knjige za samopomoć mogu da pomognu, ali ne baš svakome. Ova mi se priča o toj temi dopala, sa jedne hrvatske stranice:
[h=2]Robert Vrbnjak[/h] 'Čovjek koji nije odgovarao na pozive'
Vladimir Muhoberac sjedi na zahodskoj školjci i pušta vjetrove.
Kad realizira planirano, otići će na posao.
No, krivulja vjerojatnosti za tako nešto pokazuje tendenciju pada. Kako vrijeme prolazi, pozadinska aktivnost slabi i negativni se trend nastavlja.
Bojažljivo gleda na sat. Već kasni! To je njegova sudbina – kašnjenje u svakom pogledu, kasno paljenje.
Na polici pokraj prozora, pribor za brijanje i prošlotjedne novine. Zlu ne trebalo, ponestane li toalet papira! Muhoberac ih dohvati, lista prilog
Zdrav život, a u kom će se smjeru ovo razvijati, možemo samo naslućivati.
Regulacija tržišta, povišen kolesterol, začepljen prometni sustav, uredska psihoza, kava iz automata – daleko je to od zdravog života, misli i okreće stranice.
Pa kao za inat naleti na tu reklamu, kap koja je prelila čašu, a još ni četvrtak nije.
Putovanja iz snova!
Na fotografiji preplanula ljepotica, nebo bez oblačka, pijesak, palme i tirkizno more. Photoshopirana egzotika, klišeizirani stereotip plus taj, kao krema za sunčanje, razmazani font:
Dozvolite si nešto čega ćete se sjećati!
Nešto? Napregne se Muhoberac odlučan
nešto i učiniti, ma što tih pet slova značilo, iz pozicije u kojoj se trenutno nalazi, upitno kao spašavanje Eura na prethodnoj stranici ili neuhvatljivo kao posljednji ostatatak Dovea što zuri u njega iz posudice za sapun.
Konačno zvuk trube i fijuci granata označe početak revolucije u crijevima i milimetar po milimetar on izvojuje veliku pobjedu.
Ta-ta-ra-ta pa grand finale!
Ali rezultat je, nažalost, daleko ispod očekivanja. Nećemo o detaljima, dovoljno je napomenuti da razloga za euforiju nema. A ni mjesta. I dalje Muhobercem prevladava taj osjećaj mučne ispunjenosti, premješta se tijelom, penje naviše, dopire do mozga kojeg zahvaćaju snažna demokratska gibanja i njemu ne preostaje ništa drugo nego da provede slobodne izbore u svojoj proćelavoj birokratskoj glavi.
Ma koji mi je vrag? Idem na posao ili ne idem?
Svjestan kako već razmatra mogućnost neodlaska postidi se ovakvih svojih misli, jer teško će ovi u uredu moći bez njega. Naime, tamo svi znaju i svima je jasno: Muhoberac je nezamjenjiv! On koji nikad ne izostaje! Dođe na posao makar sjekire padale. Ali jutros, ovo je ipak nešto drugo. Virus? Jednodnevna viroza? Imali su je Vučković, prije njega Bajlo, sad je po svemu sudeći došao red na njega... No kako biti siguran da je jednodnevna? Što ako je dvodnevna? S tim se nije za igrati! Osim toga i vrti mu se u glavi! Bit će od pogleda na ovu sliku? Lovi ga nekakva drhtavica. Postoje li doista takva mjesta na kugli zemaljskoj? Tako plastična! I takve žene?
Ne idem, dosegne krivulja vjerojatnosti za odlazak svoju povjesno najnižu razinu.
I odluka je donešena.
Vidimo ga: uspravlja se (s još uvijek prisutnom dozom neodlučnosti u pokretima) zove ured, kaže, nije mu dobro, ostat će kod kuće. Najradije bi vrisnuo:
Ne znam kad ću doći! Možda otputujem i nikad se ne vratim! ali to bi zahtjevalo previše truda, objašnjavanja, rizik je prevelik, mogao bi se usrati u gaće, Tako se, očekivano, svakom sljedećom riječju njegova hrabrost topi kao sladoled kojeg krasotica sa slike prinosi ustima i on još samo nevoljko potvrđuje:
Aha... Recite mu, recite da sutra dolazim.. Jedva uspijeva smoći snage zamoliti mladog kolegu Bajla da preuzme njegove pozive. Tu, naravno, odmah zažali jer je i bedaku jasno kako Bajlo, tako neiskusan, to neće moći. No dobro, ostaje da se vidi.
