Najbolje je kad čovjek slijedi nutarnje poticaje i ako je tako odlučio, on zna zašto. Sve na svijetu umara, pa i forum. Ali ne samo kao mjesto razmjene mišljenja, umara nas i smeta buka, osobito on koja je u nutrini.
Ipak loše je, po mom sudu, ako čini zbog adventističkog utjecaja.
Ako si pažljivo pročitala moj post na drugoj temi, onaj u kome spominjem Ragnarok, vidjela si odakle je ta opsesija.
Kulture se naime prožimaju, pa tako imamo da i ljudi s ovih prostora, nesrećnih u toj mjeri da smo retko kada stvarno imali mir i stabinost, barem to nismo imali u poslednjoj deceniji prošlog stoljeća, ljudi čija predkršćanska tradicija (slavenska) nije imala (kao ni keltska, ona izvorna) takve mitove o "gottdamerungu", sada ovdje paniče i što javno, što prikriveno najavljuju Dieas Irae.
Čitala sam i čini mi se jako logičnan odgovor. Podsjetilo me je na one mlade koji su održavali slavlja u čast boga Peruna, a još više na čitanje iz knjige Izlaska ( mislim da je jučer bilo) kad se Izraelci buine i tuuguju za onim što su ostavili u Egiptu: meso, kruh, bijeli luk...
Zato što se proročanstva nikada ne razumiju pre nego što se dogode. Nikada. A bazirati svoje "upozoravanje" samo na jednom retku, jednom stihu, jednom poglavlju, pa onda intersekcijalno jurcati od knjige do knjige da bi se "raumjela Pisma" je blasfemija.
Ovo je dobro. Čovjek koji je budan u vjeri i pribran, prepoznat će znakove kad se dogode.
Bog naime nikada čovjeku nije govorio razbacano, da upotrebim izraz iz svoje struke, tako da čovjek mora da defragmentiše poruku. Nikada Bog tako nije govorio, niti govori.
Pravi prorok, jer ovo je tema o proroicima, neće, makar i imao taj dar (a taj se dar ne dobija ičitavanjem knjige Danielove, kao što to čine nasrtljivi sluge lažlivca, niti ga možemo imati tako što ga mi nasrtljivo tražimo.
Točno. Bog je Bog mira, a ne nereda i nesklada. Dao je svom stvorenju tešku zadaću da proživi darovani život, da Ga upozna i uzljubi i da k Njemu dođe. A nije mu rekao da cijeli svoj život živi u napetosti i teskobi kad će ON ponovno doći, a još manje da to treba otkriti svojim mozganjem.
Pitala si nas (Slapa i mene) kako mi gledamo na ove dane i reći ću ti iskreno da upozoravam na ono što se događa, da doista vidim prste sina pogibli u ovome, ali da istovremeno osjećam, da tako kažem smrad ljudskog u svemu tome, posebno jer znam koja kultura, koji duh (um) stoji iza onih koji panično upozoravaju, i onih koji sve ovo izvode.
Da li imam dar "proroštva"?
Ne znam, možda, no to i nije bitno, znam samo da uspoređujem duhove. A ovo nisu duhovi bliskog istoka.
Rekla bih da dobro možeš procijeniti koji je duh na djelu, a to je u ovom vremenu najvažnije.
Da li iza svega stoji sotona?
Da, kao i uvijek.
Igra se s ljudima, navodeći ih da odbace Boga. Lukav je i igra na win/win.
I ja tako mislim. Sotoni je jako stalo da unese nemir i strah među ljude.
A Krist poručuje da JOŠ NIJE VRIJEME.
DA OSTANEMO BUDNI I VJERNI. VJERNI NJEMU A NE DEKALOZIMA; LUDAČAMA; SUBOTAMA.
NJEMU. I DA SE NE BOJIMO. NEGO DA BUDNI ČEKAMO.
I da je s nama u sve dane do svršetka svijeta.
A POLAGANJE NADE U ČOVJEKA JE I TE KAKO ONO NA ŠTA POZIVAJU SLEDBENICI NAKOTA MILERITSKOG:
"Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka" i "Blagoslovljen čovjek, koji se uzda u Gospodina, kojemu je uzdanje Gospod"
Što misliš po čemu će nas suditi?
Napisala si ranije da će to biti po Ljubavi.
Pa ljubimo li mi Njega? Ljubimo li mi bližnjeg svog? Ako li to ne činimo, onda čemu se nadamo?
Molimo li se mi za snagu da izdržimo? Imamo li vjere u Njega?
A vjera u NJega nije tvrditi da eto "volimo Krista", a da ni jednu Njegovu zapovjed ne činimo.
Donosimo li mi drugima Krista tako što im dajemo utjehu, razlog za smirenost (jer On je mir), živimo li mi svaki dan kao da nam je poislednji, i sa zahvalnošću dočekujemo li novi dan?
U potpunosti se slažem. To je ono što trebamo činiti. I svaki dan nastojati činiti sve bolje.
Pala mi je na pamet jedna usporedba koja kaže da možemo provjeriti koliko ljubimo Boga. Ako se za primjer uzme stotinu ljudi koje poznajemo. Od tih 100, možda ćemo za 50-oricu reći da ih volimo i da su nam bliski, za 30-oricu da smo indiferentni prema njima, za 10-oricu smo neodlučni i za preostalih 10 ljudi kažemo da su nam mrski. Onda bi to moglo značiti da nam je srce podijeljeno i da svim srcem ne ljubimo Boga, već samo s 50%, a s onim drugim postocima smo indiferentni, neodlučni ili nam je Bog mrzak. (Bože, sačuvaj!)
Dobro, to je samo slika, ali može se o njoj razmišljati jer je očito da se ljubav prema Bogu izražava u ljubavi prema bližnjem.
Nešto se novo dogodilo?
