Jedan od  glavnih poroka našeg vremena je – neblagodarnost Bogu. Ona proističe iz  odsustva vere i ljubavi. A u osnovi svega toga leži kolebljiva vera.  Neki se čak kolebaju i u veri u postojanje Boga. Ali kolebanje u veri u  Boga je već na granici bezumlja, to jest ukoliko takve misli dolaze u  glavu i čovek se na njima zadržava, onda je njegov um na granici  bezumlja, zato što “reče bezuman u srcu svome: nema Boga” (Ps. 13, 1;  52, 1).
    Svojevremeno  je mitropolit Platon (Levšin) predivno rekao – imali smo jednog poznatog  crkvenog delatelja, može se čak reći i svetog. Tada su na carskom dvoru  primali svakojake takozvane “prosvetitelje”, i neki od tih francuskih  bezbožnika je došavši, čini mi se u vreme carice Ekaterine,  samozadovoljno izjavio: “A Didro kaže da Boga nema”. Tako je on odlučio  da se pohvali svojim “progresivnim” znanjem. A mitropolit Platon mu je  mirno odgovorio: “On ništa novo nije smislio, zato što je već pre  nekoliko hiljada godina rečeno: “Reče bezuman u srcu svome: nema Boga.  To je rekao još car David, tako da je to za njih već odavno bilo  predskazano”.
 Zbog čega  danas vlada neko sveopšte pomračenje uma? Zbog toga što ljudi sve vreme  zaboravljaju na Boga. A sav razum je samo od Boga, Gospod je Višnji  Razum, Višnji Razum! I zbog toga ukoliko se čovek odvaja od Višnjeg  Razuma, to jest od Boga, on gubi rasudjivanje, postaje bezuman i  trenutno potpada pod vlast djavola. Naravno, Gospod se trudi da sačuva  čoveka, ali ukoliko čovek nije svestan te opasnosti, on u potpunosti  potpada pod vlast djavola, i onda je to što on radi – naprimer  pijanstvo, narkomanija, posednutost svim strastima – svedočanstvo  djavolskog nasilja nad čovekom.
 Čovek misli  da on to sam radi, a u stvari on već živi kao marioneta, lutka koju  povlače koncima, i koja radi ono što joj naredjuju. Takodje i jezik  čoveka koji je otpao od Boga, izgovara svakojake bezumne fraze, kako je u  Jevandjelju rečeno – slične bezumne reči. Odatle i svemoguće kletve,  skvernoslovlje – sve su to djavolska dela. Čovek koji je izgubio veru i  odstupio od nje dalje već ne zna šta radi. Zbog toga je cilj sve  djavolske lukavosti da pokoleba veru, i upravo s tim ciljem nečastivi je  i počeo da izopačuje ljude i da ih odvraća od crkve i od vere u Boga.
 Ili kako su  kod nas svojevremeno sećam se pisali: “Ja sam – ateist”. Ali to je isto  što i reći: “Ja sam slep” ili “Ja sam gluv”. Šta je jadni čoveče, ti si  slep i gluv? Znači, ti ne vidiš i ne čuješ, to je tvoja nevolja. Ali  ima,li onda razloga da se time hvališ? Zbog toga se može samo žaliti.
 Na tu temu  postoji sledeća priča: sreću se bivši vršnjaci koji su postali lekari,  ona je običan lekar, leči ljude, a on je profesor, napisao je  disertaciju. I odjednom on vidi lančić na njenom vratu i kaže: “Šta ti  je to – krstić? Ti si verujuća?!”. Ona kaže: “Da Petja, verujuća”. – A  ja, - kaže on, - ne mogu, toliko sam stručan da ne mogu da verujem”. I  ona mu mirno odgovara: “Pa šta da se radi ako je meni dato, a tebi  nije”. To jest on je mislio da ne može da veruje pošto je tako uman, a u  stvari sve je suprotno.
 Koliko ljudi  poriču Boga i Božiji Promisao. Kod njih je sve: “Evo kakav slučaj je  bio, kako se sve desilo!”. Neko je davno mudro rekao: “Slučaj je – bog  glupana”. Jer mi pravoslavni kažemo: “Gospod je tako uredio!”. Sreo si  nekoga, neko ti je nešto rekao, nekoga si video … Koliko je bilo takvih  primera da ljudi kažu: nešto ga je zadržalo, zakasnio je, a tamo je u to  vreme bila eksplozija ili neka havarija. Da se nije zadržao dospeo bi u  nevolju. “Eto kakav slučaj!”, Nije “slučaj”, već je Gospod sprečio, a  kod njih je sve “slučaj”. 
