Hrvatska

[crvendac_011]

Brioni - sve je isto samo njega nema

Brioni - sve je isto samo njega nema

Večernje novosti



ZA Srbe, Brioni su i dalje simbol Titove moći i hedonizma. Za Hrvate, bar zvanično, oni su ponovo tek još jedan od brojnih istarskih „rizorta“ za elitni turizam, sa skupim hotelima, čuvenim terenima za golf i polo i živopisnim safari parkom.

Pa, ako se neko od brojnih posetilaca koji svakodnevno, čak i u jesen, pohode Nacionalni park, i seti Broza - dobro je. Ali, na tome se ne insistira.
Iako je na malenom arhipelagu od 14 ostrva, ukupne površine jedva veće od osam kvadratnih kilometara, „sve isto, samo njega nema“, onoga što podseća na činjenicu da je Broz ovde, u proseku, proveo pola posleratnog života, nema mnogo. Tu su suveniri, muzej sa foto-izložbom posvećenom doživotnom predsedniku SFRJ, slonovi Soni i Lanka, dar Indire Gandi, papagaj Koki, koji je živahan i u 53. godini (i još, tek da se zna, viče „drugarice i drugovi“!), i obnovljeni Titov „kadilak eldorado“...
Ni u propagandnom filmu o lepotama i ponudi ostrva preko puta Fažane, koji ljubazni domaćini tutnu u ruke novinarima, reporteri „Novosti“ nisu uspeli da vide ni trag maršala. Nema ga, verovali ili ne, ni u jednom kadru, čak ni kada se govori o poznatim ličnostima koje su boravile na ostrvima: zagledani, verovatno, u budućnost, Hrvati se ponose Pavarotijem, Plasidom Domingom, Džonom Malkovičem, supermodelom Naomi Kempbel, i kao da se tek uzgred sete Lolobriđide, Sofije Loren, Ričarda Bartona, ili bilo
kog od najmanje 50 predsednika država...
Pa ipak, grupa nemačkih turista koju zatičemo u muzeju zna zašto je došla. Ljubopitljivo posmatraju kolekciju od oko 200 fotografija najpoznatijeg jugoslovenskog bonvivana, pored kojih i dalje stoji natpis „O tebi govore tvoja djela, ti ostaješ„.
Ostalo je i ono što je bilo pre Tita, nedirnuto - osim sitnih popravki - otkada su ostrva 1984. proglašena za nacionalni park, jedan od osam u Hrvatskoj. Hoteli „Neptun-Istra“ i „Karmen“, kuća na pristaništu koju je još početkom prošlog veka izgradio bivši vlasnik arhipelaga, austrijski magnat Paul Kupelvizer, maslina stara 1.600 godina i zebre, divokoze i zečevi rastrčani po besprekorno uređenoj travi.
Stalnih stanovnika na Brionima - nema. U hotelima i na održavanju rade uglavnom ljudi iz okolnih istarskih mesta.
- Na Brionima živi oko 680 vrsta autohtonog, ali i egzotičnog bilja, poput eukaliptusa, kaktusa, libanskog kedra, mediteranskog bora... - pričaju domaćini. - Tu je čak stotinjak lokaliteta i objekata izuzetnih arheoloških i kulturno-istorijskih vrednosti, uključujući i 200 otisaka dinosaurusa iz doba krede. Na ostrvima je ukupno 26 kilometara uređenih puteljaka i staza, pa se sve ovo može obići za svega nekoliko sati, bilo u električnom voziću ili pešice.

 

[crvendac_011]

14. 02. 2010. 13:22h| Vestionline

Dubrovnik: Romantičan vikend za dvoje

U uglednom britanskom dnevniku "The Guardianu" i njegovom internet portalu Dubrovnik i hotel "Excelsior" zauzeli su drugo mesto na listi najpoželjnijih svetskih odredišta za romantičan beg za dvoje za vikend zaljubljenih.

Romantično i blizu: Dubrovnik​

Priznata turistička novinarka Anabele Torp u članku među ostalim navodi da su Ričard Barton i Elizabet Tejlor znali da pobegnu na romantični odmor u ovaj prekrasan hrvatski grad, koji još uvek odiše jednakom količinom glamura i romantike.


"Središte ovog zidinama opasanog grada puno je divnih butika i neuobičajenih draguljarnica (ako vam zatrebaju), dražesnih kafića sa vrtovima punim cveća (zasja li mediteransko sunce) i malenih barova s mnoštvom skrovitih kutaka", navodi Anabele Torp.


Za smeštaj u tom romantičnom hrvatskom gradu preporučuje boravak u luksuznom hotelu "Excelsior" iz kojeg se pruža prekrasan pogled na staro gradsko jezgro udaljeno tek pet minuta hoda.

Osim romantičnog i glamuroznog odmora u Dubrovniku, novinarka u članku o 20 najpoželjnijih svetskih destinacija za Dan Zaljubljenih zaljubljenima preporučuje i češku prestonicu Prag,koji je ispred Dubrovnika, potom Istanbul, Beč....

Nama je Dubrovnik ipak najbliži, pa ako dugo niste bili, samo izvolite...

 

[crvendac_011]

Samobor, grad po mjeri čovjeka

18. februar 2010.

Samobor, grad po mjeri čovjeka

Kada se kaže Samobor, mnogima se odmah ozari lice jer pomisle na slasne samoborske kremšnite, bermet ili poznatu samoborsku salamu.

Izvor: Jutarnji.hr

Photo: Roberat / Flickr

Mnogi će Samobor odmah povezati s fašnikom, stariji će se nostalgično prisjetiti kupanja na Šmidhenu i filma “Tko pjeva, zlo ne misli”, a mlađe generacije sapunice “Dolina sunca”. Neki će se sjetiti da na svojim policama još uvijek čuvaju čaše, posude i vaze od samoborskog kristala, a ljubitelji književnosti sjetit će se kako je “hrvatski Petrarca” Stanko Vraz svoje “Đulabije” pisao za jednu samoborsku damu, Julijanu Cantilly ili njegovu Ljubicu. Inspirirao pjesnike i ilirce

Poznavatelji povijesti reći će da je grad Samobor bio ključan za nastanak ilirskog pokreta te da je poznata budnica “Još Hrvatska ni propala” nastala jedne večeri u domu obitelji Livadić (današnji gradski muzej), kada je Ljudevit Gaj na komadu papira ispisao riječi, a Ferdo Livadić, poznati hrvatski skladatelj, odmah ih uglazbio. Neće propustiti reći da je Samobor bio utočište mnogih iliraca u koje su rado navraćali Štoos, Vraz, Drašković, Jelačić, Preradović, Mažuranić te mnoge druge povijesne ličnosti. U Samoboru, na glavnome gradskom trgu, iznad slastičarnice s tradicionalnim kremšnitama, živio je i A. G. Matoš, a osim kulinarstva grad je oduvijek privlačio svojim prirodnim ljepotama te šarmom te je odavno postao omiljeno izletište Zagrepčana.

