Šta je novo?
SerbianForum

Dobrodošli na SerbianForum.org, mjesto na kojem možete pronaći apsolutno sve, mjesto druženja i odlične zabave!

Kulturna dešavanja u Crnoj Gori

  • Začetnik teme crvendac_011
  • Datum pokretanja
P

PYC

Član
PRVI BROJ ČASOPISA ZA OZBILjNU MUZIKU

PRVI BROJ ČASOPISA ZA OZBILjNU MUZIKU


Muzika klasika


Izvor: Dan
29-11-2010

Prvi broj prve srpske revije posvećene klasičnoj muzici „Muzika klasikaĆ predstavljen je na sceni „Raša PlaovićĆ Narodnog pozorišta u prisustvu brojnih muzičara i kulturnih poslenika. Kako prenosi Tanjug, upravnik Narodnog pozorišta Božidar Đurović rekao je na promociji da to što se časopis „Muzika klasikaĆ promoviše u Narodnom pozorištu, pred tako brojnim auditorijumom, značajno i za nacionalni teatar jer otvara nov prostor saradnje. On je dodao da iako na scenu stupa u vremenu kada se mnogi časopisi gase usljed ekonomske krize, „Muzika klasikaĆ na samom početku obećava visoki profesionalni kredibilitet za šta garantuju redakcija i značajan broj saradnika i sagovornika od renomea. Osnivači časopisa su hirurg, zaljubljenik u klasičnu muziku Miodrag Mitrović, generalni direktor časopisa i muzikolog Aleksandra Paladin, glavni i odgovorni urednik.
Prema riječima direktora Beogradske filharmonije Ivana Tasovca, kada su prije nekoliko mjeseci njih dvoje došli sa idejom o pokretanju muzičkog magazina po ugledu na one uveliko prisutne u svijetu, rekao je da „nema šanse da uspijeĆ. „Pred nama je reprezentativan časopis sa kompakt diskom u tiražu od 2000 primeraka, to je za sve nas dobra lekcija za to koliko sami tražimo opravdanje za sopstvene nemoćiĆ, kazao je Tasovac. U muzičkom dijelu promocije časopisa učestvovali su umjetnici Maja Rajković, klavir, Vojin Kocić, gitara, Bojana Dimković, klavir, Nevena Zindović, sopran i hor „Pevači Nade Vuković ĐokićĆ.

PRIREDILA:Ž.J.
 
P

PYC

Član
TRIBINA "RIJEČ": MITROPOLITOVO OTVORENO PISMO I PJESNIK VESELIN RAKČEVIĆ


Nasilje nad jezikom krađa narodnog pamćenja


Izvor: Dan 29-11-2010

Serija predavanja na temu jezika, koje organizuje književna tribina "Riječ" nastavljena je preksinoć kada je pročitano otvoreno pismo mitropolita Amfilohija i besjedom pjesnika Veselina Rakčevića.
Mitropolitovo otvoreno pismo koje je povodom uvođenja crnogorskog jezika kao službenog jezika u školama u Crnoj Gori, uputio predsjedniku Crne Gore Filipu Vujanoviću i predsjedniku Vlade Milu Đukanoviću, pročitala je dramska umjetnica Lala Novaković.
- Uoči praznika Uspenja Presvete Bogorodice, koji se vjekovima svečano i mnogoljudno proslavlja širom Crne Gore, od manastira Morače i Pive, preko Dajbaba i Podmaina do Savine, i drugih naših svetih mjesta, imam pastirsku odgovornost da ovo duhovno slavlje pomiješam sa gorčinom upozorenja, da se Crkva Hristova, u toku avgusta ove godine Gospodnje, našla pod naletima novih udara na njenu imovinu i integritet, a da se pravoslavni narod u Crnoj Gori (ogroman broj vjernika Mitropolije i drugih pravoslavnih eparhija) nalazi pred iskušenjem novih podjela, nametnutih kroz pitanje upotrebe službenog jezika u crnogorskim školama, kaže između ostalog, Mitropolit na početku pisma.
Novim zakonom o obrazovanju i vaspitanju, po kome se nastava u školama vrši samo i jedino na crnogorskom jeziku, ističe mitropolit Amfilohije u pismu, skoro dvotrećinski dio crnogorskog građanstva je diskriminisan, odnosno bez prava da svoju djecu školuje na maternjem jeziku.
- A tu nije kraj. Crnogorskim građanima koji govore srpski jezik, i kojih zvanično ima preko 63 odsto (više od pola svih nas zajedno, više od pola Crne Gore), država nudi alternativu u manjinskim pravima. U građanskoj državi, na početku 21. vijeka, u predvorju ulaska u Evropsku uniju, više od polovine građana se tjera u jezički manjinski status!, kaže mitropolit Amfilohije.
Konkretne posljedice novoga zakona smatra mitropolit Amfilohije, su da matematička manjina postaje statusna većina, a matematička većina postaje statusna manjina.
- Da li je Crna Gora bila manje vrijedna i manje crnogorska onda kad je postojala kao međunarodno priznata knjaževina i kraljevina, sa svojom Vladom, školstvom i svojim školskim svjedočanstvima u kojima lijepo piše Srpski jezik, kao nastavni predmet u školama?.., zapitao se mitropolit Amfilohije.
Mitropolit je istakao da mu "zdrav razum i hrišćanska ljubav nalažu da poštujem pravo onih u Crnoj Gori koji misle da im danas treba novo ime i nova gramatika, za maternji jezik, i da shodno tome, to pravo ostvaruju njihova djeca u crnogorskim školama", ali se istovremeno i zapitao šta je sa pravom građana Crne Gore, koji slobodno i demokratski, poštujući prava drugih, žele da im se jezik zove kao što im se vjekovima zvao i što je na njemu napisano sve što je napisano i izgovoreno od davnih vremena do danas, i kojih ima gotovo dvije trećine?
- Nasilje nad jezikom, pismom i kulturom jednog, bilo koga, naroda ne predstavlja li najstrašnije ponižavanje njegovog dostojanstva, krađu njegovog sabornog uma i pamćenja, razaranje njegovog bića?!, zaključio je između ostalog mitropolit.
Pjesnik Veselin Rakčević kroz istorijske činjenice podsjetio je kako se u Crnoj Gori vjekovima unazad zvao narod i jezik kojim je govorio citirajući "Zemljopis Crne Gore za osnovnu školu", štampan na Cetinju 1899. godine gdje je jasno zapisano da "u Crnoj Gori žive sve sami, čisti i pravi Srbi, koji govore srpskim jezikom, a ima ih oko 300.000 stanovnika..".
- U štampariji na Cetinju 1835. godine, Njegoš je štampao prvi bukvar ne samo na prostoru Crne Gore, već i na ostalim srpskim prostorima, izuzev Vojvodine, koja je pripadala Austriji, i nazvao ga srpskim bukvarom. U Srbiji je prvi bukvar štampan i tako imenovan tek 1839. godine. Ako Crnogorci onog vremena nijesu bili Srbi, zašto u manastiru Morača, izabraše patrijarha Rajića, 1648. godine, na predlog cetinjskog vladike. Ako je crnogorska crkva bila autokefalna zašto je Ivan Crnojević ne uzdiše na nivo patrijaršije i osnova jednu od episkopija. Ako Srbi ne postoje u Crnoj Gori, onda ni pape nijesu znali ništa, jer imenuje biskupa barskog i primata srpskog. Jedina naša i najsvetija dužnost je da očuvamo jezik, a jedini stožer, koji je to vjekovima unazad bila je Srpska pravoslavna crkva oko koje smo se okupljali. Naša sveta dužnost je da branimo jezik, a koliko se o tome vodilo računa vidimo iz starih spisa i dokumenata, istakao je Rakčević.

