Tako, gladan ljubavi tvoje
Molim, dok suze pale mene;
Tako su čuvstva i misli moje
Obmanom tebe obavijene!

 

[erinija]

Ne, ja te tako vatreno ne ljubim


1.

Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
ljepota tvoja ne blista za mene:
u tebi svoje prošle dane ljubim
i mlade svoje dane izgubljene.

2.

U času, kad te zadivljeno gledam,
S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, već sa srcem svojim.

3.

Ja s dragom zborim, koje više nema,
u tvom liku tražim crte njene,
U živim ustima - usta davno nijema.
U očima ti - sjaj ugasle zjene.

 

[sendi]

I PUSTO I TUŽNO

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje! ... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit... al koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

Tebi


1.

Pa zbogom ! – Sad nismo vec dvoje,
I zadnji put stezemo ruke;
Pa zbogom ! – Sad srce je slobodno tvoje....
Tek s drugim ga cekaju muke.
Ja znam da ce porivi bola
Jos jednom ovladati njime,
Kad dopre mu istina gola
I sazna za umrlog ime.

2.

Postoje ti zvuci sto plamte,
Od oholog sveta skriveni –
Al oni se vecito pamte:
Ko zivot su s dusom sliveni;
U njima sni minuli stoje,
Ko grob shto sve zanavek prima;
Razume ih jedino dvoje,
I dvoje zadrhti pred njima !

3.

Za tren smo mi zajedno bili,
Sta vecnost pred njime sad vredi !
Svu slast smo za tren taj mi pili,
I spalili poljubom jednim;
I zbogom ! – Ta ljubav je nasa,
I zato bez zalosti bezi:
Jer kraj nam se cinio strasan,
Al susret bi bio josh tezi!

 

[erinija]

Rastali smo se

Rastali smo se - no lik lepi taj
Još u srcu nosim svom,
Ko lepih dana odblesak i sjaj,
Ko ljubav - dušu miluje mi njom.

Strastima drugim predadoh se sam,
Ali večno ja se sećam lika tvog :
Napušten hram je ipak ostao hram;
Odbačen idol ipak osta - Bog.

 

[erinija]

Ne, ti sada nisi

Ne, ti sada nisi više ona - koja
Osvajaše me nekad; nit` ljepota
Privlači mene! To je - bol života
I izgubljena zalud mladost moja.

I kad, ponekad, očaram se tobom,
Gledajuć ti željno u oči sjajne,
Ja tada vodim razgovore tajne,
Ali ne sa tobom
već sa samim sobom.

Sa slikom one drugarice mlade,
Čije se crte u tvom liku skriše,
S ustima koje ne govore više
I sa očima - bljeskom mrtve nade!

 

[erinija]

Zbogom Rusijo

Zbogom, Rusijo, ti prljava,
zemljo robova i gospode,
zbogom i vi, odijela plava,
i ti, njima poslušni rode.

Možda ću iza kavkaskog zida
pobjeć od tvojih paša svih,
od svevidnoga njena vida,
užesa njinih svevišnjih.

 

[besherat]

Čitala sam " Junaka našeg doba " i imala lijepih citata. Sad ću da pokušam da ih nađem na drugim forumima gdje sam ih postavljala.

 

[erinija]

Meni je Junak našeg doba jedna od omiljenih knjiga.

" Ponekad ja sebe prezirem...Ne prezirem li druge zbog toga?...Postao sam nesposoban za plemenite pobude;
plašim se da ne ispadnem smiješan u svojim očima; drugi bi na mom njestu ponudio knjeginici son coeur et sa fortune, ali riječ ženidba ima nad mnom neku magičnu moć; ma koliko vatreno volio neku ženu, ako mi samo nečim nagovijesti da treba s njom da se oženim - zbogom ljubavi! Moje srce se pretvara u kamen i ništa ga više ne može zagrijati. Osim ove, ja sam spreman na sve žrtve; dvadeset puta ću svoj život, čak i čast staviti na kocku...ali svoju slobodu neću prodati. Zašto je tako cijenim? Šta imam od nje? Za šta se ja to spremam? Šta očekujem od budućnosti?...Zaista ništa. To je nekakav urođeni strah, neobjašnjivo predosjećanje...Jer ima ljudi koji se nagonski boje pauka, bubašvaba, miševa..."

Jedan od najboljih dijelova, a ima ih tako mnogo. Jedva čekam da vidim tvoj citat Besherat