Likovna umetnost u Vojvodini

Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
ЛИКОВНА УМЕТНОСТ
slikarstvo.gif
vajarstvo.gif

Познати ликовни уметници из Војводине су Христифор Жефаровић, Захарије Орфелин, Теодор Крачун, Арса Теодоровић, Ђура Јакшић, Урош Предић, Паја Јовановић, Петар Добровић, Стеван Алексић, Богдан Шупут, Милан Коњовић, Иван Табаковић, Миленко Шербан, Сава Шумановић, Зузана Халупова, Милан Станојев, Богомил Карлаварис, Јован Солдатовић.


Следе биографије горе наведених ликовних уметника
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Hristofor Žefarović

Hristofor Žefarović (rodj. oko 1710. umro u Moskvi 1753) srpski slikar, zograf, kasnije postao bakrorezac i kaligraf.

Rana mladost

Rođen je krajem XVII ili početkom XVIII veka, kraj Dojranskog jezera u Makedoniji, u svešteničkoj porodici, od oca Dimitrija i majke Đurđice. Hristofor mu je bilo monaško ime. O njegovoj mladosti se malo zna. Smatra se da je u očevoj kući izučio knjigu, tj. naučio da čita i piše. Najpre pošao u neki obližnji manastir da postane jeromonah, ali je došao samo do čina jerođakona. Ne zna se u kojoj je zografskoj družini izučio živopis, ali, kada tridesetih godina XVIII veka kreće na sever već je bio obučeni živopisac.

Dolazak u Beograd

Preko Pećke patrijaršije stiže u Beograd gde je slikao ikone i držao učenike. Tada je radio za mitropolita Vikentija Jovanovića. Radovi iz tog perioda nisu poznati.

Prelazak u srpsku Vojvodinu

Prelazi potom u Sremske Karlovce i Novi Sad, gde posredstvom eposkopa Visariona (Pavlovića) dobija posaop živopisanja manastira Bođana, sagrađenog 1722. Bođanski živopis se smatra jednim od njegovih najznačajnijih dela.
U to doba smanjuje se potreba za zidnim slikarstvom i raste tražnja za grafikom. Zbog toga se i Žefarović preoeijentiše na grafiku. Uz ovaj ekonomski razlog, treba istaći i želju tadašnjeg patrijarha Arsenija IV Jovanovića Šakabente da uz sebe ima bakroresca ilirske krvi. Tad odlazi u Beč kod Tome Mesmera, čuvenog bakroresca. Iz ovog perioda najpoznatija mu je kompozicija Sveti Sava sa srpskim svetiteljima doma Nemanjinog Potom sledi Stematografija, Sveti Teodor Tiron Stratilat, Sveti Nikola, Sveti Jovan Vladimir, Sveti Kuzman i Damjan.
1741. preveo je delo Hrvata Pavla Ritera Vitezovića "Oživljena hrvatska" koja sadrži hrestomatiju (izmišljenu i stvarnu) svih srpskih kraljeva, careva, i vladara od rimskog doba do turske okupacije. Delo je posvećeno Patrijarhu srpskom Arseniju Šakabenti.[2]
1745. godine odlazi na hadžiluk u Jerusalim, gde takođe uspeva sklopiti neke poslove pretežno grafičke i štamparske.
1746. je ponovo u Beču i radi pet bakroreza: Sveti despoti Brankovići(za manastir Krušedol), Sveti Nikola(Za Grgeteg), lik cara Uroša za Jazak, Sveti knez Lazar(za Vrdnik), Bogojavljenje(za Veliku Remetu).
1748. kod Tome Mesmera Izdaje svoju knjigu Opisanije Jerusalima sa bogatim ilustracijama. O njegovom radu pedesetih godina se malo zna ali je tada izdao: Nebeski Jerusalim(1748),Bogorodica Eleusa(1749),Raspeće Hristovo(1751, za manastir Hopovo). Poslednje mu je delo Sveti Stefan Štiljanović(1753)
1753. odlazi u Rusiju preko Ugarske. U Tokaju na Tisi, verovatno zbog starosti, sastavlja testament u kom sve ostavlja svom sinovcu Danilu Žefaroviću. U Moskvu je stigao 5. avgusta 1753. gde je i umro 18. septembra iste godine. Ne zna mu se grob.