D.D.P.

Sila napala istinu i pravdu
Mitropolit se u pismu osvrnuo i na incident koji se dogodio na praznik Preobraženja, kada je crnogorska policija zabranila ulazak sveštenstvu Mitropolije u preobraženjski hram na Ivanovim koritima. Kako je istakao, prvi put u istoriji ove lovćenske crkve desilo se da je ostala bez Božje službe na svoju hramovnu slavu i da su sveštenici bili prinuđeni da službu izvrše ispred hrama, ispred kordona policije.
- Mislim da treba da znate (a i javnost treba da zna), da je pomenuti hram, u skladu sa pozitivno-pravnom procedurom i dokumentacijom Crne Gore, vlasništvo naše Mitropolije. Smatramo da se situacija sa nepravoslavnim licima koja su se toga dana pojavila u ovom njeguškom selu i tražila ulazak u hram, nikako nije smjela rješavati zabranom ulaska vlasnicima crkve i kanonskom sveštenstvu. Ovdje je, pod Vašom upravom, sila napala istinu i pravdu, a to nije dobro, istakao je mitropolit Amfilohije.
 
P

PYC

Član
SJEĆANjE NA POSLjEDNjI POZDRAV MIODRAGA DADA ĐURIĆA SRPSKOJ PRESTONICI


Djelo ostalo za vječnost



Izvor: Dan 29-11-2010

~ Bogat je svako ko ga je poznavao i ko posjeduje bilo šta što je on stvorio, kazala Borka Božović, vlasnica beogradske galerije "Haos" u kojoj je upriličena Đurićeva izložba
Svojevrstan oproštaj Dada Đurića od Beograda zabilježio je 11. maja naš list kada je u renomiranoj galeriji "Haos" otvorena izložba slika i crteža poznatog slikara. Ovu postavku, kojom je ujedno obilježeno i 15 godina rada ove galerije, otvorila je umjetnikova kćerka Janica Đurić, koja je učestvovala u postavljanju izložbe sa Borkom Božović, vlasnicom galerije.
Slikareva kćerka Janica Đurić je, zabilježili smo tada, rekla da je njen otac, Dado kompletan umjetnik, bilo kao crtač, slikar ili vajar. Na izložbi u Galeriji "Haos" predstavljen je bio i izbor umjetnikovih gravira, jer, kako je istakla Đurićeva, ti radovi predstavljaju jedno od najznačajnijih poglavlja njegovog stvaralačkog puta. Specijalno za galeriju „Haos" Dado je tada ustupio svoje skice blokove i seriju „Trideset krunisanih glava" njegovih najrecentnijih crtačkih intervencija bojom na štampanim portrertima slavnih naučnika, vladalaca, mislilaca, što je poseban kuriozitet. To je bio Dadov izbor trideset ličnosti koje su na ovaj ili onaj način bile „krunisane glave svoje epohe".
Tom prilikom „Dan" je napravio i razgovor sa Janicom Đurić, koja je u Beograd doputovala sa sinom Ivom, Dadovim unukom s kojim se velikan ponosio. Dado se svakodnevno čuo sa njima i bio presrećan, kako nam je Janica rekla, kada mu je unuk Ivo objašnjavao da mu se Beograd najviše sviđa. Janica je iskazala veliko zadovoljstvo što je retrospektiva izložba njenog oca održava u Beogradu i što je zajedno sa vlasnicom „Haosa" uspjela da napravi postavku koja će publici odslikati suštinu stvaralaštva velikog slikara. Janica koja je umjetniči kritičar i izvrstan poznavalac djela svoga oca je ukazala nam je na izložen crtež figuru Boga sunca sa kosom koji najbolje odslikava njegov rad, govori o Dadovoj poetici, oslikavanje fugura sa deformitetima, metamorfozom tijela u svim mogućim varijantama. Nižu se mali monstrumi, kepeci Dadovi gnomi koji su čitav jedan svet za sebe.
- Ni kao dijete nikada se nisam bojala njegove umjetnosti, naprotiv, objasnila je Janica tada za „Dan" dodajući da je selekcija izloženih radova bila najbolja koja je mogla da se napravi u ovim okolnostima i prikaže umjetnikova evolucija. Ona je zaključila da ova mala retrospektiva njegovih djela „nije Dadov portret". On je očito mnogo bogatiji..., kazala je tada Janica Đurić.
Vijest o smrti jednog od najznačajnijih i najvećih jugoslovenskih i crnogorskih slikara, po mnogima najvećeg umjetnika svih vremena Miodraga Dada Đurić, koji će po sopstvenoj želji, biti sahranjen u rodnom Cetinju, potresla je mnoge iskrene poštovaoce njegovog djela, ljude koji su ga poznavali i imali čast da ga upoznaju. Jedna od njih je Borka Božović, vlasnica beogradske galerije "Haos", u kojoj je maja ove godine upriličena izložba slika i crteža poznatog slikara.
- Otišao je jedan od neumornih stvaralaca, čovjek koji je cio svoj život posvetio umjetnosti. On je pasionirano stvarao i pretvarao sve čega se dotakne u svojevrsnu likovnu kreaciju ne mareći nikad o svom zdravlju. Pet godina je proveo na skelama u godinama kada je takav rad poseban napor. Posljednje atome snage je nesebično davao na ono što mu je bio jedini smisao – stvaranje sopstvenog sveta, tako kreativnog, originalnog i tako moćnog. Ili su to neke nepoznate sile upravljale njime? Zato je njegovo djelo, može biti, i tako snažno i toliko jedinstveno. U razgovoru koji sam vodila, ovoga proljeća, pred pripremu izložbe u "Haosu", koji je trajao svaki put po nekoliko sati, i u kome je on sjetno evocirao svoje dane provedene u Umjetničkoj školi u Herceg Novom i dane provedene u Beogradu na studijama, prisjećam se sada jedne rečenice koja mi odzvanja: "Nisam ti ništa dobro, moja Borka". Tada mi se činilo da je samo umoran, a sva kasnija događanja i njegove reakcije su upućivale da je slutio, zapravo, znao da se primakao kraju. Vjerovala sam da će pobijediti užasnu bolest. Njegov voljeni unuk Ivo, koga je svakodnevno odvozio u školu, bio je dosta jak motiv da se bori. Brinuo je o porodici i znao da je ostavlja u nezavidnoj situaciji. Tri operacije su bile previše za izmučeni organizam. Onoga trenutka kada više nije mogao da radi, što mu je, razumije se, najteže padalo, bilo je jasno da se suočava, najprije prkosno, zatim tvrdoglavo i najzad pomireno sa neumitnim krajem. Izašao je iz bolnice u petak i htio avionom da odleti za Crnu Goru, iako su svi znali da ne bi izdržao taj let. I nije izdržao. Vraća joj se, ipak, na vječni počinak. To je logično zatvaranje kruga, kaže Božović.
Božovićeva kaže, a i sam umjetnik je tako govorio, da je Crnu Goru uvijek pominjao sa posebnom emocijom.
- Nosio je u srcu, u sebi, to osjećamo u njegovom djelu, za koje sam sigurna da ostaje trajna, velika vrijednost, koje ovo podneblje i nije bilo potpuno svjesno. Nikada, dodajmo i to, nije napravljena velika retrospektiva, da bi i publika sa ovih prostora vidjela kakav je, zapravo, i koliko veliki umjetnik bio Miodrag Dado Đurić. Dado je, rekla bih i to, platio visoku cijenu svome karakteru, posebnosti koja je bila svojevrstan integritet. Da nije bio tako svoj i tako divlji, postigao bi mnogo više u svjetskim razmjerama. Svijet prosto ne trpi svojeglave. No, značaj njegovog djela niko ne može da ospori ili dovede u pitanje. Dado je jedan od najoriginalnijih stvaralaca, slikar enormne energije i raskošnog talenta. Njegova smrt je veliki gubitak, ne samo za Crnu Goru, već za cio umjetnički svijet. Dado je bio jedan od najvećih likovnih stvaralaca svoje epohe i prosto je velika šteta što nije još poživio da svoj veliki talenat stavi u funkciju jedinstvene umjetničke produkcije. Rekla bih, za kraj, još i to da je bogat svako ko ga je poznavao i ko posjeduje bilo šta što je on stvorio. Dok sam živa pamtiću susret sa ovim izuzetnim umjetnikom i čovjekom, zaključila je Božovićeva.
Bard srpskog lumišta, glumac JDP i nosilac "Dobričinog prstena" Voja Brajović, sa ponosom ističe da je imao privilegiju da kao klinac bude pored još jednog velikog slikara - Ljube Popovića.
- Popović je živio u Valjevu kao i ja, i već tada sam od njega saznavao koja je veličina umjetnika Dada Đurića. Oni su vršnjaci i tada sam se već upoznavao sa živom legendom Dadom Đurićem, koji je bio i veliki slikar i filozof života. Dadova smrt je takav nenadoknadiv gubitak, ali je i sreća da je od takvog čoveka ostalo djelo za vječnost. Koliko smo žalosni, toliko smo i ponosni na genija, izjavio je za "Dan" povodom smrti velikog slikara Voja Brajović.
Vijest o odlasku Miodraga Dada Đurića potresla je i maestralnog Miloša Šobajića, velikog majstora kista, slikara pariskog kruga i dekana Fakulteta umjetnosti Univerziteta "Megatrend" u Beogradu.
- Ono što je naslikao u periodu od 1966. do 197. godine je nenadmašno. Slikao je naš svijet utonuo u bolesni san, u svitanje ili sumrak, dok ležimo prikovani u podovima i zidovima naših kuća. To je apsolutno slikarstvo, potresno, naslikano majstorski i neponovljivo. Pozdravljam ga od sveg srca, rekao je za „Dan" Šobajić.

