Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
Banja Luka
Banja Luka (na ćirilici: Бања Лука), ( do 15. st. Vrbaski / Vrbaški Grad ) je drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini, de facto glavni grad Republike Srpske, jednog od dvaju bosanskohercegovačkih entiteta. Prema novijim procjenama ima je oko 227.000 stanovnika, sa okolinom oko 270.000. Banja Luka je središte Bosanske Krajine, regije na sjeverozapadu BiH. Grad leži na rijeci Vrbas.
Položaj
Kao najveći grad, Banja Luka je gospodarsko i kulturno središte Republike Srpske i drugi grad po veličini u BiH. Područje grada ima površinu od 1.239 km2. Banja Luka leži s obje strane rijeke Vrbas u tektonskoj uvali pravca sjeveroistok-jugozapad. Sam grad se prostire na 150 km2, a nalazi se na 44º46'27 sjeverne zemljopisne širine i 17º11'44 istočne zemljopisne dužine. Prosječna nadmorska visina iznosi 164 metra.
Naseljena mjesta
Agino Selo, Banja Luka, Barlovci, Bastasi, Bistrica, Bočac, Borkovići, Bronzani Majdan, Cerici, Čokori, Debeljaci, Dobrnja, Dragočaj, Drakulić, Dujakovci, Goleši, Ivanjska, Jagare, Kmećani, Kola, Kola Donja, Krmine, Krupa na Vrbasu, Kuljani, Lokvari, Lusići, Ljubačevo, Melina, Motike, Obrovac, Pavići, Pavlovac, Pervan Donji, Pervan Gornji, Piskavica, Ponir, Prijakovci, Priječani, Prnjavor Mali, Radmanići, Radosavska, Ramići, Rekavice, Slavićka, Stratinska, Stričići, Subotica, Šargovac, Šimići, Šljivno, Verići, Vilusi, Zalužani i Zelenci.
Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, općina Banja Luka je u cjelini ušla u sastav Republike Srpske.
Povijest
Prapovijest
Do sada poznati ostaci najstarijeg ljudskog obitavališta na području Bosne i Hercegovine otkriveni su 1949. godine na Kamenu kod Makljenovca. To je lokalitet na ušću rijeke Usore nedaleko od Doboja. Zapaža seprisutnost čovjeka i u dolini Vrbasa. Povoljan geografski položaj banjalučke kotline u donjem toku rijeke Vrbasa omogućavao je rano naseljavanje. Najstarije naselje u blizini Banje Luke otkriveno je u Klašnicama, poznato kao lokalitet „Pećine“. Naselje datira iz srednjeg kamenog doba a pripadalo je tzv. kulturi musteriena.
Nalazi iz »Pećina« dokazuju da su ti naši davni prasta-novnici na ovome prostoru živjeli po pećinama, bavili se lovom, ribolovom i skupljanjem plodova. Ostaci kamenih predmeta sa spomenutog lokaliteta vidno su ornamentirani. U bakarnom dobu (eneolit: 2500. — 1800. godine pr. Kr.) nalazimo da je čovjek prisutan na spomenutom lokalitetu »Pećine« u Klašnicama i »Kastelu« u centru današnje Banje Luke. Posebnost iz ovog perioda predstavljaju naselja gradinskog tipa, građena na uzvišenjima, koja su opasana odbrambenim zidovima i palisadama. Takvo gradinsko naselje na području »Kastela« čini prvi kulturni soj, na kome se rađaju kasniji rimski, slavenski, srednjovjekovni i turski. Ovaj prvi kulturni sloj predstavlja prvo do sada otkriveno naselje na području Banje Luke. U Kastelu i Klašnicama otkrivene su glačane kamene i bakarne sjekire, te keramika s ornamentima, karakteristična za bakarno doba. Tragovi naselja iz brončanog doba (1800. — 700. godine pr. Kr.) naziru se u Barlovcima i Medenom polju (danas depo banjalučke celuloze). Na tim lokacijama pronađeni su: bodeži, sjekire s krilcima, srpovi, koplja, narukvice, ukrasi za kosu... Metal i keramika također nose obilježja geometrijske dekoracije. Ovi nalazi mogu se vidjeti kao eksponati u Muzeju Bosanske krajine u Banjoj Luci. Istovremeno, nizvodno uz Savu razvijala su se naselja sojeničkog tipa (Donja Dolina).