Nacionalnosti i etničkoj pripadnosti

Hristofor Žefarović je radio za duhovni preporod i srpskog i bugarskog naroda, jer je smatrao da je to jedan isti "ilirski" narod. Pavle egzarh Nenadović ga je prozvao "fanatikom bugarske domovine i kinloverom Ilirskog carstva". Žefarović je navodio da radi za "našu domovinu srpsku" i potpisivao se kao "univerzalni Illыro-Rascian slikar"(illiӥko rassӥanskӥы obshtӥы zografa). U svom zavetu, on je izričito navedeno da su njegovi srodnici "bili bugarske nacionalnosti" iz Dojrana. Etnička pripadnost Žefarovića je predmet spora između pojedinih bugarskih i srpskih istoričara. Nedavno, pojavila se teza da je bio etniki Makedonac. Za sada, ono što pouzdano možemo reći, jeste da je Hristofor Žefarović bio Južni Sloven iz Makedonije, koji je ostavio velikog traga u istorografijama Srba, Bugara i Makedonaca.

Izvor: VikipecijA


Bođanski živopis

manastirbodjani16.jpg


manastirbodjani18.jpg


manastirbodjani19.jpg
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Zaharije Orfelin

Zaharije Stefanović Orfelin (Vukovar, 1726 — Novi Sad, 19. januar 1785) je bio istaknuti srpski pesnik, istoričar, bakrorezac, barokni prosvetitelj, graver, kaligraf i pisac udžbenika.


Rođen je u srpskoj porodici u Vukovaru 1726. godine, u periodu posle Bečkog rata 1683-1699. Otac mu se zvao Jovan, nije poznat tačan datum rođenja. Ime Zaharija znači "Božije sećanje", tako se zvao sveti prorok Zaharija, otac sv. Jovana Krstitelja, kao i neki drugi svetitelji.

Slikar i bakrorezac

Bio je uspešan kao slikar, kaligraf i bakrorezac, uradio je više dela u bakrorezu, jedno od njih predstavlja Svetog Savu. 70-ih todina 18. veka izabran je za člana Umetničke akademije u Beču.


Zaharije_Orfelin_Knez_Lazar_1773.jpg

"Knez Lazar", 1773.

"Bogorodica bodjanska", 1758
Zaharije+Orfelin%2C+Bogorodica+bodjanska%2C+1758..jpg



izvor:Vikipedija
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Teodor Kračun

Teodor Kračun

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Teodor Dimitrijević Kračun ili i Kračun (Kračunović) Todor (rođen u drugoj četvrtini 18. veka,- Sremska Kamenica ili Sremski Karlovci—† 10. april 1781. Sremski Karlovci) bio je slikar, ikonograf i portretista i jedan od najznačajnijih srpskih baroknih slikara 18. vekaa. Stvarao je u Vojvodini. U svom delu je kombinovao tradicionalni likovni jezik sa umetničkim shvatanjima baroka i rokokoa.

Delo

Kračun je sigurno posle svojih učitelja ikonografa učio i u bečkoj Slikarskoj akademiji kao i njegov prijatelj slikar Jakov Orfelin. Zna se da je slikao ikonostase u sremskim selima Neštinu i Laćarku, u manastiru Privinoj Glavi, u Somboru, stari ikonostas u kapeli karlovačke mitropolije, kao i da je ikonostas karlovačke saborne crkve radio sa Jakovom Orfelinom. Kako se čini da se po ocu zvao i Dimitrijević postoje zapisi da je slikao i u Beočinu i Krušedolu. Kračun se bavio i portretisanjem i jedan svoj portret Pavla Nenadovića dao je u Beču da se izreže u bakru. Smatra se da će se naći još neki od radova Kračuna ali i po ovim koji su poznati zna se da je on bio jedan od naših najboljih majstora u 18. veku. Kračun se pridržavao starinskog srpsko- vizantijskog stila zoografisanja a na svojim portretima beleži veštinu zapadne umetnosti portretisanja i za ono vreme pokazuje neobične kvalitete i njegov kist po nekada deluje začuđujućom impresionističkom krepkošću.
Slikao je sledeće ikonostase:

  • Manastir Beočin (1766.)
  • Manastir Hopovo (1770.)
  • Sombor (1772.)
  • Laćarak i Neštin (1773.)
  • Sremska Mitrovica (1775.)
  • Susek (1779.)
  • Saborna crkva u Sremskim Karlovcima (1780.-1781.), zajedno sa Jakovom Orfelinom
Takođe je slikao portrete: mitropolita Pavla Nenadovića, Jovana Đorđevića, Vikentija Jovanovića-Vidaka.

