Šta je novo?
SerbianForum

Dobrodošli na SerbianForum.org, mjesto na kojem možete pronaći apsolutno sve, mjesto druženja i odlične zabave!

I djecu ubijaju, a Kristovim se nazivaju

  • Začetnik teme stvarnoslap
  • Datum pokretanja
S

stvarnoslap

Eno Slapu je jutjub mjerilo, a ja nađem zvanične podatke o abortusima i osporim ga.
Zašto neistinu iznosiš? Meni su činjenice mjerilo, a ne "jutjub", kako ti tvrdiš. A činjenice o tome kako se u adventističkim "bolnicama" ubijaju nerođena djeca, iznio je jedan užasnuti pripadnik "crkve Adventista sedmog dana" u jednom YouTube uratku. Evo tog uratka (u trajanju od 1h 9min) s prijevodom na srpski jezik.

 
mire000

mire000

Član
Zašto neistinu iznosiš? Meni su činjenice mjerilo, a ne "jutjub", kako ti tvrdiš. A činjenice o tome kako se u adventističkim "bolnicama" ubijaju nerođena djeca, iznio je jedan užasnuti pripadnik "crkve Adventista sedmog dana" u jednom YouTube uratku. Evo tog uratka (u trajanju od 1h 9min) s prijevodom na srpski jezik.
Nece oni priznati nista sto ih kompromituje, bile to cinjenice ili ne, a jesu cinjenice! Svaki normalan covek ce se na to uzasnuti!
 
DarthShone

DarthShone

Zašto neistinu iznosiš? Meni su činjenice mjerilo, a ne "jutjub", kako ti tvrdiš. A činjenice o tome kako se u adventističkim "bolnicama" ubijaju nerođena djeca, iznio je jedan užasnuti pripadnik "crkve Adventista sedmog dana" u jednom YouTube uratku. Evo tog uratka (u trajanju od 1h 9min) s prijevodom na srpski jezik.
Ko te proziva za youtube? Pa on sam od youtube predavanja živi. Ko te proziva za činjenice? Neko ko činjenica nema, alergičan je na njih, i ko kada argumente oseti odmah keće sa pljuvanjem prozivanjem, i na kraju blokiranje? Klanjaoc paranaučnog šarlatana te proziva za činjenice?

Adventisti da su Kristovi?! Aha, može biti, po američko-Luterovom shvatanju Krista, tačnije "ponavljaj da si Kristov, stalno pominji Krista i Bibliju, uz istovremeno kršenje svih prirodnih, Božanskih, moralnih, i ljudskih zakona", uz dodatak shabata koji te uz veganske apstinetske navike pere od krvi nevinih.


Nece oni priznati nista sto ih kompromituje, bile to cinjenice ili ne, a jesu cinjenice! Svaki normalan covek ce se na to uzasnuti!
Mire, oni činjenice ne priznaju. Da priznaju, ne bi poverovali Mileru i njegovoj duhovnoj deci Belićima (White). Da iole nešto znaju, da imaju iole trunke časti ne bi dozvolili da se literatura i predavanja njihove proročice i njihovog "teologa" Frajta nađu na istom mestu sa antisemitističkom i antibiblijskom literaturom.
 
S

stvarnoslap

Nece oni priznati nista sto ih kompromituje, bile to cinjenice ili ne, a jesu cinjenice! Svaki normalan covek ce se na to uzasnuti!
Ne moraju oni činjenice ni priznati, jer činjenice ne ovise o tome priznaju li ih Adventisti ili ne. U gornjem videu - "Šokantna istina abortusa u Adventističkoj crkvi" - autor (inače adventist) iznosi potpuno jasne i argumentirane činjenice. Istina, video uradatak traje nešto više od sat vremena, ali toplo preporučam svima da ga pogledaju u cijelosti, vrijedi svaka minuta gledanja. Ja ću povremeno ovdje iznositi interesantne crtice iz videa, evo prve:

Video (38' 20'') Kviz pitanje: Kakva je razlika između silovatelja, zlostavljača djece, robovlasnika i aborcionista? ... Aborcionisti svoju žrtvu nikad ne ostavljaju živu.
 
DarthShone

DarthShone

Video (38' 20'') Kviz pitanje: Kakva je razlika između silovatelja, zlostavljača djece, robovlasnika i aborcionista? ... Aborcionisti svoju žrtvu nikad ne ostavljaju živu.
A koliko je aborcionista među ostalih 49.999 klanjaoca Biblije? Svi od reda, istovremeno Evangelistički autori, levičarskog opredeljenja piskaraju uratke gde traže u delima samog Svetog Augustina, opravdanje za pobačaj.

Ps. odgledao sam video, i iskreno nisam iznenađen. Naime, ako licemerstvo ima fizički oblik, sasvim je sigurno da je otelotvoreno u produktima protestantizma, američkog posebno.
 
S

stvarnoslap

Video koji sam u prvom postu postavio, našao sam na forumu kod Pavla Simovića. Simović, kao "EGWist-fundamentalist", napada crkvu Adventista sedmog dana, jednako kao tripo, zbog pada u OMEGA OTPAD. Tako na njegovu forumu jedna tema nosi ime: DOKAZI OTPADA ADVENTISTIČKE CRKVE. Glavni argumenti za Omega otpad u crkvi ASD, prema Pavlu Simoviću, je prihvaćanje Trojstva 1980. godine, kao i prihvaćanje mnogih drugih katoličkih vjerovanja i učenja, i kao što dolje vidite, ubijanje nerođenje djece u adventističkim bolnicama. Evo vam dolje "skrinšota" sa Simovićeva foruma:

1566811071040.png
 
DarthShone

DarthShone

Video koji sam u prvom postu postavio, našao sam na forumu kod Pavla Simovića. Simović, kao "EGWist-fundamentalist", napada crkvu Adventista sedmog dana, jednako kao tripo, zbog pada u OMEGA OTPAD. Tako na njegovu forumu jedna tema nosi ime: DOKAZI OTPADA ADVENTISTIČKE CRKVE. Glavni argumenti za Omega otpad u crkvi ASD, prema Pavlu Simoviću, je prihvaćanje Trojstva 1980. godine, kao i prihvaćanje mnogih drugih katoličkih vjerovanja i učenja, i kao što dolje vidite, ubijanje nerođenje djece u adventističkim bolnicama.
Čak i da je istina da je to jedna od zamerki, ne čini ovu dvojicu sledbenicima Istine, jer sam EGWizam je hula nad hulama. Bio on fundamentalistički, ili omekšani (pod pritiskom Evangelika i strahom od stavljanja istog tamo gde mu je i mesto, u kultove.)