Do davne 1914. Samobor je imao tri hotela, pension, restauraciju, kavanu i oko 50 gostionica, a zapravo tako je i danas jer u Samoboru kao da je vrijeme stalo. A upravo time i osvaja najveći broj ljudi. Tradicionalnim šarmom, popločanim trgom koji je poprište života, sitnim uličicama sa starim zanatima i obrtima te svojim parkovima, perivojima i šetnicom koja vijuga uz rijeku Gradnu.

No, u današnje vrijeme Samobor nije samo mjesto koje privlači samo tradicijom, prirodom, bogatom poviješću nego i s jednim vrlo pragmatičnim “poticajem”, a to je da je u Gradu Samoboru stopa prireza iznosi nula.

Zbog te prirezne oaze Samobor je u posljednjih 20-ak godina postao primamljiv mnogim Zagrepčanima koji bučan, prenapučen i skup Zagreb sve češće zamjenjuju mirnijim, zdravijim i lagodnijim Samoborom. Blizu metropole, ali zdravije

O tome što Samobor može ponuditi sadašnjim i budućim stanovnicima, ali i planovima za daljnji razvoj, porazgovarali smo sa samoborskim gradonačelnikom Krešom Beljakom.

- Zbog blizine Zagreba i granice, ali i činjenice da se ovdje živi jedan mirniji život, već početkom 20. stoljeća počeli su se doseljavati brojni Zagrepčani. Novi val starih zanata

Anindol i Giznik tradicionalno su rezidencijalne zone s vilama i u Samoboru je 20-ih godina 20. stoljeća već postojala tradicija takozvanih urbanih vila, kurija, palača i dvoraca s perivojima i predivnim vrtovima. Možda bi se moglo reći da je Samobor za Zagreb ono što je Opatija za Rijeku.

No, budimo posve otvoreni, 90-ih se i u Samoboru, kao i u brojnim hrvatskim gradovima, dogodila određena devastacija prostora te se zbog velike količine novih stanova dogodila “inflacija” stambenih prostora, a istovremeno pojavio se i problem nedostatka vrtića i škola.

Photo: Roberat / Flickr

Također, dolaskom trgovačkih lanaca i šoping-centara stari obrti polako izumiru, a mnogi iz centra grada svoje lokale sele na periferiju, odnosno u šoping-centre.

No, mnoge dobre stvari još uvijek se drže, i to zahvaljujući prije svega entuzijazmu pojedinaca i čuvanju obiteljske tradicije, pa tako u posljednje vrijeme u gradu imamo “novi val” proizvođača bermeta, meda, salama i raznih slastica, ali i ljude koji su zatvaranjem tvornice Samoborskog kristala ili pak tvornice čarapa pokrenuli vlastiti biznis - rekao je Krešo Beljak, objašnjavajući kako su obrtništvo i poduzetništvo dio samoborske tradicije te da se kriza u Samoboru nekako puno manje osjeća. Umjesto vojnih objekata

- Nasreću, broj nezaposlenih nije nešto posebno rastao, nisu se zatvarale tvornice, trgovine, lokali... Jedino što se ove godine malo smanjilo je gradski proračun, no to smatram logičnim. No, sve ove probleme koje sam naveo, posebice nedostatak vrtića, škola i parkirališnih mjesta planiramo uskoro riješiti, a sve to dogodit će se kada realiziramo velik projekt grada Samobora, odnosno izmještanje policije, vatrogasaca, hitne pomoći i gradske uprave na centralnu periferiju, odnosno na mjesto bivše vojarne u Samoboru.

Izmještanjem tih javnih službi na zemljište od 14 hektara centar bi se oslobodio velikog broja automobila te bi se sve zgrade u kojima su bile javne službe mogle prepustiti za turističko-izletničke i ugostiteljske svrhe. Centar Samobora tako bi mogao postati pješačka zona, a i stvorio bi se prostor za rekonstrukciju i transformaciju kuća u centru grada u male obiteljske hotele i ostale turističko-ugostiteljske sadržaje - rekao je Beljak, objašnjavajući kako bi tada i parkiranje u Samoboru moglo biti potpuno besplatno. Trostruka korist

- Plan nam je da taj projekt realiziramo u ovom mandatu, kao i gradnju novog autobusnog kolodvora koji bi iduće godine trebao biti dovršen. Ta dva projekta zasigurno će promijeniti sliku Samobora te tradicionalni smjer kretanja, a u planu nam je gradnja novih vrtića i škole koja se zadnja sagradila 70-ih godina. Želja nam je da se obnove stari dvorci i kurije kojih ima ukupno 20-ak i koji su gotovo svi u jako derutnom i zapuštenom stanju. Kao moguće rješenje financiranja svih tih projekata vidim u nekim novim modelima javno-privatnog partnerstva koji treba postaviti na modelu trostruke koristi, odnosno da i investitor i grad i građani od takvog modela svi profitiraju - rekao je Beljak.

No, vratimo se u sadašnjost i ono što Samobor može sada ponuditi, a to je mirniji i lagodniji život, ugodna sredina za obiteljski život i odrastanje djece, svježi zrak i zelenilo, vrlo niska stopa kriminala, svi najnužniji javni sadržaji (škole, vrtići, dom zdravlja, knjižnica, dvorana, fitness i wellness centar, trgovine, kafići...) te vrlo važni - nulta stopa prireza te u prosjeku bar 20 do 30 posto jeftinije nekretnine nego u Zagrebu.

Osobna iskaznica Samobora

- oko 20.000 stanovnika, a oko 45.000 zajedno sa 70-ak okolnih mjesta i sela koji pripadaju Općini Samobor

- 5 osnovnih škola

- 3 srednje škole (gimnazija, ekonomska i strukovna)

- 6 vrtića

- glazbena škola Ferdo Livadić

- gradska knjižnica

- Muzej Marton, samoborski muzej te nekoliko galerija

- brojna kulturno-umjetnička, likovna, plesna... društva

- Nova stambena mini naselja: Samoborski perivoj, naselje Gundulić, vile Anindol...

- Novi projekt: Samoborski vrtovi (mini naselje s pretežno obiteljskim kućama, cijena obiteljske kuće s vrtom i okućnicom od 180.000 eura.

- Gradnja naselja počela, prva useljenja već na ljeto.)

 

[crvendac_011]

Romantični gradići unutrašnjosti Istre

22. februar 2010.

Romantični gradići unutrašnjosti Istre

Unutrašnjost Istre skriva brojne romantične gradiće čije povijesne priče i legende pružaju priliku za višednevna istraživanja

Izvor: Večernji.hr

(Foto: Marijana Faletić)

Unutrašnjost Istre skriva brojne romantične gradiće čije povijesne priče i legende pružaju priliku za višednevna istraživanja. Dodamo li tomu i bajkovite krajolike, slikovite pješačke i biciklističke staze te vrhunsku kulinarsku tradiciju, možete biti sigurni da ste otkrili raj na zemlji! Sve omiljenija seoska domaćinstva i njihovi domaćini ugostit će vas u potpunosti u skladu s prirodom. Ne propustite kušati domaća jela, probati nadaleko poznata vina te s domaćinima biti dio svakodnevnih običaja i rituala. Zeleni valovi istarskih brežuljaka okrunjeni su srednjovjekovnim utvrdama, selima, potocima, crkvicama i starim kaštelima obraslima bršljanom. Stoga, ljetujete li u obalnim gradovima Istre nikako ne propustite izlete u unutrašnjost gdje vas očekuju Motovun, Hum, Roč, Buzet, Grožnjan, Buje, Triban, Završje, Karojba, Oprtalj, Livade ,Vižinada, Tar, kao tek neki u nizu istarskih bisera. Svi ljubitelji aktivnog odmora i prirode bit će još zadovoljniji ako im upravo unutrašnjost Istre bude finalno odredište za odmor. Bicikl i dobra volja ipak su najvažniji!

