LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Kako da se prepustite u ljubavi
Kada zadržavate distancu u vezi, sigurno je da ćete ljubav izostaviti. Bračni terapeuti Harvil Handriks i Helen Lakeli Hant objavili su sjajno otkriće koje je sačuvalo njihov sopstveni brak i moglo bi da bude od pomoći svakome.
„Kada su u pitanju ljubavne veze, stvari često nisu onakve kako izgledaju,“ napisali su Harvil i Helen u svojoj knjizi „Dobijati ljubav“ i može se reći da su njih dvoje kao bračni terapeuti koji su i sami u braku najbolji primer za ovu priču. Pre sedam godina, iako su su pisali najprodavanije knjige o terapijama i vodili radionice za parove širom sveta, njihova lična zajednica je počela da se ruši.
Na ivici razvoda, oni su otkrili šta je izvor njihovog udaljavanja. „Jednog jutra u spavaćoj sobi, kada smo baš bili u problemu ja sam upitala Harvila: ‘Da li veruješ da te volim?’ Harvil je razmišljao nekoliko sekundi i odgovorio:”Ne, ne verujem.” Bila sam izbezumljena i mogla sam samo da kažem:’Kako ne vidiš koliko te volim pored svega što činim za tebe i za nas?’
Harvil je shvatio da su njegova osećanja iracionalna, ali otuđenje je već duboko potresalo njihov odnos. Bez obzira što se Helen davala emotivno to je imalo malo uticaja jer je on sumnjao da su ostvarili blisku povezanost. „Razmišljajući, vremenom sam shvatio da nisam mogao da prepoznam istinsku ljubav koja mi se nudila,” rekao je Harvil.
Kad su počeli da razmatraju problem, otprilike kao kada pomislite da imate bebu odjednom svuda vidite trudnice, Helen i Harvil su primetili da je veliki broj parova sa kojima su radili bio u istoj teškoj situaciji. Na primer, jedna žena je rekla svom mužu da mora više da izražava ljubav, a onda je odbijala njegove poljupce i lepe reči, jer, po njenom mišljenju, nisu bile iskrene. Jedan muž je priznao da je, kada mu je žena rečima izražavala osećanja, on ćutao i nije odgovarao. Jedan novopečeni tata je uzeo slobodne dane na poslu da bi pomogao svojoj iscrpljenoj ženi oko blizanaca, a ona je odbila njegovu pomoć. „Koliko ja vidim, ona je nipodaštavala moju ljubav”, požalio se na terapiji.
U knjizi koju su napisali Harvil i Helen opisana je borba za razumevanjem i olakšavanjem ove vrste izolacije u koju sami upadamo. „Uobičajeni savet je da će ljubavne veze ostati srećne ako ljudi dovoljno daju jedni drugima. Ali to nije onaj zaključak do kog smo mi došli. Otkrili smo da mnogi ljudi moraju više da se potrude da bi primili ono što im partner već nudi. Iznenađujuće je koliko komplimenti, poštovanje i ohrabrivanje dobronamernog partnera ne ostavljaju nikakav trag na oklopu nezadovoljnog partnera.”
Harvil je beležio načine na koje odbijamo ono za čime tajno žudimo: tako što obezvređujemo pohvale; pretpostavljajući da je druga osoba neiskrena; kritikujući onog koji šalje pozitivnu poruku zbog toga što je nismo pravilno shvatili, ne radimo to sami na vreme ili dovoljno često; ne slušamo; ili nam je neprijatno. Takođe blokiramo izjave ljubavi tako što stegnemo srce i stomak.
Da biste okončali ovo odbijanje, morate naučiti da volite u drugome ono što mrzite kod sebe
Po rečima Harvila i Helen teško je slomiti ove navike, jer su one često vrh jednog ledenog brega, nesvesne mržnje prema samom sebi, koja potiče iz detinjstva. Naši roditelji su stalno odbijali neke naše osobine i ponašanja, ili kroz kritiku ( „Ne ponašaj se tako”) ili nisu obraćali pažnju (ignorisali na primer naš bes ili ambiciju, ili čak izvesna interesovanja i talente). „Kada se ovo dešava mi odbacimo ovaj deo nas i sakrijemo ga u podsvest,” kaže Harvil. Ali iako smo ih zaključali kao opasne i loše, oni nikad ne nestaju, umesto toga oni se pretvaraju u ono što Harvel i Helen zovu „nedostajuće ja”.