Manastir Novo Hopovo ikonostas (177O.)

hop%20ikonostas.jpg
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Arsa Teodorović

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Arsa Teodorović (* oko 1768,Perlez –13. februar 1826. Novi Sad) bio je srpski slikar.
Život i delo

O njegovom školovanju se ne zna ništa. Verovatno je osnovno obrazovanje stekao u svome kraju kao što je i prve slikarske upute primio od nekog od domaćih slikara a po svoj prilici je studirao u Beču jer se potpisivao kao „akademičesko maler“. Bio je obrazovan čovek prijateljevao je sa Dositejem Obradovićem i njemu se zahvaljujemo što je ostavio njegov portret za potomstvo jer ga je portretisao 1793. godine u Beču.
Posle povratka iz Beča je stalno menjao svoja prebivališta a najviše je boravio u Temišvaru i tu je imao svoju radionicu u kojoj je radio sa većim brojem svojih učenika. Pred kraj svoga života se nastanio u Novom Sadu gde mu je šegrt bio i Nikola Aleksić- i tu je i preminuo 1826. godine.
Teodorović je naslikao veliki broj ikonostasa kao u Pakracu, Novom Sadu, Budimu, Sremskim Karlovcima, Zemunu, Vršcu i.t.d. Izradio je veliki broj zasebnih ikona i veliki broj portreta koji nisu tako očuvani kao ikonostasi. On je uživao glas velikog majstora i bio je začetnik novog pravca u srpskom slikarstvu koji se naziva bidermajerski. Bio je izvanredan kolorista ali njegove kompozicije nisu bile mnogo originalne. Bio je veliki slikar i ima svoje mesto u redu odličnih srpskih umetnika Jakova i Zaharija Orfelina, Kračuna, Češljara i drugih školovanih slikara toga vremena.


Храм Српске православне цркве у Баваништу, посвећен Успењу Пресвете Богородице ( Велика госпојина) саграђен је 1776.године.

bavaniste1.jpg


Иконостас је осликао Арса Теодоровић.

bavaniste2.jpg


bavaniste3.jpg


bavaniste4.jpg


bavaniste5.jpg


bavaniste6.jpg


 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Đura Jakšić

Đura Jakšić
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Đura Jakšić (Srpska Crnja, 27. jul 1832 — Beograd, 16. novembar 1878) je bio srpski slikar, pesnik, pripovedač, dramski pisac, učitelj i boem.

Životopis

Rođen je 1832. godine u Srpskoj Crnji, u Banatu, u svešteničkoj porodici. Otac ga upisuje u trgovačku školu iz koje beži tri puta i na kraju upisuje nižu gimnaziju u Segedinu. Posle završene osnovne škole u Srpskoj Crnji i niže gimnazije u Segedinu (danas Mađarska), odlazi u Temišvar (danas Rumunija) da uči slikanje. Uoči revolucionarne 1848. godine bio je student umetničke akademije u Pešti, ali je zbog revolucionarnih događaja morao da je napusti. Vrativši se u rodni kraj produžio je da uči slikarstvo u Bečkereku kod Konstantina Danila čuvenog slikara tog doba, tražeći sopstveni umetnički izraz i produbljujući svoja znanja, između ostalog i nemačkog jezika.

Krajem 1855. nastanio se u Kikindi i živeo od slikarstva. Piše i pesme i štampa ih u Sedmici pod pseudonimom Teorin. U Novi Sad prelazi 1856. godine, podstaknut povratkom prijatelja sa kojima je drugovao u Beču koji se okupljaju oko novosadskih listova Sedmica i Dnevnik. Po povratku sa slikarskih studija, živi u Banatu do 1856.

Đura Jakšić je bio svestran umetnik i rodoljub: pesnik, pripovedač, dramski pisac i slikar. Ali i boem. Stvaralački i stradalački život tog obrazovanog i temperamentnog čoveka često se odvijao u boemskom ambijentu skadarlijskih kafana Tri šešira i Dva jelena. Boemska atmosfera bila je njegovo prirodno okruženje u kome je dobijao stvaralačku inspiraciju, izazivao divljenje i aplauze veselih gostiju i boemskih družbenika, ali i bes vlasti čijoj se sirovosti i lakomosti rugao, originalno i starično.