Spušta slušalicu osjetivši se kao probušen balon. Ništa ozbiljno, riječ je o uobičajenom simptomu sredine tjedna, kao prazan si čovjek–balon, a još ni četvrtak nije. K tome i jedva 50 posto zadovoljan učinjenim! 50 posto, baš toliko! Kako zna? Kako ne bi znao, postoci su njegova specijalnost. Radišan, pedantan, sklon analizi, sklon na sve gledati kroz perspektivu i egzaktnost, krivulja, varijabli i grafikona, to je Muhoberac. Već i samim svojim izgledom podsjeća na grafikon. Čovjek–grafikon! Čovjek–balon? Svejedno. U najboljem slučaju 50 i ni postotka više.
Kratki pogled kroz prozor. U magli, tamo kod semafora, kao i svakog jutra, prometni čep. Sirene, gužva, automobili koji se trude uspeti jedan na drugog, čepovi oko nas i u nama.
Na stolu pokraj vaze, uz daljinske upravljače s kojima nije u dobrim odnosima, kiseli se jučer kupljena, još neraspakirana knjiga.
Muhoberac je vadi iz celofana i kritički odmjerava. Na stranici, nekoj, slučajnoj, rečenica isto takva, predvidljiva: ...
riješiti se osjećaja krivice. Iskoristite dan i svaki trenutak u njemu na najbolji mogući način...
Zanimljivo. Zatvara je i odlaže na vrh gomile na kojoj su već:
Ostvarite svoje potencijale, Moć sadašnjeg trenutka, Oslobodite se stida koji vas sputava, Sedam mitova o ljubavi...
Muhoberac voli knjige. Posebno ovakve, najčešće u knjižarama stoje odmah pokraj ulaza ili na policama s natpisom:
Samopomoć. Nakupovao se zanimljivih naslova. Na popustu. Slaže ih u kut suočavajući se s njima vikendom, kad radi generalno pospremanje stana. Briše prašinu doživljavajući ih kao moguću odstupnicu, svjestan da kad im se (i ako im se) jednom posveti i iz njih savlada to što se već iz njih savladati može, toga će dana bataliti brojke i statistiku i doista se odvažiti učiniti nešto čega će se sjećati, No, za sad ništa. Nula. Za sad je nažalost (ili nasreću), jedina funkcija tih knjiga zauzimanje prostora, sakupljanje prašine i odgađanje. Ako je to ta riječ?
Odgađanje. Zvuči beznadežno. Odgađanje čega? Života? Nije važno čega, tu su zlu ne trebalo. Nalik onim novinama u WC-u. Predstavljaju alternativu, mogući izlaz. Kad (i ako) mu ovakav život dojadi, dobro je znati da u njima može potražiti odgovore.
Tko sam, što sam? Koji je moj cilj? Odgovore na pitanja u vezi života, te kobasice s kojom se čovjek, pojede li je previše, lako može potrovati. Ako u njima uopće piše što je to život? Direktno, bez uvijenosti, lijepo objašnjeno. Je li to nešto osim ovog hladnog jutra, ovog stana, prekrcanog autobusa, izvan kancelarije? Ili knjiga koja se zove
Tajna. Krije li doista odgovor na tajnu? I o kakvoj je
tajni riječ? Nije je pročitao, jednom hoće. Nema veze, za sad ih zbog nekog poriva tek kupuje i unutarnje ograde koju nema namjeru prijeći, odlaže u kut. Eventualno, tu i tamo poneku načme. Pročita uvodno poglavlje, pa je vrati među ostale. Iskreno govoreći, pomalo ih se i boji. Zbog čega? Eh, nije to jednostavno objasniti. Te knjige su nešto kao eksplozivna naprava, otkucavaju tamo u kutu sobe, i jednom bi definitivno mogle ugroziti njegov način i stil života. Povjerujemo li kako je točna tvrdnja koja se najmanje jednom u svakoj od njih ponavlja, pretpostavka kako možeš sve što hoćeš, jedna od najmoćnijih ideja cjelokupne
self–help literature, ne predstavlja li to onda strahovito opterećenje za svakog, a kamoli za Muhoberca?
