Island

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Rejkjavik - najseverniji glavni grad na svetu

Večernje novosti



Najseverniji glavni grad na svetu spaja prirodu i moderni urbanizam, na način koji od ove prestonice čini svetsko čudo.


Kada pođete u Ledenu zemlju treba poneti toplu vetrovku sa kapuljačom, ali i kupaći kostim, jer na Islandu možete da se kupate i tokom zime. Ne treba da vas brine para koja se diže iz zaliva Rejkjavik, jer su još stari vikinzi otkrili da je to „voda koja se puši“. Današnji stanovnici Rejkjavika liče na svoje pretke, kršni su, plavih očiju i kose i veoma su srdačni i gostoprimljivi ljudi.
Sve do pre nekoliko godina Rejkjavik je bio siromašna prestonica, ličio je na obalsko selo, sa mnogo ribolovaca i brodova za dovoz ribe sa Atlantika. Grad je smešten u zalivu Faksafloi, tamo gde su u 9. veku stari vikinzi bacili drvo sa lađe u zemlju iz koje se dizala para, odlučili su da se tu nastane i nazvali ga „zaliv koji se dimi“.
Danas je to industrijski i lučki grad sa savremenim gradskim četvrtima, velikim zelenim površinama i niskim kućama prekrivenih raznobojnim limenim krovovima.

Iako najseverniji glavni grad na planeti, blizu je Arktika, nema jake zime. Vreme je uglavnom kišovito, vetrovito i vrlo promenljivo, pa Islanđani imaju običaj da kažu: "Ako ti vreme nije po volji, sačekaj minut i promeniće se. I kupaćete se!"
I to se i dešava, jer prestonica Islanda ima Rejkjavikur, ogroman vulkan kao prirodni bazen. To je vrlo važno mesto za socijalni život Islanđana, koji se tu rado brčkaju u vodi na plus 44 stepena Celzijusova, i leti i zimi. Ako se ne kupaju, onda se barem druže. Druga važna gradska termalna plaža je Nautolsvik. I nalazi se na južnoj obali glavnog grada. Leti je plaža puna, a i zimi, takođe, jer se njena voda podgreva. Jedno od najlepših mesta u gradu je Tjorn, jezerce na čijem se severnom delu nalazi državni parlament. Za turiste sa Balkana najimpresivnija je Plava laguna, iako je to lepo uređena i veštačka bara, jer je njena voda, bogata sumporom, veoma lekovita.

Rejkjavik nije veliki grad, jer ima nešto više od 120.000 žitelja. Među njima je grupa Srba koji kažu da gosti imaju tri problema kada dolaze u Rejkjavik. Prvi je dugo putovanje, a drugi problem je islandska hrama na koju se Balkanci teško navikavaju. Stanovnici Rejkjavika jedu veoma neobičnu hranu od raže, koja se čuva nekoliko meseci u ceđi rine i jagnjetine. Najpoznatiji specijaliteti su marinirani losos, sušena jagnjetina, ajkula i alkoholno piće brenivin, vrlo jako i neobičnog ukusa, kao i desert skyr, koji liči na sveži mladi sir.
I treći problem su cene. Rejkjavik je jedna od najskupljih prestonica Evrope. Sve je skupo - hrana, odeća, hoteli, restorani... Najpopularnije i najposećenije mesto u gradu je klub "Sportlajt", dok je kafić "Kozi" idealan za opuštanje tokom dana.
Najatraktivnija građevina u Rejkjaviku je luteranska katedrala Halgrimskirkja, koja se koristi kao opservatorija.

Kada putnik namernik ugleda u gradu četiri ogromna rezervoara od po četiri miliona litara vode, u kojima se skuplja topla voda za grejanje grada, pomisliće da je to džinovski vodotoranj. Perlan, kako se zdanje u centru Rejkjavika zove, drugi je najprepoznatljiviji simbol prestonice Islanda. Ova zgrada je kongresni centar, i vidikovac, i restoran, ali i turistička atrakcija. Jer, srebrnkasto staklo Perlana magično privlači svakoga ko se nađe ispred zgrade.

I Muzej umetnosti je impozantan jer ima 27 zgrada i autentične scene iz prošlog života Islanđana. Taj život bio je surov. Kako su ukrotili divlji okean, žitelji Rejkjavika su pripitomili i Zemljinu utrobu. Celo ostrvo Island je zapravo izlivena lava, pa liči na sivocrnu kamenu pustinju na kojoj uspeva jedino mahovina neobične pepeljaste boje. Tokom zime, koja traje od oktobra do aprila, na Islandu sviće u 11, a mrak počinje već u 15 sati, tako da mnogi žive pola godine pod veštačkim svetlom.
Možda je ovaj neobičan spoj prirode i modernog urbanizma, ponajviše uticao da su građani Rejkjavika, ali i Ledene zemlje, veliki optimisti. Prilikom istraživanja Galupovog instituta o psihičkom stanju nacija, oni su iskazali najveći stepen zadovoljstva od građana 17 evropskih država. Sami Islanđani kažu da imaju razloge za to, a to su visok nacionalni dohodak, zaštićenost od dramatičnih svetskih zbivanja i stresova savremenog društva, kao i očuvana i zdrava životna sredina.

Plave noći
U centru Rejkjavika nalazi se jezero, po kojem plove patke i labudovi, a iza Gradske skupštine, koja je smeštana na tom jezeru, nalazi se još jedno jezerce u zelenilu, sa vodom koja stalno teče. Druga najinteresantnija prirodna atrakcija je aurora borealis, odnosno polarna svetlost, ili neverna svetla, koja se mogu videti noću u toku jesenjih i zimskih meseci.
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
"Kod Hiperborejaca"

9. mart 2007.

"Kod Hiperborejaca"


Ljubav ka dalekim, eteričnim predelima probudilo je, davno, u meni, čitanje „Kod Hiperborejaca“ Miloša Crnjanskog. Dugo godina sam, inspirisana tim slikama, želela da posetim „zemlju leda i vatre“. Potom sam osetila nostalgičnu melanholiju leda i glečera u muzici koju su stvorili Bjork i Sigur Ros, oduševila se Kaurovim filmovima, čitala Sjona i zaronila u islandsku mitologiju i sage. Čitavo vreme je slika Islanda u mojoj svesti bila projekcija imaginarne Hiperboreje, neodređene, maglovite utopije.

