LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Ludwig van Beethoven
Ludvig Van Betoven (Ludwig van Beethoven) (* rođen najvjerojatnije 16.12. 1770., a kršten 17.12. 1770. U Bonnu; † 26. 3. 1827. u Beču), njemački skladatelj bečke klasike i jedan od najznačajnijih glazbenih skladatelja u povijesti.
Obitelj
Ludvig Van Betoven potječe iz glazbeničke obitelji čije podrijetlo vodi iz flamskog grada Mechelena. Umetak “van” u njegovom prezimena ne označava vlastelinski položaj, već ukazuje na mjesno podrijetlo. Betovenov djed, koji se također Ludvig zvao, radio je kao glazbenik, odgovoran za orkestar, kod kelnskog nadbiskupa. 1740. godine se rodio njegov sin Johann koji je također bio crkveni pjevač. Johann je 17. prosinca 1770. godine krstio svog novorođenog sina po imenu svog oca, Ludvig. Pošto je Ludvigov otac bio oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, mladim Mozartom, koji je već sa 6 godina komponirao skladbe, on je pokušao, po tom uzoru, malog Ludviga vrlo rano učiti sviranje violine i glasovira, pri čemu je često i pretjerivao. Ludvig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje na glasoviru, što je opet za posljedicu imalo to da je Ludvig često bio umoran za školu. Osim ispunjavanja visokih htijenja svojeg oca, život mladog Ludviga nije bio jednostavan. Otac je bio alkoholičar a majka je bila često bolesna i od šestero njene djece preživjela su samo dva.
Izobrazba
Ubrzo je Ludvig Van Betoven postao i drugi orguljaš na dvoru i dobiva redovitu mjesečnu plaću. Kada je imao 13 godina svira čembalo i violu u izbornom orkestru dvora i bavi se komponiranjem različitih kamernih skladbenih djela. Kako bi unaprijedio svoje znanje, 1787. godine, Ludvig odlazi u Beč, koji je u tom vrijeme, zahvaljujući skladateljima kao što je Joseph Haydn, bio postao europsko glazbeno središte da bi učio kod slavnog Mozarta. Zbog velike zauzetosti Mozarta komponiranjem svojih osobnih kompozicija i drugim brigama koje su ga opterećivale, Mozart nije bio uveliko zainteresiran za mladog Ludviga, ali je slušajući ga kako svira rekao:»Jednog će dana taj mladić podići veliku galamu u svijetu!». Osim toga Betoven je i sam poslije dva tjedna morao napustiti Beč i vratiti se za Bonn jer mu je majka bila na umoru. Kratko po njegovu dolasku u Bonn, majka mu umire.
Betoven se 1789. godine odlučuje na studij na sveučilištu u Bonnu, gdje dolazi u dodir sa idejama Francuske revolucije, sloboda i čovječnost, koje ga oduševljavaju a koje se u njegovim kasnijim djelima mogu i primijetiti, posebno u njegovoj jedinoj operi Fidelio.
Kada je imao 22 godine, Betoven odlazi ponovno za Beč i tamo ostaje. Iako je Mozart već bio mrtav, Betoven postaje učenikom strogog Josepha Hydna i Antonia Salieria.
Skladateljstvo i bolest
Ubrzo Betoven postaje poznat sa svojom kamernom glazbom, koja je predstavljala nešto sasvim novo. Osim toga, postaje poznat i kao majstor improvizacije i virtuoz na glasoviru, jer je jednom prilikom, kratko uoči koncerta uvidio da je glasovir za pola tona dublje naštimovan i umjesto da svira svoj koncert za glasovir u C-Duru (Erstes Klavierkonzert op. 15) svira ga u Cis-Duru.
Sa 29 godina, Betoven počinje raditi na svojoj Prvoj simfoniji i završava je slijedeće godine. Uspješna praizvedba je izvedena 2.4. 1799. godine.