Stalno je živeo u oskudici, i teško je izdržavao svoju brojnu porodicu. Pritisnut porodičnim obavezama i dugovima, sklon boemiji, bolestan, Đura Jakšić se potucao kroz život. Razočaran u ljude i život, nalazio je utehu u umetničkom stvaranju, pesničkom i slikarskom. Bio je nežan, iskren drug i bolećiv otac, ali u mračnim raspoloženjima razdražljiv i jedak. Njegova bolna i plahovita lirika veran je izraz njegove intimne ličnosti, tragične i boemske.

Oboleo od tuberkuloze, u dugovima, gonjen je i otpuštan (1871) iz državne službe. Uz pomoć Stojana Novakovića dobija posao u Državnoj štampariji 1872. godine.
Smrt ga je zatekla na položaju korektora Državne štamparije u Beogradu 16. novembra 1878. godine (po julijanskom kalendaru). Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

Đura Jakšić, autoportret (ulje na platnu, detalj)
416px-Djura_Jaksic_autoportret.jpg


Đura Jakšić, Noćna straža (ulje na platnu). Slika je posvećena javorskim junacima iz srpsko-turskog rata 1876-1878. godine
437px-Dura_Jaksic_Nocna_straza_w.jpg


Đura Jakšić, Devojka u plavom (ulje na platnu)
482px-Djura_Jaksic_Devojka_u_plav.jpg
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Uroš Predić

Uroš Predić
slikar i akademik iz Orlovata
Jedan od osnivača društva srpskih umetnika "Lada" 1904. godine.
Bio je neprekidan član ovog društva, kao i njegov dugogodišnji predsednik.

Biografija:

Uroš Predić je rođen 7. decembrа 1857. u Olovatu. Osnovnu školu je završio u rodnom mestu a gimnaziju u Pančevu.
Godine 1876. odlazi na akademiju u Beč gde Predića smatraju najboljim studentom Bečke akademije.
Godine 1879. dobio je Gundelovu nagradu na koju je konkurisao slikom ”Nadurena devojčica“.
Umetničku akademiju u Beču završava 1880. godine u klasi profesora Gripenkerla.

Godine 1880. Predić je na kratko vreme napustio Beč, kako bi posetio oca koji je ubrzo zatim umro.
Vraća se u Beč i već ga sledeće godine napušta zbog smrti brata Svetozara. Želi da ostane u Orlovatu pored majke,
ali na poziv profesora Gripenkerla 1882. godine ponovo odlazi u Beč. Koliko je poverenje ovog profesora uživao govori
podatak da ga je on 1883. godine pozvan za svog asistenta na Akademiji.


Godine.1885.Predić napušta Beč i dolazi u Orlovat gde slika kompozicije iz seoskog života,
motive iz Orlovata i njegove okoline.


Godine 1886. Predić dolazi u Beograd i tu ostaje tri godine. Motive zabeležene u Orlovatu obrađivao je dalje u Beogradu.
Nova sredina je povoljno uticala na umetnika. U toku tog vremena naslikao je svoje najbolje radove, od kojih da pomenemo
veselu braću, siroče na majčinom grobu, kosovsku devojku.

Kosovka_devojka.jpg

Kosovka devojka

vesela_braca.jpg

Vesela braća žalosna im majka


siroce.jpg

Siroče na majčinom grobu

U svom slikarskom opusu najviše je negovao ikonografiju i portrete.
Uradio je čuvene portrete: Jovana Cvijića, Slobodana Jovanovića, Đorđa Vajferta i dr.

sveti_georgije_1907.jpg

Sveti Georgije
sveti_georgije_1930.jpg


uros-autoportret-1916.jpg

Auto portret 1916.

Pored brojnih samostalnih religijskih kompozicija i ikona naslikao je i sledeće ikonostase:
U crkvi u Orlovatu, Perlezu, Celju, Rumi. U crkvi Svetog Save u Libertvilu u SAD i dr.

Predić je bio jedan od osnivača društva srpskih umetnika „Lada“ 1904.godine.
Bio je neprekidan član ovog društva, kao i njegov dugogodišnji predsednik.
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 1909. godine a 1910. godine za redovnog člana.
Bio je i jedan od osnivača udruženja likovnih umetnika u Beogradu 1919. godine i njegov prvi predsednik.


Među Predićeve poslednje radove spada Autoportret slikan 1949. godine. Naslikao je pre ovoga još jedan 1916. godine.
I svoj lik sa ostalim članovima porodice na slavskoj ikoni Svetog Nikole.
Umro je u Beogardu 11. februara 1953 godine u svojoj 96. godini kao najstariji srpski slikar. Sahranjen je u svom rodnom mestu Orlovatu, ispunivši obećanje dato svojim meštanima.

