Hapšenje Ratka Mladića i sumrak Srbije

Član
Učlanjen(a)
25.10.2009
Poruka
3.279
Lazarevo u raljama janičarske metamorfoze

jun 2, 2011 at 23:33 Piše Dragomir Anđelković (Pečat)

O prekrajanju istorije, manipulisanju nacionalnim simbolima i hapšenju generala Mladića



„Ko kontroliše simbole jednog društva, taj kontroliše i njegovu sudbinu“, reči su britanskog romanopisca i esejiste Džordža Orvela. Setio sam ih se dok sam slušao vest da je general Ratko Mladić uhapšen u banatskom selu zvanom Lazarevo. Iako izvorno nije dobilo ime po velikom srpskom knezu Lazaru Hrebeljanoviću – junački je poginuo u Kosovskoj bici, braneći srpske zemlje od azijatskih hordi – naziv tog sela asocira na dotičnog vladara koji predstavlja prvorazredni nacionalni simbol. On se doživljava kao otelotvorenje srpskog slobodarskog duha, a njega, po mišljenju evroatlantskih okupatora, na razne načine treba obesmisliti.

OBESMIŠLJAVANJE ISTORIJE

Spomenuto selo, otuda, bilo je izuzetno pogodno za to da sami Srbi zbog šake srebrnjaka i mnoštva iluzija, kao nabeđenog „ratnog zločinca“, uhapse svog hrabrog generala. Da kao progonjenu zver ščepaju čoveka koji je umešno i požrtvovano predvodio ratna dejstva protiv onih što su želeli da zatru srpsko ime zapadno od Drine. A oni su, u suštini, bili produžena ruka naših aktuelnih okupatora i upinju se da ostanu dugotrajni gospodari naše sudbine. U istom svetlu treba gledati i na izručenje Slobodana Miloševića haškoj inkviziciji na Vidovdan.

Što god mislili o njemu u vezi sa ranijim periodom, on je 1999. godine predvodio, nesumnjivo, epski otpor jedne male države invaziji tlačiteljske „Imperije“. Zato je i stradao, a da Srbi u budućnosti ne bi ni pomislili na nepokornost, sve velike simbole naše posvećene borbe za veru, državu i naciju – potrebno je omalovažiti. Prilog tome je sramota koja se desila 28. juna 2001. godine: baš na Vidovdan Srbi su postali prvi narod što je svog bivšeg šefa države, i vrhovnog komandanta tokom tek minule NATO agresije, predao lažnom Međunarodnom sudu, odnosno onima koji su samo dve godine ranije sejali smrt širom naše zemlje, sa namerom da joj otmu deo teritorije ako se pokaže neizvodljivim da je i celu osvoje.

Time, kao i izručenjem, odnosno hapšenjem, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, pucali smo u svoju dušu. I to – možda bez svesti o svim potencijalnim konsekvencama, čak i kada se radilo o delu naših egoističnih, ali i plitkoumnim kvislinga – da bi virtuelnim osvajačima Srbije pomogli da ostanu vladari iz senke u ne tako dalekoj budućnosti, kada vojnopolitički i ekonomski faktori njihove moći drastično oslabe i u našem regionu.

KONDOR NAD SRBIJOM

Pisac koji je romansiranim seciranjem totalitarnih sistema („Životinjska farma“, „1984“) stekao svetsku slavu, naglašavao je da „onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost“. Neko će pomisliti da je Orvel u umetničkoj imaginaciji otišao predaleko. Da nije tako svedoči jedan politički realista, još uvek živ i aktivan. To je Henri Kisindžer, čovek koji je od 1969. do 1977. godine prvo bio savetnik za pitanja nacionalne bezbednosti američkog predsednika Niksona, da bi potom postao državni sekretar (ministar inostranih poslova) SAD.

Kisindžer je učestvovao u uspostavljanju i održavanju (neo)kolonijalne kontrole spomenute supersile nad državama za koje je bila zainteresovana. Bio je jedan od ključnih ljudi u organizovanju krvavog puča generala Augusta Pinočea protiv, slagali se ili ne sa politikom koju je vodio, neosporno demokratski izabranog predsednika Čilea Salvadora Aljendea. Dokazano je da je Kisindžer bio uključen i u vođenje „Operacije Kondor“, imala je za cilj brutalno suzbijanje ne samo levičarskih, već i drugih pokreta koji su se u Latinskoj Americi opirali američkoj dominaciji. Otuda, on iz prakse dobro zna kakva je uloga prošlosti u oblikovanju sadašnjosti i kreiranju budućnosti, pa veliki značaj treba pridati njegovim rečima: „Istorija – to je pamćenje država“.

