Likovna umetnost u Vojvodini

Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Милан Коњовић

Milan Konjović (1898-1993) je bio istaknuti srpski slikar 20. veka. Studirao je u Pragu i Beču, a živeo u Parizu od 1924. do 1932. Svojim opusom od 6.000 radova pripada vrhu srpske likovne umetnosti, uz afirmaciju svoga osobenog stila strasnog koloriste ekspresionističkog temperamenta. Kritičari su ga ponekad nazivali „poslednji fovista“.

Milan Konjović je rođen 28. januara 1898. godine u Somboru gde još u gimnaziji 1914. godine prvi put izlaže pedesetak radova slikanih u prirodi. Na Akademiju likovnih umetnosti u Pragu upisuje se 1919. godine u klasi Vlahe Bukovca, gde studira samo dva semestra. Nastavlja da radi samostalno, u Pragu uz savete avangardnog češkog slikara Jana Zrzavija, u Beču i po nemačkim muzejima u Minhenu, Berlinu i Drezdenu. U Parizu od 1924. do 1932. godine postiže zapažene uspehe samostalnim izložbama kao i na izložbama u pariskim salonima. Tu nastaje njegova „plava faza“. Po povratku u Sombor 1932. godine posvetio se slikanju rodnog kraja, vojvođanskih pejzaža, ljudi i ambijenata, sa „izletima“ u Dalmaciju. To je „crvena faza“ koja obuhvata razdoblje do 1940. godine. Za vrijeme Drugog svetskog rata je u zarobljeništvu u Osnabriku. Posle povratka 1943. godine nastaju Konjovićevi pasteli u ulju koji do 1952. godine čine umetinikovu „sivu fazu“. Od 1953. godine u „kolorističnoj fazi“ plamsa opet čista intenzivna boja. Nova slikarska orijentacija traje na radovima „asocijativne faze“ od 1960. do 1980, a 1985. počinje sa pravim varijacijama na temu vizantijske umetnosti i do kraja 1990. godine nastaje tridesetak dela nove „vizantijske faze“.

Opus slikara Milana Konjovića je preko 6000 radova: ulja, pastela, akvarela, tempera, crteža, tapiserija, pozorišnih scenografija, skica za kostime, vitraža, mozaika i grafika. Stvorio je lični prepoznatljivi stil ekspresionističkog temperamenta. Doživio je punu afirmaciju na 294 samostalne i 693 kolektivne izložbe u Jugoslaviji, Srbiji i brojnim centrima Evrope (Prag, Budimpešta, Beč, London, Amsterdam, Rim, Pariz, Atina, Moskva) i sveta (Sao Paulo, Njujork, San Francisko...). U Somboru, umetnikovom rodnom gradu, od 1966. godine otvorena je „Galerija Milan Konjović“ u kojoj se trenutno nalazi više od 1060 dela.

Milan Konjović je bio član Vojvođanske akademije nauka i umetnosti u Novom Sadu, dopisni član Jugoslavenske akademije nauka i umetnosti u Zagrebu i član Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Umro je u Somboru 20. oktobra 1993. godine.

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


AUTOPORTRET 1933.


CRVENA FLASA 1930.


ULICA FIJAKER 1956.


SALAS SA CRVENIM KROVOM 1958.


ENTERIJER ZOLNAJPEC 1975.


LALE 1980.
 
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Ivan Tabaković

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ivan Tabaković (Arad, Ugarska, Austrougarska, 10. decembar 1898 — Beograd, SFRJ, 1977) bio je srpski slikar.
Počeo je da crta veoma rano. Studije slikarstva počinje 1917. u Budimpešti, a nastavlja ga dve godine kasnije na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu u klasi Ljube Babića. Godine 1922. odlazi u Minhen, pohađajući u isto vreme Akademiju i privatnu školu Hansa Hofmana. Vratio se u Zagreb, gde 1924. završava Akademiju. Sledeće godine odlazi u Pariz.
Ivan tabaković je bio profesor Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu i član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Dobio je „Gran pri“ za slikarstvo na međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. godine, i zlatnu medalju na međunarodnoj izložbi keramike u Pragu 1962. godine.