Možeš sve što hoćeš? Zar baš sve? I cijeli se niz pitanja tu javlja. Kako znati što hoćeš? Piše da možeš sve što hoćeš, a ti nemaš pojma što hoćeš? Ili druga tvrdnja, isto tako neodgovorna:
Sve ti je dostupno! Ako ti je sve dostupno, onda ti ništa nije nedostupno i tu od gomile mogućnosti, više ne znaš za koju se odlučiti. Ispada takoreći, da su takve knjige i instant prosvjetljenje koje nude samo jedna velika zbrka i najbolje ih je zaobilaziti u širokom luku. Naravno, lako je to reći, ali i Muhoberac je samo čovjek od krvi i mesa, ponekad ga baš ulovi želja da ih malo prelistava. Uznemiruje, kopka ga ta gomila papira tamo. Stane nasuprot nje pa si kaže:
Polako. Polako Vlado, imaš pametnija posla, i čeka da ga prođe. A onda se kriza vrati, sredinom tjedna obično, dođe mu, upustio bi se u promjene koje knjige sa svojih lijepo dizajniranih ovitaka obećavaju, ali već poslije pet minuta više se u ništa ne bi upuštao. Nešto bi u životu mijenjao, a onda uvidi da radije ne bi. Dobro mu je ovako, ali nije baš pretjerano siguran u to. Pa kad je tako, što mu preostaje nego brisanje prašine? Brisanje prašine i odgađanje! Izvještio se u odgađanju. A budimo realni, nije jedini. Većina nas već je pravi ekspert u tome. U odgađanju svega, pa ako hoćete i života. Ima u tom odgađanju određene slasti, barem koliko i osjećaja krivice. Veli jedan pametnjaković s naslovnice da prolazimo kroz život odgađajući ga. On to zna, autor je bestsellera. Po njemu ispada da je život nešto što možeš spremiti u ladicu ili Excel tablice, nosati uokolo po privjescima ključeva, zaboraviti na zadnjem sjedištu automobila, posvetiti mu se jednom u budućnosti, jer sad nemaš vremena. Čak je naveo tu svoju filozofiju u obliku formule: nezadovoljnom pojedincu život = odgađanje. Može, dostupno mu je, ali nema hrabrosti da išta poduzme. I za svaki slučaj to potkrijepio još jednom formulom, zbrčkanom i nerazumljivom, koja na kraju daje rezultat, to jest stupanj nezadovoljstva. U Muhoberčevom slučaju ispada pedeset posto. Pedeset postotno nezadovoljstvo. Što opet s druge strane možemo protumačiti kao polovično zadovoljstvo. Ovisno s koje strane gledamo, pomalo kao u onom pitanju: je li čaša poluprazna ili polupuna? Pedeset posto! Dihotomija. Na isto ti ga dođe!
Odlazi do kuhinje, otvara vrata hladnjaka, a iz njega ispada polusmrznuta misao o polovičnom zadovoljstvu. Polovična misao s isteklim rokom trajanja! Jedva je se oslobodi, otjera je gutljajem mlijeka – a je li nekom s nervoznim crijevima pametno konzumirati mlijeko, saznati ćemo u posljednjoj rečenici priče – pa se vrati u svoj beznadežno prazan krevet.
Za svakojake se promjene spremam, ušuška se prekrivačem slatkog svijeta odgađanja,
znači i ženu si moram potražiti. (Ali ne još, možda dogodine! I ne u Hrvatskoj, jer ovim našim samo je novac u glavi).
Zaspi, ugleda se na onu sliku: ispružio se ispod palme, priča preplanuloj ljepotici o ukidanju administrativnih barijera za investitore a ona ga sva ozarena sluša. Okreće se u snu na trbuh, pruža desnu nogu, lijevu savija u koljenu, ali lovi ga u toj pozi grč! Jao, budi se, a nje nema. Pobjegla s drugim! Eh, žensko.
Je li mu se to učinilo ili je zvonio telefon? Nije, samo onaj nervozni susjed na gornjem katu opet udara vratima.
Dobro je, nije zvonio. Ustvari nije dobro! Uostalom, baš ga briga, nek' se snalaze, ima pravo jedan dan ostati kod kuće.Tako će i direktoru reći ako bude pitao. Zatvara oči, pokušava prizvati san. Optimalno bi bilo kad bi mu se spavalo ili kad bi stvarno bio bolestan, a ne nešto tako prizemno kao jednodnevna viroza. Samo kako biti siguran da je jednodnevna? Kad bi, na primjer, bio teško bolestan, kad bi imao
stvarnih razloga za ovo izležavanje?
Naravno, sad bi se osjetio kao folirant i priča bi potonula u još dublju patetičnost da se odjednom ne prisjeti one rečenice što ju je maloprije pročitao: ...
riješiti se osjećaja krivice. Iskoristite dan i svaki trenutak u njemu na najbolji mogući način...
Pa uvidi: u tome je stvar, to je smisao svega! Taj
svaki trenutak!
I eto ti nenadana prosvjetljenja! Duhovne spekulacije za koju ne možeš biti siguran gdje će ti se dogoditi: u krevetu, na zahodskoj školjci, ispred televizora, u uredu, prenapučenom autobusu ili rajskoj plaži Maldiva.
Upravo tako! Svaki trenutak, a posebno ovaj, sad, najbolje je iskoristiti razmišljajući. Čovjek mora razmišljati. Biti svjestan trenutka! Zato se on okrene na leđa i upre pokušavajući dohvatiti magični prekidač u glavi. Jer što je razmišljanje nego običan proces, čisti
off i
on u mozgu, dva stanja, ili razmišljaš ili ne razmišljaš. Napipa prekidač, pritisne dugme i počne razmišljati. Nije teško. Probajte jednom. U početku sve je idealno, struje ima, žarulja svijetli, ali kako vrijeme odmiče, javlja se problemčić. Žarulja nema što osvjetliti, soba mu je u glavi prazna, drugim riječima ne zna o čemu bi razmišljao! Kvragu, postane mu baš neugodno. Još ako tome pribrojimo i situaciju u crijevima, neposustala previranja i kolebanja, čak mu je i za postotak, dva neugodnije.