Ps. Koja su to po đetiću, katolička učenja koja je hula nad hulama prihvatila?
 
S

stvarnoslap

Čak i da je istina da je to jedna od zamerki, ne čini ovu dvojicu sledbenicima Istine, jer sam EGWizam je hula nad hulama. Bio on fundamentalistički, ili omekšani (pod pritiskom Evangelika i strahom od stavljanja istog tamo gde mu je i mesto, u kultove.)
Naravno. Matematičkim jezikom: Da bismo se mogli zvati Kristovima, zaštita nerođenih je nužan uvjet, ali ne i dovoljan.

Ps. Koja su to po đetiću, katolička učenja koja je hula nad hulama prihvatila?
Evo za primjer:

1566812624105.png
 
DarthShone

DarthShone

Naravno. Matematičkim jezikom: Da bismo se mogli zvati Kristovima, zaštita nerođenih je nužan uvjet, ali ne i dovoljan.



Evo za primjer:

Pogledajte prilog 116132
Aha, dakle "fundamentalistički EGWisti" se boje da su im se katolici infiltrirali, a ne boje se toga što im "proročicina" dela stoje po okultističkim knjižarama?

Smetaju im formacije (boje se cepanja, onda se smanjuje prihod) a ne smetaju im "geniji" koji propagiraju astrologiju?


Što se tiče đetićevih zamerki na abortuse, čini se da je isti zaboravio da je njegova "vidovita" Jelica Belić, propagirala ne rađanje, kao i ostale budalaštine okrenute protiv Bogom danih funkcija čoveka. Od toga do "blagosivljanja" abortusa je maleni korak.


Ps.Informacija za đetića i njegove sledbenike. Upravo je borba protiv abortusa KATOLIČKA - HRIŠĆANSKA.

Donosim ceo tekst, uključujući i fusnote. Da vide ljudi da se mi ne služimo tabloidnom PARANAUKOM kao adventisti što rade.


Povijest katoličkoga učenja o pobačaju
09/08/2019 Autor: mr. sc. Petar Marija Radelj