Već u starosti od 30 godina, kod Betovena se primjećuju znaci otoskleroze, «mješovitog» tipa, bolesti srednjeg u unutarnjeg uha i koja vodi ka gluhoći, i on počinje da sve manje čuje, pa počinje sve više izbjegavati ljude, tražeći mir u prirodi, gdje obično i nalazio i nadahnuće za svoje kompozicije. Kako bi unaprijedio svoj sve lošiji sluh, Betoven zateže do 4 strune na svoj glasovir. 1819. godine, Betoven postaje potpuno gluh, pa tako da više i nije u mogućnosti da izvodi sam svoje koncerte kao ni da dirigira. U međuvremenu, iako malo pogluh, Betoven je i dalje radio na svojim djelima. Uslijedila je Druga simfonija, koja ne postiže neki veći uspjeh, a onda Treća koja postiže ogroman uspjeh. Simfonija je bila posvijećena Napoleonu i prvobitno se nazivala «Sinfonia grande, intitolata Bonaparte», ali kad je Betoven saznao da se Napoleon 18.5. 1804. godine krunisao kraljem i da je odbacio svoje republikanske ideje, pobjesnio je i obrisao prvobitni naziv i nazvao simfoniju «Herojska simfonija, komponirana u slavlje jednog velikog čovjeka» (poznata još kao i Eroica). Praizvedba je bila u kolovozu 1804. godine na bečkom dvoru kneza Lobkowicza pa je njemu i posvijećena.
Poslije mnogo i čestih prepravki 1805. godine izvedena je praizvedba jedine Betovenove opere, prvobitnog naziva «Leonore», Fidelio.
Prvom polovinom 19. stoljeća Betoven uz Rossinia postaje najpoznatiji i najslavniji glazbeni skladatelj Europe. Njegove simfonije, protkane revolucionarnim duhom ubrzo postaju redovit repertoar svih orkestarskih koncerata.
Njegova Peta simfonija često se naziva i «simfonija sudbine», jer je nastala u teškom razdoblju Betovenova života. O prva četiri tona simfonije, Betoven je navodno izrekao riječi «Tako je došla sudbina na vrata.». Izvedena je 22.12. 1808. godine zajedno sa Šestom simfonijom (Pastorale) i četvrtim koncertom za glasovir. Sam Betoven je svoju VI. simfoniju (Pastorale) označio kao «višim izrazom nadahnuća od slikarstva».
Sa ogromnim uspjehom izvedena je 8.12. 1813. godine njegova Sedma simfonija.
Tijekom Bečkog kongresa , Betoven, koji je u svojoj mladosti bio opčinjen humanizmom Friedricha Schillera a kasnije i Goetheom uviđa da se budućnost Europe zasniva samo na podčinjavanju drugih, i to naglašava u svojoj opereti «Egmont». Kada je došlo do njegove potpune gluhoće, pri kraju života, napisao je djelo «Heiligstädter Testament». Ubrzo je našao neku novu životnu snagu i izjavio je «Osvetit ću se sudbini, sigurno me nikada neće skroz pokoriti.»
Poslije smrti svojeg brata 1815. godine, k sebi uzima njegova sina Karla. Ubrzo se uspostavilo da Betovenov odnos prema svom nećaku od početka nije mogao proći dobro. Sa svojim pretjeranim moralnim opredjeljenjima, Betoven ga je toliko stavio pod pritisak, da je mladi Karl na kraju pokušao izvršiti samoubojstvo. Ovaj pokušaj samoubojstva (u to vrijeme pokušaj samoubojstva je bilo krivično djelo) toliko je opteretilo i utjecalo na Betovena. Upravo zbog toga, opterećen privatnim problemima, 1822. godine Betoven piše djelo «Missa Solemnis».
Godinu dana kasnije Betoven završava svoju Devetu simfoniju, u čijem posljednjem stavku uvodi i riječi, stihove Friedricha Schillera iz «Ode radosti», dok su prva tri dijela, sa svojom glazbenom arhitekturom, glazbom i temama, obilježili pravac simfonista romantizma sve do Gustava Mahlera. Simfonija je zajedno sa dijelovima djela «Missa Solemnis» izvedena 7.5. 1824. godine.