Najmanji grad na svijetu

Hum – najmanji grad na svijetu prema Guinnessovoj knjizi rekorda nalazi se u središnjoj Istri, 14 kilometara jugoistočno od Buzeta. Hum je od 11. st. bio i jedan od najpoznatijih središta glagoljaštva, a danas je prepoznatljiv po Aleji glagoljaša – 7 km dugom spomen-obilježju starom hrvatskom pismu glagoljici, koje se proteže uz cestu što ispod Roča vodi prema Humu.

Slikovita utvrda na sjeveru

Oprtalj je smješten na brežuljku, na 378 metara nadmorske visine, a do njega se uskom visoravni s južne strane dolazi iz pravca Motovuna. Spominje se još davne 1115 g., a svojevremeno je bio utvrda opasana zidinama. Danas su na zidinama sagrađene kuće, među kojima jedva proviruju nekadašnja gradska vrata. Ispred vrata nalazi se velika venecijanska lođa s lapidarijem, a pokraj nje na visokim bedemima smješten je plato s kojega pogled seže sve do mora. Mnogi upravo Oprtalj smatraju najslikovitijim gradićem sjeverne Istre.

Umjetničko carstvo iznad Mirne

Grožnjan je smješten u sjeverozapadnoj Istri, iznad doline rijeke Mirne, svega petnaestak km od mora. Ovdje gotovo svakodnevno možete uživati u koncertima, otvorenjima izložbi, performansima, u posjetima likovnim radionicama i slikovitim atelijerima, a svratite li do 2. kolovoza bit ćete i svjedok Međunarodnom jazz festivalu. Gostoljubivi domaćini ponudit će vas izvrsnim domaćim vinom, čašicom rakije s rudom, a u agroturističkim objektima moći ćete uživati u domaćem pršutu, siru, jelima začinjenim nagrađenim maslinovim uljem te drugim izvornim delikatesama. Zaželite li se šetnje kroz prirodu svakako krenite i putem okolnih brežuljaka do slikovitih gradića Završja, Kostanjice i Šterne.

Nezaobilazna stanica putovanja Istrom

Grad-spomenik Motovun drevni je istarski akropolski gradić smješten na vrhu 277 m visoka brijega, čiji današnji izgled potječe još iz srednjeg vijeka, iz 12. i 13. stoljeća. Do vrha motovunskog brijega, do venecijanskog gradskog trga, vodi najduže istarsko stubište s 1052 stube. Oko Motovuna prostiru se vinogradi u kojima uspijevaju teran i malvazija, sorte za glasovita istarska vina, dok je Motovunska šuma, koja se širi kilometrima dolinom Mirne, stanište čuvenih podzemnih gljiva tartufa. Od 1999. g. u Motovunu se održava Motovunski filmski festival posvećen filmovima nastalima u malim kinematografijama i nezavisnim produkcijama. U neformalnu ozračju prikazuje se više od 60 filmova, a organiziraju se i izložbe, koncerti i razna predavanja. Upravo tih pet dana u godini Motovun živi životom pravoga filmskog velegrada! Na putovanju Istrom nikako ne propustite posjetiti ovaj bajkoviti gradić u kojem još uvijek živi legenda o Nazorovu divu Velom Joži!

 

[crvendac_011]

Nin, grad s okusom soli

22. februar 2010.

Nin, grad s okusom soli

Iako je po broju stanovnika malen, prošlost ovoga grada ispred ušća rječice Ričine i te kako je velika. Njegove kulturne znamenitosti mamac su brojnim turistima

Piše i snima Bože Ujević

Iako malen po broju stanovnika, grad Nin ima bogatu i sadržajnu prošlost. Kad je u pitanju srednjovjekovna hrvatska država, onda ni jedan grad nije velik kao ovaj danas malen grad smješten na otočiću unutar dubokog zaljeva, ispred ušća rječice Ričine.

Sve do 14. stoljeća bio je poluotok, a onda je umjetnim prokopom odvojen od kopna. Osnovalo ga je ilirsko pleme Liburni, a dolaskom pod vlast Rima, dobiva urbani oblik s ulicama izgrađenim pod pravim kutom. Oni obnavljaju već postojeće zidine i podižu javne zgrade koje je u pravilu imao svaki rimski grad, uključujući središnji javni trg - forum na kojem je bio veliki hram.

Ostaci tog hrama i danas se mogu djelomično vidjeti, a još bolja slika rimskog vremena može se dobiti u Muzeju ninskih starina u kojem se čuva velik broj predmeta iz tog vremena, ali i vremena kad su u Ninu živjeli Hrvati. Višeslavova krstionica

Svakako su najzanimljiviji ostaci potopljene lađe koja se koristila u tom vremenu i replika Višeslavove krstionice. Ona potječe iz 9. stoljeća, a Mlečani su je 1746. odnijeli u Veneciju, da bi kasnije ponovno bila vraćena u Hrvatsku. Služila je za pokrštavanje Hrvata, o čemu svjedoči i tekst koji glasi: - Ovaj izvor prima slabe da ih učini prosvijetljenima.

Ovdje se peru od svojih zločina što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan, u vrijeme kneza Višeslava, i to u čast svetog Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika. O postanku imena Nina postoji legenda koju je prvi put zabilježio Petar Zoranić u svojim “Planinama”, a koji se i sam nazivao Ninjaninom.

On kazuje da je Nin osnovao asirski kralj Nino i da je naredio da se nazove njegovim imenom. Teško je provjeriti istinitost ove legende, ali znamo da je Nin dolaskom Hrvata doživio oporavak i vrlo brzo postao važno središte. Već u 9. stoljeću, Nin je bio centar Ninske biskupije koja je obuhvaćala veći dio tadašnje hrvatske države.

Turisti ispred crkve sv. Križa, koja se često naziva najmanjom katedralom na svijetu

Među pedesetak ninskih biskupa, najpoznatiji je treći po redu, Grgur Ninski, koji je bio i kancelar hrvatskoga kraljevskog dvora. Poznat je po svojem zalaganju za upotrebu staroslavenskog jezika i glagoljice. Danas na njegovu spomeniku sjaji palac na nozi koji mnogi turisti dotiču u nadi da će im se ostvariti želje.

Ista stvar je i u Varaždinu i Splitu gdje se također nalaze spomenici ovom istaknutom biskupu, a koje je izradio najpoznatiji hrvatski kipar Ivan Meštrović. Ovaj ninski je postavljen 10. rujna 1969., u povodu proslave 900. obljetnice Krešimirove povelje. Na gotovo svim razglednicama Nina, uvijek svoje mjesto nađu i dvije crkve.

