Član
- Učlanjen(a)
- 06.05.2012
- Poruka
- 2.380
Paul Tillich je jedan od najpoznatijih protestanskih teologa i filozofa religije 20 stoljeća.
Napisao je esej pod naslovom "Kraj protestantske ere?" i u njemu izrazio zabrinutost za budućnost protestantizma. Protestantizam možda neće preživjeti posljedice kasnog kapitalizma. Tehnološke inovacije i kapitalističke organizacije stvorile su goleme mase koje naseljavaju velike gradove svih civiliziranih zemalja. To znači raslojavanje osobnog života, u kojem su skupine i osobe istisnute identičnim masovnim stavovima; situacija koju karakterizira zaborav tradicija; gubitak moći simbola; besmislenost postojanja; podvrgavanje zakonima tržišta, unatoč modernom diskursu o individualnoj slobodi. Pojedinac se rastvara u amorfnoj masi kojom upravljaju zakoni koji djeluju u psihologiji masa. Zaključuje da ovaj raspad, koji korijene vuče iz modernog industrijskog društva, postaje stvarnost.
Opstanak protestantizma u trenutnoj situaciji težak je iz tri razloga.
Prije svega, u protestantizmu je temeljna osobna odluka.
Svaki protestant mora sam odlučiti je li doktrina istinita ili ne; za protestanta je Biblija predmet njegove osobne interpretacije; u protestantizmu nema doktrine, nema svećenika, nema moći i nema crkvene vlasti. Zbog toga je osobna odluka ključna za protestanta, ali u trenutnoj situaciji rastvaranja osobnosti u masi mi smo praktički nesposobni za takvu odluku. Čini se da je protestantizam dio ovog raspada.
Drugi aspekt je da je protestantizam, zbog svog procesa racionalizacije doktrine, malo-pomalo izbrisao iz svijesti misterij Boga. Jer kao posljedica protestantskog načela, protestantizam je visoko intelektualizirana religija. U protestantizmu nema svećenika, već propovjednika čiji autoritet nije sakramentalan, već dolazi iz njihove intelektualne i moralne kvalitete; apelira se na intelekt. Ali mase ljudi trebaju simbole koji su razumljivi bez posredovanja intelekta. Nadalje, protestantsko obrazovanje moglo je educirati odabrane pojedince, ali nije uspijevalo obrazovati mase.
Treći aspekt je nedostatak neovisne hijerarhije u protestantizmu. To praktički onemogućava neovisnost o državi, pa socijalno postojanje protestantizma u potpunosti ovisi o potpori države i nekih skupina moći. U razdoblju dezintegracije društva to znači i dezintegracija samog protestantizma.
Što mislite o ovome?
Napisao je esej pod naslovom "Kraj protestantske ere?" i u njemu izrazio zabrinutost za budućnost protestantizma. Protestantizam možda neće preživjeti posljedice kasnog kapitalizma. Tehnološke inovacije i kapitalističke organizacije stvorile su goleme mase koje naseljavaju velike gradove svih civiliziranih zemalja. To znači raslojavanje osobnog života, u kojem su skupine i osobe istisnute identičnim masovnim stavovima; situacija koju karakterizira zaborav tradicija; gubitak moći simbola; besmislenost postojanja; podvrgavanje zakonima tržišta, unatoč modernom diskursu o individualnoj slobodi. Pojedinac se rastvara u amorfnoj masi kojom upravljaju zakoni koji djeluju u psihologiji masa. Zaključuje da ovaj raspad, koji korijene vuče iz modernog industrijskog društva, postaje stvarnost.
Opstanak protestantizma u trenutnoj situaciji težak je iz tri razloga.
Prije svega, u protestantizmu je temeljna osobna odluka.
Svaki protestant mora sam odlučiti je li doktrina istinita ili ne; za protestanta je Biblija predmet njegove osobne interpretacije; u protestantizmu nema doktrine, nema svećenika, nema moći i nema crkvene vlasti. Zbog toga je osobna odluka ključna za protestanta, ali u trenutnoj situaciji rastvaranja osobnosti u masi mi smo praktički nesposobni za takvu odluku. Čini se da je protestantizam dio ovog raspada.
Drugi aspekt je da je protestantizam, zbog svog procesa racionalizacije doktrine, malo-pomalo izbrisao iz svijesti misterij Boga. Jer kao posljedica protestantskog načela, protestantizam je visoko intelektualizirana religija. U protestantizmu nema svećenika, već propovjednika čiji autoritet nije sakramentalan, već dolazi iz njihove intelektualne i moralne kvalitete; apelira se na intelekt. Ali mase ljudi trebaju simbole koji su razumljivi bez posredovanja intelekta. Nadalje, protestantsko obrazovanje moglo je educirati odabrane pojedince, ali nije uspijevalo obrazovati mase.
Treći aspekt je nedostatak neovisne hijerarhije u protestantizmu. To praktički onemogućava neovisnost o državi, pa socijalno postojanje protestantizma u potpunosti ovisi o potpori države i nekih skupina moći. U razdoblju dezintegracije društva to znači i dezintegracija samog protestantizma.
Što mislite o ovome?