Šta je novo?

IN MEMORIAM Odlazak posljednjeg Miraševića

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.512
IN MEMORIAM

Odlazak posljednjeg Miraševića



Izvor: Dan 14-02-2011

Poslednjeg dana januara mjeseca 2011. na Doljanskom groblju više Podgorice sahranjen je poslednji muški potomak malobrojnog, ali glasovitog roda Miraševića iz Kuča, penzionisani profesor Čedomir Nikov. Svijeća jednog roda je ugašena.

Čedov otac Niko i Čedov brat Radomir, mladi oficir JNA, neoženjen, stradali su u vrijeme zloglasnog Informbiroa. Čedova majka Milka skrhana bolom zbog tragičnog gubitka sina i muža nije dugo živjela.

Čedov stric Đoko, proslavljeni ratnik oba balkanska i svjetska rata, nosilac Karađorđeve zvijezde sa mačevima, tri Obilića, Belog orla sa mačevima i francuske Legije časti, imao je tri kćerke koje su i danas žive i sina Petra, koji je rano umro.

Zbog političke orjentacije svoga oca i strica i svoga brata, Čedo je kao gimnazijalac, tada titogradske Gimnazije, bio isključen iz škole sa zabranom upisa u svim školama ondašnje FNRJ. Hapšen je i zlostavljan. Dok mu je udbovac D.Š. stavljao u usta cijev parabeluma, lomio mu zube i spočitavao mu "ubio sam ti oca i brata, ubiću i tebe ako ne priznaš", maloljetni Čedomir "niti pismu, niti zubim škrinu". Najzad, dozvoljeno mu je bilo da nastavi šklovanje. Studije je završio u Sarajevu, romansku grupu jezika. Po završetku studija kratko je radio u školi u Tuzima, a preostali dio radnog vijeka proveo je u podgoričkoj Gimnaziji. Učio je gimnazijalce latinskom jeziku, a u ocjenjivanju njihovog znanja ugrađivao je etiku "ni po babu, ni po stričevima". Urođeno pravdoljublje, kao i prkos prema nasilju i nepravdi koju je doživio u mladosti svojoj ranoj, bili su Čedovi doživotni pratioci. Odgovornim i principijelnim odnosnom prema svom pozivu dorinosio je ugledu podgoričke Gimnazije. Svojom hrabrošću i snagom znao je da obuzda varoške siledžije i da od njih štiti gimnazijalce kada bi ovi dospjeli u zgradu Gimnazije gdje im mjesto bilo nije. I kao čovjek i kao profesor Čedomir je bio cijenjen i uvažen i od svojih kolega, i od svojih učenika i njihovih roditelja, sem možda od onih koji su mu, kao gimnazijalcu lomili zube.

Čedo u kratkotrajnom braku sa studentkinjom Marijanom nije imao djece. Svoje penzionerske dane provodio je na svom imanju u rodnim Doljanima, gdje su ga posjećivale njegove brojne kolege, bivši učenici, prijatelji. Bio je samac, ali nije živio samački. Na stolu u Čedovoj kući u svako doba za sve dobronamjerne stajala je flaša lozovače od vinograda, Čedovog rukosada. Čedo je ljeta provodio u svojoj vikendici na kučkom katunu Mokra, gdje je čak i u svojoj osmoj deceniji, sa mladićima rado igrao fudbal. Sredinom 2010. Godine obolio je od neizlječive bolesti... Okružen pažnjom i brigom svojih komšija - Popovića, Đukića, Ivanovića … odolijevao je svojoj bolesti najviše u svojoj kući, ali je povremeno zadržavan u podgoričkoj bolnici, u kojoj je zauvijek sklopio svoje umorne oči.

Čedovoj sahrani na Doljanskom groblju prisustvovali su njegovi brojni prijatelji i poštovaoci ne samo iz Kuča i ne samo iz glavnog grada Crne Gore... Iz Beograda su doputovale Aida, Veta i Tanja, Čedove sestre od strica đenerala Đoka. Sa tugom, ali i ponosom, stajale su pored Čedovog odra.