Jedna od njih je crkva sv. Križa koja se nalazi u mjestu, a često se naziva najmanjom katedralom na svijetu. Na njezinu nadvratniku ukrašenom pleterom, stoji natpis u kojem se spominje župan Godečaj. Druga je crkva sv. Nikole izgrađena krajem 11. ili početkom 12. stoljeća. Zanimljiva je po tomu što je u vrijeme turske opasnosti pretvorena u kulu za izviđanje.

Prema legendi, okrunjeni hrvatski kraljevi dolazili su do ove crkve i u znak kraljevske vlasti zasijecali na sve četiri strane svijeta potvrđujući svoju vlast pred okupljenim pukom. Propašću hrvatske države u srednjem vijeku, Nin dolazi pod vlast mađarskih kraljeva, a početkom 15. stoljeća Ladislav Napuljski je ovaj grad, zajedno s Dalmacijom, prodao Mlečanima. Oni su ga 1537. godine napustili zbog sve učestalijih turskih napada.

Mlečani su ga uništili

U sljedećih nekoliko desetljeća, Nin će proći najgore razdoblje svoje prošlosti, kad će biti nekoliko puta razrušen, a najgore su ga razrušili i zapalili upravo Mlečani 1646. godine sa svojih galija, da ne bi pao u turske ruke. Stanovnici su mu se raselili najviše u Zadar.

I nakon tog razaranja, Nin se ponovno obnavlja, ali nikad više nije vratio značenje koje je imao do tada. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u njemu je živjelo oko tristotinjak stanovnika u stalnoj opasnosti od malarije. Kraljičina plaža

- Poznato je da su u Ninu boravili hrvatski knezovi Višeslav i Branimir, zatim kraljevi Petar Krešimir IV. i Zvonimir. Vjerojatno je u njemu boravio i Kralj Tomislav jer je za njegov boravak vezana legenda o tzv. Kraljičinoj plaži na kojoj je često boravila njegova žena, uživajući u šetnji i čekajući da se kralj Tomislav vrati iz dugotrajnih ratnih pohoda.

Mještani kažu da nema ljepših zalazaka sunca od onih jesenskih na Kraljičinoj plaži. Mnogi vjeruju i u ljekovitost njezina blata za koje tvrde da liječi razne kožne bolesti. Zbog toga će se vjerojatno uskoro početi graditi moderno lječilište i jedino će biti važno da se što manje uništi ono što je priroda stvarala tisućama godina.

Solane

Solane

- Nin je status grada dobio 1997. godine, a u njegovu je sastavu osam manjih naselja koja svoj prosperitet najviše vide u razvoju turizma jer perspektivu ne nudi ni proizvodnja soli po kojoj je Nin također poznat. Možda u budućnosti solana postane baš ono zrno u turističkoj ponudi, kao primjer tisućljetne tradicije prirodne proizvodnje soli kakve više nema na Mediteranu.

Izvor: B92

 

[crvendac_011]

Jadranska magistrala još priziva uzdahe

29. mart 2010.

Jadranska magistrala još priziva uzdahe

Jadranska magistrala, više od hiljadu kilometara dugačka dvosmerna prometnica, bila je simbol letovanja Jugoslovena.

Autor: Andrej Klemenčić
Izvor: B92

Deonica izmedju Kopra i Izole - Photo: Andrej Klemenčić

Taj put nose u sećanju generacije šezdesetih, kad je bio sagrađen, te sedamdesetih i osamdesetih, kada je bio u punoj funkciji. U devedestim je postao linija razdvajanja, snabdevanja vojski i koridor za opskrbu ranjenika, protok izbeglica. Danas, zbog izgradnje autoputa Zagreb-Split-Dubrovnik gubi na značaju, iako je leti na njoj i dalje priličan broj vozila.

Lepe priče su se vratile na Jadransku početkom veka, kada su se plime rata povukle sa morskog puta. Najpre su se na njega vratili turisti iz Slovenije, koji su čak i u ratnim godinama ostali verni posetioci dalmatinskog arhipelaga, pa onda nekadašnji gosti iz Nemačke, Češke, Poljske, Engleske. Tek prošle godine, na njoj je primećen i veći broj registracija iz Srbije.

Iako važi da Jadranska magistrala počinje u Rijeci i završava u Ulcinju, to nije sasvim tako. Knjiga Jadran Geodetskog zavoda Hrvatske iz 1967 definiše početak magistrle na granici Slovenije i Italije, tačnije na graničnom prelazu Škofije, pa tu počinje i naš put.

U stvari, granica uopšte ne postoji. Autoput iz Venecije vas provede pored nekih oznaka i u Sloveniji ste. I dalje na autoputu, vozite se pored slovenačke luke Koper kojoj prethodi istoimeni gradić. Nekada srednjevekovno mesto danas je bezmalo zaklonjeno drvoredom ogromnih palmi, koje je gradonačelnik kupio već odrasle, da bi olepšao gradsku promenadu, koja sad izgleda kao Miami Beach. Samo bez Miamija. I bez plaže. Pored ribarskog gradića Izola iz kojeg dopire miris presovanih ribljih tela koja za vaš doručak pakuju u fabrici Delamaris, vozite se prema nekadašnjoj kockarskoj meki Porotožu. Jadranska magistrala ne silazi do mesta, kao ni do lepog venecijanskog gradića Pirana, već nastavlja prema aerodromu Sečovlje, gde je granica sa Hrvatskom. Prelaz između Slovenije i Hrvatske je više nego samo granica. Tu se sreću dva tipa kamena iz kojih je sačinjena Istra. Posle smeđih boja slovenačkog dela, oštra okuka u desno vodi u kraljevstvo krečnjaka koje ne napušta Jadransku do njenog izliva u Adu Bojanu.

Vozite prema Umagu i putokazi vas već posle nekoliko kilometara usmere na Istarski Y. Ipsilon povezuje Umag na severozapadu, sa Pazinom u centru, Opatijom na severoistoku i Pulom na Jugu. Nedavno završeni projekat, koji ima kvalifikaciju brze ceste, što je većinom rezervisano za četvoropasovnice, ima samo dva pojasa. Preticanje je prihvatljivo samo ako je ispred vas kamper sa osmoro istočnonemačkih školaraca. Zbog velikih brzina je prelazak u suprotnu traku veoma opasan i na većini ipsilona zabranjen. Gledate table koje navode ka istarskim gradićima, dok pred vama raste planina Učka, kojoj prođete kroz trbuh. Posle tunela je sa desne arhipelag kvarnerskih otoka sa Cresom i Krkom.