Ivan%20Tabakovic%20-%20Autoportret,%20ulje.jpg

Autoportret, ulje

Ivan%20Tabakovic%20-%20Devojka%20u%20ateljeu,%20tempera.jpg

Devojka u ateljeu, tempera

DSCN3002.JPG

Enterijer, tempera
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Milenko Šerban

Milenko Šerban (1907, Čerević - 1979). Posle školovanja u Novom Sadu i stečenih pouka o slikarstvu u ateljeu Vase Eškićevića, studije započinje u Parizu na Akademiji Kolarosi kod profesora Pikara Le Dua i Andrea Favorija, a zatim kod Andrea Lota. Po povratku učestvuje u različitim područjima umetnosti i kulture - slikarstvu, scenografiji i pedagoškom radu u Novom Sadu i Beogradu. Karijeru je započeo kao profesor crtanja u Zanatlijskoj školi u Novom Sadu. Tridesetih godina počinje da radi kao scenograf Srpskog Narodnog pozorišta i Narodnog pozorišta Dunavske banovine.

Treba napomenuti i Šerbanov poratni angažman u reorganizaciji tadašnjeg Muzeja Matice srpske, čiji je, najpre, bio restaurator, a potom kustos i upravnik sve do konačnog prelaska u Beograd 1948. godine gde je bio pozvan za scenografa Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Bio je i cenjeni profesor moderne scenografije na Akademiji primenjenih umetnosti i kasnije Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju na predmetu Tehnika scene i scenografija. Izlagao je na mnogim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu.

Od prve samostalne izložbe 1926. godine uživao je podršku tadašnjih likovnih kritičara, pisaca i pesnika Rastka Petrovića, Todora Manojlovića, Mihaila S. Petrova, Boška Tokina, Lazara Trifunovića, Pavla Vasića i drugih. Kao uglednom članu umetničkih udruženja Oblik (od 1931) i Šestorica (od 1954) za života su mu bile priređene nekoliko manjih retrospektivnih izložbi - u Salonu muzeja savremene umetnosti u Beogradu 1966., u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu 1968. i u Galeriji "Lazar Vozarević" u Sremskoj Mitrovici 1974. godine. Galerija Matice srpske je povodom obeležavanja svoje stopedesetogodišnjice predstavila publici slikarski opus Milenka Šerbana i izdala obimnu monografiju 1996. godine čiji je autor prof. dr Irina Subotić.

610-Milenko-Serban.jpg
foto-7.jpg

Portret, tempera
Portret,%20tempera
Žena sa knjigom, ulje na platnu

view_image.php

Vaza sa cvećem Ulje na lesonitu
 
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Сава Шумановић

sava_sumanovic.jpg
Сава Шумановић

Сава Шумановић (1896-1942) је рођен пред сам крај деветнаестог века 22.јануара 1896. године у Винковцима, где је његов отац, шумарски инжењер добио посао. Породица Шумановић се није дуго задрзавала у Винковцима; када је Сава напунио четири године вратили су се у Шид. Отац, Милутин, се посветио вођењу великог имања, а мајка, Персида (Тубић), је отворила прву уговорну пошту у граду. И по оцу и по мајци Сава је припадао угледним граданским породицама. У Шиду Сава завршава основну школу.

Школске 1906 / 07. са свега десет година напушта родитеијски дом и одлази у Земун, где је примљен у реалну гимназију. У току гимназијског школовања почиње да се интересује за уметност. Много чита, одлази у биоскоп, а често посећује и изложбе које су организоване у престоници, од које га дели само река. Редовно пише родитељима. 1911. уписује се на сликарски курс свог гимназијског професора Исидора Јунга, али драгоцене савете о сликању Сава добија од свог старијег пријатеља Славка Воркапића који је већ полазник Уметничко - занатске сколе. На курсу се упознаје са сликарством француских импресиониста, Ван Гога и Сезана, а прва сазнања добија и о сецесији и Ходлеру.
Усавршава немачки језик у Грацу где проводи лето. По завршетку гимназије Сава се враћа у Шид, на летњи распуст. Треба да саопсти родитељима своју одлуку о даљем образовању и избору занимања. Категорично се противи очевој жељи да постане адвокат, Сава снажно жели да постане сликар.

1914. убрзо по избијању Првог светског рата, Сава одлази у Загребу, где се уписао на Привремену вишу школу за умјетност и обрт. Он је у класи код професора Отона Ивековица, али већ следеће године прелази код угледног професора Менци Клемент - Црнчића. Савладава цртачке технике и упознаје се са поступцима Микеланђела, Дирера, Рембранта и Рубенса; али и сам истражује и учи се на делима Манеа, Монеа и Сезана.
Живи и учи у окружењу младих напредних уметника који ће, као И он, касније постати цењени и признати ствараоци. Склапа искрено пријатељство с Антонијом Кошчевић, која је тада стицала вајарска знања, а која је оставила драгоцене податке о Сави. Дружи се с Ђуром Тиљком, Марјаном Трепсеом, Јозом Туркаљом, а снажно пријатељство га везује и за рано преминулог Милана Штајнера. 1917. представиоје четири слике на петој изложби Пролећног салона. 1918. завршило се Савино образовање у Загребу. У сведоцанству о завршеном школовању забележене су најбоље оцене и квалификације. Интензивно ради, тада настаје и први Савин сликарски циклус инспирисан Старим и Новим заветом, као израз не придржавања канона и промишљања вечних тема борбе добра и зла, суочавањем с првим грехом и њ еговим последицама... На првој самосталној излозби у Салону Улрих у Загребу представио је пределе и пејсаже из околине Загреба. Иако је добро познавао импресионистички поступак сликања никада се њиме до краја и у потпуности није користио.

