Jehovini Svedoci žive po biblijskim principima tako da ne postoji učenje Jehovinih Svedoka. Jedini autoritet koji Božji narod priznaje i prihvata jeste Jehovina reč-Biblija tako da u tom smislu postoji i merodavno je jedino Jehovino učenje, učenje Biblije.
Da li je stvarno tako?
Kula stražara 1. 11. 1987 str. 30-32
Pitanja čitalaca
▪ Zašto su Jehovini svjedoci oduzeli zajednicu, odn. isključili zbog otpadništva neke koji su još uvijekvjerovali u Boga, Bibliju i Isusa Krista?
Oni koji izriču takav prigovor ističu da mnoge religiozne organizacije koje tvrde da su kršćanske dopuštaju otpadničke poglede. Čak se i neki svećenici ne slažu s temeljnim učenjima svojih crkava, a ipak i dalje uživaju dobar ugled. U skoro svim denominacijama kršćanstva postoje modernisti i fundamentalisti koji se uvelike razilaze među sobom u pogledu nadahnuća Pisma.
Međutim, takvi primjeri ne pružaju temelj da bismo i mi isto tako činili. Zbog čega? Mnoge od takvih denominacija dopuštaju široku raznolikost gledišta među svećenstvom i laicima zbog toga što smatraju da ne mogu biti sigurni koja je zapravo prava biblijska istina. Oni su poput književnika i farizeja Isusovog vremena, koji nisu mogli govoriti kao oni koji imaju vlast, onako kako je Isus poučavao (Matej 7:29). Štoviše, budući da religionisti vjeruju u međuvjerstvo, oni nisu obavezni da previše ozbiljno uzimaju različita vjerovanja.
Ali, takvo stanovište nema biblijski osnov. Isus Krist se nije udružio ni sa jednom od sekti judaizma. Židovi iz tih sekti su vjerovali u Boga stvaranja, i u Hebrejske spise, posebno Mojsijev Zakon. No, ipak je Isus rekao svojim učenicima da se “čuvaju ... učenja farizeja i saduceja” (Matej 16:11, 12; 23:15). Zapazimo također kako je strogo apostol Pavao postavio stvari: “Čak ako vam mi ili neki anđeo s neba objavi kao dobru vijest nešto što je izvan onoga što smo vam mi objavili kao dobru vijest, neka bude proklet”. Da bi to bolje naglasio, Pavao je zatim još jedanput ponovio tu izjavu (Galaćanima 1:8, 9, NS).
Otpadnička učenja ili različita gledišta nikako se ne slažu s pravim kršćanstvom, kao što je Pavao jasno izrazio u 1. Korinćanima 1:10: “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista da svi budete složni; da ne bude među vama razdora, već da budete sjedinjeni u istom osjećaju i istoj misli” (ST). U Efežanima 4:3-6, NS, on nadalje ustvrđuje da se kršćani trebaju “usrdno starati držati jedinstvo duha u sjedinjujućoj svezi mira. Jedno je tijelo i jedan duh, kao što ste i vi pozvani u jednu nadu svoga zvanja; jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje; jedan Bog i otac sviju”.
Da li je to jedinstvo mogao postići svaki neovisni istraživač Pisma koji je dolazio do svojih vlastitih zaključaka i onda tako poučavao? Ni u kojem slučaju! Kroz Isusa Krista je Jehova u tu svrhu dao “neke kao apostole, ... neke kao evanđeliste, neke kao pastire i učitelje ... dok svi ne dostignemo jedinstvo vjere i točnu spoznaju Sina Božjega, dok potpuno ne uzrastemo”. Da, uz pomoć takvih slugu je skupštinsko jedinstvo — jedinstvo učenja i djelovanja — moglo biti ostvareno. (Efežanima 4:11-13, NS).
Očito je da temelj za pripadanje Jehovinim svjedocima ne može počivati samo na vjerovanju u Boga, Bibliju, Isusa Krista, itd. I rimokatolički papa i anglikanski nadbiskup od Canterburyja ispovjedaju takva vjerovanja, premda članstvu u njihovim crkvama isključuje jedno drugo. Isto tako, samo zato što ispovijeda takva vjerovanja, netko neće time steći ovlaštenje da bude poznat kao jedan od Jehovinih svjedoka.
Pripadati Jehovinim svjedocima znači prihvatiti čitav niz istinitih učenja Biblije, uključujući i ona biblijska vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke. Što takva vjerovanja uključuju?
To je veliko sporno pitanje koje je postavljeno pred čovječanstvo; punopravnost Jehovinog suvereniteta, zbog čega je i tako dugo dopušteno zlo (Ezekijel 25:17). To je vjerovanje da je Isus Krist imao predljudsko postojanje i da je podložan svom nebeskom Ocu (Ivan 14:28). To je postojanje “vjernog i razboritog roba” danas na Zemlji ‘kome su povjereni svi Isusovi zemaljski poslovi’, i koji rob je povezan s Vodećim tijelom Jehovinih svjedoka (Matej 24:45-47). To je vjerovanje da je 1914. g. obilježila kraj Vremena neznabožaca i uspostavu Božjeg Kraljevstva na nebu, kao i vrijeme Kristove prorečene prisutnosti (Luka 21:7-24; Otkrivenje 11:15–12:10). To je vjerovanje da će samo 144 000 kršćana dobiti nebesku nagradu (Otkrivenje 14:1, 3). Blizu je Harmagedon, bitka velikog dana Boga Svemogućega (Otkrivenje 16:14, 16; 19:11-21). Nakon Harmagedona će uslijediti Kristovo Tisućgodišnje Kraljevstvo koje će obnoviti raj po čitavoj Zemlji. Prvi koji će uživati blagodati tog raja bit će sadašnje “veliko mnoštvo” Isusovih “drugih ovaca” (Ivan 10:16; Otkrivenje 7:9-17; 21:3, 4).
Imamo li biblijski primjer zauzimanja tako strogog stava? Uistinu imamo! Pavao je pisao o nekima svog vremena: “Njihova će se riječ širiti poput gangrene. Himenej i Filet jedni su od njih. Ti su ljudi iskrivili istinu govoreći da se uskrsenje već zbilo; i oni izvrću vjeru nekih” (2. Timoteju 2:17, 18, NS; vidi također Matej 18:6). Ništa ne ukazuje na to da ti ljudi nisu vjerovali u Boga, Bibliju, u Isusovu žrtvu. Ipak ih je, na temelju onoga što su naučavali o uskrsenju, Pavao ispravno ožigosao kao otpadnike s kojima se vjerni kršćani ne druže.
Slično tome je apostol Ivan označio kao antikriste one koji nisu vjerovali da je Isus došao u tijelu. Oni su vjerojatno vjerovali u Boga, u Hebrejske spise, u Isusa kao Božjeg sina, itd. Ali u ovom pitanju, da je Isus stvarno došao u tijelu, nisu se slagali i zbog toga su označeni kao “antikrist”. Ivan dalje govori o onima koji su imali takva različita gledišta: “Ako tko dođe k vama, a ne donosi ove nauke, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. Tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima” (2. Ivanova 7, 10, 11, NS).
U skladu s takvim biblijskim uzorima, ukoliko kršćanin (koji tvrdi da vjeruje u Boga, Bibliju i Isusa) nepokajnički unaprijeđuje lažna učenja, moglo bi se pokazati nužnim da ga se isključi iz skupštine. (Vidi Titu 3:10, 11.) Naravno, ako osoba samo sumnja ili je o nečemu krivo obaviještena, osposobljeni sluge će joj s ljubavlju pomoći. To je u skladu sa savjetom: “Nastavite pokazivati milost nekima koji sumnjaju, spašavajte ih grabeći ih iz vatre” (Juda 22, 23). Stoga se pravu kršćansku skupštinu ne može optužiti da je okrutno dogmatska, nego ona visoko vrednuje i radi u pravcu jedinstva na koje nas potiče Božja Riječ.
"Lažna učenja" podrazumeva sve što se ne slaže sa doktrinom Kule stražare.
Proverite u Bibliji a ne u knjigama Kule stražare šta je istina.
Dodao bih još jedan primer iz Kule stražare na kakav način se izbegava izraz doktrina:
Kula stražara 15. 3.1998 . str. 19 odl. 4 Živjeti u slobodi u skladu s kršćanskim predanjem
4 Da bi izbjegli nesporazume, Jehovini svjedoci nastoje se pažljivo izražavati. Umjesto da kažu: ”Društvo uči“, mnogi Svjedoci više vole koristiti izraze kao što su: ”Biblija kaže“ ili: ”Spoznao sam da Biblija uči.“ Oni na taj način naglašavaju osobnu odluku svakog Svjedoka da prihvati biblijska učenja, a usto ne ostavljaju krivi dojam da su Svjedoci na neki način vezani zahtjevima nekakve vjerske sekte. Naravno, primjedbe u vezi s terminologijom nikada ne trebaju postati sporno pitanje. Uostalom, terminologija je važna samo utoliko da spriječi nastanak nesporazuma. Potrebno je pokazivati kršćansku ravnotežu. Biblija nas upozorava da se ’ne prepiremo [”oko riječi“, NW]‘ (2. Timoteju 2:14, 15). U Pismima stoji i ovo načelo: ”Ako nerazumljivu riječ rečete jezikom, kako će se razumjeti šta govorite?“ (1. Korinćanima 14:9).