Tu i dan danas počiva naš meštanin i slikarski velikan. Nek mu je slava i hvala.

Izvor:Magic Blue

 
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Paja Jovanović

Paja Jovanovic
(1859-1957)

Paja Jovanovic je rodjen 04. juna 1859. godine u banatskom gradu Vrscu,u porodici profesionalnog fotografa.Veoma rano je ispoljio slikarski talenat.Prvo liovno obrazovanje primio je u svom gradu.Kao mladic-student odlazi u Bec gdje je diplomirao na Beckoj Akademiji Umjetnosti.Poznat je kao jedan od najboljih srpskih slikara istorijskih kompozocija i scena iz patrijarhalnog zivota.1888.godine izabran je za clana Srpske Kraljevske Akademije. Njegova djela dobijaju mnoge nagrade i priznata su sirom svijeta,a izlagana su u Becu 1893. godine i u Berlinu 1900.
Jovanivic je bio veliki putnik i posjetio je mnoge zemlje.Sredinom XX vijeka bio je i u New York-u.Poslije Prvog svjetskog rata nastanjuje se u Beogradu,odakle povremeno posjecuje Bec.Umro je 30. novembra 1957.,u devedeset devetoj godini zivota.
U srpskim slikarskim krugovima Jovanovic je osta zapamcen po posebnoj slikarskoj skoli i snaznom ekspresionizmu.Daleko je najpopularniji srpski slikar,a reprodukcije njegovih slika nalaze se u mnogim domovima.
Najpoznatije su mu slike:"Seoba Srbalja","Kicenje nevjeste","Zbor ustanika u Takovu"…


Izvor: znanje.org


seoba.jpg
SEOBA SRBA (1896.) ulje na platnu, 190×126sm (u [Narodnom muzeju u Pančevu

kicenj2.jpg

KIĆENjE NEVESTE (1886.) ulje na platnu, 135×96,5sm (u Narodnom muzeju u Beogradu)

ybor%20ustanika%20u%20takovu.jpg

TAKOVSKI USTANAK (1898.) ulje na platnu, 190×125,5sm (u Narodnom muzeju u Beogradu)









 
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Petar Dobrović

Petar Dobrović

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Petar Dobrović (Pečuj, 14. januar 1890—Beograd, 27. januar 1942) je bio poznati srpski slikar i političar rođen u Mađarskoj. Jedan je od vodećih predstavnika modernizma posleratne jugoslovenske umetnosti. Kao predstavnik srpskog kolorizma, bio je poznat po portretima i pejzažima. U ranim godinama bio je impresionista i kubista.