Posle Rijeke ulazimo u Bakarski zaljev i pitamo se zbog čega neko nije preslikao most Dr. Franje Tuđmana koji premošćava Rijeku Dubrovačku, nazvao ga, na primer, most Dr. Ive Sanadera, i prilepio ga na Bakar. Dok brojite nepotrebne kilometre i zblanuto gledate prikljčak na autoput A7, koji kao da slobodno visi nad stometarskim ambisom, zamiriše domaća kuhinja. Pratite putokaz Meja levo gore. U selu Praputnjak zaustavite ispred jedine gostionice. Iznad vrata piše Bujan. Unutrašnjost krasi slika vlasnika, koji je u Italiji postao vitez Bujan. Kao kontrast imenu, u ponudi gostionice ne postoji ništa pretenciozno, ništa što nije sačinjeno od sastojaka sa vrta, po bakinom receptu. Ono što nije moguće dovoljno preporučiti, jednostavni, upečatljivi specijalitet Bujana, je kuhani krompir, nežno zapečen i posut mladim ovčijim sirom iz maslinovog ulja. Posle toga vam postane svejedno da li je nad Bakarskim zalivom most. Ako dolazite popodne, videćete lokalne čiče, kako igraju Briškolo. Niko neće primetiti vaš naglasak, jer su karte mnogo važnije, kao i pomalo opora Malvazija, za koju domaćini veruju da je bez premca. Ne verujte im.

Dok se vozite pored Krka i gledate Krčki most, nekada najpopularnijeg imena jugoslovenskih naroda i narodnosti, primetite kako krajolik počinje da se menja. Blagost Istre i Severnog Kvarnera nestaje. Okuke postaju sve oštrije. Nalazite se u kraljevstvu kamena. Sa leve je leđati Velebit, sa desne Goli otok sa društvom. Pag, koji posle nebrojenih okuka (prestanete da brojite negde oko devedesete) označava kraj Severnog Jadrana i početak Dalmacije, je danas, više nego po paškom siru, kojeg leti nude uz magistralu, poznat po plaži Zrće gde dolaze mladi i mladi po duši. Upozorenje: mnogo paškog sira se proizvodi od slavonskog mleka u prahu. Kupujte kolute koji su znatno skuplji od drugih i ne očekujte da ćete za dobar komad platiti manje od 30 evra po kilogramu. Ako želite bolji sir za manje novca, napravite malu okuku do velikog otoka, kojeg sa kopnom povezuje most.

Dok u sećanju još nosite stenovite pejzaže severnojadranskih fjordova i pozdravljate se od Velebita, koji zove u svoj južni deo, Narodni park Paklenica, raj za penjače, dolazite na monotonu Zadarsku ploču, koja će vas pratiti više od 100 kilometara. Zbog ratnih dešavanja je autoput A1, na kojeg se veoma lako popnete kod Maslenice, preporučljiviji za beogradske registracije, od vožnje kroz Zadar i Biograd na Moru. U koliko vas zanima, koliko se i kako dinamično promenilo u minulim godinama, Zadar je odlična studija slučaja da se vrlo malo i veoma sporo menja. Ovaj gradić od nekih 100.000 stanovnika živi uspavanim životom davnašnje prestonice Dalmacije. Što zbog rata, što zbog ekonomskih migracija, iz njega se odselio duh i ostavio samo starosedioce, koji žive u zgradama gde secesija sreće horor filmove. Ipak, većina od tih gromada uz more ima svoje plaže i prekrasne terase sa pogledom na Kornate.

Ako ste se ipak odlučili za autoput, obavezno siđite do Trogira. Pored vanvremenske lepote, sve je ostalo isto, bar se tako čini na prvi pogled. U starom delu grada je nekada bila mala marina, gde je, osim ribarskih brodova, bio tek pokoji desetometraš. Sada nema lađe manje od 25 metara dužine i nekoliko miliona evra vrednosti. Ruski bogataši nisu zaposeli samo crnogorsko primorje. Trogir je biser svetske kulturne baštine, čija panorama je, gledano sa morske strane, sačinjena od nekoliko tona plastike i stakla. Pošto su restorani po pravilu samo na toj strani, ne očekujte da ćete privući intenzivnu pažnju konobara, ako ne govorite nekim od udaljenijih slovenskih jezika.

Odmoriste na magistrali iznad Dubrovnika - Photo: Andrej Klemenčić

Put od Trogira do Splita je najširi deo jadranske magistrale. Glavni grad Dalmacije danas ima oko 700.000 stanovnika. Parkirajte na improvizovanom parkiralištu ispred luke, koje se nalazi između autobuske i železničke stanice. Nekada sinonim za prljav grad, Split danas više nije takav, iako mi je neko od beogradskih posetitelja rekao da izgleda kao Borča na moru. Uz dužno poštovanje prema stanovnicima ovog beogradskog naselja, čuvena riva je uređena tako da svi kafići imaju jednake nadstrešnice pored kojih prolaze devojke, a za njima idu uzdasi. Stepenice kojima se penjete na zvonik Dioklenicijanove palate nije stesalo vreme. I dalje su neverovatno naporan zalogaj, kao što je neverovatan pogled sa vrha zvonika na jednog od najlepših gradova na Mediteranu.

Dok smo stajali u sred pogleda, začusmo neku umilnu muziku sa Peristila ispod nas. Sišli smo i posle samo par koraka videli klapu, koju su sačinjavala četvorica vrsnih pevača, kako turistima, nudivši svoje cd-ove, otkriva lepote dalmatinske pesme.

Od Splita Jadranska magistrala nastavlja ka jugu, jednim od najružnjih delova. Kao da se vozite Ibarskom magistralom, koju tek na koji ternutak prekine plavetnilo mora. U sezoni budite izuzetno pažljivi na decu koja pretrčavaju. Dočepali smo se Omiša i pogled u impozantni izliv kanjona Cetine najavljuje da se vraćano dinamičnijim pejzažima. Uspon prema Biokovu nije ništa manje fascinantan nego što je bio pre, osim što je kolovoz popravljen do najsitnijih detalja i svudge su postavljene mreže protiv odrona kamenja. Pogled desno, ka moru nije za vrtoglave.

U Makarskoj, gde opet pazite na trčeću decu, ništa se nije promenilo. I dalje leti postane Sarajevo u izseljeništvu, sa nanama koje sa plaže viču na unuke da odu ili ne odu „anamo“, dok se na plinskom gorioniku krčkaju punjene paprike.

Kod Ploča se završava autoput i Jadranska magistrala postaje jedini put na jug. Neum je pravno u Bosni i Hercegovini, mada nećete osetiti ni ulaznu, ni izlaznu granicu. Ipak, Hrvatska želji da Pelješkim mostom zaobiđe tu teritoriju, ali plan je još daleko od realizacije. U donjem delu Pelješca je još uvek Ston sa još uvek najboljim školjkama.