 Zbog toga ti  ljudi žive u tami bez zračka svetlosti jer su za njih sve “slučajnosti”,  i u ovom životu oni ne znaju kuda idu, i ne znaju šta će dalje biti,  kada će se život približiti svom zalasku, kada sve želje nestaju, i  ništa više nije potrebno, i s čim tada čovek ostaje? On ne shvata da je  suština života – budući večan život, da postoji duša. Čak štaviše, to da  duša postoji čovek počinje da shvata sa godinama: krenuo je negde, a  već nema snage. Duša ne stari, stari samo telo, a duša je onakva kakva  je bila kao u mladim danima, takva i ostaje.
 Čoveku nije  svojstveno da razmišlja o smrti, zbog toga što je njegova duša besmrtna,  zbog toga što ukoliko si se ti rodio – to je sve: ti postojiš i ti se  već nikuda nećeš denuti. Druga je stvar što ćeš ti morati za sve da  odgovaraš – ljudi o tome ne žele da razmišljaju. Žele da žive tako da  ugadjaju telu, i dolazi do toga da tako greše da su sasvim prestali da  razlikuju gde je duša, a gde je telo.
 Setite se  kako je u Jevandjelju čovek kome je rodila dobra letina odlučio: “Sad  imam rezerve za mnogo godina, i kazaću duši svojoj: dušo imaš mnoga  dobra sabrana za mnoge godine; počivaj, jedi, pij, veseli se” (Lk. 12,  19). A Bog mu reče: “Bezumniče” – bezumnik je pre svega što duša ne jede  i ne pije, njoj ništa od toga nije potrebno, a on kaže: kazaću duši  mojoj – to jest ljudi na mesto duše stavljaju telo, i kako govore sveti  Oci, duša dospeva u ropstvo telu i muči se zbog toga. Zbog toga Prorok i  kaže “izvedi iz tamnice dušu moju” (Ps. 141, 7). To jest duša se muči i  teško joj je. I šta dalje biva? Čovek je dobio ono što je želeo i  nasladjuje se time. Pojeo je sve, pa je još jeo, ali telo ne prima više  hrane. I to je sve? A šta dalje? Slatko je odspavati? Kada ustaneš,  osećaš se dobro, ali ti potom već dosadi i čovek se od tog nerada samo  muči. Čovek ponekad ne želi da radi, napušta posao a potom se muči zbog  toga što ne radi.
 Sve su to  plodovi greha – grehovno stanje čoveka, a zaboravljanje na veru je  zaborav na to da je Gospod stvorio čoveka, nastanio ga na ovoj zemlji i  blagoslovio ga da na njoj radi u slavu Božiju. I talante Gospod daje i  previše radi toga da bi jedni drugima mogli da ukazujemo milostinju.  Zbog čega Gospod daje nejednako: jednome daje, a drugome ne daje? Da bi  onaj koji ima više mogao da podeli sa onim koji ima manje. Kada bi svi  imali talanata na pretek, onda bismo upadali u takve grehe da nam više  niko ne bi bio potreban. Kada čovek ima neku potrebu on treba da se  smiri, a koji nije u potrebi – ima mogućnost da projavi ljubav. I zato,  kada kažu da treba da postoji jednakost – to se ne slaže sa onim što  kažu sveti Oci da je nejednakost bolja od jednakosti, zbog toga što se  pri nejednakosti jedan smiruje, a drugi može da mu pomogne, jedan  projavljuje ljubav, a drugi smirenje. A pri jednakosti svi gordo  izjavljuju: “Ja sve imam, ništa mi nije potrebno, niko mi ne treba”. Svi  treba da se trudimo nad svojom dušom. Oprosti nam Gospode!
 Grešimo pre  svega zbog neblagodarnosti Bogu, I ne samo zbog toga, već i roptanjem.  Grešimo gordošću – čim nešto malo imamo mi se već gordimo. Grešimo  samopouzdanjem, samoljubljem, sujetom. Oprosti Gospode! Grešimo  opravdavanjem sebe i osudjivanjem drugih.
 Grešimo veoma  mnogo praznoslovljem. Koliko je samo praznih razgovora, koliko  brbljanja! Grešimo klevetanjem, svakojakom lažju. Oprosti Gospode! 