Kako vreme prolazi, mi poričemo naše potrebe i zamenjujemo ih odbranom. „Tada, kada nas neko ceni, moramo da ga odbijemo, “ kaže Harvil. Ako bismo dopustili nas neko ceni zbog toga što stvarno jesmo ugrozli bismo stav naših roditelja da smo puni mana, i probudili bi strah da ćemo, ako uradimo, osećamo i mislimo izvesne stvari, biti zanemareni i napušteni, u najprimitivnijem smislu, ostavljeni da umremo. „Da bi smo dobili ljubav, rizikujemo smrt,” kaže Harvil. „Ova drama se odigrava zbog toga što deo našeg uma koji čuva roditeljske zapovesti ne zastareva, on je isti danas kao i juče. Ništa od ovog nije svesno, ali krajnje objašenjenje zašto odbijamo ljubav jeste - da bismo se održali u životu.”
Idealno bi bilo kad bi mogli da sklonimo zavese i otkrijemo ovu unutrašnju dramu i odlučimo da prihvatimo celog sebe. Nažalost, to ne ide tako. „Možete svesno da dostignete ljubav prema sebi voleći sebe. Da biste okončali samoodbijanje, morate naučiti da volite u drugima ono što mrzite kod sebe,” insistira Harvil.„ Ako ne znate šta je to tačno, možete saznati tako što primetite vaše projekcije na druge, ono što neprestano kritikujete ili osećajem.” Ako na primer, optužujete svog partnera da je agresivna osoba, možda ste potisnuli sopstveni bes. Kada naučite da prihvatite osobine koje mrzite kod svog partnera, „vi ćete ih istovremeno prihvatiti i kod sebe. Ljubav prema sebi potiče od ljubavi prema drugima.”
Jednostavo rečeno, ono što dajemo to ćemo i dobiti: učite da volite svog partnera jer vam to dozvoljava da dobijate više ljubavi. Kao i za većinu stvari koje vredi imati postoji cena. Morate da odbacite svoju ulogu žrtve i ostavite ono što ste dobijali od beznađa i očaja, šat god to bilo. Takođe, morate odbaciti vašu emocionalnu zavisnost od roditelja i njihove osude.
„Ovo je komplikovana procedura, “ kaže Harvil. To je zajednički projekat jer „kada jedan partner odbacuje ljubav, to radi i drugi, samo na drugačiji način.” To je zato što težimo tome da se venčamo sa nekim ko je naša emotivna kopija (sa sličnim ranama iz detinjstva), ali ko je razvio različit sistem odbrane. Ako štitite sebe tako što vičete ili tražite krivca, vaš bračni drug može da se odalji tako što se mrzovoljno povlači u sebe.
Harvil predlaže da naučite da slušate pažljivo i saosećajno. „Možete reći, ‘Reci mi šta se dešava u tebi kada iskazujem ljubav.’ Onda saslušajte bez kritika,” kaže Harvil. Odgovor koji ćete dobiti može biti: „Osećam se nervozno” ili iznenađujuće stavljanje primedbi na sopstveno ponašanje. „Ako razumete i saosećate – ‘mogu da zamislim koliko zastrašujuće ovo može da vam izgleda’- dešavaće se paradoksalne stvari. Vaš partner će vas smatrati sigurnim, nasuprot nesvesnim sećanjima na svoje roditelje kao opasne, i biće otvoreniji.
Kao priznati lekari, koji su morali da izleče i sebe, Harvil i Helen su proglasili svoj brak jačim nego ikad, i dostigli novi nivo. Zrela ljubav, dolazi kada svaka osoba odraste uz pomoć druge, i kada oboje znaju kako da daju i primaju: „To je je doživotna nagrada koju dobijate.”