Hamurabijev zakonik (1793.–1750. prije Krista, tj. prije gotovo četiri tisućljeća) u drevnoj Mezopotamiji kažnjavao je pobačaj, makar nesvojevoljan i slučajan. Plod u majčinoj utrobi štiti se od udarca izvana koji bi mogao prouzročiti pobačaj. Pod zakonskom je zaštitom plod ne samo slobodne žene nego i ropkinje. Počinitelj se kažnjava novčanom kaznom od dva do deset šekela srebra.[1] Tako prema člancima 209.–210.:
„Ako tko udari kćer plemića i učini da pobaci, platit će deset šekela za njezin izgubljeni plod. Ako ona umre, bit će ubijena kći onoga koji je počinio zločin“.[2]
Asirski zakoni (1600. prije Krista) kažnjavali su pobačaj izazvan udarcima u predjelu majčina trbuha: novčano, tjelesno (50 batina) i prisilnim radom (mjesec dana služenja kralju). Za izazvani pobačaj, do kojega je došlo zbog pobačajnih nastojanja, bila je određena smrtna kazna nabijanjem na kolac bez prava na sprovod. Među Grcima su Likurg i Solon, u skladu sa zakonima Tebe i Mileta, smatrali pobačaj zločinom koji treba kazniti.
Židovski povjesničar Josip Flavije (37.–100.), Protiv Apiona, II, 25, piše:
Zakon nas poučava da se prihvate sva naša djeca i zabranjuje ženama da uzrokuju pobačaj onoga što je začeto ili da ga nakon toga unište; a ako se pojavi da je neka žena to učinila, bit će ubojica svojega djeteta, uništavajući živo biće i umanjujući ljudsku vrstu; dakle, ako je netko počinio takvo bludništvo ili ubojstvo, ne može biti čist.“
U Rimskom Carstvu, od imperatora Septimija Severa (193.–211.) i Karakale (198.–217.), pobačaj se kažnjavao visokim novčanim kaznama, gubitkom građanskih prava, izgonom iz države, sve do smrtne kazne.
U Starom Zavjetu nema izravnoga govora o pobačaju. Glavno mjesto koje se naznačuje kao osuda pobačaja nalazi se u Knjizi Izlaska, u 21. poglavlju:
„22Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu te ona pobaci [hebrejski doslovno: te joj dijete izađe], ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž. On neka plati kako sudci odrede. 23Bude li drugoga zla neka je kazna život za život.“
Tu život zametka nije izjednačen s ljudskim životom u punom značenju, jer se njegov gubitak nadoknađuje samo novcem; jedino smrt majke, to jest „druga šteta“, zahtijeva primjenu zakona odmazde (latinski lex talionis). Prema njemu se šteta nanesena nekoj osobi (nije se odnosio na robu) pravedno kažnjava istom štetom za počinitelja:
„[samo jedno] oko za [jedno] oko [ajin tahat ajin], [samo jedan] zub za [jedan] zub [šên tahat šên], [samo jedna] ruka za [jednu] ruku [jāḏ tahat jāḏ]…“ (Izlazak 21, 24–25),
za razliku od daleko veće odmazde koja je prije toga bila uobičajena (primjerice, život za oko, život za zub, životi čitave obitelji za jedan život). Te odredbe treba gledati u kontekstu onodobnih i podudarnih odredbi Hamurabijeva zakonika i asirskih propisa: zakonodavac više pazi na štetu koja je nanesena mužu i ženi nego zametku i njegovim pravima. No, postoji pozornost prema zametku, jer je njegov gubitak smatran štetom koja se mora nadoknaditi.
Prijevod Svetoga Pisma na grčki (djelo Sedamdesetorice, Septuaginta, III. st. prije Krista) mijenja hebrejski tekst pa umjesto „druga šteta“ u 22. retku prevodi slobodno „mḕ̀ ekseikonisménon“, nepotpuno oblikovan (negacija i particip perfekta pasivnoga od eks-eikonizō, uobličujem, oslikavam, iscrtavam), a u 23. retku „dè ekseikonisménon“, potpuno oblikovan, tako da glasi:
„Ako se dva čovjeka posvade i jedan od njih udari trudnu ženu te plod iz nje izađe, a još nije izgrađen, mora [taj čovjek] platiti odštetu kako odredi ženin muž, a [drugi] mora platiti prema odluci suda. Ako li je pak [plod] već bio izgrađen, mora dati život za život.“
Tako je u grčki prijevod unesena razlika između oblikovana i neoblikovana ploda, o čemu nema spomena u hebrejskom izvorniku, njegovu arapskom prijevodu kao ni u latinskom prijevodu svetoga Jeronima (Vulgata). U svijesti Židova u Egiptu koji su priredili taj grčki prijevod bila je živa predodžba o zametku koji se još nije razvio do oblika čovječjega tijela (non formatus), neproduševljen (inanimatus), i onom koji je već poprimio organsku izgradnju (formatus), oživljen (vivificatus), produševljen (animatus). To je nedvojbeno utjecaj Aristotelove filozofije.[3] Prijevod Sedamdesetorice imao je u kršćanskoj starini veliki kanonski ugled. Filon (I. stoljeće) koristi se tim prijevodom Sedamdesetorice pa u svojem komentaru primjećuje da je i namjerni i slučajni pobačaj bio osuđen, a on ga je sam povezivao s čedomorstvom prepuštanjem djece nečovječnim i široko toleriranim postupcima.[4] Filon također izričito propisuje određivanje smrtne kazne za uzrokovanje pobačaja. Brojni rabinski komentatori izvode iz toga postojanje drevnoga zakona prema kojem je (suprotno talmudskoj halahi) kazna za pobacivanje oblikovana ploda – smrt.[5]
Drugo važno mjesto o pobačaju u Bibliji jesu Božje riječi nakon velikoga potopa: „Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!“ (Postanak 9, 6). Taj redak komentira se u Babilonskome Talmudu (Sanhedrin 57b) riječima:
„Tko prolijeva krv čovjeka u čovjeku, krv će mu se proliti. Tko je čovjek u čovjeku? To je zametak u majčinoj utrobi.“
Dakle, prema predaji Židova koji nisu prihvatili kršćanstvo, u biblijskoj zabrani krvoprolića sadržana je zabrana ubojstva nerođena djeteta. Još u Ponovljenom zakonu 12, 33 definira se:
„krv je život“
[hebrejski: ki haddām hū hannāp̄eš;
Septuaginta: tò haima autou psychē;
Vulgata: sanguis anima est].
Spašavanje nerođena života za vrijeme cijele trudnoće potiskuje zabrane Tore pa je tako primjerice dopušteno kršiti subotu kako bi se spasilo dijete,[6] da bi u budućnosti ono moglo držati mnoge subote. Tako pothvat zaštite prava na rođenje okuplja svu Abrahamovu djecu, sve ljude dobre volje, dapače, sve Noine potomke.
Pojavnost pobačaja i svijest o njemu u Izabranome narodu naslućuje se i iz sljedećih redaka:
„Ne daj da ona [Mirjam] ostane kao mrtvo dijete kojemu je već na izlasku iz majčine utrobe meso napol uništeno!“ (Brojevi 12, 12);
„Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju! Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć iz utrobe? U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao. Ne bih bio ko nedonošče zakopano, ko novorođenče što svjetla ne vidje“ (Job 3, 11–16).
Prelazeći iz Staroga u Novi zavjet nailazi se na veliku šutnju; evanđelja o pobačaju ne govore baš ništa pa bi se moglo zaključiti kako je kršenje prava na rođenje dosta rijetka pojava među Židovima, a i kršćani ga odbacuju od samoga početka. Štoviše, ni u Starom, ni u Novom savezu nema izričita spomena pobačaja. Ima, međutim, nekoliko mjesta, u poslanici Galaćanima 5, 20 i u Otkrivenju 9, 21; 18, 23; 21, 8; 22, 15, gdje se u popisu „djela tijela“ spominje i pharmakeía (vračarstvo, otrovna pića; latinski veneficia). Akvinac tumači da Pavao upozorava Galaćane na neke opačine tijela, a među onima koje izravno vrijeđaju Boga, osim idolopoklonstva, navodi i