Grešimo svojevoljnošću, nepopuštanjem bližnjemu. Danas od detinjstva – a  to se posebno dobro vidi kada u porodici ima nekoliko dece, - svako se  bori za svoje. Niko ne popušta! Svako viče: daj meni, daj meni! I ja  grešni sam bio mali, a sad kad pogledaš na svoju decu – ona se deru od  jutra do večeri. Jedno je uzelo neku igračku – ona odmah postaje  potrebna i drugom detetu. Ona je stajala i nikome nije bila potrebna, a  čim ju je neko uzeo – svima je postala potrebna. Šta to znači?  Proizilazi da čovek ima neku potrebu da otme nešto od drugoga. Ima snage  da to uradi, a za popuštanje je potrebno smirenje.  Neka to bude  njegovo, a ne tvoje. Dvoje dece viču, jedno od drugoga otima igračku, a  treće prilazi i kaže: “Daj mu je jer mu ona nije potrebna, on samo hoće  da je otme od tebe”. Ja sam se zadivio koliko deca sve pravilno  shvataju, jer je dete reklo to savršeno tačno.
 Šta je to  zavist? To je kada neko drugi nešto ima, a ti nemaš. Ali nabavićeš i ti  to – i šta onda? I pokazuje se da se na tome sve i završava. Sveti  Nikolaj Srpski je govorio da je sloboda kao i hleb: jedan ima mnogo  hleba – a drugi nema, jedan ima mnogo slobode – a drugi nije slobodan.  Tako i jeste. Uzmite porodicu. Jedan je u potpunosti slobodan – ode kada  hoće, dodje kada hoće, a svi ostali oko njega “igraju” i robuju mu. Ako  u porodici postoji pijanica, onda su svi oko njega neslobodni, a samo  je on slobodan. A slobodom nazivaju samovolju, raspuštenost u grehu.  Oprosti nam Gospode! 
Grešimo veoma mnogo i mislima. Grešimo od detinjstva – svakojakim  maštanjima, planovima. Čovek nešto mašta, uobrazi nešto neobično, i  ukoliko se u životu to ne desi, onda se smatra nesrećnim. Nikakav on  nije nesrećnik! Zamislio si nešto što ti ne pripada, a kada se to desi  nekom drugom onda on još i ropće što to nije njegovo. Čovek ne zna čak  ni samog sebe ni čega je dostojan.
 Evo, naprimer  u svakoj zemlji treba da postoji samo jedan car, jer sav narod ne može  da bude car, a svi maštaju o tome. Zapamtite: “Može li svaka kuvarica  upravljati državom?”. Neko je rekao neku besmislicu, i svi ostali su  počeli da je ponavljaju. Svako misli za sebe da je neko, sedi ispred  televizora i misli da upravlja državom. Naravno, niko ničim ne upravlja  kada sedi ispred televizora, a tim pre ne u kuhinji. Kako da upravljaš  državom kad ne možeš ništa da uradiš u svojoj porodici! Zato su i  zakuvali kašu …pošto su kuvarice počele da upravljaju državom.
 Od čega je  sve to? Zbog toga što čovek živi prividnim životom, mašta, uobražava da  je nešto: “Ja bih mu rekao tako, ja bih uradio to i to …”. Dvoje se  posvadjaju, a potom još danima, nedeljama, a ponekad čak i godinama  prebiraju u sebi sve to. Greši, greši čovek a zbog čega? Zgrešio si –  reci: “Oprosti Gospode ako sam kriv za nešto”. Treba prekinuti to  prebiranje jer je sve to prazno. Čovek veoma mnogo greši mislima i  uobraziljom. 
A svemoguća grešna maštanja! Neko ti se svideo – i čovek počinje sebi  nešto da uobražava. i tako uobraziljom počinju svakojaka nenormalna  izopačenja. Zašto? Zato što je mnogo toga namaštao. Neki čak i gube  razum od takvih stvari koje inače ne čine. Sve je to od uobrazilje.
 Sveti Ocu su  govorili da djavo udaljava čoveka OD istinskog duhovnog života,  privezujući ga za ovozemaljski prolazni život. A danas čovek još  bezumnije postupa i od ovozemaljskog života odlazi – u uobrazilju.  Gledaju se TV serije i svakojake gluposti. To su sve izmišljotine,a  ljudi to preživljavaju. Šta tu ima da se preživljava?! Ništa! Isključi –  i sve je mračno. I tako čovek, obmanut od strane djavola i proživi ceo  život. Nagleda se tih filmova, uobrazi sebi takozvani “lep život”, a ne  dobije ga i smatra se nesrećnim. A ti zahvali Bogu za ono što imaš!  Ljudi koji su bili u potrebi, koji su osetili glad, nevolju, - oni znaju  cenu svega i zahvalni su: “Slava Tebi Gospode, - imam krov nad glavom,  nešto da obučem i nešto da pojedem, i to je dobro”. A nama je svega  malo. Kako je Puškin pisao: stari ribar je imao ženu, i njoj je sve bilo  malo. Uzalud zadovoljavaš nečim čoveka, ukoliko je njegova pohota  bezmerna i svemu zavidi, samo da bi zavideo.