M. NjEGUŠ


Dug Beogradu

Borka Božović je istakla da je Dadu Đuriću bilo jako stalo do izložbe u Beogradu, te da joj je otkrio kako mu je svojevremeno bilo veoma teško kada ga je napustio i da osjeća potrebu, dug da mu se vrati.
- Uradio je to na svoj način. Svi znaju da je Dado bio težak u komunikaciji. Mogu da kažem da imam potpuno suprotno iskustvo. Razgovarao je tako prijateljski kao da se znamo godinama. Govorio je o svojim počecima iskreno, čak toplo, sa nekim dubokim razumijevanjem za sve što je preživio: i smrt majke, i glad na studijama, i podozrivost sredine, i ostrvljenost art dilera. Govorio je s poštovanjem o Šejki, Marku Čelebonoviću, Zoranu Mušiću, Danijelu Kordijeu, Antoniju Segiju, Erou. Raspitivao se za Uroša Toškovića, Naoda Zorića, Marinu Abramović, svoje stare prijatelje Peđu Ristića i slikara Jovanovića. Umio je da se izvini, što nije baš bio njegov manir, za jednu glupost koju je uradio njegov obožavani unuk Ivo. Umio je da bude divlji i tako nježan istovremeno. Veoma mi je drago da sam realizovala izložbu u Galeriji "Haos" u Beogradu koju je posjetilo skoro 30.000 ljudi. Znam da je i njemu to bilo veoma drago i, kao što je rekao, to je bio jedini mogući povratak Beogradu. Šteta što ta izložba nije prenijeta u Crnu Goru. Prosto ljudi iz institucija nisu odreagovali, kaže Božovićeva.


Djela u najvećim muzejima svijeta

- Đurićevo djelo ima ogroman značaj za svijet umjetnosti. Njegovi radovi nalaze se u najvećim muzejima svijeta, istakla je direktorka Francuskog kulturnog centra u Beogradu Paskal Delpeš.Veliki majstor kičice, slikar pariskog kruga i dekan umjetnosti Univerziteta "Megatrend" u Beogradu maestralni Miloš Šobajić, kazao je da je Dado Đurić sigurno bio među najboljim slikarima svih vremena.
 
P

PYC

Član
Cijelo Cetinje gledalo Kostjukova

BALET NARODNOG POZORIŠTA IZ BEOGRADA NASTUPIO U ZETSKOM DOMU


Cijelo Cetinje gledalo Kostjukova


Izvor: Dan 07-12-2010

Gala koncert Konstantina Kostjukova i prvaka Baleta Narodnog pozorišta iz Beograda ispunila je Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju do posljednjeg mjesta.
Kao i brojni ljubitelji baleta širom zemlje i inostranstva i cetinjska publika je imala priliku da uživa u dijelovima najpopularnijih ostvarenja iz oblasti klasičnog, neoklasičnog i modernog baleta koje su izveli Mila Dragićević, Tamara Ivanovnić, Bojana Žegarac, Olga Olcan, Milan Rus, Jovica Begojev i Konstantin Kostjukov.
Na programu su se našli djelovi klasičnog baleta "Labudovo jezero" i "Uspavana ljepotica" Petra Iljiča Čajkovskog, neoklasičnog "Grk Zorba" i "Doktor Džekil i mister Najd" Edvarda Elgara i Dragoljuba Đuričića dok je dio iz "Kraljice Margo" izveden na muziku Gorana Bregovića. Oduševljena publika je podjednako uživala i u modernom baletu "Ko to tamo peva" Vojislava Vokija Kostića i mnogim drugim numerama a sve izvedene koreografije pokazale su da balet osim umjetnosti predstavlja život u njegovoj najsuštinskijoj formi.
- Tačno je da balet sa jedne strane mora da bude sport i apsolutna matematika kako bi sve na sceni u smislu bezbjednosti izvođača i tačnosti, funkionisalo kako treba, ali sa druge strane bez života u samom baletu nema umjetnosti. U suprotnom to bi bio samo sport jer čak i pantomima u sebi ima umjetnosti. Balet i igra su prije svega pokret. Čovjek se rađa u pokretu i umire kada nestaje pokret u njemu - kazao je Kostjukov za "Dan" i dodao da se nada kako je sa raznovrsnim repertoarom zadovoljen i različiti ukus publike.
Kostjukov je zvanje prvaka Baleta Teatra Ševčenko u Kijevu u Ukrajini dobio još 1987. godine, a svoj angažman u u Baletu Narodnog pozorišta u Beogradu počeo je 1991. kao prvak. Diplomirao je 2001. godine na Međunarodnom centru pozorišnog instituta Ukrajine u Kijevu kao pedagog i koreograf. Ostvario je brojne baletske uloge kako u Teatru Ševčenko u Kijevu, tako i Novom Sadu, Skoplju kao i u Kamernoj operi Medlanijanum. Bio je asistent poznatih koreografa kao što su Ditmara Sajferta i Anatolija Šekere. Gostovao je u BiH, Makedoniji, Hrvatskoj, Kipru, Sloveniji, Kolumbiji, Španiji, Meksiku, Kanadi, Njemačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj, Kubi, Japanu, Portugaliji, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Mađarskoj, Libanu, Kini i Americi. Učestvovao je na brojnim festivalima širom svijeta i osvajao mnoge nagrade među kojima godišnju nagrada Narodnog pozorišta u Beogradu i Oktobarsku nagradu grada Beograda za ulogu Gospodara u baletu "Šeherezada", nagradu za umjetnički doprinos 1995. godine od Saveznog Ministarstva kulture godišnju nagrada "Anatolij Šekera" za igrača 2002. godine od Međunarodnog Centra pozorišnog instituta Ukrajine, godišnju nagradu Narodnog pozorišta za ulogu u baletu "Nečista krv" i mnoge druge. Od 2004. godine Kostjukov je direktor Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu.

Z. PetanoviĆ
 
P

PYC

Član
Gorski vijenac i na crnogorskom jeziku




Beta | 09. 12. 2010. - 21:30h

PODGORICA - Njegošev "Gorski vijenac" uskoro će se pojaviti na crnogorskom jeziku, ustanovljenim novim Ustavom Crne Gore, saznala je danas agencija Beta.

Petar II Petrović Njegoš


Priređivač novog izdanja tog slavnog dela je novinar, publicista i analitičar Božidar Miličić, po struci profesor srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti.

Propratni tekst uz "korigovani" Njegošev ep napisao je akademik Novak Kilibarda.

Miličić je rekao agenciji Beta da je u "Gorski vijenac" uneo ortografska pravila crnogorskog jezika.

On je intervenisao na stotinak mesta u Njegoševom delu, tako što je, u određene reči uneo dva nova slova crnogorskog jezika, koja se pišu kao akcentovana "s" i
"z".