Врло спретно је користио ефекте бојених прозирних сенки, лазурни намаз, не разлажући форму већ напротив истичући је, Сава је инсистирао на атмосфери.

Неколико наредних година поред сликарства Сава се бавио и илустрацијом, графиком и сценографијом. Ради илустрације за књижевну ревију "Јуриш" коју је уређивао његов пријатељ Антун -Бранко Симић.1920. излозио је своја платна на другој самосталној изложби у Музеју за умјетност и обрт. Стилски се прикључује сецесији и симболизму, који су карактеристични за уметничка кретања у Хрватској али не и Србији. Изложба је прошла запажено и с добрим критикама. У јесен исте године отиснуо се у свет, као познавалац француске културе и франкофил отишао је у Париз и изнајмио студио на Монпарнасу. Сада се налазио у центру европских уметничких збивања, нови хоризонти су се отворили. У Паризу је овог првог пута боравио свега наколико месеци, несумњиво драгоцених за Саву. Уписао се на курс код истакнутог ликовног педагога и уметника Андре Лота, и био његов најбоији ученик. Савин учитељ је припадао струји аналитицког кубизма и имао изузетан утицај на младог сликара. Убрзо, спријатељио се са Растком Петровићем и нашао у окрузењу напредних и авангардних ствараоца двадесетог века.Заједнички именитељ им је био Монпарнас, састајали су се у кафанама и клубовима, били су ту Серен,Модиљани, Папзоф, Закоб, Фузита и покаткад Пикасо, Кокто, Фера, Редиге... Када се вратио у Загреб дане је проводио у кући своје пријатељице Антоније Кошчевић. Понесен француским искуством, крећући се од експресионизма, преко конструктивизна и посткубизма па залазећи у неокласицизам, у октобру Сава је организовао изложбу у Уметничком павиљону. Део прогресивне критике је излозбу оценио као знацајан и вредан догадај, али конзервативнијим критичарима нису прихватили Савина "сувише модерна" дела.

Следећих година борави у Загребу где несмањеним интензитетом слика. Из протеста према јавности која није прихватила његове слике потписује се француском транскрипцијом. Министарство просвете одбија његову апликацију за место ликовног педагога у Уметничкој школи у Београду.Учествује на Петој југословенској уметничкој изложби са које је Министарство откупило његове композиције "Берба" и "Крај с мостом". Прихвата посао библиотекара у Музеју за умјетност и обрт, ту је Сава био у прилици да чита и анализира дела великих мајстора. Своје познавање француског одрзава читањем дела француских писаца на изворном језику, и свакодневном конверзацијом на француском са Антонијом Косчевић. 1924. Сава је написао "Сликар о сликарству" и "Засто волим Пусеново сликарство", дела непроцењивог значаја за разумевање његове уметности. 1925. године Сава поново одлази у Париз, али његов боравак је отежан административним перипетијама француских власти, боравишну дозволу је принуђен да продужава сваких шест месеци и то са статусом ученика. Због тога се поново уписује код Лота на курс, али забрана продаје слика Сави је у највећој мери отежавала боравак у Паризу. Како сам Сава пише у свом каталогу за изложбу на Новом универзитету 1939. у Београду, време је посвећивао изучавању Фрагонаровог сликарства, употпуњавао знања о Сезану и Реноару и дивио се Матису. Настаје неколико актова под утицајем Матиса. Спрема платна за Јесењи салон. Следеце године Француска влада је са истог салона откупила један Савин акт.

1927. Сава је насликао "Доручак на трави" који се нашао репродукован у угледном француском чесопису који се бавио уметношћу, заједно с делима Матиса и Дерена, уз одличне критике. Добио је поруџбину да заједно с другим уметницима ослика култну кафану "Куполу", Сава је урадио четири слике на једном од стубова. У напрегнутом и грчевитом раду за седам дана и ноћи уз вештачко осветљење Сава је насликао "Пијану лађу" и изложио је у Салону независних. У то време Растко Петровић је радио на преводу истоимене Рембоове песме, и своме пријатељу их рецитовао. Уз то Жерикоов "Сплав Медуза" је послужио као непосредна инспирација. Критикаје остала подељена а Сава исцрпљен радом и не проспаваним ноћима је био сувисе погођен оним које је нису позитивно оцениле. Данас "Пијана лађа" улази у ред највиших домета нашег сликарства, и сматра се да је антиципирала другу фазу неореалистицког покрета у Србији.