„ono po čemu se sklapa ugovor s vragovima, i u odnosu na to kaže: vračarstvo, što se čini po vračarskom (čarobnjačkom, magijskom) umijeću, a kažu da vračarstvo (veneficia) dolazi od venenum [škodljivo, otrovno piće; otrov; propast; nesreća; čini; ljubavno piće; napitci] jer se zbiva da bi se naštetilo ljudima. A ja ne ću da vi budete u zajednici s vrazima [Prva Korinćanima 10, 20]. Vani ostaju psi i vračari itd. [Otkrivenje 22, 15]“.[7]
Noviji bibličari smatraju da je pharmakeía izraz koji se bolje prevodi u smislu djelatnosti „medicine“ sjevernoameričkoga indijanskoga vrača.[8] Riječ je o uporabi droga koje imaju skrivenu sposobnost za razne ciljeve osobito kao kontracepcija i pobačaj. Naziv koji je Pavao upotrijebio ne može se ograničiti samo na pobačaj, ali je dovoljno širok da uključi i korištenje pobačajnim pripravcima. Vezivanjem tih droga s grijehom razuzdanosti (neumjerenosti) i srdžbe bio je stalan aspekt vizije pharmakeíje (medicinske prakse). Tako pod otrovnim pićima Pavao Taržanin osuđuje opojne tvari za vračarstvo i pripravke koji izazivaju pobačaj podsjećajući kršćane Galacije da je ono oprječno kršćanskomu zvanju. Godine 57. po Kristu piše:
„Očita su djela tijela: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje [pharmakeía; veneficia], neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično; koji takvo što čine, ne će baštiniti kraljevstvo Božje“ (Galaćanima 5, 19–21).
Posljednja knjiga Svetoga Pisma višekratno sadržava pojam pharmakeía. Najprije kod šeste trublje, pisac zaključuje:
„Ipak, preostali ljudi ne obratiše se od djela svojih ruku, da se više ne klanjaju zlodusima i kumirima […]. Ne odvratiše se od svojih ubojstava, ni od svojih ‘vračanja’ [oute ek tōn pharmakeiōn; neque a veneficiis suis], ni od svoga bluda, ni od svojih krađa“ (Otkrivenje 9, 20–21).
Zatim u tužaljci nad Velikom bludnicom (Babilonom, Rimom, hē pórnē hē megálē; meretrix magna) anđeo govori:
„Glas zaručnika i zaručnice ne će se više u tebi čuti. Da, tvoji su ‘trgovci’ bili ‘velikaši zemlje’; da, ‘svojim vračanjem’ zaveo si u zabludu sve narode [hóti en tē pharmakeía sou eplanḗthēsan pánta tà éthnē; quia in veneficiis tuis erraverunt omnes gentes]“ (Otkrivenje 18,23).
U izvršenju Božjega plana događa se Posljednji sud, nastaje novo nebo i nova zemlja, a Onaj koji sjedi na prijestolju govori:
„Što se tiče kukavica, otpadnika, odurnih stvorenja, ubojica, bludnika, vračara [pharmakoĩs; veneficis], idolopoklonika i svih lažaca, njihova je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom. To je druga smrt!“ (Otkrivenje 21, 8).
Konačno, na zadnjoj stranici Biblije ponavlja se Pavlova misao o nespojivosti raja i vračarstva:
„Blago onima koji peru svoje haljine tako da dobiju pravo na stablo života i da mogu ući u grad na vrata! Vani ostaju psi i vračari [hoi pharmakoì; venefici], bludnici i ubojice, idolopoklonici i svi koji ljube i govore laž“ (Otkrivenje 22, 15).
Činjenicu da je pobačaj na takav način prisutan u pisca Poslanice Galaćanima i Otkrivenja i da su prve kršćanske zajednice njim zaokupljene potvrđuju drugi pisci toga vremena (pogotovo kad se uzme u obzir poganska društvena praksa u toj sredini). Bernhard Häring (1912.–1998.) slična je mišljenja:
„Postoji vjerojatnost da riječ pharmakeía, uključena po Pavlu u popis plodova raspuštenosti (Galaćanima 5, 20), osuđuje pobačaj zajedno s upotrjebom droga radi vračanja ili s drugim opakim nakanama“.[9]
Premda Sveto Pismo ne osuđuje pobačaj na način kao što to čini s čovjekoubojstvom i premda status nerođena ljudskoga života pojavno ni pravno nije bio posve izjednačen s već rođenim, „obrana prava na život je kao crvena nit Crkve i teologije, od samih početaka njihova postojanja. Tamo, naime, gdje je život zanijekan, uopće nema govora o drugim pravima ili vrjednotama, ni mogućnosti za njihovo ostvarenje“.[10]
Suprotstavljajući se običajima grčko-rimskoga svijeta, Crkva prvih stoljeća ustrajna je na razlici koja u ovome razdvaja kršćanske običaje od njihovih; odnos prema pobačaju, napuštanju novorođenčadi (izlaganju djece, nahodima) postaje zaštitni znak onih koji vjeruju u Krista svojim djelima, a ne samo riječima. Zato od apostolskoga doba, prema Nauku apostolā (oko 100. godine poslije Krista) kršćani slijede načelo:
„Ne ubij, ne učini preljub, ne budi oskvrnitelj dječaka, ne griješi bludno, ne kradi, ne bavi se čaranjem ni vračanjem, ne uništi dijete pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo, ne poželi ono što pripada tvomu bližnjemu. […] A evo puta smrti: progonitelji dobrih, mrzitelji istine, ljubitelji laži, koji ne poznaju plaću pravednosti, koji se ne drže dobra ni pravedna suda, koji bdiju ne za dobro, nego za zlo; od kojih je daleko krotkost i strpljivost, koji ljube isprazne stvari, koji utjeruju dug, koji ne poznaju svoga Stvoritelja, ubojice djece, uništavatelji stvorenja Božjega“.[11]
Poslanica Diognetu (prva polovica II. stoljeća) nabraja temeljne razdjelnice kršćanske vjere od svjetovnih običaja i utvrđuje zajedničko i jedinstveno učenje i djelovanje među Kristovim vjernicima:
„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom ni odjećom. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki neobičan život. Njihovo učenje nije izumljeno umovanjem i brigom domišljatih ljudi, niti su, za razliku od drugih, pobornici kakva ljudskoga filozofskoga sustava. Stanuju u grčkim i barbarskim gradovima, kako se već komu dogodi; i prihvaćaju svuda domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu življenja, ali pri tom očituju divno i, kako svi složno priznaju nevjerojatno ponašanje u svom građanskom životu. […] Žene se kao i ostali i začinju djecu, ali ne odbacuju začeto. […] Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone“.[12]
U Barnabinoj poslanici (130.–131. godine po Kristu) stoji:
„Dijete ne ćeš umoriti pobačajem i ne ćeš ga uništiti ni kasnije kada se rodi“ (19, 5).
Pobačaj osuđuje i apokrifno Otkrivenje Petrovo (oko 135. godine):
„Blizu toga mjesta vidjeh drugo, skučeno [mjesto], u kojemu je curila krv i smrad kažnjenih pa se tu stvaralo nešto poput močvare. A tu su sjedile žene koje su imale krvi do vrata, a pred njima su sjedeći plakala mnoga njihova djeca, nezrela donesena na svijet. A od te su djece izlazile vatrene zrake i ranjavale te žene u oči. One su bile neudane trudnice koje su pobacile“.[13]
Jedna od prvih poganskih optužbi protiv kršćana, zbog nerazumijevanja Euharistije, bila je da su kanibalisti, da ubijaju i na svojim sastancima jedu ljude. Atenjanin Atenagora (133.–190.) odbacuje te optužbe i uzvraća:
„Kako bismo smjeli ubiti čovjeka mi koji nazivamo ubojicama one koji uzmu pripravak da izazovu pobačaj i tvrdimo da će morati položiti račun Bogu za svoje pobačaje kao za ubijanje čovjeka? Ne pripada istoj osobi da smatra zametak u utrobi stvorenim bićem, pa prema tome predmetom Božje brige, a kad dođe na svijet da ga ubije; i da ne zapusti novorođenče jer oni koji ga zapuste krivi su za čedomorstvo, a s druge strane kad je othranjeno da ga pogubi“.[14]
Sjevernoafričanin Minucije Feliks (umro oko 190./200.) ističe suprotstavljenost pogana i kršćana oko poštovanja života te optužuje poganske običaje:
„Zvijerima i grabežljivicama izlažete djecu koju ste rodili ili ih odbacujete davljenjem im nanoseći žalosnu smrt. Ima i žena koje, pijući pripravke, u svojoj utrobi uništavaju začetke budućega čovjeka te prije porođaja počinjaju rodoubojstvo [parricidium] (…). Nama [kršćanima], naprotiv, nije dopušteno pomagati u ubojstvu niti slušati govor o tome“.[15]
Godine 197. Kartažanin Tertulijan (160.–225.) tvrdi:
„Budući da je umorstvo jednom za svagda zabranjeno, ne smijemo pogubiti ni zametak u utrobi dok to ljudsko biće prima krv iz drugih dijelova tijela kako bi preživjelo. Spriječiti rođenje samo je brži način ubojstva čovjeka; nije važno uzimaš li život koji je već rođen ili uništavaš onaj koji se tek treba roditi. Čovjek je i onaj koji će to biti“.[16] Homo est et qui est futurus.
Godine 210. Tertulijan piše:
„Među kirurškim spravama postoji jedna koja se sastoji od prilagodljivoga, fleksibilnoga okvira koji služi najprije za otvaranje maternice, a zatim da je drži otvorenom; osim toga opremljena je prstenastom oštricom kojom se udovi [djeteta] u maternici izrežu po tjeskobnom sudu, ali bez oklijevanja; zadnji je dodatak toj spravi tupa ili presvučena kuka kojom se čitav zametak izvuče nasilnim porodom. Postoji još [jedna sprava u obliku] bakrene igle ili šiljka, kojom se zadaje sama smrt u toj potajnoj krađi života: ime joj je, zbog te čedomorstvene službe, embryosfaktes [grčki: pogubitelj zametka], u svakom slučaju upropastitelj živoga djeteta. Takvu su spravu imali i Hipokrat, i Asklepijad, i Erasistrat i Herofil koji je čerečio i odrasle, i nježniji Soran. Oni su bili sigurni da je začeto živo biće, pa bi se sažalili tom nesretnom čedu da ga se najprije ubije kako ga ne bi živa komadali“.[17]
Spominjući Hipokrata (oko 460.–370. prije Krista) vrijedi se podsjetiti liječničke prisege koja se naziva po njemu, a u kojoj se ističe:
„Štitit ću bolesnika od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome ne ću, makar me za to i zamolio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako ne ću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda“.[18]
U istome djelu O duši, malo dalje Tertulijan zaključuje:
„Život priznajemo od začeća, jer dušu pretpostavljamo od začeća; život počinje u istome času i na istome mjestu kad i duša. Jednako se u život sklapaju, kao što se u smrti razdružuju“.[19]
Godine 307. Sjevernoafrikanac Laktancije (240.–320.) piše:
„Kad nam Bog zaprječuje ubijati, ne brani nam samo razbojstva [otvoreno nasilje] što ne dopuštaju ni javni zakoni, nego nas upozorava da ne činimo ni one stvari koje ljudi smatraju zakonitima… Nema nikakve razlike ubijaš li željezom [mačem, oružjem] ili riječju [jezikom], jer je ubijanje kao takvo zabranjeno. U ovoj Božjoj zapovijedi ne treba činiti baš nijednu iznimku, jer je uvijek opačina ubiti čovjeka, onoga koga je Bog htio da bude sveto živo biće. Stoga, neka nitko ne misli da je ovo dopušteno: smrskati nedavno rođene, što je najveće bezboštvo, jer Bog im je udahnuo duše na život, a ne na smrt. Ljudi pak, da kao ne bi bilo zločina kojim su uprljali ruke, nevještim i bezazlenim dušama oduzimaju svjetlo koje im sami nisu dali. Može li tko s pravom očekivati da će se okaniti krvi drugih ljudi koji ne štedi ni svoju? No, ti su bez ikakve rasprave zločinom okaljani i nepravedni. Što su oni koje lažna ljubav prisiljava da izlažu [djecu]? Može li se nedužnima smatrati one koji svoju utrobu iznose psima da je proždru, i ono što je u njima ubijaju okrutnije nego da ih zadave? Tko može sumnjati da nije opak tko dodjeljuje mjesto bezumnu sažaljenju?“[20]
Crkveno pravo osuđuje pobačaj oslanjajući se i na načela rimskoga prava: „Koji se ima roditi smatra se kao da se već rodio kadgod je riječ o njegovim probitcima“ i „One koji su u utrobi, u gotovo čitavome građanskom pravu uzima se kao da postoje u stvarnosti [u svijetu, u prirodi]“.[21] Ta načela, koja je juristička mudrost Latina unijela u sustav građanskoga prava, proizvela su kvalitetnu promjenu ne samoga rimskoga nego i svjetskoga društvenoga i pravnoga shvaćanja, a s kršćanstvom su postala jedno od općih ustrojstvenih osnova sustava nepovrjedivih ljudskih prava: prava na život.
Sabor u Anciri godine 314. potvrđuje osudu pobačaja, ali ublažava strogost izopćenja, koje je dotle bilo doživotno svodeći ga na samo deset godina pokore, jer je važnije od roka odrediti iscjeljujuću pokoru. Trulski sabor godine 691. kaže da su ubojice oni koji daju otrovne napitke i oni koji ih uzimaju da bi pobacili.
Godine 374. Kapadočanin sveti Bazilije Veliki (330.–379.) uči da „ona koja je hotimice uništila zametak treba trpjeti kaznu za ubojstvo“ (drugi kanon) i dodaje:
„Onaj tko ubije drugoga mačem, ili zamahne sjekirom na svoju ženu i ubije je, kriv je za hotimično ubojstvo; nije [kriv za hotimično ubojstvo] tko baci kamen na psa pa nehotično ubije čovjeka ili koji kažnjava drugoga štapom ili bičem kako bi ga popravio, ili ubije čovjeka u samoobrani, a htio ga je samo ozlijediti. Ali muškarac ili žena krivi su za ubojstvo ako komu daju napitak pa ga taj popije i umre; isto tako i oni koji uzmu pripravak da izazovu pobačaj; također i oni koji ubijaju po cestama i pljačkaši“ (osmi kanon).
Između 375. i 380. godine Uredbe svetih apostola 7, 3 upozoravaju:
„Ne bavi se čaranjem. Ne bavi se vračanjem i gatanjem jer On kaže: ‘Ne dopuštaj da vračari žive!’ [Izlazak 22, 17]. Ne usmrćuj dijete pobačajem i ne ubijaj rođeno… Ako bude ubijeno, bit će osvećeno, jer je nepravedno pogubljeno.“
Godine 391. Antiohljanin Sirac sveti Ivan Zlatousti (354.–407.) tumačeći Pavla („Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama“ – Rimljanima 13, 14) carigradskoj je gospodi govorio:
„Zato vas preklinjem, bježite od bluda… Zašto sijati na tlo čija je briga uništiti plod, gdje postoje mnogi pokušaji pobačaja, gdje postoji ubojstvo prije rođenja? Vi ne činite samo to da bludnica ostane bludnica, nego je još činite i ubojicom. Vidite kako pijanstvo vodi u blud, bludništvo u preljub, preljub u ubojstvo; zapravo u nešto gore od ubojstva. Jer ne znam kojim bi to imenom nazvao, budući da ne oduzima nešto rođenomu, nego ga sprječava da se rodi. Zašto, dakle, zlorabiš Božji dar i boriš se protiv Njegova zakona, a ideš za prokletstvom kao da je blagoslov, i ložnicu stvaranja pretvaraš u ložnicu ubojstva, i ženu kojoj je dano da rađa djecu naoružavaš za krvoproliće? Jer ni to joj nije strano radi izvlačenja novca time što će biti ugodna i predmet čežnje svojih ljubavnika. Tako da na tvoju glavu natovaruje lomaču. Jer premda je taj drski čin njezin, uzrok si mu ti“.[22]
Godine 396. Dalmatinac sveti Jeronim (347.–420.) žali se na neke nazovi kršćanke:
„Neke čak idu tako daleko da uzimaju napitke kako bi bile besplodne, pa tako čine čovjekoubojstvo još ne upravo čovjeka [svoje nerođene djece]. Druge, kad otkriju da su zbog svoga grijeha ostale trudne, piju pripravke kako bi izazvale pobačaj, a kad umru sa svojim djetetom, što se često događa, odlaze na drugi svijet opterećene grijehom preljuba, samoubojstva i čedomorstva“.[23]
Papa Stjepan V. (885.–891.) opominje roditelje da malu djecu ne smještaju sa sobom u jednu postelju kako ih po noći nehotice ne bi ubili:
„Ako je naime ubojica onaj koji pobačajem uništi začetoga u majčinoj utrobi, koliko se više ne će moći opravdati od ubojstva onaj koji uguši dijete staro makar samo jedan dan?“[24]
U XIII. stoljeću sveti Toma Akvinski iz Roccasecce u Laciju uči da je pobačaj težak grijeh, pa ga treba ubrojiti u zlodjela [maleficia] i protuprirodan je [contra naturam], jer i životinje očekuju plod. Muška i ženska spolna stanica živa su bića, oblikovana nesavršenom i prijelaznom raslinskom dušom. Kad se spoje, nastaje ljudski začetak koji je na početku uobličen raslinskom dušom, ali je puno više od biljke, jer je u njemu već ljudska narav. U pravom smislu riječi plod postaje čovjek produševljenjem (dolaskom umske duše): „Kad je snagom odvojenoga sjemena tvar pripravljena, Bog stvarajući ulijeva dušu.“ Pod utjecajem tada općeprihvaćene Aristotelove biologije, Toma je smatrao da se produševljenje ne zbiva u trenutku začeća nego kasnije. „U začeću i porođaju treba postojati postupnost; začeće svršava zbiljnošću zanijetka u nosećoj ženi, dok rođenje svršava zbiljnošću rođenoga kao bića različitoga od rodilje. Iz toga nužno slijedi da kod tjelesnih stvorenja biće koje se začinje još ne postoji, a biće koje se rađa, dok se rađa, da još nije odvojeno od rodilje.“ Nakon produševljenja za Tomu nema dvojbe: „pri uništavanju plodnosti“ oni koji to čine „ubijaju djetetovo tijelo i dušu“. Prema Akvincu korijen toga, kao i svakoga drugoga ubojstva, jest srdžba, a prema Benediktu XVI. sebičnost i sumnje u vrijednost života i budućnost.
Toma ističe da je nerođeno dijete samostalno biće, nije skupina stanica ili neki organ majčina tijela. „Djetetova duša razlikuje se od majčine duše“, a „kad se oblikuje pupkovina i ulije umska duša, dijete od majke ne prima ništa osim hrane.“ Dijete treba krstiti, ali ne dok je u majčinoj utrobi. Nije dopušteno činiti zlo ni radi dobra; zato se ne smije ubiti majku da bi se krstilo dijete. Samo ako bi majka bila mrtva, a dijete u njezinoj utrobi živo, trebalo bi je otvoriti i izvaditi dijete. Kad je dakle neki čin zao zbog svoga predmeta – a takav je po Tominu mišljenju pobačaj – nema dobroga cilja koji bi mogao opravdati njegovu provedbu.[25]
Vrhunac takva učenja dostignut je u kratkoj, ali odlučnoj osudi Drugoga vatikanskoga sabora:
„Bog, gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću da održavaju život, i tu dužnost moraju obavljati na način dostojan čovjeka. Zato treba već od začeća najbrižnije štititi život, a pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini. Čovjekova spolnost kao i njegova moć rađanja čudesno nadilaze ono što se događa kod nižih stupnjeva života. Stoga s velikim poštovanjem valja cijeniti čine koji su vlastiti bračnom životu i koji su usklađeni s pravim ljudskim dostojanstvom. Stoga, kad je riječ o usklađivanju bračne ljubavi s odgovornim prenošenjem života, ćudorednost postupaka ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o ocjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim kriterijima koji, u okviru iskrene ljubavi, poštuju potpuni smisao uzajamnoga darivanja i ljudske prokreacije“.[26]
Učenje o pobačaju dio je poklada vjere, sadržaj kršćanskoga navještaja u koji treba vjerovati. Pobačaj nije samo izbacivanje nezreloga ploda nego i ubijanje ploda začeća koje se izaziva na bilo koji način i u bilo koje vrijeme od trenutka začeća.[27] Nakon rođenja takav se čin u pravilu i zajedničkom shvaćanju svih ljudi naziva ubojstvom čovjeka (homicidium), iznimno čedomorstvom (infanticidium), ako ga počini djetetova majka za vrijeme ili nakon porođaja, a još iznimnije nedobrovoljnom eutanazijom (euthanasia nonvoluntaria).
Zabrana ubojstva dio je naravnoga zakona zapisana u ljudsku savjest, i sadržaja Objave Kajinu (Postanak 4, 10), Noi (Postanak 9,6), Mojsiju i Izabranome narodu na Sinaju (Izlazak 20, 13; Ponovljeni zakon 5,17), koju Krist ponavlja (Matej 5, 21; 19, 18; Marko 10, 19; Luka 18, 20) i na koju podsjećaju apostoli Pavao (Rimljanima 13, 9) i Jakov (2, 11).
Sv. Ivan Pavao II. u broju 57. okružnice Evangelium vitae svečano je, petrovskom vlašću i u ime Biskupskoga zbora potvrdio kako je uvijek vrlo nečasno izravno i namjerno ubojstvo nedužnoga ljudskoga bića, „bio to plod, zametak, dijete, odrasli ili starac, neizlječivi bolesnik ili umirući“. A plod i zametak redovito se ne ubijaju ni strijeljanjem ni vješanjem, nego pobačajem. Učenje o ubojstvu primjer je onoga što Crkva predlaže vjerovati kao od Boga objavljeno.[28]
Svečanu izjavu da je pobačaj uvijek težak ćudoredni poremećaj u broju 62 okružnice Evangelium vitae, Ivan Pavao II. jezgrovito je obrazložio: „jer sadržava namjerno ubojstvo nedužnoga čovjeka“. Time Papa ponovno upućuje da je pobačaj u dosegu vjerske istine o ubojstvu koju je potvrdio u broju 57 iste okružnice.
Posljedica nevjerovanja, nijekanja ili upornoga dvojenja u objavljene vjerske istine ista je kao i sudjelovanje u izazivanju pobačaja – izdvajanje iz punoga zajedništva Crkve, budući da je za obje stvari zapriječena istovjetna kazna – unaprijed izrečeno izopćenje (kanon 1364. § 1. odnosno kanon 1398.).