Pošto u uvodu "Gorskog vijenca", u Posveti prahu oca Srbije, na jednom mestu stoji ekavska reč "ovde" ("...ovde mu je pogotovu materijal k slavnom delu..."), Miličić je, umesto toga, stavio "ovdje", jer je - kaže - Njegoš tako govorio.

Izmena je napravljena i u stihu u kojem se pominju "Turci izjelice", a umesto fonema "z" i "j" je novo crnogorsko slovo koje se piše kao "z", sa apostrofom gore.

I Kilibarda u propratnom tekstu objašnjava da je Njegoš svoje rukopise davao saradnicima koji su ih prepisivali, a među njima i Miloradu Medakoviću.

U tom prepisivanju, kako je Kilibarda objasnio, došlo je do zamene "ovdje" sa "ovde" jer je, kaže, Njegošev rukopis bio vrlo nečitak.

  • "Gorski vijenac" na crnogorskom jeziku već je u štampi, a objaviće ga podgorički izdavač "Grafo Bale".
U samom prepisvanju, prema Kilibardinom objašnjenju, došlo je do nedoslednosti i neujednačenosti u "Gorskom vijencu".

Kilibarda je uz novo izdanje "Gorskog vijenca" napisao da bi se, radi poštovanja prtavila crnogorskog jezika, "potrebno je primijeniti ih u najuzvišenijem književnom delu tog jezka" - u Njegoševom "Gorskom vijencu".

Miličić je za korigovanje "Gorskog vijenca" koristio izdanje beogradske "Prosvete" i cetinjskog "Oboda", s polovine 20. veka, za koje su predgovor napisali lingvisti Radosav Bošković i Vido Latković, obojica iz Crne Gore.
 
besherat

besherat

Član
Kad kupim i vidim, ću da javim. A što se tiče novih slova, ona nisu nova nego stara. Tako su govorili i naši stari i mi, samo što se ta slova nisu pisala, ali su se izgovarala. Znači ništa strašno i ništa neobično.
 
P

PYC

Član
PROMOCIJA TREĆE KNjIGE IZ EDICIJE „ZNAMENITI BOKeLjI" U HERCEG NOVOM

Ispleteni vjekovi bokeljske prošlosti




Izvor: Dan 13-12-2010

Od prije par dana pred čitaocima je nova, treća knjiga edicije „Znameniti Bokelji" autora Nebojše Raša iz Herceg Novog. I ovaj naslov kao i dva prethodna pokazao je svoju vrijednost. Srećni čitalac koji ima komplet sada već trilogije, iako se svaki naslov može čitati sam za sebe, pokazao je da je edicija veoma bogata i raznovrsna. I u ovom najnovijem Rašovom izdanju može se steći uvid u zbivanja koja podsjećaju na bogatu bokeljsku prošlost, istoriju, duhovnost, etnologiju.
Pohvalni sud čitalaca koji ima specifičnu važnost u ovim našim vremenima jer poslije svega pročitanog uloga naslova „Znameniti Bokelji" je u jačanju duhovnog jedinstva kraja o kojem naslov govori. Dio mnogih priča vrijedi više puta pročitati, a neke storije i dobro upamtiti, pošto je njihova aktuelnost vječita a vrijednost svrememena. Teško bi savremeni čitalac, da nije ovog naslova Nebojše Raša mogao negdje pročitati o svojim precima o onom što je davno namjerno ili iz nehata zaboravljeno. Uz 11 autorovih zaboravljenih Bokelja u najkraćem ovaj pomen svjedoči o vrijednosti i bogastvu ovog naslova, njegovoj dragocjenosti i nužnosti u našim vremenima. Kao takvim, naravno, zasluge za izuzetne vrijednosti pored autora pripadaju izdavačima, a to su Društvo za arhive i povjesnicu hercegnovsku i „Srpski Soko" Herceg Novi koji su u petak veče organizovali promociju u prepunoj dvorani „Park".

- Pred nama je treća knjiga Nebojše Raša u ediciji "Znamenitih Bokelja". Po svom obimu ne velika, ali svojim sadržajem vrijednija od mnogih monografija za koje su izdvojene neshvatljive sume. Autor usklađuje sredstva i pompu, znači i bez jednog i bez drugog, tihim, upornim radom, pred nas iznosi podatke i pojedinosti o znamenitim ličnostima Boke. U svojim knjigama niti opisuje svoju rodbinu, ni prijatelje ni susjede iz svoje ulice, već, kako sama knjiga kaže, znamenite Bokelje, bez obzira kako im je ime i koje vjere bili - rekao je književnik Špiro Živković urednik književnih programa u Herceg Festu.
U ovoj knjizi Rašo je obradio deset ličnosti, a kao uvod dao tekst arhimandrita Dionisija Mikovića objavljen u „Bosanskoj Vili" 1904. godine pod naslovom „Mara Mušovićka" i podnaslovom „Istiniti događaji iz bokeljske prošlosti" i umjesto zaključka prilog "Znameniti Novljani o svom jeziku, crkvi i nacionalnom opredejenju".

Rašo je, kazao je on, ovim naslovom nadrastao i sopstvene namjere: konsultujući svu poznatu i dostupnu istorijsku građu koju direktno ili uslovno koristi i istraživačko stvaralačkim radom proizveo je stručno-naučno dijelo.
Kako je satkao dr Goran Komar, više od jednog vijeka traje potreba da se objavljuju biografije poznatih Bokelja. Poznatim imenima kakva su Tomo Popović, pop Savo Nakićenović, vladika Dionisije Miković, brojnim autorima koji su objavljivali u časopisu "Boka" i "Glasnik pomorskog Muzeja" iz Kotora pridužio se i Nebojša Rašo sa svojom edicijom „Znameniti Bokelji".