Piše Ljiljana Maletin Vojvodić
Izvor: Danas

156269920945f196f1769e7141219637_extreme.jpg


I tada se desio poziv za boravak u najsevernijoj evropskoj prestonici. Literarnu imaginaciju potisnuo je istinski život. Već sam ulazak u avion islandske avio-kompanije predstavljao je inicijaciju u jedan drugi svet. Sletanje uz zvuke klasične muzike i dobrodošlica nasmejanih ljudi bio je prvi susret sa potomcima Tora i Odina koji su me, kasnije, oduševili svojom uzdržanošću i nenametljivošću. Imala sam sreću da mesec dana boravim u rezidencijalnom programu, te da, daleko od turista i hotela, delim svakodnevnu rejkjavičku priču. Centar grada mi je, prepun šarenih kućica, izgledao poput mesta iz drevne bajke, i kretala sam se, zato, isključivo, tim bajkovitim, intimnim prostorima zanemarujući komercijalni i moderni, stambeni deo grada. Kuća u kojoj smo odseli, na sreću je bila tradicionalna, drvena, sa limenom fasadom, živopisno obojena, sa ogromnim prozorima i drvenim podom.

Iako sam, pomalo, bila uplašena pričama da je tokom zime na Islandu izuzetno hladno i prepuno tame, temperatura se, sve vreme, kretala oko nule, vetar (mitski Borej, rekli bi Stari Grci) je bio izuzetno jak, sunca gotovo da nije ni bilo, svitalo je tek posle 11 časova, ali atmosfera nikako nije bila depresivna. Tokom decembra svaka kuća je u Rejkjaviku okićena božićnim ukrasima, na ulicama se pevaju tradicionalne pesme a u prodavnicama nudi topla čokolada i medenjaci i sve deluje veoma idilično. To je i godišnje doba u kojem, ukoliko je nebo vedro, možete nad gradom, ugledati polarnu svetlost, poetičnu auroru borealis, koja je, zapravo, po staronordijskom verovanju, samo odraz ledene lepote mitske heroine Gerde.


51523345145f197e835d16062686864_extreme.jpg


Od 300 000 Islanđana, oko 70 posto živi u glavnom gradu. Drevnu vikinšku ratničku slavu danas zamenjuje, isključivo, obalska straža. Standard stanovnika Islanda je izuzetno visok, obrazovanje kvalitetno, životni vek među najdužim u Evropi. Zanimljivo je da se gotovo čitav grad snabdeva grejanjem iz prirodnih, termalnih izvora, a vodovodnim cevima teče prirodno topla voda. Kriminala gotovo da nema, vrata, često, ostavljaju otključana, ali je i dobiti azil ili turističku vizu praktično nemoguće.

Iako svi pričaju o, zaista, previsokim cenama na Islandu, meni je najintrigantnija njihova sklonost ka umetnosti. Ogroman broj ljudi se bavi muzikom, slikarstvom, pisanjem. Knjige se, u ovoj zemlji saga, strastveno čitaju i veoma često poklanjaju, nepismenih gotovo da nema. Iako svi govore engleski jezik, veoma su ponosni na svoju naciju i posvećeno čuvaju svoj jezik koji je pretrpeo veoma malo promena u odnosu na drevni jezik norveških Vikinga. Island je zemlja u kojoj ministarka kulture peva u lokalnom horu a ministar inostranih poslova se kupa u gradskom bazenu. Ovo je zemlja talentovanih ljudi u kojoj niko ne zuri u tuđe prozore niti živote, i gde se čak ni za planetarno popularnom Bjork (na koju su svi veoma ponosni) niko ne okreće.


184386302145f196f1b6223483499916_extreme.jpg


Rejkjavički muzeji su odlično uređeni, biblioteke fantastične (postoji biblioteka u kojoj možete rentirati diskove i umetnička dela na određeni period), svuda postoji odlična video arhiva i svake nedelje je jedan dan u muzejima besplatan. Ovo je veoma važno ako se zna da je cena jednog piva u kafiću 7- 8 eura.

Islandska prezimena su posebna priča. Naime, dete dobija prezime tako što se uz očevo ime doda son (sin) ili dottir (kći). Žena nikada ne uzima muževljevo prezime te se prezimena roditelja i dece razlikuju. U telefonskom imeniku će na prvom mestu pisati ime, potom prezime.


133519209045f196f1cef69725799921_extreme.jpg


Kažu da je na Islandu jedino sramota ne raditi, odrasli obavljaju i po nekoliko poslova a deca već tokom školovanja počinju da rade te sa 17 godina već zarade za prva kola. Mladi do 18 godina ne mogu da odlaze u kafiće niti da konzumiraju alkohol. Alkohol se može nabaviti samo u posebno specijalizovanim radnjama a do 1989.godine, pivo je bilo zabranjeno na Islandu. Vikendom se izlazi tek posle ponoći, redovi pred kafićima su ogromni, provod traje do jutarnjih časova da bi ostalim danima sve bilo mirno. Izgled mladih ljudi je veoma alternativan, originalan, retro, u modi je garderoba sa starinskim šikom, a ne kupovina u populističkim tržnim centrima. Na Islandu je nemoguće maturirati ukoliko niste položili ispit iz plivanja. Odlazak na bazene je duboko ukorenjen u njihovoj kulturi i pravo je iskustvo kupanje na otvorenim bazenima tokom zime. Stariji ljudi veoma zdravo i intenzivno žive, trče, plivaju, oni su čak i na reklamama za bazene i garderobu.

Mnogi su „geološku lepotu zemlje“ u kojoj živimo upravo tražili u islandskoj prirodi koja je čudesna, a čine je vodopadi, okean, vulkani, glečeri, termalni izvori, gejziri. Stari nordijski mitovi kazuju da su se patuljci, tokom dana, pretvarali u kamenje te je otuda toliko kamenja i malih stena razbacanih po islandskom pejzažu. Ogroman deo površine Islanda je pod lavom tako da pejzaž deluje nestvarno i nije ni čudo što je astronaut Nil Armstrong baš na tom tlu imao pripreme pre odlaska na Mesec. 50-tak kilometara od Rejkjavika udaljen je Tvingvelir, mesto na kojem je bio najstariji evropski Parlament, ali i tektonska raspuklina nastala kao rezultat zemljotresa i vulkana te zahvaljujući tome, i činjenici da se Island prostire na oba kontinenta, možete obema nogama stojati na oba. U ovoj, kako je to Bjork izjavila, „zemlji emotivnog pejzaža“ nalazi se i Hekla kroz čiji krater, po mitu, duše prokletih putuju do pakla.