Отежани услови рада, лоше критике и низ других личних догађаја довели су да се Сава осети нервно исцрпљеним и 1928. за кратко време вратио се у Шид, где је потражио мир сликајући пределе. Настају "Сремске крајине", низ пејсажа на којима бележи јединствену светлост и атмосферу завичаја. На овој теми ће интензивно радити по коначном повратку у завичај '30. године. Ни за тренутак болест није сметала његовом стваралаштву. Приредио је самосталну излозбу у Београду, коју су критицари одлицно оценили. Новац од продаје слика омогућио му је да поново, по поледњи пут оде у Париз. 1929. интензивно ради у преуређеном атељеу на Монпамасу, тада настаје неколико изванредних дела "Пар на клупи", "Луксенбуршки парк" а врхунац достиже на сликама актова чувене париске музе с Монпарнаса-Кики, "Црвени ћилим", и париских предела "Мост на Сени". Платна су отезала под наносом боје. Наговестава се поетски реализам којем ће се касније потпуно посветити, а осетан је и умерени колористички експресионизам.

1930. французи имају проблем са Савиним словенским презименом, тешким за изговарање, Савин боравак у Паризу отежава и немогућност продужавања визе, све то утиче на његово већ нарушено здравље. Сава се са мајком 30. марта враћа у Шид. Неко време проводи у Београду у Вождовачком санаторијуму где настају изванредни акварели и скице за уља Вождовачких падина. Спријатељио се са др. Војом Атновљевићем којем је поклонио неколико слика. Повратак у Сид компензује свакодневним, вредним и у устаљеном ритму радом на сликама. Настају "Шидски сокаци" и актови. Његово стваралаштво се креће од поетског реализма до умереног експресионизма.

Сам свој стил назива "како знам и умем" углавном га прилагођавајћи мотиву. Крстари по периферији И налази препознатљиве пејсаже који ће му послужити као мотиви. У наредним годинама нестаје циклус "Пролеће у Шидским баштама" и "Пролеће у долини св.Петке", као и серија актова. 1935. започиње циклус великих платана "Шидијанке" којима је предходило много истразивања и теоријског рада. Радиће на њима наредне три године. На "Шидијанкама" се чита сва еклектичност Савиног образовања и смелост оствареног уметника да цитира сопствене узоре: Манеа, Енгра, Ватоа, или атмосферу Фирентинаца или Кирика. Чак их је могуће читати и у постмодернистичком кључу. По смрти оца преузима бригу о имању, али не занемарује сликарство и учи енглески језик. 1939. године посетиоје велику изложбу Француског сликарства деветнаестог века која је одржана у Народном музеју. Поново је био у прилици да види платна са којима се сретао у Паризу. Започиње велике и систематске припреме за своју изложбу у Београду. Пише каталог, изузетно значајан за истраживаче Савиног стваралаштва. Изложбу са 400 изложених платана критика је одлично примила. Успех је за Саву имао значајан утицај, повратио је поверење у људе. Започиње циклус дечијих портрета и жанр сцена које није завршио. Враћа се теми бербе грожђа и настају "Берачице". Истом темом се бавио средином двадесетих година. 1941. био је цратач у штабу Радничког батаљона. По избијању Другог светског рата и капитулацији краљевине Југославије повлачи се са осталим војницима до Тузле, где су заробљени.

Ослобођен је у априлу и одмах се враћа у Шид. По повратку и даље слика, али мање него раније. 1942. радио је на свом циклусу великих платана "Берачице". Једна од њих, какоје Сава уредно забележио, завршена је 26. августа 1942. Два дана касније, у сам освит дана, заједно са још сто педесет Срба из Шида Сава је ухапшен и одведен у Сремску Митровицу. Власти Независне Државе Хрватске, које је у Шиду представљао Виктор Томић су ове грађане сматрале за непожељне. Без обзира на контраверзе око последњих Савиних дана, заједно са својим суграданима, Сава је стрељан и сахрањен у једној од масовних гробница.

"Развојне могућности у њему није могло уништити време, ни болест, а нису престајале ни касније. Тај потенцијал остао је у њему сачуван до краја зивота. Смрт га је затекла у часу када је очито следио неки нови скок у његовој уметности." - Димитрије Башичевић, Сава Шумановиц. Живот И дело, Друго допуњено и проширено издање, Војин Башичевић и Прометеј, Нови Сад 1997.