Bolno gromki lelek nad Čedovim odrom pjesnika Veselina Rakčevića kao da je dozvao duše Čedovih zvjerski ubijenih oca i brata kojima se zadugo nije ni groba znalo i kao da je potsjetio na onaj prasak groma nastao iz vedrog julskog neba na sahrani Čedovog strica generala Đoka (čudesno, ali istinito).

U ime kolega iz podgoričke Gimnazije od Čeda se oprostio penzionisani profesor Đorđije Raičković, a u ime Čedovih rodnih Doljana ekonomista Branko Popović, bratanić nezaboravnog profesora podgoričke Gimnazije Blaža Popovića.
Poslednje slovo nad odrom poslednjeg Miraševića, Čeda, izgovorila je njegova sestra od strica Veta (stariji je pamte iz filma "Njih dvoje"). Dostojanstvena u svom bolu, umna i savremena, kao da je prkosila onom tradicionalnom sloganu tužbalica "koja sestra brata nema, ta na nebu sunce nema" - zahvalila je komšijama, prijateljima i poštovaocima njenoga do juče otvorenoga roda, a rekla je i ovo: "Postoje potomci Miraševića po ženskoj liniji. Oni nose drugo prezime, ali neće dozvoliti da dvije kamene kuće Miraševića u Doljanima budu prazne".
Da su u Kučima postojali Miraševići, čije prezime više ne postoji ni kod njihovih nesrodnika, od sada će svjedočiti njihova mermerna grobnica sa kamenim krstom na Doljanskom groblju, svjedočiće Ulica Đoka Miraševića u Podgorici, svjedočiće Đokova spomen bista koji mu rodni Kuči podigoše pored kučkog puta na Burumu gdje kučka brda počinju i svjedočiće knjiga "Miraševići sudbinski", koju je napisao sada već pokojni profesor Božidar Gavrov Popović.

Milisav POPOVIĆ
 
Učlanjen(a)
28.12.2011
Poruka
1
ISTINITE LEGENDE

Đoko J. Miraševiċ

jedna je od najsjajnijih ljudskih figura, koju je iznjedrio ljuti Crnogorski krš.
Kada je junaštvo bilo zaloga opstanka, mladi kadet je punoljetstvo ovjerio, van porodičnog doma, mirisom baruta i ratnom sreċom. Od tada, kad je god Domovina zvala, bio je tamo.
Učesnik je svih njemu savremenih ratova, koje je njegov narod za slobodu vodio.
Bio Solunac, i odstupao sa Srpskom vojskom preko gudura Albanije,
Učesnik aprilskog rata 1941, kada je njegov drugi bataljon trideset osmog puka, stigao na domak samog Skadra, i unistilo preko 20 Italijanskih tenkova, sijača smrti, kada je skokom stasitog kapetana i otvorena kupola na prvom tenku.
Učesnik je partizanskog pokreta otpora (1941-1945) i obavljao dužnost zamjenika komandanta glavnog štaba za Crnu Goru.
O njegovim viteškim podvizima, pišu-kazuju:
- Vojvoda Živojin Mišiċ,
- Milunka Saviċ, tada najhrabrija Srpkinja
- List “Edicija”, Vitezovi Karađorđeve zvijezde
- Francuska memoarska građa,
Posebno list njihovih ratnih veterana
- Njegovi saborci, potčinjeni i pretpostavljeni
- Pjesnički stihovi

Hrabrog neprijatelja uvažavaju i Bugari i Italijani.
Pa, evo, došla je jedna Italijanska jedinica, sa zadatkom da zapali porodičnu kuċu…
Međutim, pretresom i ulaskom u prostorije, Italijanski uočio je Đokovu fotografiju u paradnoj uniformi.
Zastao je pogled i pozdrav prema fotografiji- izostalo je paljenje kuċe.
Na ratnim poprištima, od krvave Drine i posestrime Kolubare, preko visova Kajmakčalana, do rodnih Kuča, zadobio je 12 rana, rana bez jeka i jauka.
Tako, pri jednom teškom ranjavanju, Francuski ljekari, zahtijevali su amputiranje njegove noge, kao način njegovog opstanka.
..."Ne, ne i ne", odgovorio je mlađani Đoko,
,hoċu da imam obadvije...”
I, odživio je vijek, kao malo ko-samo uspravno.

