Idem povremeno. Kad čujem za izložbu koja me zanima. Mada mi se desi i da šetam gradom, prođem pored galerije i uđem (i kad ne pada kiša
).
Imam jednu anegdotu vezanu za tako nešto. Desilo mi se pre jedno 15-tak godina, ako ne i više. Vraćala sam se sa neke svirke u KST-u i na putu ka Trgu Republike, negde oko 02h po ponoći, prolazila pored JAT-ove ekspoziture kod crkve Sv.Marka. Elem, kroz relativno slabo osvetljen izlog, u hodniku iza pulta, spazila sam na zidu sliku svog omiljenog slikara Cileta Marinkovića. I sad, kako da je bolje vidim, pošto je i pult delimično zaklanja?! Pogledam malo oko sebe, vidim nema nikoga, i počnem da skakućem ispred izloga, pokušavajući da je bolje vidim. Da me je neko video šta radim, verovatno mu ništa ne bi bilo jasno. Ali eto, umetnost nađe način da dođe do onih kojima je i namenjena...