Izvor:Sid.rs

SavaSumanovic_Predeo1939.jpg

Предео, око 1939.

sava_sumanovic_1.jpg


SAVA_SUMANOVIC_SID_GALERIJA-SAVA-SUMANOVIC.jpg
 
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Zuzana Halupova

zuzanahalupova.jpg


Završila je pet razreda osnovne škole. Pedesetih godina, je kao članica Društva žena, vezla marame, košulje, goblene...bila je na glasu kao najbolja jer je tradicionalne motive dopunjavala sopstvenim ornamentima. Čim je prodala goblem za pet hiljada starih dinara kupila je uljane boje, kako bi slikala na platnu.

Prvu sliku uljanim bojama je naslikala 1964. godine „Mlaćenje konoplja“.
Njen uspeh je bio meteorski. Započinje saradnju sa Galerijom naivne umetnosti u Svetozarevu, prvi put izlaže u Kovačici (Kovačički oktobar), a prvu samostalnu izložbu je imala 1968. godine u Dubrovniku, sa koje su oduševljeni stranci otkupili sve slike.
Deca su glavni motiv umetničkog izraza Zuzane Halupove. Čak je i odrasle slikala kao decu, razlika je bila samo u brkovima. Često kažu da je Zuzana slikarka dečje duše. Pored dece česti motivi su zima, kovačička crkva, biblijska tematika.

Ne mali broj dela nastao je iz humanitarnih potreba. Tako je nastala monumentalna kompozicija posvećena Crvenom krstu u Ženevi. U prvom planu se nalaze desetine likova dece i članova crvenog krsta, odevenih u tradicionalnuslovačku nošnju sa obeležjima Crvenog krsta.
Jedna simbolična kompozicija izrađena je 1978 godine za Zavod za zaštitu spomenika kulture Republike Srbije „Zaštitimo spomenike kulture“. Na ovoj slici dominira manastir Gračanica koji je smešten pored statue „Pobednika“ oko koje je mnoštvo razdragane dece u slovačkoj narodnoj nošnji, nekolicina pravoslavnih sveštenika, mnoštvo ptica, ikona, putira, krajputaša, dok Bog na nebu posmatra tu savršenu harmoniju.

1974. godine Halupova je naslikala za Unicef „Deca UN“, delo prepuno simbola: u središtu kompozicije je zemljina kugla a u drugom planu je zgrada Unicefa. Tu su i Kip slobode, razdragana deca, rode, anđeli sa maslinovim grančicama. Iste godine je Unicef, njenu sliku „Zima“ štampao u vidu novogodišnjih čestitki u dva miliona primeraka.
Njene slike sa svojim koloritom jarkih i upečatljivih boja zrače vedrinom i optimizmom.
Štampane su brojne publikacije i snimljeni dokumentarni filmovi o životu Zuzane Halupove.

Izvor:naivnaumetnost.com

zuzana-halupova.jpg


zuzana_chalupova.jpg


lot_3424.jpg
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Milan Stanojev

Kao predstavnik nove figuracije šezdesetih godina, i kao pripadnik mlade generacije umetnika koji su u svom radu davali primat ovoj tehnici, Stanojev je svojim originalnim rukopisom uticao na razvoj modernog i rađanje postmodernog umetničkog izraza u drugoj polovini HH veka. Svoj uticaj umetnik je ostvarivao i kao redovni profesor na Grafičkom odseku novosadske Akademije umetnosti, određujući i na taj način puteve kritičkog poimanja, formiranja ukusa i uspostavljanja kriterijuma savremenog grafičkog jezika.

Tokom rada Milan Stanojev je u okviru različitih tematsko-idejnih pristupa istraživao najraznovrsnije mogućnosti grafičke tehnike. Ova izložba ima za cilj da prikaže ključne faze njegovog bogatog grafičarskog opusa, koje su do sada bile uglavnom parcijalno sagledavane. U fondu Galerije se nalaze dve grafike Milana Stanojeva, koje su ušle u zbirku kao poklon autora.

Milan Stanojev, rođen 1938. godine u Srbobranu, 1964. godine je diplomirao na grafičkom odseku Akademije likovnih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Boška Karanovića. Prvu izložbu je priredio 1965, a postdiplomske studije je završio 1966. godine. Od 1964. godine je član ULUS-a i Grafičkog kolektiva. Od 1975. godine zaposlen je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Bavi se grafikom, crtežom i slikarstvom. Priredio je oko pedeset samostalnih i učestvovao na preko tri stotine grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu.

bas_tako__1969_.jpg

Baš tako 1969.

poznanici__1968_.jpg

Poznanici 1968.

za_vreme_pauze__1969_.jpg

Za vreme pauze 1069.
 