Svest o sopstvenoj prošlosti i pouke koje se iz toga izvlače bitno utiču na ponašanje jedne nacije. Ako poverujemo da smo krivi za sve negativno što se na Balkanu dešavalo, bar tokom zadnjih nekoliko decenija, ako ne i duže, nećemo imati ni moralno utemeljenje, ni snagu koja iz njega proističe da se u za nas povoljnijim okolnostima borimo za to da povratimo sve što nam je oteto. Ako prihvatimo laž da je Mladić kriv za ono zašta nije, pristaćemo i na našu kolektivnu odgovornost za sve to. Posledica toga biće da ćemo krotko prihvatati, i onda kada budu slabi, sudbinu koju su počeli da nam naturaju okupatori kada su bili jaki. Da bi tako i bilo – kako je primetio profesor Edvard Herman, autor brilijantne studije „Politika genocida“ – osmišljena je sistematska kampanja, čiji je cilj da Zapad „natera pobeđenu Srbiju da puzi“. Da malo po malo, radi iluzija da će nam neko pokloniti bolji život – iako smo samo politički-propagandno, a ne i vojno pobeđeni – pristanemo da uronimo u vir nacionalnog i državnog nihilizma.

NEOHABZBURŠKE INTEGRACIJE

Napoleon Bonaparta, francuski vladar i vojskovođa, koji je zagospodario sa pola Evrope, takođe nije grešio kada je isticao da je nemoguće vladati samo bajonetima. Potrebno je ljudima usaditi i ideje koje odgovaraju osvajaču, da okupacija ne bude kratkog daha, već dugotrajna kako bi bila postavljena na stabilne temelje. Kada se to desi, potomci pokorenih biće janičari osvajača. A oni će moći, u skladu sa potrebama i bez vojne sile, da kreiraju budućnost svoje vazalne zemlje.

Tome i služi kontrola prošlosti. Međutim, umirivanje pokorenih samo je faza u tom procesu. Ona je sredstvo, a ne strateški cilj. Pragmatični zavojevači ne žele tek da uživaju u snishodljivom samoponižavanju potčinjenih i produže okupaciju, već i da nam u punoj meri nametnu budućnost iskrojenu po njihovim standardima. O tome je lucidno pisao književnik i istoriograf Radovan Kalabić, u eseju posvećenom hapšenju Radovana Karadžića (1960), koji je u štampanom vidu objavljen u njegovoj najnovijoj knjizi: „Pod prekornim pogledom istorije“ (2010).

Kako je Kalabić zapazio proces slanja Karadžićeve „glave“ u Hag, u leto 2008. godine, podudario se sa najavom pristalica Habzburške monarhije da će se ne samo politički angažovati na austrijskoj partijskoj sceni, već i da će se mnogo ozbiljnije posvetiti obnovi srednjoevropske zajednice naroda, u vidu „Dunavske federacije“. U pitanju je stara ideja, ona tradicionalno uživa podršku Londona (sada i Vašingtona), a iz njegovog ugla posmatrano imala je funkciju suzbijanja ruskog uticaja u Centralnoj Evropi i delovima Balkana koji se na nju nadovezuju, odnosno ima ulogu da nacionalne aspiracije tamošnjih naroda, koje bi mogle da budu kompatibilne planovima Moskve, preusmeri ka nadnacionalnoj centralnoevropskoj identifikaciji. Razume se, pod pokroviteljstvom pouzdanih zapadnih centara moći.
Neohabzburška priča o zajednici regionalizovanih evropskih država dela Evrope kojoj i mi pripadamo, omogućila bi spoljni i unutrašnji nadzor nad Srbijom. Ova zajednica bi bila u raljama šire zajednice, asimetričnim osnovama mogla bi da postoji i ako sve njene članice ne bi bile primljene u EU, tj. mogla bi da bude surogat za neostvarene srpske evrounijatske pretenzije. Što se tiče unutrašnje dimenzije državnog nadzora, on bi se ostvarivao putem regionalne usitnjenosti i na temelju toga dodatne zavađenosti Srbije, te potrebe za stalnom arbitražom stranih faktora koja bi iz toga proizašla.