Ovaj posao, kazao je Komar, podrazumijeva određenu sistematičnost, a autor posebnu pažnju posvećuje periodu iz vremena Austro-ugarske okupacije. Komar je istakao da ovaj kao i raniji Rašovi radovi proizilaze iz odličnog poznavanja ovog još nedovoljno proučenog perioda istorije Boke. Tačnije Nebojša Rašo u ovom trenutku prednjači u poslu sabiranja i ispisivanja biografija znamenitih Bokelja pružajući sistematski značajne podatke, konstatovao je on. Sada ovim, a nadamo se i drugim naslovima koje će prezentovati, Rašo pruža mogućnost da iznova čitamo istoriju grada Herceg Novog iz perioda druge polovine 19. i početka 20. vijeka.
- Nebojša Rašo je izvanredno pogodio ton, a ton priče je bajkovit odnosno sočan za čitanje. Vjekovi bokeljske prošlosti su ulančani na rafiniran način. Ovo su što bi rekao Andrić priče mnogo puta pričane, preprane i uvijek nas iznenade nečim nepoznatim. Bokeljski čovjek ima dvije stvari svoju sudbinu, prošlost koja ga obavezuje i budućnost koja ga iskušava a to je u ovom svom radu najbolje oslikao Nebojša Rašo - rekao je dr Goran Komar.

Obraćaju se poštovaocima njegovog rada Nebojša Rašo je kazao da u godini kada se obilježava 100 godina od osnivanja "Srpskog Sokola" ova sada nevladina organizacija je uspjela da se održi zahvaljujući građanima Herceg Novog.
- Rezultat te podrške je i ova knjiga, treća o znamenitim Bokeljima u kojoj sam smjestio biografije jedanaest Bokelja, od Paštrovića do Svrčuga. Svi su oni po nekom osnovu zaslužili da se zovu "Znamenitim Bokeljima". Većina ovih biografija privukla je i pažnju Matice srpske iz Novog Sada i one će se naći u narednim izdanjima Srpskog biografskog rečnika tako da će ovi Bokelji ostati ovjekovečeni zajedno sa ostalim znamenitim Srbima iz svih krajeva u ovom značajnom projektu - rekao je Nebojša Rašo.
U programu promocije učestvovao je i hor „Svetog Vasilije Ostroškog" iz Kumbora.
Z. ŠAKOTIĆ
 
P

PYC

Član
POVODOM 60. GODINA OD UPOKOJENjA PATRIJARHA SRPSKOG GAVRILA DOŽIĆA PREDSTAVLjENA KNjIGA


Rodoljublje kao životno načelo



Izvor: Dan 13-12-2010

Povodom 60. godišnjice od upokojenja patrijarha srpskog dr Gavrila Dožića (1881-1950) u izdanju "Svetigore" i pravoslavnog Bogoslovskog fakulteta, Instituta za teološka istraživanju iz Beograda izašla je izuzetno interesantna i značajna istoriografska knjiga. Priređivač knjige "Patrijarh srpski dr Gavrilo Dožić - Živimo u svetinji i slobodi" je monah mr Pavle Kondić.
Knjiga je svojevrsni zbornik jer se sastoji iz izabranih Dožićevih spisa, poslanica, besjeda, akata, pisama i zapisa. Ono što će posebno zaintrigirati istoričare jeste niz do sada neobjavljivanih istorijskih dokumenata koji rasvjetljavaju ne samo sudbinu patrijarha, već i šire sredine tog vremena.
O crnogorskom mitropolitu i srpskom patrijarhu, rođenom u Morači, koji je svojim životom i djelom obilježio vrijeme u kojem je živio, i to ne samo na Balkanu, već šire, u kripti podgoričkog Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja govorili su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, akademik Zoran Lakić i sveštenik mr Velibor Džomić.

O stradalništvu i mučeništvu Dožićevom, jedinom vrhovnom poglavaru neke crkve u svijetu koji je robijao u nacističkom logoru Dahau, mitropolit Amfilohije je istakao da je riječ o izuzetnoj ličnosti 20. vijeka, koja nije cijenjena samo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i među Srbima, već u čitavom hrišćanskom svijetu. Dokaze tome u prilog, kako je naveo mitropolit, nalazio je svugdje u svijetu. On naglašava da je svjedočenje hrišćanske vjere bila suština Dožićevog života, a kojem je "zapalo" i da neposredno učestvuju u vaspostavljanju Pećke patrijaršije i doprinese ujedinjenju Srbije i Crne Gore 1918. godine.

- Njegovo životno načelo bilo je mučeništvo i rodoljublje. Kroz sav život njegov jedino oružje su mu bili, po njegovim riječima, bogoljublje i bratoljublje, čovjekoljublje, revnost i trudoljublje, kao i trpljenje u svim iskušenjima - istakao je mitropolit Amfilohije.
Akademik Lakić, pak, odlučio je da patrijarhov život i djelo osvijetli cititrajući njegove značajne, reklo bi se, čak sudbonosne izjave, kao što je ona data 27. marta 1941. godine u Beogradu: "Ako je Bog s nama - šta nam mogu ljudi! Ako je živjeti – da živimo u svetinji i slobodi, ako je mreti – da umremo za svetinju i slobodu!", koja je iskorišćena za naslov ove knjige.

- Ova knjiga donosi dobro odabrane spise. Kao takva ona će biti nepremostiva brana podobnim istoričarima, u stvari intelektualnim profiterima – da ga prikazuju u krivom svjetlu – kršeći osnovno načelo da je zadatak istorijske nauke da utvrdi kako se odista nešto dešavalo i dešava - rekao je Lakić.
Otac mr Džomić, naglasio je da patrijarha Dožića narod ne doživljava samo kao prvosveštenika, već kao putokaz za čitav 20. vijek.

- Ova knjiga će budućim istraživačima, istoričarima, ali i svim hrišćanima, pomoći da sagledaju ličnost i vrijeme patrijarha Gavrila, ne samo u periodu od 1938. do 1950, već i prije ovog perioda - rekao je mr Džomić. On je podsjetio i na druge studije koje su se bavile životom i djelom ovog patrijarha.
Prisutnima se obratio i autor knjige, mr Kondić, koji je naveo da će i dalje nastaviti da se bavi crkvenom istoriografijom.
Ž.JANjUŠEVIĆ
 
P

PYC

Član
NAŠ POZNATI PIJANISTA GOSTUJE U CRNOJ GORI I SRBIJI

Kraljević među svojima




Izvor: Dan 13-12-2010

Nakon učešća u radu žirija na 4. Međunarodnom Šopenovom takmičenju pijanista u Kuala Lumpuru, glavnom gradu Malezije, naš poznati pijanista Boris Kraljević, redovni profesor na Nanyang Academy of Fine Arts u Singapuru, resitalima na kojima će izvesti djela Frederika Šopena na izmaku godine koja slavi velikog poljskog romantičara, predstaviće se i pubici na Cetinju u utorak, 14. decembra, u Kraljevskom pozorištu "Zetski dom". Kraljević potom gostuje u Novom Sadu, 16. decembra, a u Kragujevcu dva dana kasnije.
Kraljević je posljednji mjesec počeo solističkim koncertom na gala otvaranju Međunarodnog Šopenovog takmičenja pijanista u Singapuru, čiji je umjetnički direktor.

