Kako poimamo Duh?

[CRAZYandLAZY]

Baš tako, odlična dopuna, dušom komuniciramo, matematički rečeno, po horizontali sa ostalim dušama (ljudskim i životinjskim) a duhom po vertikali...

Duša je limitirana i konačna a duh večit i beskonačan...

Većina provede veći deo života u bezidejnosti, beznadju, ogorčenosti i emotivnim problemima, jer nas sputava gordost i taština, da se pokajemo,"disciplinujemo" sile duše i podredimo je duhu, da nas vodi ka nematerijalnim vrednostima...

 

[Jokshir]

Duša je limitirana i konačna a duh večit i beskonačan...

I opet dobra konstatacija. Duša je ustvari konačište iskustva umnih koncepta i mentalnih slika (iluzija). Duša je prožeta ovozemaljskim ‚‚prolaznim" materijalima (iskustvom, srećom, nezadovoljstvom, brigom, uspehom...stvoreni putem uma).
Duh je ono što čini čoveka (kao svesno Biće) u odnosu na životinje i biljke.

 

[CRAZYandLAZY]

"I povikavši Isus iza glasa reče. Oče! U ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu. (Luka 23.46)

Mnogo je kontraverzi i nejasnoća oko ovog pojma. Ako je sada uvriježeno mišljenje da duša putuje na nebo - Bogu, a uzimajući u obzir ove Isusove riječi, proizilazi da je duh ustvari duša? Odmah se nameće pitanje: može li duh biti duša? Još kada se pojmu duh doda pridjev: sveti, tek tada nastaje zavrzlama, a pogotovu kada taj Sveti duh nađemo i u Svetom trojstvu. Koliko je to problematično shvatiti, najbolje govori činjenica da se hrišćanska crkva podijelila oko tog ptanja (Filiokve). Imamo li volju pokušati razbistriti, šta je, ustvari, duh, naravno, na način kako to shvata teologija?

Živa je, uistinu, Reč Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. (Heb 4:12)


Zablude, nejasnoće i "problemi" oko Biblije, nastaju kada se selektivno tumači i navode samo neki njeni delovi ili samo pojedine rečenice a ne gleda se na ceo kontekst Biblije...

Iz gore navedenog bi se moglo reći da su duh i duša jedno, nematerijalni deo čoveka, ali da ih jedino Bog može razdvojiti...

Ovo je opet u prilog mog mišljenja da duh i duša ipak jesu dva različita pojma...

 

[kalista]

Živa je, uistinu, Reč Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. (Heb 4:12)


Zablude, nejasnoće i "problemi" oko Biblije, nastaju kada se selektivno tumači i navode samo neki njeni delovi ili samo pojedine rečenice a ne gleda se na ceo kontekst Biblije...

Iz gore navedenog bi se moglo reći da su duh i duša jedno, nematerijalni deo čoveka, ali da ih jedino Bog može razdvojiti...

Ovo je opet u prilog mog mišljenja da duh i duša ipak jesu dva različita pojma...

Ovo je apsolutno tacno Pravoslavno poimanje duse i duha. S tim sto treba samo napomenuti da je "duh" koji CrazyandLazy citira, iz Poslanice Jevrejima, u stvari Duh Sveti koji dobijamo krstenjem.

 

[slobadidi]

Isus nije umro na krstu,tako da ste daleko od istine.
Sva jevanđelja su lažna.
Jedina istina je u Tominom Jevanđelju.
Svetog Duha,Dažboga,su judejski sveštenici u Mojsijevo vreme prozvali đavolom,tako da svi hrišćani hule na Svetoga Duha.
Isus je spoznaju doživeo na krstu,jer je bio pao u komu...
Vazneo se u svojoj 51.godini života,a tada je bio u severnoj Indiji...

 

[kalista]

Isus nije umro na krstu,tako da ste daleko od istine.
Sva jevanđelja su lažna.
Jedina istina je u Tominom Jevanđelju.
Svetog Duha,Dažboga,su judejski sveštenici u Mojsijevo vreme prozvali đavolom,tako da svi hrišćani hule na Svetoga Duha.
Isus je spoznaju doživeo na krstu,jer je bio pao u komu...
Vazneo se u svojoj 51.godini života,a tada je bio u severnoj Indiji...

Vidis slobo...posle ovoga sto si ti napisao, ne mozes da ocekujes da ce vecina hriscana da na tebe gleda blagonaklono ili te ignorise. To je kao da si nama svima pljusnuo samar, iz cista mira.Tebi niko ne brani da verujes i ispovedas sta god zelis, pa cak i da pises, kao sto si do nedavno, crvenim slovima, da si ti "onaj koji jeste" i sl.Medjutim, nemas pravo da vredjas osnove hriscanske vere, jedne od svetskih religija i ako hoces, zakonom prihvacene.
Tim pre sto tvoja veroispovest, pretpostavljam, tajna je za vecinu clanova foruma ovde...