Ovaj neustrašivi čelnik patriotizma, nosilac je preko 40 najviših domaċih i stranih odlikovanja, uručenih direktno na ratnim poprištima,…
a, najpoznatija su:
-Tri Obiliċeve medalje
- Dvije Karađorđeve zvijezde sa mačevima (uručene od strane princa Aleksandra Karađorđeviċa, glavno-komandajuċeg Srpske vojske, te Vojvode Živojina Mišiċa, komandanta prve armije)
- Orden Bijelog orla (za podvig na Osogovskim planinama)
- Orden Legije časti za vojne vrline (uručene direktno iz ruku De Perea ,
Komandanta Francuskih oružanih snaga).


A, bio je jedan od najmlađih nosilaca ovog priznanja u istoriji Francuske.
Ratni put je započeo kao vojnik-dobrovoljac,a, završio kao General, i obavljao visoke komandantske dužnosti.
Kako, patriotizam, kod nas Srba i Crnogoraca, svejedno, u nekom trenutku stradai zavid je prljavi otpor ugledu…
U vrijeme, kada zora na istoku nije bila jasna, postao je jedan od prvih zatočenika zloglasne “Petrove rupe” na Golom ostrvu.
Osjetio je i uspravno otrpio ovu pustoš, neviđenu tiraniju i besčašċe, tog “vunenog vremena”.
i žrtve, pijavičara i žednika ljudske krvi, postali su njegov brat, Niko i sinovac, delija Radomir.
...Nastavak-opet “oni” pri sahrani, zabranili su odavde počasti-nije se čula Internacionala, a procviljela je Marseljeza.

Ali, pravu počast odao je narod...

Potekle su riječi iz naroda, riječi njegovog ratnog druga, i Golo-ostvrvskog mučenika:
Biċe da u ovom stoljeċu nije bitisao sin ove zemlje, kojega je krasilo više osobina čojstva i junaštva od Đoka Miraševiċa”
I, ako je ikad iko sahranjivan uspravno, ta čast bi danas pripala njemu.
paradnoj uniformi
Čudno, na samom kraju oproštajnih riječi, čuo se prasak groma, ispraċajni. I, umjesto plotunskih salvi, priroda je učinila svoje.
Ipak, danas u Podgorici, jedna ulica nosi njegovo ime.
A, nadomak rodnog doma, na putu za Medun Marka Miljanova, njegovi plemenici, ponosni i prkosni Kuči, svom čelniku, podigli su velelepni spomenik.
I pored “preporuke” vlasti na hiljade prisutnih ljudi, čuli su zvuke “Marš-a na Drinu” da aktivisti ne dolaze..
...A, pjesnik je nastavio:
Protiču sjetno vode Drine i Loare, u stroju patriotskom, uvijek, za čelo isped korača vitez sa Kolubare”

Bio je nešto drugo od drugih,
Nešto više od mnogih,
Gospodin poživotnom učinku,
Ljepota skromnosti, čestitosti …
i viteštva.
Boža Popoviċ



POSTED BY BOŽA POPOVIĊ AT 3:05 PM





[h=3]Miraševiċi sudbinski[/h]



ISTINITE LEGENDE

Đoko J. Miraševiċ



jedna je od najsjajnijih ljudskih figura, koju je iznjedrio ljuti Crnogorski krš.
Kada je junaštvo bilo zaloga opstanka, mladi kadet je punoljetstvo ovjerio, van porodičnog doma, mirisom baruta i ratnom sreċom. Od tada, kad je god Domovina zvala, bio je tamo.
Učesnik je svih njemu savremenih ratova, koje je njegov narod za slobodu vodio.
Bio Solunac, i odstupao sa Srpskom vojskom preko gudura Albanije,
Učesnik aprilskog rata 1941, kada je njegov drugi bataljon trideset osmog puka, stigao na domak samog Skadra, i unistilo preko 20 Italijanskih tenkova, sijača smrti, kada je skokom stasitog kapetana i otvorena kupola na prvom tenku.
Učesnik je partizanskog pokreta otpora (1941-1945) i obavljao dužnost zamjenika komandanta glavnog štaba za Crnu Goru.
O njegovim viteškim podvizima, pišu-kazuju:

- Vojvoda Živojin Mišiċ,
- Milunka Saviċ, tada najhrabrija Srpkinja
- List “Edicija”, Vitezovi Karađorđeve zvijezde
- Francuska memoarska građa,
Posebno list njihovih ratnih veterana
- Njegovi saborci, potčinjeni i pretpostavljeni
- Pjesnički stihovi



Hrabrog neprijatelja uvažavaju i Bugari i Italijani.
Pa, evo, došla je jedna Italijanska jedinica, sa zadatkom da zapali porodičnu kuċu…
Međutim, pretresom i ulaskom u prostorije, Italijanski uočio je Đokovu fotografiju u paradnoj uniformi.
Zastao je pogled i pozdrav prema fotografiji- izostalo je paljenje kuċe.
Na ratnim poprištima, od krvave Drine i posestrime Kolubare, preko visova Kajmakčalana, do rodnih Kuča, zadobio je 12 rana, rana bez jeka i jauka.
Tako, pri jednom teškom ranjavanju, Francuski ljekari, zahtijevali su amputiranje njegove noge, kao način njegovog opstanka.
..."Ne, ne i ne", odgovorio je mlađani Đoko,

,hoċu da imam obadvije...”

I, odživio je vijek, kao malo ko-samo uspravno.


Ovaj neustrašivi čelnik patriotizma, nosilac je preko 40 najviših domaċih i stranih odlikovanja, uručenih direktno na ratnim poprištima,…
a, najpoznatija su:

-Tri Obiliċeve medalje
- Dvije Karađorđeve zvijezde sa mačevima (uručene od strane princa Aleksandra Karađorđeviċa, glavno-komandajuċeg Srpske vojske, te Vojvode Živojina Mišiċa, komandanta prve armije)
- Orden Bijelog orla (za podvig na Osogovskim planinama)
- Orden Legije časti za vojne vrline (uručene direktno iz ruku De Perea ,
Komandanta Francuskih oružanih snaga).


A, bio je jedan od najmlađih nosilaca ovog priznanja u istoriji Francuske.
Ratni put je započeo kao vojnik-dobrovoljac,a, završio kao General, i obavljao visoke komandantske dužnosti.
Kako, patriotizam, kod nas Srba i Crnogoraca, svejedno, u nekom trenutku stradai zavid je prljavi otpor ugledu…
U vrijeme, kada zora na istoku nije bila jasna, postao je jedan od prvih zatočenika zloglasne “Petrove rupe” na Golom ostrvu.
Osjetio je i uspravno otrpio ovu pustoš, neviđenu tiraniju i besčašċe, tog “vunenog vremena”.
i žrtve, pijavičara i žednika ljudske krvi, postali su njegov brat, Niko i sinovac, delija Radomir.
...Nastavak-opet “oni” pri sahrani, zabranili su odavde počasti-nije se čula Internacionala, a procviljela je Marseljeza.

Ali, pravu počast odao je narod...

Potekle su riječi iz naroda, riječi njegovog ratnog druga, i Golo-ostvrvskog mučenika:

“Biċe da u ovom stoljeċu nije bitisao sin ove zemlje, kojega je krasilo više osobina čojstva i junaštva od Đoka Miraševiċa”



I, ako je ikad iko sahranjivan uspravno, ta čast bi danas pripala njemu.
paradnoj uniformi
Čudno, na samom kraju oproštajnih riječi, čuo se prasak groma, ispraċajni. I, umjesto plotunskih salvi, priroda je učinila svoje.
Ipak, danas u Podgorici, jedna ulica nosi njegovo ime.
A, nadomak rodnog doma, na putu za Medun Marka Miljanova, njegovi plemenici, ponosni i prkosni Kuči, svom čelniku, podigli su velelepni spomenik.
I pored “preporuke” vlasti na hiljade prisutnih ljudi, čuli su zvuke “Marš-a na Drinu” da aktivisti ne dolaze..
...A, pjesnik je nastavio:


“Protiču sjetno vode Drine i Loare, u stroju patriotskom, uvijek, za čelo isped korača vitez sa Kolubare”




Bio je nešto drugo od drugih,
Nešto više od mnogih,
Gospodin poživotnom učinku,
Ljepota skromnosti, čestitosti …
i viteštva.


Boža Popoviċ
 
Top