Povodom ovog Kraljevićevog nastupa kritičar uglednog i najtiražnijeg singapurskog dnevnog lista "The Strait Times" Tou Liang Čang je, pored odličnih ocjena o organizaciji inauguralnog takmičenja, na kome se za titule laureata i fond nagrada od dvadeset hiljada dolara takmičilo 146 talentovanih pijanista iz mnogih zemalja Azije, Amerike i Evrope, za njegovo izvođenje Šopenovih djela napisao da je resital izveo "moćno i sa strašću". Umjetnički direktor Filharmonije Hanoja nakon koncerta našeg umjetnika je pozvao da nastupi sa orkestrom u glavnom gradu Vijetnama i da na Konzervatorijumu odži predavanja i majstorke kurseve.
Za sami kraj godine, tačnije 29. decembar, Kraljević će održati koncert na indonežanskom ostrvu Bali, poznatom kulturnom i turističkom centru ove zemlje Jugoistočne Azije. Na Baliju će pored Kraljevića nastupiti i studenti iz njegove klase na Akademiji u Singapuru Khai Tien Nguyen iz Vijetnama, Aditya Permana iz Indonezije, kao i Neil Frank iz Velike Britanije, redovni učesnik majstorskih kurseva profesora Kraljevića.
S.Ć.
 