112397098545f196f203095129673446_extreme.jpg


Rejkjavik je grad sudara tradicije i urbanog, grad kontrasta. Tako ćete u popularnom „Kafebarinu“ videti gomilu mladih ljudi koji međusobno ne komuniciraju i zure u svoje preskupe epl lap-topove, dok ćete sledećeg dana prisustvovati tradicionalnoj božićnoj večeri i slušati kako veruju u patuljke i vilenjake. Islanđani imaju čitavu mitologiju i terminologiju vezanu za Božić i razne, tzv. skrivene ljude i najozbiljnije u novinama objavljuju vesti tipa: Deda Mraz je stigao u Rejkjavik! Postoje japanski, pakistanski i italijanski restorani, ali i tradicija ispijanja originalne islandske rakije brenevin uz zalogaj fermentiranog ajkulinog mesa koje je nedeljama pre bilo zakopano u zemlji. Sem što strastveno slave i iščekuju Božić tako su i posebno ponosni na svoj novogodišnji vatromet za koji pojedine porodice troše čitavo bogatstvo.

Sve u svemu, ovo je zaista čudnovata zemlja čiji stanovnici, ako je to ikako moguće u savremenom svetu, žive idilično i mudro poput vilenjaka iz žuđene utopije, mitske Hiperboreje koja je, kako je to Crnjanski pisao, u stanju da izleči „večitu nostalgiju“ za tim melanholičnom i poetizovanim polarnim predelima, prostorima saga i glečera.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Island: kako jesti kitove uz Bjork

13. januar 2009.

Island: kako jesti kitove uz Bjork


Rejkjavičke noći počinju u petak, a završavaju se u nedelju ujutro. Smatra se da se na Islandu nikad nije više pilo nego poslednjih meseci, od kad traje ekonomska kriza.

Autorka: Iva Brdar
Izvor: B92


1940849718496c533a44a4c807320744_extreme.jpg

Photo: Andreas Tille


Ekonomska kriza je donela nedaće mnogima. Neke je doduše usrećila, a među njima su svakako turisti koji su se zaputili ka Islandu.

Ova ostrvska zemlja kroz koju prolazi granica između Evrope i Amerike (tu se sudaraju dve tektonske ploče) doslovno je bankrotirala pre par meseci, cene su se prepolovile, kao i plate.

Ipak kriza je omogućila Islanđanima, a i turistima da depresiju utope u jeftinom alkoholu, kao što su i pre toga neumereno činili. Smatra se da se na Islandu nikad nije više pilo nego poslednjih meseci.

Rejkjavik je sigurno jedan od najmanjih gradova sa najvećom i najluđom ponudom noćnog provoda na svetu.

Rejkjavičke noći počinju petkom, a završavaju se u nedelju ujutro. Petkom tek oko jedan ujutro stanovnici ovog malecnog grada od svega 100 000 stanovnika, već polupijani izlaze na glavni i jedini korzo i ujedno shopping zonu – ulicu Laugavegur.


1490557235496c533a6d096892363409_extreme.jpg

Photo: Jokkul Solberg Audunsson


U gradu tada ima više ljudi nego za vreme rush houra, a zagrevanje (u bukvalnom smislu te reči) počinje u nekom od barova u glavnoj ulici među kojima svakako treba istaći kafe Boston u broju 28.

U ovom kafiću na dva sprata kič-treš ambijenta može se upoznati gotovo sva, nepozamašna, kulturna elita Islanda. Uz par, sada odveć jeftinih, Viking piva, možete se lako naći za stolom pored glavnog glumca iz filma Noi Albinoi, inače poznatog islandskog umetnika Tomasa Lemarquisa.

Veče se dalje nastavlja na prenatrpanoj ulici Rejkjavika na kojoj se njegovi građani razlivaju isto kao što se sneg razliva po asfaltu usled podzemnog grejanja.

Sledeća destinacija je Kaffibarinn, kafić/klub čiji su nekadašnji vlasnici Damon Albarn iz Blura, inače veliki fan Islanda i reditelj sada već kultnog filma Reykjavik 101, Baltasar Kormakur.

U Kaffibarinnu sa Viking piva se prelazi na islandsku rakiju Brennivin, napravljenu od retkih plodova koji uspevaju na nepolodnoj vulkanskoj zemlji – krompira i kima.

Na samoj etiketi ovog pića stoji da je crna boja u vizuelnom identitetu izabrana jer je za vreme prohibicije 1935. godine bilo neophodno izabrati neatraktivan dizajn kako bi se smanjila potražnja za pićem.

Ipak ovaj plan nije uspeo i Brennivin je postao i ostao najpoznatije islandsko piće. Kaffibarinn nudi podijum i bar u prizemlju sa uvek živahnom atmosferom i chill out prostor na prvom spratu.


1876980778496c533a89b65802374878_extreme.jpg

Photo: Christian Bickel


Ipak usled prevelike konzumacije Brennivina neki možda neće uspeti da se popnu stepenicama na prvi sprat Kaffinarinna, pa će poželeti da chill out obave u lokalnoj piceriji Pronto, koja je oko 4 ujutro prepuna mladih konzumenata.

A možda se spuste ulicom Laugavegur u rejkjavičku luku na čuveni hot dog. A možda svrate u rustičan fast food restoran u Myrargata ulici, takođe u luci, gde se može probati kontroverzan islandski specijalitet koji zadaje muke WWF-u: kitovo meso na ražnjićima, i slušati Bjork kako svira sa tranzistora.

Noć se svakako završava jutarnjom šetnjom po obali gde se može, pod uslovom velike sreće, videti polarna svetlost ili aurora borealis.

Ne, polarna svetlost neće biti posledica interakcije Brennivina i Vikinga u krvotoku, već udara elektrona ubrzanih naponom sa atomima u gornjim slojevima atmosfere.

Oni koji nemaju sreće videće barem najnovije delo konceptualne umetnice Yoko Ono Peace, snop svetlosti koji obasjava nebo sa malog ostrva u blizini Rejkjavika, napravljeno za godišnjicu rođenja Johna Lennona.

U novembru, dan u islandskoj prestonici sviće u 10 ujutro. Tada svi omađijani rejkjavičkim mamurlukom mogu krenuti put termo bazena na otrežnjavanje.

Za preporučiti je svakako Sundhollin, zatvoreni bazen za koji mnogi tvrde da podseća na potpalublje nekog starog broda. U ovom bazenu u koji voda stiže indirektno iz gejzira, i kreće se oko nekih 40 C, lako je shvatiti zašto Islanđani lako podnose hladnoću.


2092874598496c533aa558b370658801_extreme.jpg

Photo: halighalie


A ako mamurluk i dalje traje tu je čuveni jogurt Skyr.