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Богомил Карлаварис

karlavaris.jpg


Богомил Карлаварис
је био истакнути војвођански сликар и професор универзитета. Рођен је 18. септембра 1924. године у Перлезу, општина Зрењанин, а преминуо је 8. јула 2010. године у Новом Саду.

Учитељску школу завршио је у Вршцу, Вишу педагошку школу у Новом Саду, а Академију ликовних уметности у Београду. Докторирао је ликовну педагогију у Немачкој. Предавао је на новосадској Вишој педагошкој школи, а по оснивању Академије уметности 1974. године прелази на ликовни одсек ове високошколске установе. Од 1980. године радио је као професор Педагошког факултета у Ријеци, у Истри.
По образовању и деловању је био ликовни уметник, али свој радни век паралелно је посветио и педагошком раду, аутор је више теоријских књига и уџбеника, учесник низа истраживачких пројеката.

Основао је Друштво ликовних педагога Војводине, а његово дело је и Центар за ликовно васпитање деце и омладине Војводине који је успешно водио од 1954. до 1980. године.
У сликарству је афирмисао специфичну и препознатљиву поетику. Њена структура привидно носи реалистички концепт, али јој је суштина у духовно-поетским слојевима ликовног израза испољеног кроз савремени сензибилитет. Предели су му виђени у руралним срединама Војводине, али има и урбаних тема, са знацима савремене цивилизације. У првој фази сликао је више лирски, сродно импресионизму и интимизму. Шездесетих година настају слике под делимичним утицајем енформела. На радовима осамдесетих још се више редуцирају оптички подаци и строге композиције, а затим преовладавају мотиви из Истре, да би слике из деведесетих носиле извесне поруке у духу концептуалне уметности.

Приредио је више од 60 самосталних изложби у земљи и свету, а излагао је и на бројним групним поставкама.

Добитник је награда „25. мај“, Октобарске награде Новог Сада, Искре културе, признања Заслужни ликовни педагог Југославије, као и америчке „Едвин Зигфелд“ 1993. године, за васпитање путем уметност

Избор: Wikipedija

lot_2836.gif

Vojvođanski motiv

lot_1367.jpg

Vojna bolnica u Petrovaradinu
 
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Jovan Soldatović

jsoldatovic1.jpg

Jovan Soldatović (1920 - 2005). Rođen je u Čereviću 1920. godine. Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Novom Sadu, a 1940. godine upisuje se na Tehnički fakultet, odsek za arhitekturu, u Beogradu. Studije prekida zbog rata, vraća se u Novi Sad, gde sarađuje sa NOP-om, a u NOB aktivno učestvuje od 1943. godine. U Propagandnom odeljenju glavnog štaba Vojvodine, odnosno Agitpropu JNOF-a, kao član Odeljenja za dokumentarne i umetničke izložbe radi od 1944. godine.

Akademiju za likovne umetnosti, vajarski odsek, u Beogradu, upisuje 1945. godine, a završava 1948. kod profesora Tome Rosandića. Od sledeće, 1949. godine, radi kao saradnik Državne majstorske radionice Tome Rosandića u Beogradu, postaje član ULUS-a i prvi put izlaže na izložbi ULUS-a.

Prvu samostalnu izložbu priređuje u Galeriji Grafičkog kolektiva u Beogradu 1952. godine. U Novi Sad se vraća 1953. godine, gde po pozivu učestvuje u osnivanju vajarskog odseka Više pedagoške škole, u kojoj je i prvi profesog vajarstva. Učestvuje u osnivanju prvih ateljea na Petrovaradinskoj tvrđavi.

Kao stipendista fonda "Moša Pijade", 1965. godine, provodi dva meseca u Londonu i Parizu.

Za vanrednog profesora Akademije umetnosti, odsek likovnih umetnosti, u Novom Sadu, izabran je 1975. i na tom poslu ostaje do penzionisanja 1981. godine.

Živi i radi do smrti u Novom Sadu.

Njegova najpoznatija dela su Spomenik borcima NOR na Tisi kod Žablja iz 1962. i Porodica iz 1970, posvećena žrtvama Novosadske racije, počinjene 1942. na Keju u Novom Sadu. Soldatovićevi spomenici Arseniju Čarnojeviću u Ibarskom Kolašinu, Branku Radičeviću na Stražilovu, Đuri Jakšiću i Kosti Trifkoviću u Novom Sadu i Steriji u Vršcu, spadaju među najpoznatije radove ovog skulptora. Bio je prepoznatljivi autor velikog broja skulptura srna, košuta, jelena, roda i konja u parkovima mnogih gradova na prostoru bivše Jugoslavije.