P

PYC

Član
Svako vrijeme ima svog Njegoša

"GORSKI VIJENAC" PREMIJERNO POSLIJE 13 GODINA U CRNOGORSKOM NARODNOM POZORIŠTU


Svako vrijeme ima svog Njegoša




Izvor: Dan
19-12-2010

Od vremena kada je objavljen, 1847. godine, "Gorski vijenac" Petra II Petrovića Njegoša, uzbuđuje, uznemirava, postavlja pitanja... Tema ovog herojskog spjeva koji junaštvo stavlja na probu i način na koji je najdublju ljudsku dramu u stih pretočio, vladiku Rada svrstava u red najvećih pjesnika, a ništa manje i velikih filozofa i poznavaoca ljudske prirode.
Postaviti na scenu tako bremenito književno i filozofsko djelo uvijek je bio, čini se, neograničeno težak zadatak, pa zato nije čudo da su se tog posla prihvatila samo tri reditelja u posljednjih šezdesetak godina. S obzirom da su sva tri su "naše gore list", a to znači da nose u sebi klicu "višeg razumijevanja" "Gorskog vijenca" nego oni drugi, premijera Njegoševog dramskog spjeva na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta koju potpisuje poznati slovenački reditelj Diego De Brea očekivala sa većim nabojem nego prethodne.
No, po prvim ocjenama De Breov Njegoš je uspio, a reditelj je pokazao da ne moramo biti rođeni međ` "crna brda" i smatrati junake "Gorskog vijenca" svojim gotovo mitskim precima, pa razumjeti nešto bolje i dublje od drugih strašnu dilemu sa kojima su se nosili naši preci i sam vladika Rade. Jer, dilemu najtežu od svih, da li zatrijeti jedan narod za dobrobit svoga nije specijalno crnogorska, to je ljudska drama, a De Brea je to spoznao i upečatljivo prenio na scenu. U saradnji sa dramaturgom Žaninom Mirčevskom, odličnim muzičkim izborom, scenografijom, koja je uz igru svjetla ogoljela dramu do samog kostura, donio je nešto novo – pokazao je da je svako vrijeme ima svog Njegoša.
- "Gorski vijenac" je svjetska literatura koja se može upoređivati sa Šekspirom, Marloom, Ben Džonsonom. Ima i možda veće potencijale od "Tit Andronika" i "Julije Cezara" - kazao je De Brea.
Fasciniran apokaliptičnim početkom "Gorskog vijenca" De Brea je bez dvoumljena prihvatio ponudu CNP-a da režira. Reditelj koji svoju režiju bazira na glumcima veoma je zadovoljan radom i rezultatom koji su postigli Srđan Grahovac kao Vladika Danilo, Branimir Popović (iguman Stefan), Gojko Burzanović kao knez Rade, Mišo Obradović kao Vuk Mandušić, Slobodan Marunović (Vuk Mićunović),Zoran Vujović (knez Janko), Jelena Rakočević (sestra Batrićeva), Nikola Perišić (vojvoda Draško), Danilo Čelebić (Mustaj kadija), Slavko Kalezić (hadži ali-Medović) i Momo Pićurić kao Skender-aga.
- Nismo se bavili formom i političkim kontekstom, nego suštinom teksta koje je apokaliptično viđenje jedne nacije koja se snalazi kada treba donijeti jednu tešku odluku - ili postojimo ili nas nema više. Ova jeste priča o slobodi, ali slobodi koju treba osvojiti. Upravo "Gorski vijenac" o tome govori - kazao je on.
Svedena scenografija je rezultat De Breove želje da glumca udalji od istorijskog perioda, želeći da pokaže da je drama dostojna svakog vremena. Kostimi u kojima su odjeveni junaci-tragičari "Gorskog vijenca", a zbog koji se čulo par uzdaha kroz gledalište, reditelju su poslužili da donese duh vremena i pojača dilemu sa kojima se nosio Njegoš i njegovi saplemenici.
- Svi detalji, knjiga, kafa, cigare, vino koje se pilo i prolivalo... u duhu je drame koju je preživljavao sam Njegoš, kojeg smo željeli da pokažemo kao čovjeka od krvi i mesa, koji mora da donese najtežu odluku u životu. Zato su ti mali scenografski momenti bitni - kazao je on.
Bosanskohercegovački reditelj Gradimir Gojer je doputovao iz Sarajeva da vidi kako je njegov mlađi kolega riješio veoma težak rediteljski zadatak i, kako je rekao, vraća se zadovoljan.
- Dvije stvari su me oduševile, način na koji je prikazan ritual umiranja, ne samo pojedinaca nego cijelog naroda. Kako je De Brea to pretočio u predstavu moćnim sredstvima ritualizacije savremenog teatra. Ono gdje je De Brea dobio bitku je ritam predstave. Riječ je o veoma neobičnom ritmu, za izgovor crnogorskog puka, ali i za teatarski izgovor uopšte. Druga stvar koja me je oduševila kod ove predstve je fenomenalna likovnost predstave koja koristi kjaro/skuro logiku, svjetlo i tamu, i koja dramaturški zaokružuje ovu predstavu. Muzika je takođe odlično izabrana. Dramaturgija ovog "Gorskog vijenca" ne bi bila tako uspješna bez muzičkog izbora - prokomentarisao je reditelj Gradimir Gojer.