Oni koji imaju snagu, krenuće u shopping. U designer districtu, naravno u ulici Lagavegur, mogu se naći prepoznatljivi islandski džemperi, a i oni malo manje mejnstrim, u obliku foke, delo kreatorke Vik Pjornsdottir. Tu su i electro clash dizajneri poput Naked Ape, kao i nekrofilni, poput genijalnog Dead-a.

Za kraj kafa u Kaffitaru, rejkjavičkom odgovoru na Starbucks, i opuštanje uz novi album kantautorke Lay Low. A za muzeje, gejzire, glečere, vodopade, vulkane ima vremena. Kriza je tek počela.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Island: Led, lava, i Bjork

5. maj 2009.

Island: Led, lava, i Bjork


Ako vam ikad dosade putovanja u mesta s tirkiznim morem i besprekornim plažama od belog peska, ako se uželite originalnosti i neočekivanog, uputite se na Island.

Autorka: Marija Plavšić
Izvor: Playboy


77729218449ff472e01f12153702673_extreme.jpg

Photo: Deivis / Flickr


Meni su Vikinzi uvek bili srcu i oku mili, svojom visinom, snagom i bradom. Poput Koke iz crtanog filma, koja lunja uokolo s bejzbol palicom i košaricom, u potrazi za muškarcem, ja sam se pre nekoliko godina odlučila da obiđem Skandinaviju, u želji da pronađem svog Vikinga.

Najpre sam posetila Švedsku, ali je košarica ostala prazna. Onda sam saznala da se drevni vikinški jezik najviše očuvao na Islandu. Ako se jezik očuvao, mora da su i moji surovi Vikinzi tu negde. Ono što nisam očekivala je da ću se, tragajući za savršenim muškarcima, zaljubiti u zemlju! Ispostavilo se da je sam Island ta mistična, velika, surovo-nežna duša koja me je potpuno očarala.

Moja avantura počela je jedne noći kada sam na internetu slučajno nabasala na volontersku organizaciju na Islandu koja okuplja ljude iz celog sveta. Cilj ove organizacije je da gosti dobrovoljnim radom doprinesu čistoći i lepoti predela na Islandu. Iako je njihov rad besplatan, volonteri za uzvrat, pored smeštaja i hrane koji su im obezbeđeni, imaju priliku da upoznaju Island i njegove ljude, kako kroz svoj rad, tako i kroz razne ekološke programe.

Zvučalo je kao prava stvar već na prvi pogled. Odlučila sam da se prijavim. U kratkom roku sve su se kockice složile i ja sam se našla na aerodromu u Keflaviku, jednom od ”većih” mesta na Islandu, odmah pored Rejkjavika.

Smestili su nas u bivšu NATO bazu, koja je dve godine ranije zatvorena. S obzirom na to da Island nema vojsku, zgrade ove baze Islanđani su odlučili da koriste za škole i za smeštaj ljudi koji rade i studiraju u okolini.


91174669449ff472e3d587937887395_extreme.jpg

Photo: lydurs / Flickr


Domaćini su smatrali da je smeštaj koji su nam ponudili skroman, ali za mene i još desetinu drugih volontera iz Evrope, Južne Amerike i Azije bio je više nego dobar. Društvanjce, u rasponu od osamnaest do trideset i dve godine, rasporedilo se u nekoliko soba bez televizora, interneta, pa čak i radija. Ispostavilo se da je ono što nam je u prvom trenutku izgledalo kao neverovatan nedostatak u ovom modernom svetu, zapravo najveća prednost koju smo mogli da dobijemo! Uskraćeni za modernu tehnologiju, bili smo potpuno upućeni na prirodu, lokalno stanovništvo i jedni na druge. Rezultat je bio dobar provod, posvećenost i predanost jednih drugima, iliti: pravim i zapostavljenim vrednostima.

Od poslova koji su nas tamo očekivali bila je, na primer, pomoć lokalnom umetniku oko pravljenja pećine za Trola. Trolovi su islandska mitska bića, džinovi veoma ružne spoljašnosti koje lokalni mitovi krive za sve loše što se u prirodi dešava. Ako se, na primer, desi zemljotres, deci se nakon toga priča da je Skesa (ženski Trol) čistila kuću ili da su Trolovi vodili ljubav, pa se zemlja tresla i kamenje pomeralo. Bio je to vrlo interesantan zadatak gde smo radili s lokalcima i imali priliku da popričamo s njima i upoznamo se malo s njihovim načinom života. Ostala zaduženja bila su skupljanje otpadaka po obali, čišćenje usamljene plaže na kojoj je snimljen film Zastave naših očeva (na šta je lokalno stanovništvo veoma ponosno, jer je većina njih statirala) i farbanje autobuskih stanica po gradu.

Posebno dobra strana ovog programa je to što traje dve i po nedelje, pa nam je domaćin organizovao i nekoliko ekskurzija. Bili smo smešteni na jugozapadu Islanda, njegovom najnaseljenijem delu, te smo taj deo ostrva obišli i upoznali.

Island ima svega 300.000 stanovnika na površini od nešto više od 100.000 kvadratnih kilometara. Najveći broj ljudi živi u glavnom gradu Rejkjaviku, a ostali su rasuti po obodu zemlje. Povezuje ih jedan autoput.

Centralni deo ostrva ispunjen je brojnim glečerima i tuda se može proći samo dobrim džipovima, i to tokom leta, budući da ga presecaju uglavnom improvizovani, zemljani putevi. Kažu da je to posebno iskustvo, ako ste u stanju da izdržite nekoliko sati neprestanog i ekstremnog truckanja. Ja se već spremam.

Nedaleko od Rejkjavika, u prečniku od stotinak kilometara, pruža se takozvani Zlatni krug (Golden circle), čuvena turistička ruta i nacionalni park,. Tu je Gejzir, slavni gejzir po kome je ova prirodna pojava i dobila ime. Nije više aktivan jer su ljudi u njega ubacivali sapun kako bi veštački izazvali njegove česte i jake erupcije. Zbog toga se vremenom ugasio, ali se odmah pored njega nalaze drugi, manji gejziri čije česte erupcije privlače brojne turiste koji sinhronizovano, glasno uzdišu pri svakoj erupciji u razmacima od po dvadesetak minuta.


183662046649ff472e97658201665998_extreme.jpg

Photo: Stephen_AU / Flickr


Nedaleko odatle je i veliki vodopad Gulfus, čija snaga i izgled dolaze do izražaja na tamnom kamenu i okolnom, gotovo fluorescentnom, zelenilu.

Ugašeni krater predivnog vulkana Keriđ, specifičan je po crvenom kamenu, za razliku od uobičajenog crnog. Dno mu je sada ispunjeno vodom, a pogled s ivice kratera oduzima dah.

Posetu nacionalnom parku završili smo na Pingveliru, mestu gde je nekada davno, jednom godišnje, zasedao parlament, tj. sabor plemenskih starešina. Na njemu se susreću, odnosno stalno razdvajaju, evroazijska i američka geotektonska ploča. Svesni pokreta pod našim nogama i istorijske važnosti tog mesta, doživeli smo Pingvelir kao najsmireniju i najmagičniju tačku na planeti.

Jedina mana ovog izuzetnog mesta je što ga običan smrtnik teško može dočarati rečima ili fotografijom. Na svim tim mestima bilo je nečeg posebnog u vazduhu, doživljaj za oči, uši, nos, doživljaj koji se spušta do srca i završava negde duboko u stomaku. Kažu da Island opčini ljude i vuče ih nazad, izaziva onu vrstu tihog oduševljenja koja se ne da tako lako preneti. Kao da je malo sebičan ili uplašen da će izgubiti to što ima ako se previše otvori

Sasvim poseban doživljaj je vožnja skoro pustim putevima van grada, koji se pružaju po ravnici između mora, s jedne strane, i strmih litica do kojih je nekada davno dolazilo more, s druge. Ti predeli su sada mahom prekriveni zelenom travom i s njih se slivaju manji vodopadi ili potoci koji izgledaju kao da su naslikani tankom četkicom, a čitavom predelu daju bajkovit izgled.

Naša vožnja je ipak imala cilj: posetu čuvenim glečerima, mom snu još iz detinjstva. Mislila sam da mi se nikada neće ostvariti želja da ih vidim, a kamoli da hodam po njima. Međutim, ispostavilo se da je i to na Islandu moguće, i to uz dobre i profesionalne lokalne vodiče.

Nakon stavljanja krampona na cipele i kraće obuke kretanja po glečeru, uz obavezno upozorenje na glečerske pećine i reke u samim glečerima u koje bi bilo opasno upasti, kročili smo na jedan. Bio je to Solheimajokul, jedan od brojnih krakova snežne kape Murdalsjlo.

Zakoračili smo na njega na mestu gde se on završava i kretali se u smeru ka njegovom izvorištu, velikoj snežnoj kapi gde sneg pada tokom čitave godine. Sneg se neprekidno taloži i zbog velike težine i pritiska pretvara u led koji lagano nalazi svoj put dalje, „teče“ iz svog izvorišta niz padine, poput reke, uz jednu razliku: zaleđen je i kreće se brzinom od stotinak metara godišnje.

Sam led nije bio savršeno beo, niti providan, kakvim sam ga zamišljala. Na površini ima dosta prašine i zemlje, a kako je oko njega zemlja vulkanskog porekla, svi nanosi na glečeru su crne boje, te ostavlja utisak da je prljav na nekim mestima. Sam osećaj hodanja po glečeru, masivnom, ledenom čudu prirode, blizu je nestvarnog.


6775095249ff472f2491b302303771_extreme.jpg

Photo: WorldIslandInfo.com / Flickr


Glečer je ispresecan brojnim pukotinama koje nastaju kada led naiđe na neko uzvišenje ili neravninu, pa se prelomi. Brojne su i unutrašnje reke i pećine koje se tek ponegde vide i izazivaju radoznalost. Islanđani koriste glečersku vodu za svakodnevnu upotrebu, tako da je skoro isto piti vodu iz česme ili direktno iz glečera. Međutim, ako se sagnete i pijete iz malenog potoka koji se topi i sliva niz tu ogromnu ledenu masu, osećaj je za pamćenje, skoro erotski.

Pogled s glečera na okolinu je pravi pejzaž iz bajke. S jedne strane su zeleno-crne litice i brda ispresecana potocima, i tek ponegde poneka ovčica, a s druge tamni vulkanski kamen i uzvišenja koja vam sunce ne dozvoljava da jasno vidite, pa sve deluje kao da tamo negde počinje sasvim drugačija bajka za koju vam treba neka druga vrsta vodiča. Pogled uz glečer pada na snežnu kapu koja se tek nazire u oblacima, a niz glečer na padinu kojom teče reka nastala od istopljenog leda.

Koračali smo u tišini, otvorenih usta i blendi aparata. Jedina osoba koja je progovarala bila je naš vodič, Amerikanka koja na Islandu provodi po šest meseci godišnje, posvećena svojoj velikoj ljubavi – glečerima.

Islanđani ne samo da imaju hladne vode za domaćinstvo na pretek već ne moraju da se brinu ni za toplu vodu. Zemlja im leži na brojnim termalnim izvorima i tu vodu koriste za kućnu upotrebu. Topla voda nije preporučljiva za kuvanje jer je puna raznih minerala, ali se zato intenzivno koristi za grejanje i kupanje u brojnim otvorenim bazenima.

Kada geotermalna voda izbije na površinu, ima preko 100 stepeni Celzijusa, pa ju je nemoguće koristiti za kupanje. Zato su Islanđani od vode koja je već prošla kroz grejne cevi po domaćinstvima i malo se rashladila napravili pravi turistički i banjski bum. Tu rashlađenu vodu, čija je temperatura pala na 30-40 C, oni su iskoristili da usred lavinog polja, nedaleko od Rejkjavika, naprave veliki spa centar na otvorenom. U pitanju je nezaobilazna turistička atrakcija - Plava laguna (Blue Lagoon).

Bazen u središtu ovog banjskog centra ima oblik prirodnog, plitkog jezera, a dno je ispunjeno finim blatom. Na obodima bazena nalaze se posude s maskama za lice, vodopadi i, naravno, razne saune. Voda je gusta, bela i teško je kretati se kroz nju. Ono što je u svemu ipak najimpresivnije je da, dok vam je telo u vodi od 40 stepeni, oko vas duva vetar, promiču kapi kiše i temperatura ne prelazi deset stepeni. Relaksacija i brčkanje odlični su, kako za cirkulaciju, tako i za kožu.

Islanđani su poznati po tome da uopšte nisu stidljivi. To sam znala i pre dolaska, ali ipak su me šokirala sva ta gola tela koja su se nekako previše slobodno šetkala po svlačionicama. Pre ulaska u bazen obavezno je tuširanje, i to bez kupaćeg kostima. To pravilo, naravno, svi poštuju. Imali smo utisak da na neki način uživaju u tome da se šećkaju goli. Možda to i nije bilo uživanje, ali recimo da im je bilo svejedno da li će nešto raditi nagi ili obučeni, na primer sušiti kosu ili pakovati stvari. Islanđani su ostrvski narod.

S druge strane, u svakodnevnoj komunikaciji Islanđani su zatvoreni, povučeni, nekomunikativni, distancirani. Generalno su lepi, mada je lepota relativna stvar. Imaju lepu, jaku i čistu kožu, što se da povezati s količinom ribe koju jedu i hobijem koji praktikuju barem 300 dana u godini: kupanjem u otvorenim bazenima, naročito kada je napolju veoma hladno.

Ono što je meni i ostalima iz grupe zasmetalo jeste nemogućnost da povedemo neki duži razgovor s njima. Islanđani su ljudi koji će na postavljeno pitanje odgovoriti vrlo kratko, i neće uzvratiti pitanjem, osim ako nije baš preko potrebno. Kako bi rekla Amerikanka, moj vodič: "Kod njih nema nepotrebne komunikacije".

U avionu sam upoznala divnu Islanđanku koja je studirala u Španiji, tako da je bila znatno “pristupačnija” i pričljivija od ostalih koje sam upoznala na Islandu. Objasnila sam joj da se osećam kao da između mene i Islanđana postoji zid, i da svaki put kad ja pokušam da ga preskočim, oni skoče i blokiraju me s druge strane. Ona mi je na to odgovorila: „Možda bi trebalo da skočiš više!“

Mislim da je bila u pravu. Kažu da je veoma teško približiti se Islanđanima i sklopiti prijateljstvo s njima, ali ako vas puste blizu srca, onda ste stekli nezamenljive prijatelje za ceo život. Verujem im jer, na kraju krajeva, koliko dugo uopšte traju površna i lako sklopljena prijateljstva?

Rejkjavik je sve ono što ne očekujete od jednog evropskog glavnog grada. Mali, romantičan, topao, originalan, šaren i nasmejan! Bilo da se u njemu zadesite usred dana ili noći, iznenadiće vas svojom dušom, niskim zgradama i kućama ofarbanim u plavo, žuto, oker. Ulice su uglavnom jednosmerne, ne previše prometne i mahom svi hodaju.

Ako vas zanima najnovija moda, Rejkjavik je mesto koje treba da izbegavate. To je nacija koja neguje neki svoj trend, zaglavljen u prošlosti, u dvadesetim godinama prošlog veka, možda, ali ubačen u kalupe novog doba. Kao da su se generacijama tako oblačili, samo je svaka sledeća ubacivala poneki detalj na istu temu.

Devojke sa šeširima i ružama u kosi, s balskim haljinama prekrojenim da se uklope u uske prostore kafića, muškarci s cilindrima i prslucima iz kojih viri lanac za sat. A s druge strane tip u džemperu od ovčije vune i devojka u neo-hipi stilu. Sve može i sve prolazi, ali samo ako je maštovito, drugačije i originalno. I kako onda da ih ne volite!?

Tako se i Bjork, njihova najveća ambasadorka, uklapa u celu tu priču. Ona je samo malo drugačija i malo više ekstremnija od ostalih. Sreli smo je na ulici, u stvari videli iz kafedžinice dok je baš njena muzika bila u pozadini.

Tek što sam bila prokomentarisala da mi tek tada, u tom izvornom okruženju, njena muzika ima pravi smisao, ona je, s još nekoliko ljudi, prošla ispred nas. Izleteli smo kao katapultirani i krenuli za njom. Završila je u jednom od najautentičnijih kafića. Malo smo se raspitivali o njoj kod šankera i ispostavilo se da joj je vlasnik kafića dobar prijatelj i da često, kada je u gradu, tu dolazi na piće.

Pitali smo za nju i u lokalnoj muzičkoj prodavnici i svuda su nam odgovarali istim tonom. Niko se nije preterano dičio njome. Svi su odgovarali u stilu: pa da, to je Bjork. Objavila je prvi album kad je imala 12 godina, talentovana je i oduvek je bila malo ekscentrična i naravno da je postigla to što jeste. Njen sin sada svira u nekom lokalnom garage bendu, ali nije toliko dobar.

Kao da im je bilo čudno što se mi toliko oduševljavamo, a nama je bilo još čudnije što oni o njoj pričaju kao o komšinici za koju već svi znaju da pravi odlične kolače, pa nikoga više ne iznenađuje. Za njom se niko ne okreće na ulici, ali joj se svi javljaju, jer svi je znaju odnekud ili preko nekoga. U stvari, da li možete da zamislite zemlju u kojoj se svi manje-više poznaju? S tako malom populacijom, kažu da, ako su išli na fakultet ili, naravno, u srednju školu, onda se svi odnekud znaju – ili s faksa, sa žurki, izlazaka… ili su jednostavno rođaci.

Heima: Island ima fantastičnu muzičku scenu koja je još nekako underground. Sigur Ros je bend koji je možda najreprezentativniji predstavnik čitave zemlje i njihove kulturne, naročito muzičke scene. U svetu su definisani kao „najstidljiviji i najmanje shvaćeni svetski bend”. Prosto je neverovatno koliko su članovi benda popularni, a u isto vreme beskrajno skromni. Sviraju na najneverovatnijim instrumentima nađenim u prirodi i njihovu muziku zapravo i predstavljaju zvukovi iz prirode. Kada su poslednji put imali turneju po domovini, koncerte su najavljivali dan ranije, a svirali su na otvorenom. Tada je i snimljen dokumentarni film Heima (Kod kuće), u kome je, po mom mišljenju, najbolje i najverodostojnije predstavljen Island, njegovi ljudi, muzika, kultura i sve ono što se pomalo stidljivo krije od ostatka sveta.

Moj tekst i fotografije nisu predstavili svu lepotu Islanda, ali muzika i slika u filmu Heima sigurno jesu. Island se lako i nenametljivo ušunja u svačije srce. Trenutno prolazi kroz tešku finansijsku krizu, i po toj svojoj izolovanosti i velikoj inflaciji podseća me na Srbiju. Nadam se da će se iz nje izvući brže i bezbolnije od nas. Snaći će se već moji neustrašivi Vikinzi!

Vikinzi


Doselili su se iz Skandinavije oni u tu surovu, prelepu zemlju u devetom veku. Na putu do nenastanjenog Islanda, gde im niko ne bi smetao, ti krupni, brutalni ratnici pristajali bi uz obale Velike Britanije i Irske i otimali žene. Pretvarali bi ih prvo u robinje, a zatim u supruge i majke svoje dece. U tako izolovanom predelu, s nestabilnim vremenskim prilikama i surovom klimom, Islanđani su uspeli da očuvaju svoj izvorni jezik i sećanja na svoju kratku istoriju kojom se ponose.

Za nas Evropljane, islandska istorija više liči na istoriju jedne porodice, u kojoj se pričaju sage kako ih oni zovu, o naseljavanju, o sinovima i kćerima koji su se rađali i stvarali neke nove farme, postajali prvi gradonačelnici i slično. U njihovom istorijskom muzeju izgledalo nam je kao da se neko šali, ali ne, oni su zaista vrlo ponosni na svoju istoriju. Nekada davno je bio običaj da otac uči sina kako se ubija. Ako je dete u jednom od okršaja sa svojim vršnjacima ubije neko drugo dete, to je postajalo deo istorije, kulture i tradicije, i oni će s ponosom ispričati tu priču bez obzira na to kako mi na to danas gledamo.

Biti jak je deo njihove tradicije. Fizička snaga je bila neophodna da bi se preživelo. Već su tradicionalno svetski prvaci u takmičenju za najjačeg čoveka na svetu, a popularni su i sportovi poput dizanja kamena i vučenja kamiona. To su krupni i jaki ljudi visokog rasta, koji žive stopljeni s prirodom, ljudi koji se ne pretvaraju da su nešto što nisu, toliko prirodni da čak ni na bilbordima za reklame ne koriste retuširanja.

Islandski kuvar


Na njihovom meniju naći ćete dosta ribe, ali i neslavne kitovine. Iako smatram da nije u redu ubijati kitove, morala sam da probam taj ražnjić od kitovog mesa. I moram priznati da je to nešto najgroznije što sam ikada u životu probala! Ne znam samo kako sam mogla da smetnem s uma da kit, samim tim što je sisar, ima crveno meso i da je moguće da ni najmanje neće podsećati na ribu, iako živi u vodi. Ne znam da li bi tako nešto još nekome moglo da se omakne, ali moj šok je bio izuzetno veliki kad su ispred mene izneli taj krvavi, žilavi komad mesa koji je tako neprijatno mirisao da stvarno ne znam kako sam uspela i taj jedan zalogaj da progutam.

S druge strane, islandska ovčetina je nadaleko poznata i veoma ukusna. Kao i izvanredni proizvodi od mleka nalik na laganu vrstu kremsira. U Rejkjaviku na samoj obali postoji restorančić u kome prave najpoznatiju čorbu od jastoga. Ovo malo i skromno, ribarsko mesto steklo je svetsku slavu kada se pojavilo na naslovnoj strani Njujork tajmsa kao mesto s najboljom čorbom od jastoga. Od tada se cena čorbe promenila, ali kažu da je ukus ostao isti, kao i izgled restorančića.



 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Još jedan suton


Poslednjih dana, kad se nebo smiluje i pokloni nam vedrinu, sutoni su naročito lepi. Kažu da je tako zbog pepela sa Islanda. Ako je i tako, bar ima nečeg lepog i u tome. Ma šta da je razlog, meni je taj prizor bio veličanstven pa ga poklanjam jednoj ženi. To ne znači da i svi vi koji prođete mojim sokakom, zaustavljenim u večnosti tog sutona, ne treba da ga vidite.










izvor:alhambra57

Island: sreća je neuspjeh




Slika @ Hiren and Pankaj's Homepage » www.hiren.info

Stižem na mjesto na kojem mi snijeg puše u lice, a nebo je crno i prostrano poput svemirskog prostranstva. “Kada izlazi sunce?” pitam ljubaznog čovjeka na recepciji.
On me pogleda kao da nisam normalan. Kada konačno progovori, to radi polako i razgovjetno. “Sunce? Oh, mislim da sunca danas nećete vidjeti!”
To kaže kao da je riječ o nečemu jako očitom, kao da je rekao “Oh, pa nedjelja je, jasno da su trgovine zatvorene!” U prošlosti, sunce je uvijek bilo tu za mene, bar jedno nebesko tijelo na koje sam mogao računati. Za razliku od Plutona, koji me desetljećima zavaravao idejom da je pravi planet, dok je zapravo bio samo patuljasti planet.
Na dugom letu iz Miamija imao sam dovoljno vremena da razmišljam o nebeskim tijelima. Naime, let iz Floride u Island u sredini zime u najmanju je ruku protivan zdravom razumu, a u najgorem slučaju teško ludilo. Moje tijelo to je osjetilo mnogo prije ostatka mene. Ono je znalo da nešto nije u redu, da je u tijeku čin nasilja na prirodom, i svoje je nezadovoljstvo izražavalo trzajući se i napuhujući više nego obično.
Ipak, imam svoje razloge. Prema Ruut Veenhovenovoj bazi podataka o sreći, Island konstantno rangira kao jedna od najsretnijih zemalja svijeta. U nekim istraživanjima, na prvom je mjestu.
Kada sam prvi put vidio te podatke,doživio sam istu tu reakciju koju vi vjerojatno doživljavate u ovom trenutku. Island? Onaj Island, Island kao zemlja leda? Onaj Island koji je hladan i mračan i nalazi se toliko daleko na karti da se čini kao da će s nje ispasti svaki trenutak? Da, taj Island.
Mislim, jasno mi je da tijekom islandskih ljeta, kad sunce sija u ponoć i vrijeme postane “ugodno ne- toliko- hladno”, kao što je jedan Islanđanin to lijepo rekao, možete biti sretni. Ali zima, ta hladna, tamna zima, to je bio pravi test islandske sreće.
Rušim se na svoj hotelski krevet i utonem u san koji traje par sati. To tamo nije teško napraviti usred dana, s obzirom na to da ga je teško razlikovati od sredine noći. Kada se konačno probudim, nebo se malo razvedrilo, postigavši stanje ugodno-ne-tamnog, ali ugodno-ne-tamno nije isto kao svijetlo jednako kao što ugodno-ne-hladno nije isto kao toplo.
Uhvatim se kako razmišljam o tami, što je nešto o čemu u prošlosti nisam puno razmišljao. Za mene, kao vjerujem i za većinu ljudi, tama je oduvijek bila tama. O čemu se tu ima razmišljati? Dok zapravo postoje razne vrste tame, jednako kao što postoje i razne vrste krajolika ili oblaka. Neke tame su teške i neopraštajuće. Druge su omekšane sjajem mjeseca ili svjetlima grada u daljini. A tu je i iščekujuća tama u pet ujutro, kada možemo osjetiti zoru iako je još ne možemo vidjeti.
Međutim, islandska tama je kategorija za sebe, škrta tama koja ne otkriva apsolutno ništa, i kad bi mogla govoriti, vjerojatno bi to činila s frajerskim naglaskom: “Hej, imaš li ti nekih problema s Gospođicom Tamom, a?” I upravo je takva tama ono što na nekoliko mjeseci zarobljava Island svake godine, i u potpunosti ga obavija.
Kako, pitam se zureći kroz prozor u tamno ništavilo, Islanđani uopće mogu biti sretni živeći ispod tog vela tame?


Slika @ Pink World!


Sretna mjesta uvijek sam nekako povezivao sa palminim drvećem, plažama i plavim koktelčićima, i naravno, barovima s bazenima. To je raj, što nije? Ili bar globalna turistička industrija želi da u to vjerujemo. Blaženstvo leži negdje drugdje, kažu nam oglasi, a u tom negdje-drugdje sunčano je i vruće. Uvijek. Čak se i u našem jeziku odražava ta pretpostavka o palminom drveću. Sretni ljudi gledaju život “kroz ružičaste naočale”. Oni drugi, ne-sretni, imaju “tamni oblak iznad glave”.



Slika @ bobbiblogger.wordpress.com

Ali brojke u Svjetskoj bazi podataka sreće kažu da smo sve krivo pokopčali. Da, klima je važna, ali ne na način na koji smo mi to zamislili. Kad se sve zbroji, ispada da u hladnijim predjelima nekako ima više sreće. Implikacije ovog su goleme. Možda bismo svi trebali ići na odmor u Island, umjesto na more!
Postoje razne teorije koje govore o tome zašto hladne ili umjerenije klime proizvode sretnije ljude nego što su oni u toplijim predjelima. Moja omiljena teorija je ona koju osobno zovem “Slažimo-se-ili-umrimo”-teorija. U toplijim predjelima, kaže ta teorija, život je prelagan: vaše sljedeće jelo jednostavno će otpasti sa stabla kokosa. Suradnja s drugima je opcionalna. U hladnijim predjelima, s druge strane, suradnja je obvezatna. Svatko mora raditi zajedno s drugima kako bi osigurao dobru berbu ili dobar ulov bakalara. Ili svi umiru. Svi zajedno.
Nužnost je možda majka izuma, ali međuzavisnost je majka osjećaja. Mi ljudi trebamo jedni druge, pa surađujemo – isprva iz vrlo sebičnih razloga. No u nekom trenutku, ta potreba nestaje i sve što ostaje je kooperacija. Ljudima pomažemo zato jer možemo, ili zato jer se radi toga osjećamo dobro, a ne zato što računamo na neku buduću korist. Postoji i kraći naziv za to: ljubav.

Autor Eric Weiner, Izvor: NPR
 
Poslednja izmena:
UREDNIK
Učlanjen(a)
27.06.2011
Poruka
10.549
Kako izgleda život u Rejkjaviku?
Uprkos tome što je jedna od najmanjih evropskih prestonica, kulturni sadržaj ovog živahnog mesta nimalo ne zaostaje od onih koji nude veći gradovi.

Izvor: BBC,B92

Sa samo 200.000 stanovnika, Rejkjavik predstavlja jednu od najmanjih prestonica Evrope. Ali, ako se uzme u obzir da ukupna populacija na Islandu iznosi oko 300.000, postaje jasno zašto se ovo mesto smatra “velikim gradom”.

“Od žive muzike skoro svake večeri do udobih kafea, šarenih kuća i umiljatih mačaka koje petaju ulicama, Rejkjavik poseduje sve ono što čini šarm malih gradova”, navodi Kaelin Spens, koja se ovde doselila 2014. godine iz američke države Oregon.


Grad se može pohvaliti neobično živahnim noćnim životom za svoju veličinu – tokom vikenda ceo grad bruji, a Spens navodi da, zahvaljujući nezavisnim, vrednim i prijateljski nastrojenim građanima, u njemu vlada “opuštena hipsterska atmosfera”.

Zbog mističnih predela lako vidjlivih iz centra grada, ovo mesto takođe je poslužilo za potrebe snimanja popularne serije “Igra prestola”.


Prema lokalnom stanovništvu, morate živeti u centru Rejkjavika da biste zaista osetili sve njegove čari. ”Tu se dešava sva akcija”, navodi Spens. Upravo zato cena nekretnina u ovoj oblasti neprestano raste. Ako želite da izbegnete gužvu ili nemate mnogo novca, Spens preporučuje Seltjarnarnes, poluostrvo smešteno 5 km zapadno od prestonice, ili banju Laugardalur 5 km istočno od Rejkjavika, poznatoj po termalnim bazenima. Zapadna četvrt (Vesturbær), u kojoj se nalazi Islandski univerzitet, takođe je pristupačna a ljubiteljima mira i tišine najviše će odgovarati Gardabair i Kopavogur.

162228367255ed77a912986877301374_v4%20big.jpg

Skoro svi stanovnici žive u stanovima, a čak i kuće su najčešće izdeljene na nekoliko zasebnih stambenih jedinica. Ipak, iako spolja mogu delovati tradicionalno, njihova unutrašnjost dekorisana je najmodernijim nameštajem. “Islanđani obožavaju da prate najnovije trendove”, kaže Spens.


Iznajmljivanje stanova nije česta pojava jer većina ljudi poseduje svoje domove, ističe Ana Andersen, urednik lokalnog engleskog lista “Reykjavík Grapevine”. Stanodavcima se zato zainteresovani budući stanari javljaju samo nekoliko dana nakon objavljivanja oglasa. Finansijska kriza iz 2008. godine samo je dodatno suzila tržište zbog pooštrenih kriterijuma za podizanje kredita i stagnacije građevinskih projekata.


Iz Rejkjavika je lako “pobeći” u prirodu – samo 50 km istočno od grada nalazi se nacioalni park Tingvelir, idealan za pecanje, pešačenje i ronjenje, a ljubitelji istorije mogu posetiti najstariji parlament na svetu, osnovan 930. godine.

Ipak, iako deluje kao bajka, život u ovom gradu ima veliku cenu – iako njegovi stanovnici smatraju da se cene ne razlikuju mnogo od onih u ostalim gradovima Evrope, istraživanje sajta Expatistan.com rangiralo je Rejkjavik kao 35. najskuplji grad u svetu.


Mesečno iznajmljivanje stana od 85 kvadrata košta oko 1.500 evra, a zbog visokog poreza na uvezenu robu, cena tehnike i odeće viša je za 30 do 60 odsto u odnosu na London, na primer.

Jedna stvar je, međutim, daleko jeftinija – zbog toga što skoro svu električnu energiju proizvode elektrane na obnovljive izvore energije, cena struje je niža za skoro 60 odsto nego u drugim evropskim gradovima.
 
Natrag
Top