Stari vijek
Istraživanjima je utvđeno da su stanovnici banjalučkog kraja u najdavnija vremena bili Tračani i Iliri, a da su im prethodili Hatidi. Rimska osvajanja zatekla su ovdje Ilire, podijeljene na plemena i plemenske grupe. Mnogi tragovi vladavine Rimljana, a ona je trajala oko 800 godina, nađeni su u Banja Luci i njenoj okolini putevi, ostaci naselja, novac, zgrade, grobnice... Pronalazak žrtvenika posvećenog bogu Jupiteru, 1895. godine, i otkopavanje nadgrobnog spomenika na kome su se jasno vidjela slova D.M. spadaju u važna arheološka otkrića.
Tijekom 7. st. na ove se prostore naseljavaju Hrvati. U srednjem vijeku Hrvati osnivaju grad na ušću Vrbanje u Vrbas, na lijevoj obali Vrbasa tj. na području današnje Banja Luke pod nazivom Vrbaski Grad / Vrbaški Grad. Tijekom srednjeg vijeka grad je u okviru Hrvatskog Kraljevstva, od 1102. g. Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, a u 14. i 15. st. uglavnom je dijelom Bosanskog Kraljevstva (npr. u vrijeme Stjepana II. Kotromanića).
Srednji vijek, razdoblje do osmanske vladavine
Početkom 15. st. pripada bosanskom plemiću i hrvatskom banu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. U to vrijeme se javlja i novi naziv - Banja Luka, koji je ostao do danas. Padom Bosne pod Turke 1463. g., Banja Luka je ostala dijelom Hrvatske, kao dio vojne formacije Jajačka banovina oblikovane radi otpora turskom osvajanju.
Osmanska vladavina
Godine 1528. g., Turci osvajaju čitavu Jajačku banovinu, time i Banja Luku.
Time počinje razdoblje turske vlasti koje je trajalo sve 1878. g. kada dolazi pod protektorat Austro-Ugarske Monarhije. U to vrijeme dolazi do bitnih promjena jer velik dio dotadašnjeg hrvatskog stanovništva iseljava prema zapadu, preostalo hrvatsko stanovništvo je pod pritiskom islamizacije, a u grad, kao i u sve krajeve koje su osvojili Turci, dolazi velik broj Vlaha, kasnije pravoslavnih Vlaha.
Najstarije tursko naselje bilo je u Gornjem Šeheru i razvijalo se pretežno s desne strane Vrbasa, dok se razvoj Banje Luke s lijeve strane odvijao drugom polovicom 16. stoljeća, naročito u doba Ferhat-paše koji je 1573. godine prenio središte bosanskog pašaluka iz Travnika u Banju Luku. Banja Luka je ostala središte Pašaluka sve do 1639. godine. Putopisci iz 17. stoljeća ističu Banja Luku kao veliko i napredno gradsko sjedište s jakom vojničkom posadom. U drugoj polovici 18. stoljeća stanovništvo Banje Luke se naglo smanjuje. Ovome je prethodilo prenošenje središta pašaluka 1639. godine iz Banje Luke, te česti i dugi ratovi s Austrijom i Ugarskom, kao i unutrašnji nemiri.
Banja Luka je, ipak, ponovo postala jako upravno, gospodarsko i obrtno središte, zahvaljujući svom povoljnom prometnom i klimatskom položaju. Zbog bogatog žitorodnog zaleđa - Lijevče polja i nadaleko čuvenih proizvoda banjalučkih obrtnika, naročito predmeta od kože, krzna, zlata i srebra, Banja Luka je privukla mnoge srpske obitelji, pogotovo iz Hercegovine, Makedonije i Sarajeva. Prema pisanju Giljferdinja, ruskog konzula u Sarajevu, gotovo svi pravoslavni banjalučki trgovci bili su doseljenici iz Trebinja. On dalje kaže kako je bila obrazovana posebna kasta trgovaca, koja je predstavljala svojevrsnu aristokraciju u odnosu na ostalo stanovništvo.
