Ruke nam nisu nimalo vezane, ono šta jest vezano je sve drugo unutar nas.
I ne toliko vezano percepcijom ograničenja djelovanja od strane društva, mišljenja drugih, itd. koliko nedostatkom želje, volje i srčanosti, inspiriranosti. Onog osnovnoga, od čega sve drugo počinje.
Nikakva izvanjska norma nema veće vrijednosti od naše vlastite životne norme. Znači, nije problem u ničemu vanjskom, već u onom unutrašnjem. Fatalizma i nemogućnosti nema dok sami tako ne kažemo. Il nam neke teže pouke života tako ne kažu, pa mi prihvatimo. Opet smo mi oni koji prihvaćaju i slažu se, i odustaju. Il zaboravljamo bit kreativni i iznaći drugo rješenje, bit borci na vlastitom frontu.
I zaboravljamo se igrati, i to dobro igrati, poput velikih igrača.
Inače, velika je greška nastojati pomoći ili čitavom svijetu ili nikome. Pa otuda izvući rezignaciju i eventualno kakav plemeniti patos. I gledat sebe ili kao još jednog od patnika svijeta, ili kao nedovoljno dobru osobu, i ne radit ništa. Treba nastojati pomoći svijetu, a dio njega je svaki čovjek na kojeg naiđeš, a i ti sam. To samo jest pomoć čitavom svijetu.
Druga velika greška je slaganje sa konvencijom vremena, tipa - imam već toliko i toliko godina, i nema smisla da npr. tražim ili se izučavam za neki drugi posao, koji volim. Uvijek ima smisla sve šta ima smisla. Život je jedan, i sve šta radiš u njemu, u njemu je. Ako već npr. ne možeš sa 50 upisati likovnu akademiju (iako ne vidim zašto ne pokušati), možeš ići na tečaj slikarstva, ili se učiti sam. Ako je bit slikanje, uvijek se može ostvariti, na već neki način. Ovo je banalan primjer, i mjesto njega može stajat bilo koji drugi.
Najveća greška je gledati stvari kao svršene. I misliti o vrijednostima kao o svršenima. Nikad nećeš bit toliko dobar, vješt, ostvaren itd. koliko možeš bit po svojim potencijalima. Niko nikad neće bit zgotovljeno savršen. Jedino savršenstvo jest nastojanje. Bivanje po istinskim, potpunim trenutcima. To je jedino stvarno, jedino gdje čovjek i vrijednosti postoje, i uvijek iznova dostupno, šta je najbolje od svega. Čovjek ne postoji kao zbir istaknutih momenata ili razdoblja svog života, već u svim trenucima tog života. Nikad nije kasno za postojati točno onako kako bi trebalo.