Jadranska magistrala iznad Kotora - Photo: Andrej Klemenčić

Svi putevi leta su obično vodili u Dubrovnik. Na žalost, u letnjoj sezoni u Dubrovnik vodi više puteva nego što bi to bilo potrebno. Ako se zaustavite na jednoj od „točki motrenja“ iznad grada, postoji velika mogućnost da će vam pogled na Pile i Ploče sasvim zakloniti neki od mega brodova, za koje je Dubrovnik omiljena stanica pre ili posle Venecije. Ako budete imali i sreću i poput nas u augustu nađete mesto za parkiranje nakon samo 45 minuta traženja, ono što će vas zapanjiti je sličnost između novog/starog mosta u Mostaru i današnjeg Dubrovnika. Iako ovaj grad, za razliku od pomenutog mosta, ne izgleda kao da je napravljen od lego kockica, nećemo pogrešiti ako kažemo da je neko prosuo pozamašnu dozu izbeljivača tokom čišćenja zidina. Dok hodate gradom, sunčane naočare nisu potrebne zbog sunca, već zbog njegovog odbleska na zidinama belim poput seoskih čaršafa. Šetnja Stradunom? Vi i nekoliko desetina hiljada ljudi su imali baš tu ideju, baš u tom trenutku. Još ako ste kao češki režiser Jiri Menzel takve sreće da vas nokautira iznervirani vlasnik nekog od turističkih pit-stop restorana, ugođaj će biti potpun.

Umesto toga, možete da odete na jagnjetinu u neku od konoba pre aerodroma Ćilipi. Možda zbog buke aviona životinje bolje vare, pa je tamošnja jagnjetina veoma cenjena. Cenjena. To smo primetili kad je došao račun od skoro 40 evra po osobi. Hteli smo da pitamo da li možemo da ostanemo i peremo suđe.

Granični prelaz u Crnu Goru, čuveni Debeli Brijeg, leti je noćna mora sa čekanjima od po nekoliko sati za prelazak. Relativno uređena Jadranska magistrala postaje krivudavao izbegavanje ili begavno krivudanje. Perast, jedan od najlepših jadranskih gradića, je prometno zasnovan tako da ćete se u špicu nekoliko puta posvađati sa vozačima koje morate da obiđete, dok je njihov retrovizor u vašoj putničkoj kabini. Na sreću je jezik psovki univerzalan i sve se brzo sredi.

Kotor je egzemplarno uređen po UNESCO standardima, sa sve novogodišnjim ukrasima od 2003. koji vise sa tvrđave. Ipak, njegova skladnost nije narušena, čak ni novim butičnim hotelima gde smo odseli i za cenu koju ne smem da napišem imali privilegiju da budemo bez vode. Dok smo uživali u vanvremenskom skladu ovog mesta, platili smo 25 evra za 24 sata parkinga i umesto ka Budvi i Ulcinju otišli sa namerom hodočašća na Lovćen, koju je osujetio prodavac odlinog pršuta uz put, kojeg smo degustirali sa pogledom na jedinstvenost ovog velikog fjorda i svesti o 700 kilometrara puta do Beograda.

 

[crvendac_011]

Restoran Bevanda u Opatiji

1. april 2010.

Restoran Bevanda u Opatiji

Restoran „Bevanda“ u Opatiji, nije slučajno izabran za prvi zajednički ručak predsednika Hrvatske i Srbije. Ugostitelji ga smatraju jednim od najboljih restorana na Jadranskoj obali.

Restoran „Bevanda“ je odgajio generacije gurmana, na nekadašnjoj jugoslovenskoj, a potom samo hrvatskoj strani Jadranskog mora. Ono što je moglo da se proba samo u prekoputnoj Italiji, opatijski riblji restoran je služio na svojim stolovima, uvek prekrivenim besprekorno čistim, belim stolnjakom.

Nekog može da zbuni, da se luksuzni restoran zove po razblaženom vinu – bevandi, međutim, u pitanju je lično ime, legendarnog motociklističkog asa Branka Bevande. Kao što je bio uspešan u sportu, uspeo je i da osvoji ugostiteljske trofeje. Kada je ophrvan teškom bolešću, rešio da proda svoj istoimeni restoran, hrvatski mediji su pisali da je početna cena bila 5, 15 miliona evra!!!

Restoran Bevanda je i sa novim vlasnikom zadržao profil. Oni kažu da su otvoreni za goste „visokog profila“ – dobro zvuči, šta god to značilo.

Kada smo sa grupom beogradskih novinara ručali u „Bevandi“, uz vino i morsku hranu, dobili smo i uredne porcije odabranih priča. Somelijer Branko Muždeka, je Hans Kristijan Andersen za vina, a Mate Janković, šef kuhinje, je zaljubljenik u lokalnu, opatijsku pijacu i njeno sveže povrće i ribu. Možda je dovoljno reći, da smo počeli s „pjenušcem“, završili konjakom, a između probali još četiri vina s područja Kvarnera – od lakšeg terana do prilično kabastog paškog šardonea. U podrumu restorana odležava preko 400 vrsta vina. A najskuplja se nalaze u „vinskom sefu“. Držali smo najskuplje Bevandino vino – šampanjac Kristal. Cena – 3 000 evra. Kažu da su jedva uspeli da sačuvaju jednu bocu, jer kad dođu Rusi, kupuju samo najskuplje. Ne pitaju za vrstu vina, nego traže samo najskuplje. I kažu:„Davaj“

Specijaliteti kuhinje su dimljena tuna, marinirana grdobina, karpaćo, ravioli punjeni škampima s umakom od crnih tartufa, guščja jetra... Možemo da preporučimo zubatac u morskoj soli. Kada se oklop soli razbije, riba ostaje sočno pečeno-naparena.

Restoran se nalazi na obali mora, ali doslovno. Zauzeo je i gradsko šetalište, što je svojevremeno izazvalo brojne napade na vlasnike. Zidani deo je proširen prema moru nekom vrstom poluzatvorene terase. Mada se nema utisak napadnosti, koja vređa vedutu Opatije. Čini se da su stara dama jadranskog turizma, koja ove godine srećno broji 166-tu turističku, i njen fine dining restoran u harmoničnom skladu. Opatija odiše Austro-Ugarskom ležernošću. Glavno šetalište je i dobilo ime po K.und K. ćesaru Francu Jozefu. Bečko Zoološko-botaničko društvo je još 1858. preporučilo Opatiju kao „izrazito pogodno mesto za zdrav boravak i oporavak“. Potom slede posete i dolasci carskih i kraljevskih parova, princeza i prinčeva, grofica i grofova, barunica i baruna, nadvojvoda i vojvoda, pa sve do Agate Kristi, Džemsa Džojsa i nedavnog predsedničkog ručka domaćina Ive Josipovića i gosta Borisa Tadića.

Pravi „opatijski šmek“ je usputna, s nogu, poseta, Bevandinom šampanjac-kavijar-votka baru. Pored obale, na barskim stolovima. Džez uživo. Cene? Ovde se ne ide zbog cena – pre zbog mere za druge restorane.

Nenad Novak Stefanović

Izvor: Politika.rs

 

[crvendac_011]

Letovanje u Hrvatskoj: vino i masline

7. april 2010.

Letovanje u Hrvatskoj: vino i masline

Još od kada smo devedesetih tražili zamenu obalama Jadrana u Hrvatskoj su „znali” su da je naš povratak samo pitanje vremena. Od štedljivih Evropljana nema berićeta a ni novca. Dok tamburaši ne zasviraju „Cajku” nanovo na rivi. Zato je i nastup Hrvatske na 32. Međunarodnom sajmu turizma u Beogradu bio pun optimizma. Ali, da li je sve to dovoljno našim turistima da pohrle u dobro znana mesta sa starih fotografija ?