NATO EZOTERIJA

Sa Habzburzima ili bez njih scenario sličan spomenutom već je za nas sročen. Njegov deo je – kao dodatni činilac spoljne kontrole, ali i za strance svrsishodne ratne upotrebe srpskog mesa – i NATO. Kao što su habzburški duhovi pohodili Beč dok je Karadžić hapšen, tako je i „ministarka“ spoljnih poslova EU Ketrin Ešton doletela u Beograd na dan kada je obznanjeno da je Mladić pao u ruke srpskih policijsko-obaveštajnih službi. Ona je došla u Srbiju da sa ministrom unutrašnjih poslova Ivicom Dačićem – uz učešće u toj „raboti“ i oprobanog NATO lobiste, ministra odbrane Dragana Šutanovca – potpiše „Sporazum o bezbednosnim procedurama za razmenu i zaštitu tajnih podataka između naše zemlje i Evropske unije“.

Taj sporazum je, između ostalog, preduslov za buduće angažovanje pripadnika vojnih i policijskih snaga naše zemlje u misijama Evropske unije. A da se podsetimo, nikakve efektivne vojne strukture EU još ne postoje. One su za sada mit i maska za NATO. Znači, radi se o tome da naši vlastodršci i njihovi evroatlantski mentori, svesni antinatovskog raspoloženja naše javnosti na posredan način uvode Srbiju u Atlantski pakt. U ezoterijskoj igri datuma i mesta, hapšenje Mladića, izgleda, imalo je svrhu da zaseni važan čin u tom procesu koji se odigrao 26. maja!

Mladićevo hvatanje je i element, možda mnogo banalnije, ali isto tako realne, igre datuma vezane za naše izbore i unutrašnjopolitičke kombinacije. Čim je Boris Tadić sa nekritički nastrojenim proevropskim partnerima postao ekskluzivni (unutrašnji) gospodar Srbije, Hagu je isporučio Karadžića kako bi kupio naklonost i podršku za predstojeći period vladanja. Sada kada su se primakli izbori uhapsio je Mladića, te će ga ovih dana bez obzira na njegovo zdravstveno stanje sigurno i isporučiti Haškom tribunalu.
Tako vođa žutog režima kupuje za Srbiju sterilni status kandidata za EU –Turska ga ima već decenijama, a nije prekoračila međe Unije – koji će, eventualno, koristiti samo vlastodršcima. Oni se nadaju da će im poslužiti kao odskočna daska za novu prevaru birača. I radi toga – tempirajući hapšenje Mladića onako kako im odgovara – baš „postupaju“, nema šta, u duhu pravne (zakonite) države nerazdvojne od „evropskih vrednosti“ o kojima toliko pričaju.

LAŽNA I PRAVA NADA

Kada je u pitanju sadašnji režim, želeo bih da se obistine reči Frensisa Bejkona: „Nada je dobar doručak, ali loša večera“. Režim, a nažalost i mnogi Srbi, nadali su se posle (post)izborne pobede naših „Evropejaca“ da će doći do ubrzanja famoznih evrointegracija i radi toga su bili spremni na svakojako ponižavanje. Ipak, osim srama takva politika ništa drugo nije donela, pa nije ni za očekivati da će nešto dobro doneti pred nove izbore. Stoga, sigurno će manje Srba biti spremno, ako ih je već doručkovalo, i da večera Tadićeve i Dinkićeve laži. No, nije svaka nada jalova. Važno je na kakvim osnovama klija. Kako reče Seneka: „I posle loše žetve treba sejati“. Prirodne nepogode ne mogu večno da uništavaju plodove.

To znaju srpski neprijatelji i duhovno tlo na kojem smo utemeljeni pokušavaju da kontaminiraju na svakom, pa i na planu istorijskog pamćenja. Odlazi doba evroatlantskih oluja, trude se da i bez njih onemoguće da proklija naše slobodarsko seme. To ne smemo da dopustimo. Zato je važno da, za sada, bar održavamo plamen nacionalne autentičnosti i državnosti, te da uljezima ne prepustimo punu kontrolu nad našim nacionalnim simbolima. I to je dovoljno da koliko-toliko pariramo opasnoj zarazi koja, kako je u Vašingtonu, ali i ne samo tamo planirano, treba da onemogući istinski bolju budućnost srpskog naroda i njegovih država. Štaviše, na tim osnovama, pre ili kasnije, nastaće požar u kojem će sagoreti okupacija, izdaja i nacionalna sramota. Ma koliko se okupatori trudili da manipulišu našim simbolima kako bi ih omalovažili – na šta nas je podsetilo navodno hapšenje generala Mladića u Lazarevu – Vidovdan i delo kneza Lazara neće izgubiti svoj vekovni smisao. Inspirisaće na prave postupke nemali deo našeg naroda.
 
Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Dobra tema nisam je ranije video ,skoro svaki komentar ima nešto za citat....
Uglavnom...ne znam čemu priče o tome da li je vlast ovakva ili onakva. Pitanje je jel trebalo da bude uhapšen ili ne. Ja mislim da jeste pošto je osumnjičen za najteže moguće krivično delo. To je dovoljan razlog bez zalaženja priče o kreditima, EU itd...A pošto već postoje presude za Srebrenicu i mišljenje Međunarodnog suda pravde ne piju vodu priče dušebrižnika o štetnim posledicama buduće presude za Mladića i Republiku Srpsku.
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Veoma je naivno optuživati trenutnu vlast za sve nedaće koje su nas strefile. Posebno ako se radi o problemu starom 20 godina. Napisao sam u nekim drugim postovima, ali ponoviću i ovde svoje mišljenje. Srbija je najteže udarce primala od 1945. do 1980, ali tada se lepo živelo, pa sadašnji Velikosrbi nisu mnogo galamili. Devedesetih godina je zemlja ekonomski potpuno uništena. Kada su se 2000. dogodile političke promene, Srbija je već bila pred lopatom: svest ljudi je unakažena, ugled zemlje u svetu više niko nije mogao ni da zamisli, Kosovo više nije bilo pod našom upravom, a pojam srpska ekonomija je imao simbolično značenje (skromno, ali od srca). Garniture vlasti u XXI veku takođe imaju simbolično značenje: nemaju uticaja ni na šta (jedino što mogu je da zarade koji dinar više).
 
Član
Učlanjen(a)
12.08.2009
Poruka
455
Taj pojam "Velikosrbi" je već otrcana fraza, koju je često koristila i vlast iz perioda, kada se bolje živelo, a nastavila da je koristi sadašnja vlast. Jeste ono bio period (1945-80) kada se bolje živelo. Mislim pre svega na standard a bilo je i nekog idealizma bar u nekim oblastima (sport, muzika isl.). Bilo je i solidarnosti među običnim ljudima, ali se Srbiji sve vreme zatezala omča na lukav i prefinjen način. To je bila jedna od crnih strana tog perioda.
Interesantno je da su Srbe nazivali Velikosrbima i u zemljama članicama NATO. NATO pakt je da pojasnim ona "miroljubiva" organizacija koja se bori trenutno protiv Velikolibijaca. A ti Velikolibijci kad ne bi bilo NATO pakta, osvojili bi celu planetu (i hitler bi im pozavideo).
Šta bi tek Sadam Husein uradio. Potrovao bi ceo svet hemijsko-biološkim oružjem. Ali... nije ga imao.
Zašto sam "Velikosrbin" ako kažem da Kosovo pripada Srbiji? Zašto sam "Velikosrbin ako tvrdim da je sud u Hagu neprincipijelan i nepravedan? Da koristi duple standarde. Ono za šta Srbe osuđuju na dugogodišnje robije, ostale oslobađaju.
Čak i ova ovakva vlast je to primetila.
Svi mi znamo šta se dešavalo devedesetih godina i da se to ne može preko noći sanirati. Ali prošlo je skoro dvanaest godina a mi smo na još nižoj tački nego što smo bili devedesetih. U početku su neki spavali na tetkinom kauču a sada su taj kauč prebacili na Dedinje, dok narod i dalje spava na slamaricama i to praznim. Znamo i da su Mladić, Milošević i ostali morali biti isporučeni, jer sila Boga ne moli. Ali znamo i da se naš predsednik poklonio žrtvama u Srebrenici i istovremeno u širokom luku zaobišao Kravicu, Bratunac i druga mesta u kojima su takođe stradali ljudi, ili ih on ne smatra tako.
Zašto sada NATO ne bombarduje Prištinu i Tiranu zbog tiranije prema narodu na severu Kosova? Verovatno zato što "Velikosrbi" i tamo hoće da ukradu sopstvenu zemlju.
U bivšoj Jugoslaviji niko nije smeo mnogo da "galami" zbog prirode tadašnjeg režima. Za Srbe je bilo otvoreno "letovalište" na golom otoku. Devedesete godine je počela da se odigrava završnica planova, koji su dugo pripremani protiv Srbije i nekako je moralo da se reaguje. Pokazalo se da je reakcija bila uzaludna, zbog sile koja je to sve i zakuvala a daleko prevazilazi naše snage. Ko god da je bio na vlasti tada, završnica bi bila ista. Možda nas ne bi bombardovali jer bi Kosovo dali odmah, ali bi mapa na kraju bila ista.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
31.07.2010
Poruka
2.814
Naravno da svako ko je činio zločine, treba i da odgovara, ali mu treba dokazati i krivicu. Mnogi iz našeg vojnog vrha su osuđeni i pre nego što su utamničeni u Haški tribunal u čiju pravdu mali procenat ljudi veruje. Jedan čovek je pokazao kako se treba braniti. Tom čoveku crvenih obraza, pozamašne trbušine i samoproglašenom vojvodi, skrojili su optužnicu koju bi svaki svršeni student prava oborio. Iako sam o njegovoj politici mislio sve najgore, za svoje nastupe pred Haškim tribunalom od mene ima aplauz.