B92
Kada zadržavate distancu u vezi, sigurno je da ćete ljubav izostaviti. Bračni terapeuti Harvil Handriks i Helen Lakeli Hant objavili su sjajno otkriće koje je sačuvalo njihov sopstveni brak i moglo bi da bude od pomoći svakome.
„Kada su u pitanju ljubavne veze, stvari često nisu onakve kako izgledaju,“ napisali su Harvil i Helen u svojoj knjizi „Dobijati ljubav“ i može se reći da su njih dvoje kao bračni terapeuti koji su i sami u braku najbolji primer za ovu priču. Pre sedam godina, iako su su pisali najprodavanije knjige o terapijama i vodili radionice za parove širom sveta, njihova lična zajednica je počela da se ruši.
Na ivici razvoda, oni su otkrili šta je izvor njihovog udaljavanja. „Jednog jutra u spavaćoj sobi, kada smo baš bili u problemu ja sam upitala Harvila: ‘Da li veruješ da te volim?’ Harvil je razmišljao nekoliko sekundi i odgovorio:”Ne, ne verujem.” Bila sam izbezumljena i mogla sam samo da kažem:’Kako ne vidiš koliko te volim pored svega što činim za tebe i za nas?’
Harvil je shvatio da su njegova osećanja iracionalna, ali otuđenje je već duboko potresalo njihov odnos. Bez obzira što se Helen davala emotivno to je imalo malo uticaja jer je on sumnjao da su ostvarili blisku povezanost. „Razmišljajući, vremenom sam shvatio da nisam mogao da prepoznam istinsku ljubav koja mi se nudila,” rekao je Harvil.
Kad su počeli da razmatraju problem, otprilike kao kada pomislite da imate bebu odjednom svuda vidite trudnice, Helen i Harvil su primetili da je veliki broj parova sa kojima su radili bio u istoj teškoj situaciji. Na primer, jedna žena je rekla svom mužu da mora više da izražava ljubav, a onda je odbijala njegove poljupce i lepe reči, jer, po njenom mišljenju, nisu bile iskrene. Jedan muž je priznao da je, kada mu je žena rečima izražavala osećanja, on ćutao i nije odgovarao. Jedan novopečeni tata je uzeo slobodne dane na poslu da bi pomogao svojoj iscrpljenoj ženi oko blizanaca, a ona je odbila njegovu pomoć. „Koliko ja vidim, ona je nipodaštavala moju ljubav”, požalio se na terapiji.
U knjizi koju su napisali Harvil i Helen opisana je borba za razumevanjem i olakšavanjem ove vrste izolacije u koju sami upadamo. „Uobičajeni savet je da će ljubavne veze ostati srećne ako ljudi dovoljno daju jedni drugima. Ali to nije onaj zaključak do kog smo mi došli. Otkrili smo da mnogi ljudi moraju više da se potrude da bi primili ono što im partner već nudi. Iznenađujuće je koliko komplimenti, poštovanje i ohrabrivanje dobronamernog partnera ne ostavljaju nikakav trag na oklopu nezadovoljnog partnera.”
Harvil je beležio načine na koje odbijamo ono za čime tajno žudimo: tako što obezvređujemo pohvale; pretpostavljajući da je druga osoba neiskrena; kritikujući onog koji šalje pozitivnu poruku zbog toga što je nismo pravilno shvatili, ne radimo to sami na vreme ili dovoljno često; ne slušamo; ili nam je neprijatno. Takođe blokiramo izjave ljubavi tako što stegnemo srce i stomak.
Da biste okončali ovo odbijanje, morate naučiti da volite u drugome ono što mrzite kod sebe
Po rečima Harvila i Helen teško je slomiti ove navike, jer su one često vrh jednog ledenog brega, nesvesne mržnje prema samom sebi, koja potiče iz detinjstva. Naši roditelji su stalno odbijali neke naše osobine i ponašanja, ili kroz kritiku ( „Ne ponašaj se tako”) ili nisu obraćali pažnju (ignorisali na primer naš bes ili ambiciju, ili čak izvesna interesovanja i talente). „Kada se ovo dešava mi odbacimo ovaj deo nas i sakrijemo ga u podsvest,” kaže Harvil. Ali iako smo ih zaključali kao opasne i loše, oni nikad ne nestaju, umesto toga oni se pretvaraju u ono što Harvel i Helen zovu „nedostajuće ja”.