Zvonimira Orešar, zamenica direktora luksuznog Spa rizort hotela u Novom Vinodolskom, misli da jeste i nagoveštava:

– Srpsko tržište je naš veliki potencijal a u Vinodolskom smo imali 5.100 noćenja gostiju iz Srbije što je deset odsto naše ukupne posete u prošloj godini. Iznenađuje nas podatak iz medija da se 25 odsto ljudi još uvek plaši dolaska u Hrvatsku. Nismo imali negativnih iskustava i optimisti smo. Do Vinodolskog se stiže za četiri sata iz Beograda odličnim auto putem, to je naš adut.

–Mihailo Grgić, marketing direktor asocijacije hotela sa Korčule ne postavlja bezbednost uopšte kao temu za razgovor jer misli da je nepotrebna. Tvrdi da su se prošlih godina mnogobrojni autobusi puni turista iz Srbije uverili u to. –Isto je vino, masline i ulje, isti su ljudi, dobronamerni i gostoljubivi prema gostu.

–Ivo Biočina direktor Društva za turizam iz Postira sa Brača umesto priče o lepoti letovanja i bezbednosti turista vadi iz torbe „bocel” maslinovog ulja. –Sunce se presijava kroz ovu zlatnu lepotu kao i ovde, a miris borova, trilje ( vrsta ribe) sa gradela (roštilja) u senci usamljenih plaža Osibove, Lučica ili već neke treće na kamenitom i senovitom Braču, vraća sve nas u srećnija vremena. Ko ne može da zaboravi mirise, boje i ukuse našeg otoka neka to pokaže sad svojoj deci.

Njihov optimizam deluje zarazno, ali, šta na to kažu Beograđani ?

Ana Vučković –student književnosti:

Nisam bila u Hrvatskoj na letovanju do sada, želela bih i nemam predrasuda, niti straha. Ja bih volela da posetim ostrva Brač, Hvar, Korčulu jer su mi roditelji pričali o lepoti obale i mora.

Danijela Maksimović– student književnosti:

Želim da obiđem srednju Dalmaciju ali i ostrvo Brač jer sam čula da je prelepo, šumovito. Nemam strah da će nešto ružno da se dogodi, takva mogućnost postoji i ovde.

Emilija Adamović –nastavnik:

Nekada smo letovali na Cresu i bilo je divno. Rado se sećam tog vremena dok gledam fotografije. Verujem da je lepo i sada ali se malo i pribojavam. Rekla bih da sa deset odsto svog bića još uvek zazirem.

Predrag Marković –trgovac:

Kvarner, Rijeka, Crikvenica, Opatija – to su najlepše uspomene za mene , tamo sam proveo mnoga leta. Kada bih uspeo finansijski, otišao bih bez straha. Slučajeva ima svuda, to je relativno, jer svašta možeš da doživiš i kod nas. Napravio bih kružnu turu od Splita, preko Brača, Hvara, Visa i nazad.

Irena Bezek –student:

Išla sam sa roditeljima redovno na Hvar i srednju Dalmaciju. Imam želju, ali bezbednost je ono što me sprečava mada nemam nikakvih predrasuda. Pošla bih na ostrva ili srednju Dalmaciju kada bih se odlučila ponovo za Hrvatsko primorje

Ištvan Dekanj

Izvor: Politika.rs

 

[crvendac_011]

Dubrovnik i Split: zamiranje centra

21. april 2010.

Dubrovnik i Split: zamiranje centra

Prije dvadeset godina s tim je problemom glavu razbijala zapadna Europa, prije deset Ljubljana. Sada je problem došao i do nas, i zaprepastio nas onako kako nas uvijek “zaprepaste” fenomeni koje se jasno moglo predvidjeti. Tako smo se i mi, najednom i neočekivano, jedno jutro probudili i otkrili da nam - vidi sad - zamiru središta grada.

Izvor: Jutarnji.hr

Dubrovnik - Photo: Lena_Ni / Flickr

Zamiranje centra - taj fenomen s kojim su ratovali brojni razvijeni gradovi - u Hrvatskoj je zarazio u većoj ili manjoj mjeri nekoliko urbanih središta. Pritom svaki od njih ima svoje specifične, lokalne nijanse.

U Zagrebu je urušavanje centra rezultat ekspanzije trgovačkih centara, ali i veličine grada s kojom pod ruku ide i više vožnje, duži “commuting”, više problema s parkingom, dulji radni dan. Za većinu zaposlenih koji su postali dnevni nomadi u automobilu, centar je postao romantična, ali nepraktična opcija.

U Dubrovniku centar grada je zamro u potpuno drukčijim okolnostima i iz posve drugih razloga. Onima koji to ne znaju zvuči nestvarno činjenica da skupi i navodno elitni grad poput Dubrovnika nema niti jedan pravi šoping-centar te da Dubrovčani i danas moraju putovati do Splita da bi kupili nevjerojatne tričarije. U Dubrovniku stoga šoping-centri nisu ispraznili centar, to je učinio turizam. U centru grada trgovački kvadrati postali su naprosto predragocjeni da bi se koristili i za što osim servisa turizma. Tome su pridonijele i neke nerazumne odluke, poput one da se u starom gradu prenamijeni ribarnica.

Posljedica je ta da Dubrovnik danas živi kao dvoglavi grad: ima povijesni centar kao turističku scenografiju i pozornicu oficijelnog javnog života i ima Gruž u kojem su komunikacije, ribarnica, luka, tržnica i većina radnih mjesta.

Splitski slučaj kombinacija je zagrebačkog i dubrovačkog. U Splitu je bujanje šoping-centara počelo još početkom dekade, ali su oni zbog specifičnog poluotočkog položaja bili daleko od centra. Pravi udar na središte prouzročilo je otvaranje Kerumova Jokera koji nije bio samo ogroman, nego je uključivao večernji segment (kina, restoran), a k tomu je bio relativno blizu centru i nudio ono što je u Splitu nužan preduvjet trgovini: neograničeni besplatan parking. Posljedice su se odmah osjetile. Već za nekoliko mjeseci iz centra su se u Joker iselili McDonald’s i niz robnih marki, a knjižare i kina na Brodarici pregazili su one u centru.

Drugi čimbenik bio je turizam. Premda je to slabo poznato, Split je najveći pobjednik hrvatskog turizma u ovom desetljeću, s rastom koji je nekih godina bio i dvoznamenkast. S jedne je strane postao city break destinacija, s druge je počeo primati kruzere, što je proizvelo blažu verziju dubrovačkog slučaja. Radnje koje su se nalazile u centru grada i služile lokalnom stanovništvu (recimo, željezarije, trgovine hrane, urari) počele su ustupati mjesto djelatnostima u striktnoj funkciji turizma: vinotekama i oleotekama, suvenirnicama, galerijama, fast foodovima.

U takvim okolnostima Split je postao dvosezonski grad. Od prvih jesenjih kiša do proljetne promjene vremena povijesni centar je posve pust, beživotan, bez sadržaja i slabo osvijetljen. Od Uskrsa do rujna život se s turistima vraća u grad, a onda se u njega počnu vraćati i domoroci, pjacete se napune kulturnim i ugostiteljskim sadržajima pa vam se koji put čini da ta “mala Barcelona” ne može biti isti onaj grad koji je do prije dva mjeseca izgledao kao da ga je stanovništvo nepovratno napustilo.