Samo da dodam, da kada su se desile političke promene 5 oktobra, svest ljudi nije bila unakažena. Ljudi su gajili nadu da konačno može sunce da nam sine. Tu nadu su unakazali ljudi koji su došli na vlast. Mi smo imali svojih šansi, prvu nije iskoristio politički diletant koji je likvidiran u Haškom tribunalu i koji nije razumeo tok kretanja svetske politike. Drugi poitički diletant koji je streljan, pri kraju svog života je pokazivao želju za zaokret politike koju je do tada vodio, ali bilo je kasno. Nisam jedan od onih koji veruju u neku svetsku zaveru protiv Srbije. To je glupost. Problem je u nama. Nagomilao se bes u narodu, vreme kao da se zaustavilo i najbolje je da narod uzme stvar u svoje ruke. Zna se da se sloboda osvaja i na ulicama i to je legitimno sredstvo u borbi protiv odnarođenog režima. Tu slobodu nam niko neće doneti, već moramo sami da se potrudimo da se izborimo za nju. Revolucija koja krene iz naroda je ona prava, istinska, ne trebaju nam finansirane revolucije koje će na vlast doneti teledirigovane robote.
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Da, najbolja revolucija je ona koja se desi spontano, iz naroda. Ali, koliko je takvih revolucija bilo? A koliko onih drugih, dirigovanih? I koje su imale veće posledice? Jedna od najpogubnijih revolucija po naš narod je bila ona posle pristupa trojnom paktu u II svetskom ratu. To nas je gurnulo u borbu, ''obezbedilo'' hiljade žrtava...
Neko gore reče da se naš režim previše čepi zapadu. Male države jedino tako i opstaju! Problem kod nas je što se nismo na vreme čepili (oni koji jesu, sad žive mnogo bolje od nas)...
 
Član
Učlanjen(a)
31.07.2010
Poruka
2.814
Za početak nam je dovoljna revolucija koje će sve ove folirante poslednjih 20 godina oduvati na smetlište istorije. Pametne ljude u Srbiji imamo, ali oni su počišćeni iz javnog života zahvaljujući dresiranim medijima koji su u službi režima. Građani su jedina opozicija kriminalizovanoj politici. Što se tiče dirigovanih revolucija, dobar primer su Argentina, Ukrajina, Gruzija……Naš maneken sa Dorćola ne shvata da će na kraju biti šutnut kao pas od strane zapada. Imamo režim koji ne misli svojom glavom, valjda će građani pokazati na izborima da više ne veruju njihivoj naturenoj pameti. To su ljudi koji su spremni da žrtvuju i svoj narod, radi zadovoljavanja svojih interesa i velikog apetita prema novcu. Upravo samo iz tih svojih intersa se čepe, puze i šene pred Briselskim bičem. Puzao je zbog svog naroda pred Manojlom Komnenom i onaj gorostas od dva metra Stefan Nemanja, ali je ta mudra glava i vizionar znao šta radi. Zemlja nam je u velikim rasekotinama, a zaceljivanje ne može početi sa ovakvim lažnim doktorima koji su trenutno na vlasti.
 