Soldatovićeva skulptura Dvoje nalazi se u parku ispred zgrade UN u Njujorku.

petao1.jpg
dvoje1.jpg
dvoje19641.jpg
sold1.jpg


Soldatović, koji je najveći broj dela uradio u bronzi, dobitnik je velikog broja umetničkih nagrada i društvenih priznanja, među kojima i Sedmojulske nagrade Srbije, Vukove i Oktobarske nagrade, kao i Povelje Novog Sada. Osim umetničkog, bavio se i pedagoškim radom - bio je osnivač Vajarskog odseka Više pedagoške škole u Novom Sadu (1952) i njen prvi profesor vajarstva. Od 1975. bio je profesor na novosadskoj Akademiji umetnosti.

Soldatović je učestvovao u osnivanju prvih umetničkih ateljea na Petrovaradinskoj tvrđavi. U jednom od tih ateljea radio je do smrti. Soldatović je rođen u Čereviću kod Novog Sada 1920, Akademiju likovnih umetnosti završio je u Beogradu 1948. u klasi velikog jugoslovenskoh vajara Tome Rosandića. Bio je njegov saradnik u Državnoj majstorskoj radionici u Beogradu.

Nagrade:

Orden rada sa zlatnim vencem, Beograd, 1973; Diploma sa srebrnom medaljom Matice srpske, Novi Sad, 1976; Zlatna plaketa Republickog odbora sindikata, Beograd, 1978; Povelja grada Novog Sada, 1981; Zlatna plaketa ratnog vazduhoplovstva, Batajnica, 1982; Plaketa SUBNOR Jugoslavije, Beograd, 1983; Zlatna plaketa spomen-parka Sumarice, Kragujevac, 1986; Sedmojulska nagrada SR Srbije, Beograd, 1986; Orden zasluga za narodn sa zlatnom zvezdom, 1986; Nagrada SUBNOR Vojvodine "J. Popovic" za zivotno delo, Novi Sad, 1989.
Jovan Soldatović je ceo svoj stvaralački opus od preko stotinu postavljenih skulptura i spomen obeležja, posvetio borbi za mir i humanizaciju života na ovoj planeti.
Uvek angažovan i čovek koji je uvek reagovao na društvena dešavanja u svetu, u godini prava čoveka 1968. god. pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija i tadašnjeg generalnog sekretara U Tanta, u prilog povelji Ujedinjenih nacija u borbi za prava svih naroda i pojedinaca, velikom izložbom na Petrovaradinskoj tvrđavi, na kojoj je dominirala skulptura (figura sa mrtvim detetom - visine 10 m) Soldatović je osudio zločin atomske kataklizme u Hirošimi i Nagasakiju.
1972. god. preplavio je tvrđavu skulpturama ljudskih lobanja u umetničkoj akciji i opomeni »Dođe li rat, odoše ljudi«.

[FONT=Arial, Helvetica]
8-3.jpg
[/FONT]

Sva nastojanja ovog izuzetno plodnog i angažovanog umetnika da se mračni delovi istorije preobraze u opšti ljudski humanizam, demantovana su 1999-te, najstrašnijim razaranjima superiorne ratne tehnologije.
Reagujući na ovu opštu tragediju Soldatović je na ruinama starog petrovaradinskog mosta ponovo postavio svoje skulpture sa apelom na ljudski razum i savest, da se rat odmah prekine.

Iako odvojen od svog ateljea na drugoj strani Dunava Soldatović ovim umetničkim činom poručuje da ljudski duh i humana težnja premošćuje sve reke koje nas dele i da čovečanstvo može da opstane samo u miru.

Jovan Soldatović preminuo je u Novom Sadu u 85. godini.

[FONT=Arial, Helvetica]
5.%20J.%20Soldatovic%20-%20BORBA%20JELENA.jpg

[/FONT]BORBA JELENA
bronza
1965. Novi Sad, Petrovaradin, Tvrđava



kosuta1.jpg
kosute1.jpg


sudjenje1.jpg
crnjanski1.jpg



trosandic1.jpg
bradicevic1.jpg


Izvor: autentik.net
 
Član
Učlanjen(a)
20.03.2013
Poruka
65
Познати ликовни уметници из Војводине су Христифор Жефаровић, Захарије Орфелин, Теодор Крачун, Арса Теодоровић, Ђура Јакшић, Урош Предић, Паја Јовановић, Петар Добровић, Стеван Алексић, Богдан Шупут, Милан Коњовић, Иван Табаковић, Миленко Шербан, Сава Шумановић, Зузана Халупова, Милан Станојев, Богомил Карлаварис, Јован Солдатовић.