Zbog uznapretka bolesti, prihvatio je 1826. godine poziv drugog brata, Johanna Nikolausa, da s njegovom obitelji provedu nekoliko tjedana na imanju u okolici Kremsa. Tako je i bilo, a 1. prosinca Betoven je putovao natrag u Beč u otvorenoj kočiji, unatoč prilično hladnom vremenu. Dobio je upalu pluća koju je nekako prebolio, ali je ona pogoršala ostale probleme, 3.1. 1827. napisao je oporuku, a 26.3. je umro u svom domu.
Na groblju Währing pokopan je 29.3., a više od 20.000 ljudi bilo je na pogrebu, 1888. Betovenovi posmrtni ostaci preneseni su na bečko središnje groblje, gdje danas jedan pored drugog stoje grobovi Betovena i Šuberta.
Betoven je jedan od prvih slobodnih kompozitora, naime nije bio pod patronatom dvora ili crkve, već se izdržavao od svog rada, od muzike i koncerata, od podučavanja učenika, brojni su bili njegovi dobrotvori koji su mu finansijski pomagali.
Betoven je ostao neoženjen, iako je moguće bilo izabranica njegovog srca, ali koje su valjda bile nedostižne za njega, poradi klasnih razlika.
Najznamenitija djela
Ludvig Van Betoven (Ludwig van Beethoven) (* rođen najvjerojatnije 16.12. 1770., a kršten 17.12. 1770. U Bonnu; † 26. 3. 1827. u Beču), njemački skladatelj bečke klasike i jedan od najznačajnijih glazbenih skladatelja u povijesti.
Obitelj
Ludvig Van Betoven potječe iz glazbeničke obitelji čije podrijetlo vodi iz flamskog grada Mechelena. Umetak “van” u njegovom prezimena ne označava vlastelinski položaj, već ukazuje na mjesno podrijetlo. Betovenov djed, koji se također Ludvig zvao, radio je kao glazbenik, odgovoran za orkestar, kod kelnskog nadbiskupa. 1740. godine se rodio njegov sin Johann koji je također bio crkveni pjevač. Johann je 17. prosinca 1770. godine krstio svog novorođenog sina po imenu svog oca, Ludvig. Pošto je Ludvigov otac bio oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, mladim Mozartom, koji je već sa 6 godina komponirao skladbe, on je pokušao, po tom uzoru, malog Ludviga vrlo rano učiti sviranje violine i glasovira, pri čemu je često i pretjerivao. Ludvig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje na glasoviru, što je opet za posljedicu imalo to da je Ludvig često bio umoran za školu. Osim ispunjavanja visokih htijenja svojeg oca, život mladog Ludviga nije bio jednostavan. Otac je bio alkoholičar a majka je bila često bolesna i od šestero njene djece preživjela su samo dva.
Izobrazba
Ubrzo je Ludvig Van Betoven postao i drugi orguljaš na dvoru i dobiva redovitu mjesečnu plaću. Kada je imao 13 godina svira čembalo i violu u izbornom orkestru dvora i bavi se komponiranjem različitih kamernih skladbenih djela. Kako bi unaprijedio svoje znanje, 1787. godine, Ludvig odlazi u Beč, koji je u tom vrijeme, zahvaljujući skladateljima kao što je Joseph Haydn, bio postao europsko glazbeno središte da bi učio kod slavnog Mozarta. Zbog velike zauzetosti Mozarta komponiranjem svojih osobnih kompozicija i drugim brigama koje su ga opterećivale, Mozart nije bio uveliko zainteresiran za mladog Ludviga, ali je slušajući ga kako svira rekao:»Jednog će dana taj mladić podići veliku galamu u svijetu!». Osim toga Betoven je i sam poslije dva tjedna morao napustiti Beč i vratiti se za Bonn jer mu je majka bila na umoru. Kratko po njegovu dolasku u Bonn, majka mu umire.