Član
Učlanjen(a)
12.08.2009
Poruka
455
Da, najbolja revolucija je ona koja se desi spontano, iz naroda. Ali, koliko je takvih revolucija bilo? A koliko onih drugih, dirigovanih? I koje su imale veće posledice? Jedna od najpogubnijih revolucija po naš narod je bila ona posle pristupa trojnom paktu u II svetskom ratu. To nas je gurnulo u borbu, ''obezbedilo'' hiljade žrtava...
Neko gore reče da se naš režim previše čepi zapadu. Male države jedino tako i opstaju! Problem kod nas je što se nismo na vreme čepili (oni koji jesu, sad žive mnogo bolje od nas)...

Apsolutno se slažem da su revolucije uglavnom bile dirigovane i najčešće izazvane spolja. Toga je stalno bilo u svetskoj istoriji. Čitao sam da je i oktobarska revolucija u Rusiji bila organizovana i izazvana spolja. Narod u bedi i dovoljna je varnica da bukne požar. Samo treba posle usmeravati i kontrolisati vatru, a to ide malo teže pa izgori i ono što piroman nije hteo da zapali. Kažu da su Lenjina sa instrukcijama poslali sa zapada. Negde sam čuo da ni Hitler nije došao baš tek tako. Da je i njegov dolazak na vlast organizovan i pripreman van Nemačke. Sa kakvim ciljem ne znam. Možda je to sve i netačno. Možda su to sve bajke ali je i moguće. Uzmimo samo primer iz naše istorije.
27. III. 1941. - masovne demonstracije i poništavanje saveza sa Hitlerom. Demonstracije izazvala britanska obaveštajna služba. Naravno komunisti su te demonstracije posle rata svojatali kao da su ih oni organizovali, da bi istakli svoj doprinos u borbi protiv fašizma. Britanci se zbog toga nisu mnogo bunili, jer su na taj način oprali ruke zbog rušenja jedne u to vreme legitimne vlade.
Evo i danas imamo mnoštvo primera montiranih revolucija: Egipat, Libija, Sirija itd. Pa i kod nas se organizacija otpor javno hvalila kako su ih obučavali i finansirali sa zapada (posle se ljute kad se kaže da su strani plaćenici). Na zapadu su otvoreno govorili da će primeniti isti sistem kao sa "otporom" i na zemlje bivšeg SSSR. Tada su na zapadu bili na vrhuncu moći i jednostavno više nisu skrivali svoje aktivnosti na urušavanju sistema koji im nisu po volji.
I spontane revolucije ako ih je ikad bilo, vrlo brzo budu kanalisane i kontrolisane. Fidel Kastro nije u početku poveo socijalističku revoluciju.
Kada su mu amerikanci saopštili da ga neće podržati, morao je da potraži pomoć na drugoj strani a to je bio tadašnji SSSR. Ali Sovjeti su postavili svoje uslove, pa je Kastro morao da nabaci petokraku. Slična stvar se dešavala i sa Vjetnamom koji se dugo borio protiv okupacije kolonizatora. Pomoć u vidu oružja, hrane i ostalih potreba je bila neophodna. Jedini je SSSR bio voljan da im pruži pomoć ali opet pod uslovom-petokraka i crvena zastava.
Situaciju sa SFRJ su takođe zakuvali na zapadu. Nestaje SSSR, pa nema potrebe više ni za Jugoslavijom. Njihova ideja je bila da se stvori Jugoslavija - oni su je i rasturili. Ovde nije reč o nekom umišljaju nekakve zavere protiv nas Srba. Sličnih primera po severu Afrike smo se nagledali ove godine. Jednostavno takva nam je uloga bila određena. Neko je izkalkulisao kako će najbolje kontrolisati ovaj region. Srbiji štrpni ovde i onde, Bosna nek bude ni na zemlji ni na nebu, Hrvatska do određenih granica (ne previše). Albanci su im kao i nekad Turcima, Musoliniju i Hitleru rezervna varijanta. I sve se uklopilo kako su hteli. Malo još da nam ispeglaju potrebu za buntom i ponosom, a to se radi tako što hapsiš pripadnike nepoželjne vlasti na najveće verske praznike, ubaciš malo sekti, malo nekakvih "obespravljenih" populacija i slično.
 
Natrag
Top