 Svet sam sebe  ismeva. Postojala je sledeća anegdota. Čovek je iz zavisti pisao na  nekoga tužbu: “Sused jede ikru”. Potom je došlo vreme da više nije bilo  ikre, a on piše: “Sused jede kobasicu”, a potom: “Sused jede beli hleb”,  potom: “Jede crni hleb”, a potom već: “Sused nešto tamo jede, po mome”.  To jest čovek dolazi do toga da samo tuži nekoga. Kakva zavist! Čemu mu  zavidimo? Celom tom mirskom truležu? Naš život je sličan gorkom smehu. A  ad je – svesmešan, tako ad nazivaju sveti Oci jer se djavo svima smeje.
 Evo, naprimer  jedan čovek je u početku bio samo na dobiti, jer se bavio spiritizmom, i  djavo mu je sve odavao. Konačno je pomislio da će dobiti samo jedno i  stavio je ulog na sve i – izgubio. Kada je došao kući čuo je:  “Ha-ha-ha”. To se djavo smeje čoveku, smeje se Božijoj tvorevini, a  čovek umesto da se poklanja Bogu juri za imaginarnim stvarima.
 Jedno vreme  su nam izgradili “privid komunizma”, a danas imamo druge privide – ovog  prividnog života. I umesto da živimo u dobrim odnosima jedni sa drugima,  u ljubavi, miru, u hramu Božijem duhovnim životom, u molitvi – čovek se  pretvara u ne zna se šta. Ljude gone kao stada životinja na razne  predstave, na svemoguće modne revije – svi su sišli s uma. Eto to je to  bezumlje – i to je to ropstvo od koga samo Gospod može da oslobodi.  Oprosti nam Gospode! Mi ne slušamo ni Božije zapovesti, ni Zakon Božiji,  ni duhovne pouke. Ne živimo po tim zakonima. Čak se i stidimo – oprosti  nam Gospode! – stidimo se vere, stidimo se da ispovedamo veru. A Gospod  je rekao: “Ko se postidi Mene i Mojih reči u rodu ovom preljubotvornom i  grešnom, njega će se postideti i Sin Čovečiji kada dodje u slavi Oca  Svoga sa svetim Angelima” (Mk. 8, 38).
 Grešimo  lenjošću, oprosti nam Gospode! Lenji smo od detinjstva: ne rade se  domaći zadaci, ujutru je teško ustati, teško nam je da nešto uradimo – i  sve je lenjost, lenjost, lenjost. I ne činimo nikakve napore da to  promenimo. 
Grešimo lenjošću za molitvu, nečinjenjem dobrih dela na ispravljanju  svoje duše. Oko sebe možemo sve da postavimo s nogu na glavu, ali samo  ne u sebi – ni malo. Oprosti nam Gospode!
 Nemamo  strpljenja, ni smirenja, i zbog toga smo potpuno raslabljeni u mislima.  Oprosti Gospode! Podležemo dvema opasnostima, o kojima ljudi ponekad  govore ne razmišljajući i koje su veoma rasprostranjene u našem životu.  Prva je kada kažu: “O, došla mi je sledeća misao u glavu!”. U našu glavu  dolazi veliki broj misli – ali one nisu naše. Treba čvrsto zapamtiti da  ukoliko se radi o mislima neverja, sumnje, uninija da one dolaze od  zlih duhova. Odmah ih odbacuj. Ponekad su pomisli prefinjenije da bi nas  odvojili od molitve. 
I druga opasnost je kada kažu: “Ja nisam u duhu”. S tim se treba boriti.  To nije opravdanje “moje nastrojenje danas je takvo da nešto nisam u  duhu”. Treba se nad sobom truditi. Treba sticati duha mira! I o čemu god  da se radi loše je ukoliko počneš da se smućuješ. Treba se što pre  umiriti, utišati bez obzira o čemu se radilo. Samo delo već nije važno,  ili tačnije nije toliko važno, u poredjenju sa onim šta se s tobom  dešava. 
Treba se sve vreme truditi da se bude pažljiv, unutrašnje sabran. To ne  znači da treba biti napet, naprotiv – treba biti spokojan. Treba mirno  gledati šta se dešava. Kada se milošću Božijom naučiš tome, onda već  počinješ da shvataš: nešto se slomilo i ti već “planeš” – jasno, to već  neprijatelj počinje da “radi”: trudi se da te razdraži. A ti, znajući  to, ne razdražuj se i ne ropći, već se moli i smiruj. Oprosti nam  Gospode!
  
 
 Izvor: “Razgovori pred ispovest. Put pokajanja”, 2005.