IN MEMORIAM
Odlazak posljednjeg Miraševića
Izvor: Dan 14-02-2011
Poslednjeg dana januara mjeseca 2011. na Doljanskom groblju više Podgorice sahranjen je poslednji muški potomak malobrojnog, ali glasovitog roda Miraševića iz Kuča, penzionisani profesor Čedomir Nikov. Svijeća jednog roda je ugašena.
Čedov otac Niko i Čedov brat Radomir, mladi oficir JNA, neoženjen, stradali su u vrijeme zloglasnog Informbiroa. Čedova majka Milka skrhana bolom zbog tragičnog gubitka sina i muža nije dugo živjela.
Čedov stric Đoko, proslavljeni ratnik oba balkanska i svjetska rata, nosilac Karađorđeve zvijezde sa mačevima, tri Obilića, Belog orla sa mačevima i francuske Legije časti, imao je tri kćerke koje su i danas žive i sina Petra, koji je rano umro.
Zbog političke orjentacije svoga oca i strica i svoga brata, Čedo je kao gimnazijalac, tada titogradske Gimnazije, bio isključen iz škole sa zabranom upisa u svim školama ondašnje FNRJ. Hapšen je i zlostavljan. Dok mu je udbovac D.Š. stavljao u usta cijev parabeluma, lomio mu zube i spočitavao mu "ubio sam ti oca i brata, ubiću i tebe ako ne priznaš", maloljetni Čedomir "niti pismu, niti zubim škrinu". Najzad, dozvoljeno mu je bilo da nastavi šklovanje. Studije je završio u Sarajevu, romansku grupu jezika. Po završetku studija kratko je radio u školi u Tuzima, a preostali dio radnog vijeka proveo je u podgoričkoj Gimnaziji. Učio je gimnazijalce latinskom jeziku, a u ocjenjivanju njihovog znanja ugrađivao je etiku "ni po babu, ni po stričevima". Urođeno pravdoljublje, kao i prkos prema nasilju i nepravdi koju je doživio u mladosti svojoj ranoj, bili su Čedovi doživotni pratioci. Odgovornim i principijelnim odnosnom prema svom pozivu dorinosio je ugledu podgoričke Gimnazije. Svojom hrabrošću i snagom znao je da obuzda varoške siledžije i da od njih štiti gimnazijalce kada bi ovi dospjeli u zgradu Gimnazije gdje im mjesto bilo nije. I kao čovjek i kao profesor Čedomir je bio cijenjen i uvažen i od svojih kolega, i od svojih učenika i njihovih roditelja, sem možda od onih koji su mu, kao gimnazijalcu lomili zube.
Čedo u kratkotrajnom braku sa studentkinjom Marijanom nije imao djece. Svoje penzionerske dane provodio je na svom imanju u rodnim Doljanima, gdje su ga posjećivale njegove brojne kolege, bivši učenici, prijatelji. Bio je samac, ali nije živio samački. Na stolu u Čedovoj kući u svako doba za sve dobronamjerne stajala je flaša lozovače od vinograda, Čedovog rukosada. Čedo je ljeta provodio u svojoj vikendici na kučkom katunu Mokra, gdje je čak i u svojoj osmoj deceniji, sa mladićima rado igrao fudbal. Sredinom 2010. Godine obolio je od neizlječive bolesti... Okružen pažnjom i brigom svojih komšija - Popovića, Đukića, Ivanovića … odolijevao je svojoj bolesti najviše u svojoj kući, ali je povremeno zadržavan u podgoričkoj bolnici, u kojoj je zauvijek sklopio svoje umorne oči.
Čedovoj sahrani na Doljanskom groblju prisustvovali su njegovi brojni prijatelji i poštovaoci ne samo iz Kuča i ne samo iz glavnog grada Crne Gore... Iz Beograda su doputovale Aida, Veta i Tanja, Čedove sestre od strica đenerala Đoka. Sa tugom, ali i ponosom, stajale su pored Čedovog odra.