Još je Izjava o izazvanom pobačaju od 18. studenoga 1974. utvrdila da kršćanski pisci nisu jednodušni oko toga kad točno Bog stvara dušu i ulijeva je u začedak, ali da u svakom slučaju, dakle neovisno o produševljenju, u začetku, zanijetku i zametku ipak postoji početak ljudskoga života (to naučava biološka znanost), a taj život pripravlja i zahtijeva dušu kojom se usavršava narav primljena od roditelja (bilješka 19). Oduzeti život zametku znači izložiti se opasnosti od ubojstva čovjeka, ne samo onoga koji će to tek biti nego koji već ima dušu. Stoga iz opreza valja uvijek uzeti u obzir mogućnost da bi predrođenče moglo biti produševljeno, pa to znači da je uklanjanje ploda začeća sigurno uništenje ljudskoga bića, a najvjerojatnije ubijanje čovjeka koji ima ne samo tijelo, nego i dušu. Ljudska nesposobnost da se povuče pouzdana crta kada počinje ljudski život uvjerila je Crkvu da je najrazumnije i najmudrije prihvatiti začeće kao početak ljudskoga postojanja, jer je isključivo začeće presudni događaj iz kojega slijedi novo ljudsko biće, a koje do trenutka rođenja razvije sve organe, ima dušu i sposobno je za samostalan život.
Riječ je o nauci Crkve koja se nije promijenila i ne može se promijeniti.
[1] Đorđe Milović, Krivično pravo Hamurabijevog zakonika, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, XX (1970.), str. 251–290. Inače, Hamburabi je bio kralj tijekom 43 godine, uspješan državnik, vješt diplomat, osnivač i prvi car Babilonskoga Carstva, prvi poznati izgrađivač vladavine prava. Na zborniku odredbi (Hamurabijev zakonik) uklesanih klinovim pismom na stupu crnoga diorita (sada u Louvresu) prikazan je kako prima zakon iz ruku boga sunca Šamaša. Stup s tim najstarijim zakonikom u povijesti čovječanstva pronađen je 1901. u Suzi, a na akadskom jeziku sadrži 282 odredbe, uglavnom kaznenoga prava.
[2] Codex Hammurabi (Roma : Instituto Biblico, 1930.); Dionigi Tettamanzi, La comunità cristiana e l’aborto, Bari: Paoline, 1975., str. 84.
[3] Usp. Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu: FTI; Varaždinske Toplice: Tonimir, 2009., str. 66–67 i 80–83.
[4] Usp. Filon Aleksandrijski, Posebni zakoni, 3, 20, 110, prema John Thomas Noonan, La Chiesa cattolica e l’aborto, u: L’aborto nel mondo, prir. Maria Girardet-Sbaffi, Verona : Mondadori, 1970.), str. 123.
[5] Filon Aleksandrijski, Posebni zakoni, 3, 108; Ha-Mikra ve-Targumav, 280–281, 343–344; Encyclopaedia judaica, second edition, svezak 1, ur. Fred Skolnik, Detroit, 2007., str. 271.
[6] Sav posao nužan za porođaj djeteta može se obaviti subotom (Talmud, Mišna, Moed, Šabat 18, 3).
[7] Toma Akvinski, Ad Galatas, caput V, lectio V; S. Thomae Aquinatis in omnes s. Pauli apostoli epistolas commentaria, I, Taurini, 1929., str. 591: „Contra Deum ponit duo… Aliud est per quod initur pactum cum daemonibus, et quantum ad hoc dicit: Veneficia, quae fiunt per magicas artes, et dicuntur veneficia a veneno, quia fiunt in nocumentum hominum. Nolo vos fieri socios daemoniorum [I Cor. 10, 20]. Foris canes, et venifici, etc. [Apoc. 22, 15]“.
[8] Usp. John Thomas Noonan, La Chiesa cattolica e l’aborto, u: L’aborto nel mondo, Verona: Mondadori, 1970., str. 125–126.
[9] Bernhard Häring, Etica medica, Roma: Paoline, 1979., str. 165.
[10] Tomislav Jozić, Osnovno čovjekovo pravo, Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.) 45, str. 65.
[11] Nauk apostolā (Didaché), II, 2: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 61.
[12] Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 62.
[13] Petrovo Otkrivenje, 26: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 61.
[14] Zauzimanje za kršćane (Legatio pro christianis, Presbeia peri ton christianon), 35, 6: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 61.
[15] Minutius Felix, Octavius, 30: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 62.
[16] Apologeticum, 9, 8: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 61.
[17] Quintus Septimius Florens Tertullianus, De anima, XXV, 5: „Itaque est inter arma medicorum et cum organo, ex quo prius patescere secreta coguntur tortili temperamento, cum anulocultro, quo intus membra caeduntur anxio arbitrio, cum hebete unco, quo totum facinus extrahitur violento puerperio. Est etiam aeneum spiculum, quo iugulatio ipsa dirigitur caeco latrocinio; embryosfaktes appellant de infanticidii officio, utique viventis infantis peremptorium. Hoc et Hippocrates habuit et Asclepiades et Erasistratus et maiorum quoque prosector Herophilus et mitior ipse Soranus, certi animal esse conceptum atque ita miserti infelicissimae huiusmodi infantiae, ut prius occidatur, ne viva lanietur.“
[18] Medicinska etika : Priručno štivo, ur. Anton Švajger, Zagreb: Medicinski fakultet, 21996., str. 117.
[19] Quintus Septimius Florens Tertullianus, De anima, XXVII, 2: „Porro vitam a conceptu agnoscimus, quia animam a conceptu vindicamus; exinde enim vita, quo anima. Pariter ergo in vitam compinguntur quae pariter in mortem separantur.“
[20] Lucius Caecilius Firmianus Lactantius, Divinae institutiones, liber 6, caput 20: „Non enim cum occidere Deus vetat, latrocinari nos tantum prohibet; quod ne per leges quidem publicas licet: sed ea quoque ne fiant monet, quae apud homines pro licitis habentur… Nihil distat utrumne ferro, an verbo potius occidas; quoniam occisio ipsa prohibetur. Itaque in hoc Dei praecepto nullam prorsus exceptionem fieri oportet, quin occidere hominem sit semper nefas, quem Deus sanctum animal esse voluit. Ergo ne illud quidem concedi aliquis existimet, ut recens natos liceat oblidere, quae vel maxima est impietas; ad vitam enim Deus inspirat animas, non ad mortem. Verum homines, ne quod sit facinus, quo manus suas non polluant, rudibus adhuc et simplicibus animis abnegant lucem non a se datam. Expectet vero aliquis ut alieno sanguini parcant, qui non parcunt suo: sed hi sine ulla controversia scelerati et iniusti. Quid illi, quos falsa pietas cogit exponere? Num possunt innocentes existimari, qui viscera sua in praedam canibus obiiciunt, et quantum in ipsis est, crudelius necant, quam si strangulassent? Quis dubitet, quin impius sit, qui alienae misericordiae locum tribuit?“
[21] Digesta, 1, 5, 7: „Nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodo eius agitur“; Digesta, 1, 5, 26: „Qui in utero sunt, in toto paene iure civili intelleguntur in rerum natura esse.“
[22] 24. propovijed o Poslanici Rimljanima.
[23] Epistula 22, 13: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 71.
[24] Denzinger – Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, br. 670.
[25] Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 88–99.
[26] Drugi vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenome svijetu (7. prosinca 1965.), br. 51: Acta Apostolicae Sedis, 58 (1966.), str. 1072: „abortus necnon infanticidium nefanda sunt crimina“.
[27] Papinsko povjerenstvo za vjerodostojno tumačenje Zakonika kanonskog prava, Vjerodostojno tumačenje kanona 1398 (19. siječnja 1988.): Acta Apostolicae Sedis, 80 (1988.), str 1818–1819; Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 229–230.