Betoven se 1789. godine odlučuje na studij na sveučilištu u Bonnu, gdje dolazi u dodir sa idejama Francuske revolucije, sloboda i čovječnost, koje ga oduševljavaju a koje se u njegovim kasnijim djelima mogu i primijetiti, posebno u njegovoj jedinoj operi Fidelio.
Kada je imao 22 godine, Betoven odlazi ponovno za Beč i tamo ostaje. Iako je Mozart već bio mrtav, Betoven postaje učenikom strogog Josepha Hydna i Antonia Salieria.
Skladateljstvo i bolest
Ubrzo Betoven postaje poznat sa svojom kamernom glazbom, koja je predstavljala nešto sasvim novo. Osim toga, postaje poznat i kao majstor improvizacije i virtuoz na glasoviru, jer je jednom prilikom, kratko uoči koncerta uvidio da je glasovir za pola tona dublje naštimovan i umjesto da svira svoj koncert za glasovir u C-Duru (Erstes Klavierkonzert op. 15) svira ga u Cis-Duru.
Sa 29 godina, Betoven počinje raditi na svojoj Prvoj simfoniji i završava je slijedeće godine. Uspješna praizvedba je izvedena 2.4. 1799. godine.
Već u starosti od 30 godina, kod Betovena se primjećuju znaci otoskleroze, «mješovitog» tipa, bolesti srednjeg u unutarnjeg uha i koja vodi ka gluhoći, i on počinje da sve manje čuje, pa počinje sve više izbjegavati ljude, tražeći mir u prirodi, gdje obično i nalazio i nadahnuće za svoje kompozicije. Kako bi unaprijedio svoj sve lošiji sluh, Betoven zateže do 4 strune na svoj glasovir. 1819. godine, Betoven postaje potpuno gluh, pa tako da više i nije u mogućnosti da izvodi sam svoje koncerte kao ni da dirigira. U međuvremenu, iako malo pogluh, Betoven je i dalje radio na svojim djelima. Uslijedila je Druga simfonija, koja ne postiže neki veći uspjeh, a onda Treća koja postiže ogroman uspjeh. Simfonija je bila posvijećena Napoleonu i prvobitno se nazivala «Sinfonia grande, intitolata Bonaparte», ali kad je Betoven saznao da se Napoleon 18.5. 1804. godine krunisao kraljem i da je odbacio svoje republikanske ideje, pobjesnio je i obrisao prvobitni naziv i nazvao simfoniju «Herojska simfonija, komponirana u slavlje jednog velikog čovjeka» (poznata još kao i Eroica). Praizvedba je bila u kolovozu 1804. godine na bečkom dvoru kneza Lobkowicza pa je njemu i posvijećena.
Poslije mnogo i čestih prepravki 1805. godine izvedena je praizvedba jedine Betovenove opere, prvobitnog naziva «Leonore», Fidelio.
Prvom polovinom 19. stoljeća Betoven uz Rossinia postaje najpoznatiji i najslavniji glazbeni skladatelj Europe. Njegove simfonije, protkane revolucionarnim duhom ubrzo postaju redovit repertoar svih orkestarskih koncerata.
Njegova Peta simfonija često se naziva i «simfonija sudbine», jer je nastala u teškom razdoblju Betovenova života. O prva četiri tona simfonije, Betoven je navodno izrekao riječi «Tako je došla sudbina na vrata.». Izvedena je 22.12. 1808. godine zajedno sa Šestom simfonijom (Pastorale) i četvrtim koncertom za glasovir. Sam Betoven je svoju VI. simfoniju (Pastorale) označio kao «višim izrazom nadahnuća od slikarstva».
Sa ogromnim uspjehom izvedena je 8.12. 1813. godine njegova Sedma simfonija.
Tijekom Bečkog kongresa , Betoven, koji je u svojoj mladosti bio opčinjen humanizmom Friedricha Schillera a kasnije i Goetheom uviđa da se budućnost Europe zasniva samo na podčinjavanju drugih, i to naglašava u svojoj opereti «Egmont». Kada je došlo do njegove potpune gluhoće, pri kraju života, napisao je djelo «Heiligstädter Testament». Ubrzo je našao neku novu životnu snagu i izjavio je «Osvetit ću se sudbini, sigurno me nikada neće skroz pokoriti.»