Kako vreme prolazi, mi poričemo naše potrebe i zamenjujemo ih odbranom. „Tada, kada nas neko ceni, moramo da ga odbijemo, “ kaže Harvil. Ako bismo dopustili nas neko ceni zbog toga što stvarno jesmo ugrozli bismo stav naših roditelja da smo puni mana, i probudili bi strah da ćemo, ako uradimo, osećamo i mislimo izvesne stvari, biti zanemareni i napušteni, u najprimitivnijem smislu, ostavljeni da umremo. „Da bi smo dobili ljubav, rizikujemo smrt,” kaže Harvil. „Ova drama se odigrava zbog toga što deo našeg uma koji čuva roditeljske zapovesti ne zastareva, on je isti danas kao i juče. Ništa od ovog nije svesno, ali krajnje objašenjenje zašto odbijamo ljubav jeste - da bismo se održali u životu.”
Idealno bi bilo kad bi mogli da sklonimo zavese i otkrijemo ovu unutrašnju dramu i odlučimo da prihvatimo celog sebe. Nažalost, to ne ide tako. „Možete svesno da dostignete ljubav prema sebi voleći sebe. Da biste okončali samoodbijanje, morate naučiti da volite u drugima ono što mrzite kod sebe,” insistira Harvil.„ Ako ne znate šta je to tačno, možete saznati tako što primetite vaše projekcije na druge, ono što neprestano kritikujete ili osećajem.” Ako na primer, optužujete svog partnera da je agresivna osoba, možda ste potisnuli sopstveni bes. Kada naučite da prihvatite osobine koje mrzite kod svog partnera, „vi ćete ih istovremeno prihvatiti i kod sebe. Ljubav prema sebi potiče od ljubavi prema drugima.”
Jednostavo rečeno, ono što dajemo to ćemo i dobiti: učite da volite svog partnera jer vam to dozvoljava da dobijate više ljubavi. Kao i za većinu stvari koje vredi imati postoji cena. Morate da odbacite svoju ulogu žrtve i ostavite ono što ste dobijali od beznađa i očaja, šat god to bilo. Takođe, morate odbaciti vašu emocionalnu zavisnost od roditelja i njihove osude.
„Ovo je komplikovana procedura, “ kaže Harvil. To je zajednički projekat jer „kada jedan partner odbacuje ljubav, to radi i drugi, samo na drugačiji način.” To je zato što težimo tome da se venčamo sa nekim ko je naša emotivna kopija (sa sličnim ranama iz detinjstva), ali ko je razvio različit sistem odbrane. Ako štitite sebe tako što vičete ili tražite krivca, vaš bračni drug može da se odalji tako što se mrzovoljno povlači u sebe.
Harvil predlaže da naučite da slušate pažljivo i saosećajno. „Možete reći, ‘Reci mi šta se dešava u tebi kada iskazujem ljubav.’ Onda saslušajte bez kritika,” kaže Harvil. Odgovor koji ćete dobiti može biti: „Osećam se nervozno” ili iznenađujuće stavljanje primedbi na sopstveno ponašanje. „Ako razumete i saosećate – ‘mogu da zamislim koliko zastrašujuće ovo može da vam izgleda’- dešavaće se paradoksalne stvari. Vaš partner će vas smatrati sigurnim, nasuprot nesvesnim sećanjima na svoje roditelje kao opasne, i biće otvoreniji.
Kao priznati lekari, koji su morali da izleče i sebe, Harvil i Helen su proglasili svoj brak jačim nego ikad, i dostigli novi nivo. Zrela ljubav, dolazi kada svaka osoba odraste uz pomoć druge, i kada oboje znaju kako da daju i primaju: „To je je doživotna nagrada koju dobijate.”
B92