Splitsko središte od potpunog utrnuća brani još nekoliko komunalnih institucija. Neke od njih su kulturne (kazalište i tri preostala kina u centru). Druga, i najvažnija, je tržnica (Pazar), koja je tisućama Splićana još uvijek neizostavni obred. Treća je ribarnica, koju je Split, za razliku od Trogira, Makarske i Dubrovnika, uspio spasiti iako su svojedobno čak i konzervatori (!) predlagali da je se pretvori u - restoran. To se nije dogodilo, pa je danas peškarija turistička atrakcija baš zato što nije - prepuštena turizmu.

Zamiranje centra u Splitu nije neprepoznato kao problem. Postojao je niz inicijativa da se ono uspori, uključujući čak i tu da mali trgovci iz centra kolektivno i paušalno uplaćuju besplatni parking svojim kupcima na javnim parkiralištima. Nakon dolaska nove vlasti o takvim se inicijativama više ne govori, a kako i bi: današnji gradonačelnik bio je najveći profiter smrti središta, a kani joj pridonijeti gradnjom još jednog šoping-centra pod imenom Keri blizu sjeverne luke. Jedan od mnogih apsurda kerumovskog konflikta interesa je i taj da bi Kerum gradonačelnik spašavajući centar morao potpomagati vlastitu poduzetničku konkurenciju.

Postoji samo jedan način da se u gradu poput Splita spasi centar grada - a taj je dovesti ljude u centar ili po zabavi ili po poslu. Centar se može spasiti sa što više radnih mjesta i što više kulture, ali kulture koja nije muzej. Zato se ljutim na moje kolege novinare iz lokalnog tiska koji svakih nekoliko mjeseci započnu kampanju na “parazite” iz državnog aparata koji zauzimaju najbolje lokacije umjesto da ih prepuste turizmu. Doista, u Splitu se gradska uprava, sjedište ZZZO-a, porezni ured, ortopedsko lječilište i privredna komora nalaze na frontalnom dijelu Rive ili odmah uz nju. Kad bi sve te ustanove izbacio iz centra, grad bi vjerojatno dobro unovčio te prostore turizmom. Ali, rez koji predlažu moji dobronamjerni, no lakomisleni kolege definitivno bi ubio središte grada i konačno pretvorio centar Splita u beživotnu scenografiju za turiste.

 

[crvendac_011]

OPATIJA - Šarm minulih vremena

OPATIJA - Šarm minulih vremena

14. 04. 2010
Izvor: Press Online

Opatija, elegantna turistička destinacija, ima jednu od najdužih tradicija u turizmu Balkana. Povoljan položaj, najbliži izlaz na toplo more srednje Evrope, bujna vegetacija i blaga klima najvažniji su razlozi začetka i naglog razvoja turizma krajem 19. veka

Opatija, elegantna turistička destinacija, središte je rivijere s najdužom tradicijom u turizmu Hrvatske. Povoljan položaj, najbliži izlaz na toplo more srednje Evrope, bujna vegetacija i blaga klima, najvažniji su razlozi začetka i naglog razvoja turizma krajem 19. veka. Građena na prelazu 19. u 20. vek, do danas je zadržala sklad s prirodom. Mondensko letovalište još od vremena Austrougarske monarhije do danas, ostala jedna od najprivlačnijih jadranskih destinacija. Negovani parkovi, osvetljeno šetalište pored obale (lungomare), uređena kupališta i fontane okvir su za vile u pastelnim bojama i hotele koji su zadržali dozu elegancije i sofisticiranosti minulih vremena.

Ljubavno šetalište

S obzirom na relativnu stabilnost temperatura (zimski prosek sedam stepeni, letnji 21,9), visok vazdušni pritisak i stalno strujanje vetra, podneblje Opatije je umirujuće i okrepljujuće. Kontrasti mora i planine, zelenila parkova i plavetnila mora, starih građevina i savremenog komfora, bučnih kafea i tihih izletišta čine Opatiju i njenu okolinu privlačnim stecištem turista u svako godišnje doba.
Mnogo toga može se smatrati simbolima Opatije, ali spomenimo samo nekoliko znamenitosti.
Lungomare je 12 km dugo šetalište pored obale koje povezuje mesta na Opatijskoj rivijeri - Volosko, Opatiju, Ičiće, Iku i Lovran. Šetalište je počelo da se uređuje 1885. godine, a spojeno je s Lovranom 1911. godine.
Ljubavna staza (šetalište Karmen Silva) - Priča o nastanku romantične staze koja se zove prema umetničkom pseudonimu kraljice Elizabete dobro je poznata... Za vreme svog boravka u Opatiji, 1896. godine, rumunski kralj Karol je zakasnio u hotel „Amaliju" jer se izgubio šetajući s konjem, pa je zbog toga sledećeg dana tražio od lokalnog upravitelja, barona Artura fon Šmit Zabierova, da staze budu uređene. Kad je kotarski poglavar rekao da za to nema novca, kralj je darežljivo donirao sredstva i počelo je uređivanje, tako da je prvo šetalište otvoreno 1901. godine. Zahvaljujući planovima dr Maksa Jozefa Urtela, opatijske šumske staze bile su precizno izmerene s označenim desetominutnim etapama i klupama za predah. U austrijska vremena, dva opatijska šetališta nosila su ime po rumunskom kralju Karolu. Posle Drugog svetskog rata, šumsko šetalište je preimenovano u Zora, a krajem 20. veka u šetalište Karmen Silve, koja je pisala svoje stihove na vidikovcu Maloj fortici, s prekrasnim pogledom na Kvarner.

Devojka s galebom

Skulptura „Devojka s galebom", vajara Zvonka Cara, postala je jedan od simbola Opatije pošto je 1956. godine postavljena na hrid s prekrasnim pogledom na Opatiju. Tamo je do tada stajao kip „Madone del Mare", autora Hansa Rathauskog iz Graca, autora fontane „Helios i Selena" u parku svetog Jakova i biste Teodora Bilrota u parku Anđolina. „Madona" je bila postavljena da bdi nad dušom grofa Artura Keselštata, nestalog u prolećnoj oluji na moru godine 1891. Zanimljivo je da je u originalu statua „Devojke s galebom" imala i ribu u galebovom kljunu, koja je vremenom iščezla. Model za popularnu „Opatijku", kako je odmila zvao autor Zvonko Car, bila je Jelena Jendrašić iz Crikvenice.
Mnogi znameniti ljudi bili su posetioci Opatije - Nikola Tesla, Stefani od Habzburga, Grof Oto, car Franc Jozef, pruski car Vilhelm II; nobelovci Levi i Ivo Andrić, književnici Džejms Džojs, Anton Pavlovič Čehov i Miroslav Krleža, plesačica Isidora Dankan, Gustav Maler, koji je u Opatiji komponovao veliki deo svoje „Šeste simfonije"... Privlačnost „hrvatske Nice" jednako je snažna do danas.