19. stoljeće
Sredinom 19. stoljeća, oko 10% stanovništva Banje Luke se bavilo trgovinom i obrtom. U Banjoj Luci je održavan najpoznatiji godišnji sajam, za koji je donošena roba i dovažena stoka iz svih krajeva Bosne. Postajući važno gospodarsko središte, Banja Luka se ubrzo formirala i kao jak nacionalno-politički centar. Među prvim učenim borcima za narodna prava i slobode u 19. stoljeću javlja se Ivan Franjo Jukić, rođen 1818. u Banjoj Luci. Pored svećeničkog poziva on se bavi i književnošću kao i općenarodnim problemima i potrebama. Početkom druge polovice 19. stoljeća otvara se u Banjoj Luci bogoslovija, koja je narodu i Crkvi dala nekoliko izvrstnih svećenika, učitelja i narodnih boraca. Bogoslovija je osnovana kao rezultat zauzimanja agilnih banjalučkih Srba, trgovaca i građana: Trifuna Jungića, Đorđa Delića, Tome Radulovića, Jove Pišteljića, Jove Kneževića, Save Miljića, Riste Vukića i Save Bilbije. Prvi upravitelj Banjalučke bogoslovije bio je poznati Vaso Pelagić.
Pred kraj turske i početkom austrougarske okupacije, Banja Luka biva željeznicom povezana sa ostatkom Europe. Austrougarska vlast podiže široki stambeni pojas. Novi dio grada završava dvima željezničkim kolodvorima, tvorničkim dimnjacima, bolničkim i školskim zgradama, javnim građevinama. Kada je Banja Luka 1879. godine postala sjedište okruga i kotara, formirane su i odgovarajuće ustanove, a središte grada preseljeno je uz lijevu obalu Vrbasa. Samostan "Marija Zvijezda" otvara nekoliko tvornica i električnu centralu koja je osvjetljavala grad. Tvornica duhana sagrađena je 1887. godine. Iako grad nije imao urbanistički plan, tada posađeni banjalučki drvoredi ostali su tu i do današnjih dana, nagoneći suvremene urbaniste da se prilagođavaju njima i njihovoj ljepoti. Što se hotela tiče, hotelu "Balkan" pripadalo je vodeće mjesto, a na dobrom glasu su bili i "Bosna", "Austrija", "Mercel" i "Prunker".
20. stoljeće
Za početak Prvog svjetskog rata vezana je jedna zanimljivost. Naime, po objavljivanju rata Srbiji, Austro-Ugarska je u Banjoj Luci uhitila sve uglednije Srbe i optužila ih za veleizdaju. Slobodu za njih uspio je izboriti Alfonso XIII., tadašnji kralj Španjolske, a to je učinio preko svoje majke, Marie Christine od Austrije, koja je bila porijeklom sa austrijskog dvora. Zahvalna Banja Luka i danas ima ulicu u samom centru grada koja nosi ime ovoga vladara. Austro-ugarska vlast u Banjoj Luci okončana je ulaskom srpske vojske u grad 21. studenoga 1918. godine.
Središte današnje Banje Luke formirano je u vrijeme Vrbaske banovine, poslije 1929. godine, kada Banja Luka po drugi put u svojoj povijesti postaje centar šire kulture. Zahvaljujući prvom banu, Svetislavu Milosavljeviću, izgrađeni su banska uprava i banski dvor, a između njih je podignuta Saborna crkva Svete Trojice, sa zvonikom visokim 46 metara (danas Crkva Sv. Krista spasitelja). Ban Milosavljević potiče gradnju gradskog parka s vodoskokom i paviljonom za glazbene orkestre, zgrade Higijenskog zavoda, sedam zgrada s pedeset stanova za činovnike, zatim zgrade banke s brončanim kipovima ispred ulaza. U njegovo vrijeme asfaltirane su prve banjalučke ulice, hotel "Palas" sagrađen je 1935. godine.
Razvoj grada zaustavio je Drugi svjetski rat i njemačko bombardiranje 9. travnja 1941. sa velikim razaranjima, a potom i savezničko bombardiranje 1944. U Drugom svjetskom ratu Banja Luka je bila u okviru Nezavisne Države Hrvatske. Mnoge srpske i židovske obitelji su protjerane, a neke od njih su završile u koncentracijskom logoru Jasenovac. Nekada brojna židovska zajednica (uglavnom Sefarda) u Banjoj Luci gotovo sasvim je nestala.
Pripadnici "Poglavnikovog tjelesnog zdruga" (Pavelićeve garde) i VIII ustaške bojne, počinili su u zoru 7. veljače 1942. u banjolučkim naseljima Drakulić, Šargovac i Motike jedan od najvećih zločina na prostoru tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. U ovom masakru hladnim oružjem je ubijeno oko 2.300 Srba, većinom staraca, žena i djece. Porušen i osiromašen u ratu, grad je oslobođen 22. travnja 1945.