Biografija

Srpska porodica Dobrovića potiče iz Slavonije, iz Daruvara koja se preselila u Nađkanjižu gde je baveći se prodajom stoke stekla veliki ugled i bogatstvo. Ovde je rođen i otac Petra Dobrovića. Dobrovićeva mati, Irena Heidl, bila je nemačkog porekla, rođena je u baranjskom gradiću Šiklošu.
Petar Dobrović je imao tri brata: Nikolu, Stevana i Đoku. Stevan i Đoka su upisali vojnu kadetsku školu u Pečuju čiji je pitomac u to doba bio i Miroslav Krleža, kasniji poznati hrvatski pisac. Od tada datira i Dobrovićevo poznanstvo sa Krležom.
Petar Dobrović je maturirao u pečujskoj gimnaziji u kojoj su profesori bili iz katoličkog reda cistercita. Kao gimnazijalac doživeo je mnoge neprijatnosti. Često je napadan zbog svoje srpske narodnosti. Tako je 1903. godine gimnazijski profesor Abel Buzaši zbog ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage, Dobrovića nazivao „srpskim ubicom kraljeva“.
Posle završetka gimnazije Dobrović se upisuje na Višu školu likovne umetnosti u Budimpešti. Profesori su mu poznati umetnici konzervativnih shvatanja Eden Balo i Tivadar Zemplenji. Kasnije će na njegovo slikarstvo uticati Karolj Ferenci. Prvi put je izlagao 1911. godine u Muzeju lepe umetnosti u Budimpešti. Od iste godine, pa sve do izbijanja Prvog svetskog rata boravio je u Parizu gde je, između ostalog, upoznao i likovnog umetnika Ivana Meštrovića.
U međuvremenu objvaljuje svoje grafike u uglednim mađarskim časopisima i listovima kao „Tet“ (mađ.Tett), „Ma“ (mađ. Ma u prevodi „Dana“) i „Njugat“ (mađ. Nyugat u prevodi „Zapad“).
U nedelju, 20. maja 1918. u Pečuju se pobunio 6. Novosadski puk. Oružanom sukobu se priključio i temperamentni Petar Dobrović koji je zbog toga kasnije zatvoren.
Posle završetka Prvog svetskog rata, 14. novembra 1918. srpska vojska je zaposela Baranju i Bačku. Dolazak srpske vojske u Pečuj je Dobrović dočekao sa velikim oduševljenjem. Jedno vreme je Dobrović radio kao prevodilac nove vlasti. Dobrović je bio veliki pobornik ideje da se Pečuj, Baranja i Bačka u celini pripoje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Petar Dobrović se 1925. godine venčao sa Olgom Hadži iz Novog Sada sa kojom je imao sina Đorđa.
Bio je predsednik male, kratkotrajne srpsko-mađarske Baranjsko-Bajske Republike koja je proglašena 14. avgusta 1921. godine i koja je trajala do 21. avgusta 1921. Kao predsednik mlade republike Dobrović na čelu delegacije 16. avgusta kreće u Beograd gde ga prima premijer Nikola Pašić koji mu odmah saopštava da Kraljevina SHS nije zainteresovana za očuvanje Bačko-Baranjske Republike. Dobrović se nikada više nije vratio u svoj rodni Pečuj. Nastanio se u Kraljevini Jugoslaviji.
Dobrović je bio u veoma dobrim odnosima sa srpskim književnicima Veljkom Petrovićem i Milošom Crnjanskim.
Studije slikarstva započeo je u Budimpešti, a nastavio u Parizu. Bio je nastavnik u Umetničkoj školi u Beogradu. Po osnivanju Akademije likovne umetnosti, postao je njen profesor.
Prvu samostalnu izložbu imao je u rodnom Pečuju 1913. godine. Svoja dela izlagao je u Parizu, Budimpešti, Pragu, Beogradu, Dubrovniku i Veneciji. Njegova slikarska zaostavština nalazi se u Galeriji „Petar Dobrović“ u Beogradu.
Dvadesetih i tridesetih godina 20. veka Dobrović živi i radi na relaciji Beograd - Pariz. Jedno vreme je boravio u Holandiji i u Italiji. Na Azurnoj obali slika sa svojim prijateljem Milanom Konjovićem. Godine 1934. bio je jedan od osnivača časopisa „Danas“, a kasnije 1937. bio je član osnivač beogradske Državne umetničke akademije.
1940. se povlači na Hvar, gde slika pejzaže. 1941. godine sa porodicom se vraća u Srbiju i sklanja se u Grocku.
Umro je za vreme nemačke okupacije Beograda u Drugom svetskom ratu u liftu zgrade u Ulici kralja Petra 36, gde je stanovao tokom jedne racije koja ga je zatekla na ulici na Savindan 1942. godine. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

Petar-Dobrovic%2C-Stara-rusevina-u-Mlinima%2C-1931.jpg


Stara ruševina u Mlinima, 1931

Petar-Dobrovic%2C-Autoportret%2C-1932_0.jpg


Petar Dobrović, Autoportret,1932
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Stevan Aleksić

aleksic.preview.jpg
Stevan Aleksić (Arad 1876 – Modoš 1923). Rođen u slikarskoj porodici u kojoj su se i deda Nikola i otac Dušan bavili slikarstvom. Osnovnu i građansku školu završio u Aradu. 1895. uči slikarstvo kod oca, u jesen te godine odlazi u Minhen – slikarstvo prvo uči privatno a potom na Akademiji (u klasi Nikolasa Gizisa, Grka). Godine 1900. prekinuo je studije zbog očeve smrti. 1905.sazidao kuću sa ateljeom u Modošu (Jaša Tomić), oženio se modoškom učiteljicom Stefanijom Lukić i do smrti ostao i radio u tom mestu. Bližeći se kraju sve je više i kvalitetnije radio, uprkos bolesti. Imao je više učenika, među kojima je najpoznatiji Vasa Pomorišac. 1923. umire u Modošu.

Iz monografije „Stevan Aleksić“
Autor: dr Jasna Jovanov


Саборна црква Нови Сад

Saborna crkva Novi Sad

Свод је осликао Стеван Алексић.​
 
Natrag
Top