izvor: vjera i djela, članak:

Kod:
http://www.vjeraidjela.com/povijest-katolickoga-ucenja-o-pobacaju/
 
Poslednja izmena:
Laodikeja

Laodikeja

VIP
Nije lepo svoje grehe pripisivati drugima.

Abortus cine Rimokatolkinje i Pravoslavke, koje odlaze svesno bez icijeg nagovora u bolnice da obave abortus, jer svestenici tradicionalnih crkava ne propovedaju jevandjelje, niti upucuju ovaj svet na moral, i cistotu bracne zajednice, vec sami zive u bludnicenju, opijanju alkoholom, prejedanju hranom, i bavljenju politikom, i podrzavanju svetovnih kulturno umetnickih i sportskih dogadjaja.

Dakle, tradicionalne crkve ubijaju decu time sto ne propovedaju jevandjelje i ne upucuju ljude na Hrista koji od coveka cini moralno bice koje se ponasa u skladu sa moralnim principima.

Iz tog razloga svet se nalazi u moralnom haosu na globalnom nivou, porastu promiskuiteta, nemoralnog oblacenja, sklapanja ranih brakova i stupanja u intimne odnose pre braka i punoletstva..itd..itd..

Tako da ova tema osudjuje samog onog ko je pokrenuo, kao i njegovu crkvu, a ne one koji su zrtveni jarci svetskog bezakonja.
 
Top