On je istakao da De Brea sa ansamblom veoma uspješno uspio da pokaže da je Njegošev spjev univerzalna ljudska drama, drama pojedinca i naroda istovremeno.
- Pojedinca u trenutku opredjeljenja. "Gorski vijenac" postavlja i pitanje koja se tiče svakog naroda, a u ovom čitanju pitanje odnosa među narodima dato je veoma suptilno - kazao je Gojer.
Da strasti ne miruju kad se god pomene "Gorski vijenac" i Njegoš otkriva nam Gojer, koji nam prenosi da je poslije spuštanja zavjese razgovarao sa jednom sarajevskom glumicom koju je interesovalo samo jedno: kako je prikazana istraga poturica.
- Moj odgovor glasi: tako moćno da jednostavno ostajete bez daha - kazao je nekoliko minuta poslije premijere sarajevski režiser.
Problem "Gorskog vijenca" je kako je kazao glumac Mišo Obradović u tome što svi mislimo da o njemu znamo sve. Uspjeh ove predstave i reditelja je u tome, ističe on, što je izbjegnuto ono oko čega se mi najviše okupljamo kada je Njegoševo najslavnije djelo u pitanju.
- Nije nas tjerao da igramo metafiziku i ideju tih junaka. Igrali smo žive ljude, od krvi i mesa. To je nevjerovatno uticalo na nas. Trebalo bi da mu budemo zahvalni na tome, jer takav način rada se ne dešava tako često smatra on.
Iako se dalo očekivati da će glumci okupljeni oko ovog projekta uvijek imati na umu prijem publike, Obradović je dementovao.
- De Brea nas je upravo navodio da ne mislimo na gledaoce. Kao da nas je zaštitio od toga, kao da nam nije dao da nam misli idu prema gledalištu. Zato ne znam šta je publika očekivala, ne mogu ni da zamislim kakvi su komentari. Odlično se osjećam u ovome do sada - prokomentarisao je on podijelivši sa novinarima mišljenje da će novo čitanje Njegoševog spjeva biti veoma zanimljiva festivalska predstava.
Kritičari nisu bili glasni, a ni jasni. Uglavnom nisu bili u stanju da glasno kažu šta zamjeraju režiji, glumi... ali to se i očekivalo.
Sve u svemu, novo čitanje "Gorskog vijenca", čiju smo premijeru upravo doživjeli, neki i preživjeli, iziskivalo je hrabrost i od reditelja, i od glumaca, ali i od nacionalnog pozorišta. Ali eksperiment je uspio.
Po ko zna koji put dokazalo se da Njegoša treba razumjeti, a ne koristiti (jer je to nemoguće). Niko, osim onih koji čistim umom i srcem, bez zadnjih namjera, priđu "Gorskom vijencu" nemaju pravo da stave ruku na Njegoša i njegovo djelo, jer ono pripada svijetu, svima, a ne politici i samo jednom narodu.
S.ĆETKOVIĆ

Pozorišna himna
Za pozorišnog producenta Damira Domitroviča Kosa rezultat je fascinantan.
- Reditelj je shvatio značaj "Gorskog vijenca". Fascinantno je ono što je De Brea napravio. I na glumačkom, i na režiserskom planu. Napravio je teatarsku himnu u Crnoj Gori - kazao je on.
Ne mora se ovo čitanje "Gorskog vijenca" svakom dopasti, dodao je Domitrovič Kos, ali uvjeren je da će komad imati veli značaj za naše pozorište, CNP, jer je De Brea uspio, kako ističe, da uđe u bit teksta i dao mu teatarske vrijednosti perfektnom glumom i scenama.
- Fascinantno je kako je držao pažnju gledalaca. Velika predstava, po meni pozorišna himna - kazao je on.

Zdravo čitanje

Iskusni Slobodan Marunović svaku reakciju publike, odobravajuću ili negativnu, spreman je mirno da primi.
- Neko hvali, diže u nebesa, a neko kritikuje. O ljudskim ukusima ne treba raspravljati. Ali "Gorski vijenac" je ipak nešto drugo kada je Crna Gora u pitanju. To je veliko djelo, ali kada se zdravo pročita. Opasno djelo kada se stavi u kontekst savremenog života, kada se prevede na razne nacionalističke i populističke jezike. Kada ne tretira različitosti kao mogućnost povezivanja, nego razdora.
Kako je Tominc naslikao nježnog Njegoša, tako je i De Brea, smatra on, napravio suptilnog čovjeka. Udahnuo mu je savremenu notu. No, Marunović je siguran da će se ova predstava biti bolje prihvaćena na strani nego u Crnoj Gori i to zbog načina kako su prikazani opšte ljudski principi.
- Ne zanima me mišljenje tih kritizera. Sa kritičarima mogu da branim ovaj komad argumentima - odgovorio je Marunović onima koji su a priori dočekali na nož činjenicu da "Gorski vijenac" režira jedan Slovenac.
 
Top