Član
- Učlanjen(a)
- 02.11.2009
- Poruka
- 303
Неке подсећања
„ intervju sa Dr. Ahmedom Smojlovicem, autor clanka u ”Nasoj Borbi„ navodi rijeci pomenutog doktora: …Poslije rata smo napravili preko sedam stotina dzamija pa ih sada ima preko tri hiljade. (Pazite, rijec je o 1983 god. a otada pocinje ubrzana izgradnja muslimanskih vjerskih objekata - prim.O.U.)…Kao islamska vjerska zajednica mi imamo bolje uslove cak i od nekih islamskih zemalja… …Što se tice finansijske pomoci ona nije ni izdaleka onakva kakva se prica. Kad smo pravili fakultet i medresu, to je kostalo preko cetiri miliona dolara, a svjetska islamska liga je ucestvovala samo sa oko 250.000. Dzamija u Zagrebu ce kostati preko 6 miliona dolara, Libija je jedina dala 500.000, a dobrovoljni prilog samo u Zagrebu iznosi preko pet milijardi dinara… Komentaor sada pravi poredjenja: Za vrijeme turske vladavine, kada je apsolutno sva vlast bila u rukama islama za 600 godina napravljeno je 2.000 dzamija, odnosno 3, 3 godisnje. Za vrijeme ropstva muslimana pod srpskom sovinistickom vladavinom, za 65 godina, od 1918-1983 napravljeno je 1.000 novih dzamije, odnosno 15 godisnje. Kao paralelu autor isnosi podatak: Za vrijeme II sv.rata popaljeno je i unisteno 330 pravoslavnih crkava, 22 pravoslavna manastira i 49 kapela. Od 1945 do 1983 obnovljeno je manje od 10%, a u Srbiji nije napravljena nijedna pravoslavna crkva. Zvuci navjerovatno, ali je tako. Zato se treba podsjetiti na Gadafijeve rijeci prilikom posjete Sarajevu:”…jedina muslimanska republika na tlu Evrope je Bosna i Hercegovina„, popracena burnim aplauzom i predstavnika tadasnje aktuelne vlasti..”
"Derviš i smrt" od Meše Selimovica
Meša Selimovic o muslimanima iz Bosne
Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juce smo bili ono što danas hocemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog riješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa pa i ova ljubav.
Poticem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takode pripadam, smatram samo zavicajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošcu srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju licnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovica, Petra Kocica, Ive Andrica, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni clanovi Uredivackog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takode clanovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matic, Vojislav Đuric, Boško Petrovic.
Nije, zato, slucajno što ovo pismo upucujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izricitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.
„ intervju sa Dr. Ahmedom Smojlovicem, autor clanka u ”Nasoj Borbi„ navodi rijeci pomenutog doktora: …Poslije rata smo napravili preko sedam stotina dzamija pa ih sada ima preko tri hiljade. (Pazite, rijec je o 1983 god. a otada pocinje ubrzana izgradnja muslimanskih vjerskih objekata - prim.O.U.)…Kao islamska vjerska zajednica mi imamo bolje uslove cak i od nekih islamskih zemalja… …Što se tice finansijske pomoci ona nije ni izdaleka onakva kakva se prica. Kad smo pravili fakultet i medresu, to je kostalo preko cetiri miliona dolara, a svjetska islamska liga je ucestvovala samo sa oko 250.000. Dzamija u Zagrebu ce kostati preko 6 miliona dolara, Libija je jedina dala 500.000, a dobrovoljni prilog samo u Zagrebu iznosi preko pet milijardi dinara… Komentaor sada pravi poredjenja: Za vrijeme turske vladavine, kada je apsolutno sva vlast bila u rukama islama za 600 godina napravljeno je 2.000 dzamija, odnosno 3, 3 godisnje. Za vrijeme ropstva muslimana pod srpskom sovinistickom vladavinom, za 65 godina, od 1918-1983 napravljeno je 1.000 novih dzamije, odnosno 15 godisnje. Kao paralelu autor isnosi podatak: Za vrijeme II sv.rata popaljeno je i unisteno 330 pravoslavnih crkava, 22 pravoslavna manastira i 49 kapela. Od 1945 do 1983 obnovljeno je manje od 10%, a u Srbiji nije napravljena nijedna pravoslavna crkva. Zvuci navjerovatno, ali je tako. Zato se treba podsjetiti na Gadafijeve rijeci prilikom posjete Sarajevu:”…jedina muslimanska republika na tlu Evrope je Bosna i Hercegovina„, popracena burnim aplauzom i predstavnika tadasnje aktuelne vlasti..”
"Derviš i smrt" od Meše Selimovica
Meša Selimovic o muslimanima iz Bosne
Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juce smo bili ono što danas hocemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog riješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa pa i ova ljubav.
Poticem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takode pripadam, smatram samo zavicajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošcu srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju licnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovica, Petra Kocica, Ive Andrica, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni clanovi Uredivackog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takode clanovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matic, Vojislav Đuric, Boško Petrovic.
Nije, zato, slucajno što ovo pismo upucujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izricitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.
Identicno...