Ali neće sad odustati! Odlučan zadržati koncentraciju, odvaži se za opciju razmišljanja o vlastitom životu. Što je atletska disciplina, ali u ovim trenucima i najlogičnija. Jer nema logičnije stvari od razmišljanja o vlastitom životu.
No, lako je to reći. Misli mu vrludaju, rasplinjavaju se, ispada da je smisleno razmišljanje baš kao i redovita stolica - samo rijetkima polazi za guzicom! Leži, zuri u strop, misli bi trebale dolaziti spontano, a njemu ne dolaze nikako. Dolaze, ali kakve su to misli? Nimalo posebne, bezvezne - upravo o stvarima na koje svim silama ne nastoji misliti. Na primjer kako mora naručiti spajalice i novi ekran (ovi iz nabave će dobiti slom živaca kad im kaže da treba novi ekran!). Zatim misao o toalet papiru. Ima li ga ili nema? Koncentraciju mu narušava i pojavljivanje riječi:
Zdrav život i luftmadrac! Zakratko ih uspjeva odagnati, ali negdje iz kuta svijesti navire slika i sad je odjednom u gro planu njen bikini: Vrlo intenzivna boja. Ima logike ili nema, jer sa ženama ništa nema logike.
Crna kosa, roza tangice... potrebna je velika doza hrabrosti i (ili) ludosti da se čovjek odvaži na tako nešto kao što su roza tangice.
Zdrav život, luftmadrac... Dozvolite si nešto čega ćete se sjećati!
Treba se odvažiti. Sreća prati odvažne, pisalo je, ali gdje, tko zna? Odvažiti. Što ga sprečava, pa on je u najboljoj dobi. Postoji izraz za to: zlatne godine. Mogao bi uplatiti putovanje, dignuti kredit... Samo, prije toga, morao bi skoknuti do WC-a. Budućnost bi mogla biti svjetla, ako nenadano ne zagusti. Sve je moguće. I izvjesnije da bi uz neku takvu, koja bi imala bikine te boje i trošila njegove pare, budućnost prije mogla postati proračunski deficit. Ne nužno, ne nužno, na primjer ako bi našao pravu, neku koja bi pokazala izvjesnu rentabilnost i održivost, ali kako biti siguran da je prava? Jednog pravila se kad je žensko u pitanju uvijek treba držati: Nema ulaganja kapitala u žene bez pomne analize rizika! To je jedina prava strategija sa ženama.
Crna kosa, roza tangice...
Dosta! Dosta ovakvih
razmišljanja... Nema balansa u njima, a pravilna misao mora biti izbalansirana, kao vožnja biciklom na primjer, stvar je u ravnoteži.
Tko zna vozi li ona bicikl?
Dosta, ponovi u sebi pogleda uprta u kut, tamo prema gomili knjiga. Mogao bi čitati? A ne, ne! To nikako, više mu odgovara držati oči zatvorenima.
Bez napora, pokušati opustiti se.
Samo, kako se čovjek koji čeka da zazvoni telefon može opustiti? Mora, jer potpuno je nemoguće da ga Bajlo neće trebati. Zbog neke gluposti, jasno.
Čudno, već je, pogleda na sat, skoro deset, a još nije nazvao!
Opustiti se. Udah, izdah... Fokusirati se na disanje.
Sklapa oči i zamišlja ruke sve težima.
Ali ne postaju mu samo ruke težima, cijeli Muhoberac postaje teži i kao utopljenik tone u krevet prepun nejasnih očekivanja i sve nervozniji. Akumulirana napetost odbija napustiti glavu, guši ga u grlu, pulsira, u želucu.
Zbog čega je tako teško jedan dan posvetiti samo sebi? Jedan, u pravom smislu:
posrani dan?
A telefon šuti.
Još će ispasti da mogu i bez mene, iz pustog očaje i vala iznenadne hladnoće pokrije se preko glave.
Nemoguće. Ja sam nezamjenjiv, misli i cvokoće zubima stisnut ispod pokrivača. On, kreator vlastite sudbine, čovjek koji ne odgovara na pozive, čovjek koji će jednom učiniti nešto čega će se sjećati.
U što, dugoročno gledano, nema sumnje.
Preostaje još samo saznati odgovor na pitanje što je to
nešto i što je na kraju bilo s onim mlijekom.
Nešto je, nešto je... licem mu se razlije osmjeh i on žurno ustane, potrči prema WC-u.
23.10.2012