nedostaje još jedan velikan našeg slikarstva - MILAN KEČIĆ
 
Član
Učlanjen(a)
20.03.2013
Poruka
65
Milan Kečić je rođen u sremskom selu Krčedinu 1910.​
Prva likovna interesovanja su mu vezana za oblast primenjenih umetnosti – rad na dekoraciji izloga za šta se usavršava u Pragu, u privatnoj školi Ladisvava Švangmajera.
Do kraja 1934. godine uspesno se bavi dekoracijom izloga, likovnim oblikovanjem privredne reklame i srodnim poslovima, radeci u Sarajevu, Splitu, Zagrebu, Osijeku i Beogradu.
Od 1936. godine Kečić počinje da se sistematski bavi slikarstvom. Prvi put izlaže sa grupom slikara III Armije u Novom Sadu.
Beogradsku Akademiju za likovne umetnosti završava 1947. godine u klasi prof. Mila Milunovića.
Zbog ne uklapanja u socrealizam koji je u tom perodu bio na snazi, Kečić napušta Beograd i nastanjuje se u rodnom selu Krčedinu gde slika dosledan sebi i svojim idejama.
Od 1956 se nastanjuje za stalno u Novom Sadu, u svom ateljeu, u ulici Vladike Platona gde je naslikao vecinu svojih slika.
Kečić je izbran za redovnog profesora po pozivu na Fakultetu likovnih umetnisti u Beogradu 1974.
1977. godine projektuje zgradu Galerije Paleta u Sremskim Karlovcima sa svim pratećim elementima enterijera u kojoj se danas nalazi zbirka Kečićevih slika.
Kečić je preminuo 1998. godine ostavivši za sobom ogromno delo, njegove slike se nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inostranstvu.




[TABLE]
[TR]
[TD="colspan: 2"][h=1]O umetniku[/h][/TD]
[/TR]
[TR]
[TD="width: 55%"]
Slikar Milan Kečić (1910-1998) je jedan od istaknutih srpskih slikara druge polovine XX veka. Umetnički, moralno i zanatski formiran je u Beogradu i pripadao je njegovom slikarskom krugu. Bio je član ULUS-a i secesione grupe „Samostalni“.​
O svojoj likovnoj poetici Kečić je govorio da: "Pripada onim slikarima koji pored vizualne materije nastoje na utisku ozračenosti pikture svetlom kojim nas Sunce, taj svekoliki izvor života, zasipa."
Kečić je ostavio za sobom preko 1500 slika koje su sadržane u mnogim privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inostranstvu. Osim slikarstva bavio se arhitekturom, pisanjem scenarija i režijom kratkometražnih filmova („Brašno, testo i ...“, „Popodne“).

[/TD]
[TD="width: 45%"]
keccic-atelje.jpg

Kečić u ateljeu
[/TD]
[/TR]
[TR]
[TD="colspan: 2"] [h=2]Biografija[/h]
Milan Kečić je rođen u sremskom selu Krčedinu 1910.​
Prva likovna interesovanja su mu vezana za oblast primenjenih umetnosti – rad na dekoraciji izloga za šta se usavršava u Pragu, u privatnoj školi Ladisvava Švangmajera.
Do kraja 1934. godine uspesno se bavi dekoracijom izloga, likovnim oblikovanjem privredne reklame i srodnim poslovima, radeci u Sarajevu, Splitu, Zagrebu, Osijeku i Beogradu.
Od 1936. godine Kečić počinje da se sistematski bavi slikarstvom. Prvi put izlaže sa grupom slikara III Armije u Novom Sadu.
Beogradsku Akademiju za likovne umetnosti završava 1947. godine u klasi prof. Mila Milunovića.
Zbog ne uklapanja u socrealizam koji je u tom perodu bio na snazi, Kečić napušta Beograd i nastanjuje se u rodnom selu Krčedinu gde slika dosledan sebi i svojim idejama.
Od 1956 se nastanjuje za stalno u Novom Sadu, u svom ateljeu, u ulici Vladike Platona gde je naslikao vecinu svojih slika.
Kečić je izbran za redovnog profesora po pozivu na Fakultetu likovnih umetnisti u Beogradu 1974.
1977. godine projektuje zgradu Galerije Paleta u Sremskim Karlovcima sa svim pratećim elementima enterijera u kojoj se danas nalazi zbirka Kečićevih slika.
Kečić je preminuo 1998. godine ostavivši za sobom ogromno delo, njegove slike se nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inostranstvu.
Izložbe i nagrade
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
 
Natrag
Top