 

[slobadidi]

Ja govorim istinu koju su od nas krili recimo 2000.godina.
Svi oni koji su iole izučavali religiju i hrišćanstvo znaju da je ovo istina što ja govorim...
čovečanstvo,hrišćanstvo,i treba da dobije šamar jer je izdalo Isusovo učenje.
Ja verujem u Gospoda Boga Isusa Hrista,i to nije nikakva tajna.
Vreme je da saznate istinu i da se probudite,jer ćete samo na taj način da se dobližite Bogu.
A to što ja pišem i moj avatar,pa ja sam taj,zato vam i govorim istinu i vi ćete da je prihvatite kako se kataklizma bude približavala.
Sve više ljudi znaju u svetu ko sam ja,samo se ovde u srbiji prave toše...manite se ćorava posla...malo je vremena ostalo...počnite da se kajete za grehe iz prošlih života,
da ne biste u trenutku kataklizme,pred strašnim sudom,tražili opravdanje da niste bili upozoreni na vreme...razmišljajte o tome.
Sa ovim stvarima se ne šalim,i mnogo sam ozbiljan kada iznosim ove stvari,jer ljudi su dosta dugo živeli u zabludi.
Ovde možete da pročitate da su Dažboga nazvali đavolom...
http://sr.wikipedia.org/wiki/Ђаво

 

[kalista]

Dobro slobo...umnik

U potpunosti prihvatam da imas dobru nameru i da si smrtno ozbiljan u vezi onoga u sta verujes...ali dozvoli sebi ideju da postojimo i mi, drugi, koji isto tako verujemo u Hrista i Sveto Pismo i da smo toliko gresni u ovom zivotu da nam nisu potrebni prethodni zivoti da bismo osecali potrebu za pokajanjem.

 

[slobadidi]

пријатељу мој,истина је по среди...код мене никада не постоје зле намере...

 

[Kalimerčica]