Bolno gromki lelek nad Čedovim odrom pjesnika Veselina Rakčevića kao da je dozvao duše Čedovih zvjerski ubijenih oca i brata kojima se zadugo nije ni groba znalo i kao da je potsjetio na onaj prasak groma nastao iz vedrog julskog neba na sahrani Čedovog strica generala Đoka (čudesno, ali istinito).
U ime kolega iz podgoričke Gimnazije od Čeda se oprostio penzionisani profesor Đorđije Raičković, a u ime Čedovih rodnih Doljana ekonomista Branko Popović, bratanić nezaboravnog profesora podgoričke Gimnazije Blaža Popovića.
Poslednje slovo nad odrom poslednjeg Miraševića, Čeda, izgovorila je njegova sestra od strica Veta (stariji je pamte iz filma "Njih dvoje"). Dostojanstvena u svom bolu, umna i savremena, kao da je prkosila onom tradicionalnom sloganu tužbalica "koja sestra brata nema, ta na nebu sunce nema" - zahvalila je komšijama, prijateljima i poštovaocima njenoga do juče otvorenoga roda, a rekla je i ovo: "Postoje potomci Miraševića po ženskoj liniji. Oni nose drugo prezime, ali neće dozvoliti da dvije kamene kuće Miraševića u Doljanima budu prazne".
Da su u Kučima postojali Miraševići, čije prezime više ne postoji ni kod njihovih nesrodnika, od sada će svjedočiti njihova mermerna grobnica sa kamenim krstom na Doljanskom groblju, svjedočiće Ulica Đoka Miraševića u Podgorici, svjedočiće Đokova spomen bista koji mu rodni Kuči podigoše pored kučkog puta na Burumu gdje kučka brda počinju i svjedočiće knjiga "Miraševići sudbinski", koju je napisao sada već pokojni profesor Božidar Gavrov Popović.
Milisav POPOVIĆ
Odlazak posljednjeg Miraševića
Izvor: Dan 14-02-2011
Poslednjeg dana januara mjeseca 2011. na Doljanskom groblju više Podgorice sahranjen je poslednji muški potomak malobrojnog, ali glasovitog roda Miraševića iz Kuča, penzionisani profesor Čedomir Nikov. Svijeća jednog roda je ugašena.
Čedov otac Niko i Čedov brat Radomir, mladi oficir JNA, neoženjen, stradali su u vrijeme zloglasnog Informbiroa. Čedova majka Milka skrhana bolom zbog tragičnog gubitka sina i muža nije dugo živjela.
Čedov stric Đoko, proslavljeni ratnik oba balkanska i svjetska rata, nosilac Karađorđeve zvijezde sa mačevima, tri Obilića, Belog orla sa mačevima i francuske Legije časti, imao je tri kćerke koje su i danas žive i sina Petra, koji je rano umro.
Zbog političke orjentacije svoga oca i strica i svoga brata, Čedo je kao gimnazijalac, tada titogradske Gimnazije, bio isključen iz škole sa zabranom upisa u svim školama ondašnje FNRJ. Hapšen je i zlostavljan. Dok mu je udbovac D.Š. stavljao u usta cijev parabeluma, lomio mu zube i spočitavao mu "ubio sam ti oca i brata, ubiću i tebe ako ne priznaš", maloljetni Čedomir "niti pismu, niti zubim škrinu". Najzad, dozvoljeno mu je bilo da nastavi šklovanje. Studije je završio u Sarajevu, romansku grupu jezika. Po završetku studija kratko je radio u školi u Tuzima, a preostali dio radnog vijeka proveo je u podgoričkoj Gimnaziji. Učio je gimnazijalce latinskom jeziku, a u ocjenjivanju njihovog znanja ugrađivao je etiku "ni po babu, ni po stričevima". Urođeno pravdoljublje, kao i prkos prema nasilju i nepravdi koju je doživio u mladosti svojoj ranoj, bili su Čedovi doživotni pratioci. Odgovornim i principijelnim odnosnom prema svom pozivu dorinosio je ugledu podgoričke Gimnazije. Svojom hrabrošću i snagom znao je da obuzda varoške siledžije i da od njih štiti gimnazijalce kada bi ovi dospjeli u zgradu Gimnazije gdje im mjesto bilo nije. I kao čovjek i kao profesor Čedomir je bio cijenjen i uvažen i od svojih kolega, i od svojih učenika i njihovih roditelja, sem možda od onih koji su mu, kao gimnazijalcu lomili zube.