Poslije smrti svojeg brata 1815. godine, k sebi uzima njegova sina Karla. Ubrzo se uspostavilo da Betovenov odnos prema svom nećaku od početka nije mogao proći dobro. Sa svojim pretjeranim moralnim opredjeljenjima, Betoven ga je toliko stavio pod pritisak, da je mladi Karl na kraju pokušao izvršiti samoubojstvo. Ovaj pokušaj samoubojstva (u to vrijeme pokušaj samoubojstva je bilo krivično djelo) toliko je opteretilo i utjecalo na Betovena. Upravo zbog toga, opterećen privatnim problemima, 1822. godine Betoven piše djelo «Missa Solemnis».
Godinu dana kasnije Betoven završava svoju Devetu simfoniju, u čijem posljednjem stavku uvodi i riječi, stihove Friedricha Schillera iz «Ode radosti», dok su prva tri dijela, sa svojom glazbenom arhitekturom, glazbom i temama, obilježili pravac simfonista romantizma sve do Gustava Mahlera. Simfonija je zajedno sa dijelovima djela «Missa Solemnis» izvedena 7.5. 1824. godine.
Zbog uznapretka bolesti, prihvatio je 1826. godine poziv drugog brata, Johanna Nikolausa, da s njegovom obitelji provedu nekoliko tjedana na imanju u okolici Kremsa. Tako je i bilo, a 1. prosinca Betoven je putovao natrag u Beč u otvorenoj kočiji, unatoč prilično hladnom vremenu. Dobio je upalu pluća koju je nekako prebolio, ali je ona pogoršala ostale probleme, 3.1. 1827. napisao je oporuku, a 26.3. je umro u svom domu.
Na groblju Währing pokopan je 29.3., a više od 20.000 ljudi bilo je na pogrebu, 1888. Betovenovi posmrtni ostaci preneseni su na bečko središnje groblje, gdje danas jedan pored drugog stoje grobovi Betovena i Šuberta.
Betoven je jedan od prvih slobodnih kompozitora, naime nije bio pod patronatom dvora ili crkve, već se izdržavao od svog rada, od muzike i koncerata, od podučavanja učenika, brojni su bili njegovi dobrotvori koji su mu finansijski pomagali.
Betoven je ostao neoženjen, iako je moguće bilo izabranica njegovog srca, ali koje su valjda bile nedostižne za njega, poradi klasnih razlika.
Najznamenitija djela
- 5 simfonija
- 6 pastoralna simfonija
- 9 simfonija
- Simfonije Ludwiga van Beethovena
- 5 koncerata za glasovir
- Prvi koncert za glasovir u C-Duru op.15 (1795 – 1801.)
- Drugi koncert za glasovir u B-Duru op. 19 (1788 – 1801.)
- Treći koncert za glasovir u c-molu op. 37 (1800 – 1803.)
- Četvrti koncert za glasovir u G-Duru op. 58 (1804 – 1807.)
- Peti koncert za glasovir u Es-Dur op. 73 (1809.)
- Koncert za violinu D-Dur op. 61 (1806.)
- Koncert za glasovir, violinu i violončelo C-Dur op. 56 (1804 – 1805.)
- Opera Fidelio (Leonore) op. 72 – za ovu operu je Beethoven napisao četiri različite uvertire (tri uvertire za Leonoru i jednu za Fidelio) (1804 – 1814.)
- Opereta Egmont op. 84 (1809 – 1810.)
- Sonata Ruševine Atene op. 113 (1811.)
- Sonate za gudačke instrumente
- Missa Solemnis u D-Duru op. 123 (1819 – 1823.)
- Sonate za glasovir (Pathétique, Sonata quasi una fantasia, Apassionata)
- klavirska djela (Bagatelle "Für Elise" u a-mollu)
- kamerna glazba, kako za gudačke, tako i za puhačke instrumente
Poslednja izmena od urednika:
