Vaspitavaju i dalje roditelji dobrim djelom, ja u svakom dijetetu vidim stanje u kući, dobro ili loše vide se i roditelji.
Sličnosti JS i muslimana.
Zajednička su im formalna pravila koja ne zahtjevaju reformu motiva srca da bi se držala.
"Oni, isto kao i pagani, imaju svoja pravila ponašanja, koja, da bi se držala, ne zahtjevaju nikakvu reformom pokretačkih motiva srca. Oni Božje zapovjesti interpretiraju tako površno da ih mogu držati pukom samokontrolom, bez Boga i bez iskustva duhovnog novorođenja."
Na primjer, uzmimo neke momente učenja Jehovinih svjedoka, na primjer, njihovu zabranu slavljenja rodjendana, zabranu uzimanja oružja u ruke, insistiranje na pravom Božjem imenu, zabranu uzimanja krvi, itd.
Zapazimo da u tim slučajevima grijeh nije definisan na nivou motiva srca, već na nivou pravila ponašanja. A to je razlika između Božjih zapovesti i ljudskih zapovesti.
Božje zapovjesti gledaju na motive srca: "Jer ne gledam na što čovek gleda: Čovek gleda što je na očima, a Gospod gleda na srce." (1.Samuilova 16,7)
“Šta izlazi iz čoveka ono pogani čoveka; Jer iznutra, iz srca ljudskog, izlaze misli zle, preljube, kurvarstva, ubistva, krađe, lakomstva, pakosti, zloće, lukavstvo, sramote, zlo oko, huljenje na Boga, ponos, bezumlje. Sva ova zla iznutra izlaze, i pogane čoveka.” (Marko 7,20-23)
Zato i slavljenje rodjendana može biti grijeh samo ako se čini iz samoljublja, ali ne mora biti greh, ako se slavi rođendan iz prave ljubavi prema sebi i drugima.
Uzimanje oružja u ruke može biti grijeh samo ako se uzima iz mržnje i osvete, a ne radi očuvanja života bližnjih.
Ime Božje nije bitno izuzev ako ne podrazumeva krivu predstavu o Bogu (na primer, ako bismo se obraćali Bogu sa "Luciferu"), jer kome se molimo ne zavisi od imena Boga, već od toga da li Ga ispravno poznajemo. Može musliman da izgovara ime Alah, ali da ima ispravnu predstavu o Bogu, kroz koju ga Bog može ukoriti za grijehe srca i tako navesti na istinsko pokajanje; a može neko da se moli Jehovi a da traži od Boga da zadovolji njegovu osvetoljubive želje protiv nepravednika, i da tako zbog te krive predstave o Bogu ima iskustvo sa demonima. Fariseji su se molilui Jehovi, pa im opet Isus kaže: "Vaš je otac đavo." (Jovan 8,44)
Poznanje Boga je definisano zahtevima zakona: "I po tom razumemo da Ga poznasmo, ako zapovesti Njegove držimo. " (1.Jovanova 2,3)
Dakle, da su Jehovini svjedoci definisali grijeh ukoravanjem samoljublja, mržnje i ispravnim poznavanjem Boga, tada bi takvi zahtjevi naveli njihove vjernike da iskreno vape Bogu da im da novo srce, da bi zakon mogli ispuniti.
Ali ovakvi formalni zahtevi koji ukoravaju sam rođendan, samo uzimanje oružja, "krivo" Božje ime, odvraćaju čoveka o rada na reformi duha i motiva srca, pa je poslje pokajanja takav vjernik istih motiva srca kao i prije molitve. Zato Isus naglašava farisejima da je UZALUD što drže ljudske zapovesti, a ne Božje zapovesti.
Zapazimo da su fariseji bili uvereni da drže Božje zapovjesti, jer su se kao i Jehovini svedoci stalno pozivali na Sveto pismo, ali Isus otkriva da je ta njihova interpretacija zapovjesti toliko iskrivljena da je, zapravo, predstavljala drženje ljudskih zapovesti:
"No zaludu me poštuju učeći naukama, zapovestima ljudskim. Jer ostaviste zapovesti Božje, a držite običaje ljudske, pranje žbanova i čaša; i druga mnoga takva činite. I reče im: Dobro ukidate zapovest Božju da svoj običaj sačuvate." (Marko 7,7-9)
"Ne dade li vama Mojsije zakon i niko od vas ne živi po zakonu." (Jovan 7,19)
Poslje molitve Bogu čovjek treba da postane zadovoljan Bogom, karakterom Njegove milosti koja mu prašta grijeh, i koja ga od grijeha oslobađa. A ako neko ima tako formalna pravila kao muslimani i Jehovini svedoci, on će poslje molitve da bude zadovoljan sobom i sopstvenim karakterom.
On se duhovno truje dok se duhovno hrani, jer kada čita svete spise, prepoznaje sebe kao nekog ko drži zakon. To je zadovoljavanje ljudske sujete i samopravednosti.
No, onaj ko ispravno razumije zahtjeve zakona da zakon traži reformu motiva srca, nikada neće biti zadovoljan sobom. Čak i poslje pokajanja i uslišenja molitve za reformom srca, on zadržava svijest o grešnosti svoje prirode, i ta svijest o grešnosti ga čuva da se na sebe više ne oslanja. O toj svrsi Božjeg zakona govori apostol Pavle kada kaže:
"Nego ja greha ne poznah osim kroz zakon; jer ne znadoh za želju dok zakon ne kaza: ne zaželi." (Rimljanima 7,7)
Svrha zakona je "da bude greh odviše grešan zapovešću." (Rimljanima 7,13)
"Jer kroz zakon dolazi poznanje greha." (Rimljanima 3,20)
Zakon čuva čovjeka da se ne osloni na sebe samog i na sopstvenu pravednost, pa ga tako navodi da se osloni isključivo na Hrista i pravednost koju mu sam Bog pruža.
Kada pogled uzdanja sa Boga spusti na sebe, tada je prirodno da kao apostol Pavle razumno priznajemo:
"Jer znam da dobro ne živi u meni, to jest u telu mom. Jer hteti imam u sebi, ali učiniti dobro ne nalazim. Jer dobro što hoću ne činim, nego zlo što neću ono činim." (Rimljanima 7,18-19)
Zapazimo da apostol Pavle govori o sukobu između njegove ličnosti koja se raduje Božjem zakonu i njegove prirode (tijela) koje je u sukobu sa zakonom Božjim:
"Jer imam radost u zakonu Božijem po unutrašnjem čoveku; Ali vidim drugi zakon u udima svojim, koji se suproti zakonu uma mog, i zarobljava me zakonom grehovnim koji je u udima mojim." (Rimljanima 7,18-19)
Rješenje je da se ne oslanjamo na sebe (svoje tijelo) već na Boga (da živimo po Duhu):
"Živite u Duhu pa nećete izvršiti požudu tela. " (Galatima 5,16)
"Jer što zakonu beše nemoguće, jer beše oslabljen telom, posla Bog sina svog u obličju tela grehovnog, i za greh osudi greh u telu, da se pravda zakona ispuni u nama koji ne živimo po telu nego po duhu; Jer koji su po telu telesno misle, a koji su po duhu duhovno misle. Jer telesno mudrovanje smrt je, a duhovno mudrovanje život je i mir. Jer telesno mudrovanje neprijateljstvo je Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božijem niti može. A koji su u telu ne mogu Bogu ugoditi.
A vi niste u tijelu nego u duhu; jer Duh Božji u vama živi. A ako ko nema Duh Hristov, on nije Njegov. A ako je Hristos u vama, onda je telo mrtvo greha radi a duh živ pravde radi. A ako li živi u vama Duh Onog koji je vaskrsao Isusa iz mrtvih, Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživeće i vaša smrtna telesa Duhom svojim koji živi u vama. Tako dakle, braćo, nismo dužni telu da po telu živimo. Jer ako živite po telu, pomrećete; ako li duhom poslove telesne morite, živećete. Jer koji se vladaju po duhu Božijem oni su sinovi Božiji." Rimljanima 8,3-14)
Dakle, razumijemo da, ukoliko je čovjek, shvativši zahtjeve zakona, prestao da se oslanja na sebe ("tijelo"), već se oslanja samo na Boga ("živi po Duhu"), tada njegova prirodna grešnost ("tijelo") više njime ne vlada. Ali, ako se Božji zakon interpretira tako površno, da može da se ispunjava pukom samokontrolom ponašanja, ili reformom osećanja, osoba se osjeća zadovoljna sobom takvim formalizmom i prirodno se oslanja na sebe i svoju samokontrolu ili na svoja osećanja, a ne na Boga. Ona dakle, veruje (uzda se) i dalje u sebe, a umišlja da vjeruje u Boga.