Čedo u kratkotrajnom braku sa studentkinjom Marijanom nije imao djece. Svoje penzionerske dane provodio je na svom imanju u rodnim Doljanima, gdje su ga posjećivale njegove brojne kolege, bivši učenici, prijatelji. Bio je samac, ali nije živio samački. Na stolu u Čedovoj kući u svako doba za sve dobronamjerne stajala je flaša lozovače od vinograda, Čedovog rukosada. Čedo je ljeta provodio u svojoj vikendici na kučkom katunu Mokra, gdje je čak i u svojoj osmoj deceniji, sa mladićima rado igrao fudbal. Sredinom 2010. Godine obolio je od neizlječive bolesti... Okružen pažnjom i brigom svojih komšija - Popovića, Đukića, Ivanovića … odolijevao je svojoj bolesti najviše u svojoj kući, ali je povremeno zadržavan u podgoričkoj bolnici, u kojoj je zauvijek sklopio svoje umorne oči.
Čedovoj sahrani na Doljanskom groblju prisustvovali su njegovi brojni prijatelji i poštovaoci ne samo iz Kuča i ne samo iz glavnog grada Crne Gore... Iz Beograda su doputovale Aida, Veta i Tanja, Čedove sestre od strica đenerala Đoka. Sa tugom, ali i ponosom, stajale su pored Čedovog odra.
Bolno gromki lelek nad Čedovim odrom pjesnika Veselina Rakčevića kao da je dozvao duše Čedovih zvjerski ubijenih oca i brata kojima se zadugo nije ni groba znalo i kao da je potsjetio na onaj prasak groma nastao iz vedrog julskog neba na sahrani Čedovog strica generala Đoka (čudesno, ali istinito).
U ime kolega iz podgoričke Gimnazije od Čeda se oprostio penzionisani profesor Đorđije Raičković, a u ime Čedovih rodnih Doljana ekonomista Branko Popović, bratanić nezaboravnog profesora podgoričke Gimnazije Blaža Popovića.
Poslednje slovo nad odrom poslednjeg Miraševića, Čeda, izgovorila je njegova sestra od strica Veta (stariji je pamte iz filma "Njih dvoje"). Dostojanstvena u svom bolu, umna i savremena, kao da je prkosila onom tradicionalnom sloganu tužbalica "koja sestra brata nema, ta na nebu sunce nema" - zahvalila je komšijama, prijateljima i poštovaocima njenoga do juče otvorenoga roda, a rekla je i ovo: "Postoje potomci Miraševića po ženskoj liniji. Oni nose drugo prezime, ali neće dozvoliti da dvije kamene kuće Miraševića u Doljanima budu prazne".
Da su u Kučima postojali Miraševići, čije prezime više ne postoji ni kod njihovih nesrodnika, od sada će svjedočiti njihova mermerna grobnica sa kamenim krstom na Doljanskom groblju, svjedočiće Ulica Đoka Miraševića u Podgorici, svjedočiće Đokova spomen bista koji mu rodni Kuči podigoše pored kučkog puta na Burumu gdje kučka brda počinju i svjedočiće knjiga "Miraševići sudbinski", koju je napisao sada već pokojni profesor Božidar Gavrov Popović.
Milisav POPOVIĆ