Duh i duša

Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA
Duh i duša
U savremenoj religioznoj literaturi stalno se mijesaju dva razlicita pojma: “duh” i “Duša”, sto dovodi do mnogih nejasnoca i nedoumica. Zato bismo se htjeli kratko zaustaviti na ovom pitanju.
Duh je oko Duše, usmjeren prema vjecnosti; Duša – to su unutrasnje oci covjeka usmjerene prema oblasti zemaljskog bitisanja u svim njegovim mnogostrukim aspektima.
Od manifestacija covjecijeg duha treba imenovati prije svega religiozno osjecanje kao sposobnost direktnog prezivljavanja realizma duhovnog svijeta i intuitivnog pronicanja u metafizicki svijet, to je osjecaj unutrasnje vjerodostojnosti duhovnog opita. On se budi, on se ozivljava u covjeku dejstvom blagodati; Njegov pocetak je pokajanje, a kraj ljubav....
Religiozno osjecanje prisutno je u covjeku. Covjek se razlikuje od zivotinja prije svega time sto je on religiozno bice. Ovo osjecanje moze biti izopaceno, kao sto su izopaceni likovi na neravnoj povrsini ogledala, ono moze biti potisnuto i ublazeno covjecijim strastima, on se moze sakriti u dubinu podsvijesti, ali apsolutno nestati ne moze. Druga manifestacija duha to je “unutrasnji logos”, to je spoznajna sila, koja djeluje na nivou ideja i sustina. Trece – to je sposobnost promatranja upucenosti covjeka prema Bozanstvu, kada bogoopstenje postaje slobodni akt covjecje licnosti. U samoj osnovici promatranja leze patnje kao sposobnost koncentracije sila duha na promatranom predmetu i reaktivna sila, koja stiti duh od vanjske agresije.
Duša ipak u sebi ima sledece sile. Prva je razum i rasudjivanje. Ona se manifestuje dvojako – kroz leksicno i zivopisno misljenje: ona ne pronice u sustinu stvari, ona je odvojena od duhovnog svijeta; ona izucava samo pojave i osobine. U palom stanju razuma ono postaje uzurpator Logosa i onih spoznajnih sila, koje su Sveti Oci nazvali umom. Duševni razum se proglasio kao jedinstveni instrument gnosisa, on pretenduje na resenje metafizickih pitanja koja leze iza granica njegovih mogucnosti, on se ubacio u oblast religije i hoce da bude tamo diktator. On gleda sebe kao na gospodara svijeta, smatra da su bezgranicni njegova sila i moc, on je stvorio nauku i civilizaciju – tj. novu vavilonsku kulu. Odvojivsi se od duha, covjeciji razum je postao glavni izvor gordosti – tajnog ili javnog bogoborstva. Kada ga, pak, osjeni blagodat, tada on vidi svoju mjeru i svoje granice i pokorava se duhovnim vidjenjima. Tada on u ovom zemnom bivstvovanju vidi tvorevinu Bozanske premudrosti, u materijalnom svijetu – ne samo uzrocno-poslednicne veze, vec i simbole i likove duhovnog svijeta. Spojivsi se sa Logosom on ocituje njegova otkrovenja i proforistickoj (vanjskoj) rijeci, duhovna znanja on dovodi u odredjene logicke sisteme kroz zemne likove, i otkriva sakriveno.
Druga sila Duše je – zelja. Odvojivsi se od religioznog osjecanja, iz duhovnih prezivljavanja ona se pretvara u pozudu, teznju ka nasladi, u mracne strasti, izvitoperenu (nestvarnu) osjecajnost. Ova sila je najvise povrijedjena prethodnom. Razum, koji je ushicen svojim vidljivim uspjesima i dostignucima, nije postao car vec rob pozuda. Sjedinivsi se kroz pokajanje sa duhovnim osjecanjem zelja prestaje biti nevidjena i impulsivna. Ona pomaze umu da tezi prema dobru, ona vidi u ovom svijetu sjenke izgubljenog raja. Zelja kao sila Duše sjedinivsi se kroz blagodat sa silama duha, pretvara se u nostalgiju za Bozanskom ljepotom.
Treca sila Duše kod Svetih Otaca naziva se osjetljivost. To je zastitna sila Duše. Ona treba da cuva Dušu od zla i grijeha, kao imunoloski sistem covjeka -od inorodnog tijela. Njena najbolja manifestacija je sveta mrznja prema onome sto razlucuje Dušu od Boga, ipak, poslije pada u grijeh sila osjecanja okrenula se protiv onoga sto ometa ispunjavanje strasnih zelja; u ovome slucaju ova sila lici na mac, koji je dobijen da se stiti od neprijatelja, ali je Duša ovaj mac okrenula protiv sebe i neprekidno nanosi njime sebi sve nove rane. Reaktivna sila, povrijedjena grijehom, ne manifestuje se kao ocuvanje licnosti, vec kao potvrdjivanje covjekova egoizma, na vanjskom planu ona se manifestuje kao ogromna amplituda: od strane ljutnje i netrpjeljivosti u porodicnom krugu (sindrom sitnog bijesa) do ljudskih katombi koje vrse tirani (pir satane). Raskorak izmedju zelje i mogucnosti izaziva i hrani osjecaj ljutnje i zlobe: covjek prima sav svijet kao neprekidnu nepravdu u odnosu na njega, kao da se citavo covjecanstvo dogovorilo da bi uznemiravalo njega. Takav covjek lici na bombu napunjenu prljavstine, koja ce, ako se neoprezno dodirne, eksplodirati. Ovaj osjecaj, pojacavajuci se, moze dovesti coveka do strasnih Duševnih stanja, izliti se u sadizam i nezadrzivu teznju za ubijanjem.
Kada se kroz pokajanje i blagodat, razdraziva sila Duše sjedini sa duhovnim osjecanjem obracenosti prema Bogu, onda ona postaje dinamicko odricanje od grijeha, samokriticnosti, mrznje prema demonu, osjetljivosti prema ubacivanju mracnih impulsa u covjeciju Dušu, efikasnim orudjem u ciscenju srca od strasti.
U ovom pitanju sudarili su se medjusobno Istok i Zapad. Istok jasno razgraničava oblast duha i Duše, zapad ih stapa u Duševni monizam. Osim toga zapadna antropologija govori o grijehopadu covjeka samo kao o gubitku Bozanske blagodati pri ocuvanju prirodnog stanja Duše. Za istocnu antropologiju grijehopad predstavlja dublju dramu u istoriji svijeta: covjek je ispao iz centra svoga zivota, na mjesto Boga on je stavio sebe. Bogoboracki impuls raskinuvsi savez covjeka za njegovim Tvorcem, deformisao je samu covjeciju prirodu. Duh je postao odvojen od Duše, buduci da je odvojen od Boga, Duševne sile su se takodje razisle medju sobom: razum, osjecanje i volja cas se slazu, cas protivurjece jedno drugom. Zato je istocni asketizam borba za covjecje srce, zato istocni podviznik ne vjeruje sebi, ne vjeruje svojoj Duši, njegov je cilj pokoriti Dušu duhu, a duh blagodati. Zato je osnova asketike Istoka – pokajanje, taj plač o grijesima koga ne shvata svijet, smatrajuci ga slaboscu, maloDušnoscu i bolesnom suzljivoscu. Zapadni podviznik pocinje od ostrog izazova tamnim silama pakla, sa kojima je spreman boriti se, kao vitez sa gorostasima. Osnova ovoga podviznistva nije pokajanje, vec čast i ljubav; ali kakva ljubav? …

Duh i duša ? DUHOVNA RIZNICA SVETOG PRAVOSLAVLJA