Najteži udarac u poslijeratnom razdoblju (SFRJ) gradu je zadao katastrofalni potres iz 1969. Godine. Najrazorniji udar dogodio se 27. listopada 1969. Podrhtavanje tla počelo je u noći 26. listopada u 2.55 h po lokalnom vremenu jakim „prethodnim udarom“; podrhtavanje se nastavilo do 8.53 h, kada je grad pogodio potres jačine 8° Mercallijeve ljestvice, odnosno 6° po Richteru s epicentrom u samom centru grada (gdje se danas nalazi zgrada robne kuće „Boska“). Zahvaljujući pravovremenim reakcijama, broj ljudskih žrtava je sveden na minimum (15 poginulih, a blizu 1.000 ranjenih). Materijalna šteta bila je ogromna. Ukupno je oštećeno 112 gospodarskih objekata, 36.267 stanova, 131 školska zgrada, svi objekti kulture, socijalne zaštite i javnih službi. Medicinski centar je do temelja srušen. Gospodarstvo je pretrpjelo značajne gubitke. Nakon potresa došlo je vrijeme velike obnove grada te je izgrađeno mnoštvo novih objekata i stambenih naselja.
Za vrijeme ratnog sukoba na području BiH u Banjoj Luci nije bilo direktnih razaranja, ali je došlo do značajnih promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva. U grad je došao veliki broj izbjeglih i raseljenih Srba, a iz njega je isto tako izbjegao veliki broj Hrvata i Bošnjaka. Pored toga, ovaj period banjalučka povijesti obilježio je još jedan tragičan događaj. Od 22. svibnja do 19. lipnja 1992. godine u Klinici za dječije bolesti u Banjoj Luci umrlo je 12 novorođenčadi. Svima je kisik za inkubatore bio neophodan, međutim, zbog prekida koridora kroz Posavinu prema Srbiji, uslijed svakodnevnih borbi, bila je onemogućena dostava spremnika sa kisikom kopnenim putem, kojim je Banja Luka do tada bila opskrbljivana. Jedina mogućnost dopremanja bila je zračnim putem, ali je na snazi bila zabrana letenja iznad BiH. Avion sa bocama kisika je na batajničkom aerodromu nekoliko dana čekao posebno odobrenje za polijetanje. Uprkos brojnim apelima za pomoć, ovo odobrenje nikada nije stiglo.
21. stoljeće
Osnivanjem Republike Srpske nakon završetka rata sredinom 1990-ih, grad Banja Luka je postao njena najveća teritorijalno politička jedinica i de facto glavni grad u kojem su sjedišta svih važnih gospodarskih i političkih institucija.
Stanovništvo
Podrobniji članak o temi: Dodatak
opis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Banja Luka
Prvi popis stanovništva u Banjoj Luci provele su Austro-ugarske vlasti 1879. godine. Naselje Banja Luka tada je imalo 9.650 stanovnika, a kotar (veća upravna jedinica, slično županiji) 86.209 stanovnika. Svakim slijedećim popisom stanovnika utvrđen je sve veći broj te je grad sve više rastao.
Jedini, ali neznatan pad s obzirom na prethodni popis, bilježi se 1948. godine, a glavni razlog je Drugi svjetski rat. Tim popisom u Banjoj Luci zabilježeno je 31.223 stanovnika. Najveći rast broja stanovnika grad doživljava u godinama poslije potresa 1969. godine. Nakon spomenutog događaja izgrađen je velik broj naselja, što je ubrzalo doseljavanje novog stanovništva iz okolnih krajeva. Tako prema popisu iz 1971. godine Grad Banja Luka ima 90.831 stanovnika, a banjalučka općina 158.736 stanovnika.
Poslijednji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini obavljen je 1991. godine. Podaci koje donosi mogu se vidjeti u prikazanim tablicama:
Općina Banja Luka godina popisa 1991. 1981. 1971. Srbi 106.826 (54,61%) 93.389 (50,86%) 92.465 (58,25%) Hrvati 29.026 (14,83%) 30.442 (16,57%) 33.371 (21,02%) Muslimani 28.558 (14,59%) 21.726 (11,83%) 24.268 (15,28%) Jugoslaveni 23.656 (12,08%) 31.347 (17,07%) 4.684 (2,95%) ostali i nepoznato 7.626 (3,89%) 6.714 (3,65%) 3.948 (2,48%) ukupno 195.692 183.618 158.736
Grad Banja Luka godina popisa 1991. 1981. 1971. Srbi 70.155 (49,03%) 51.839 (41,82%) 41.297 (45,46%) Muslimani 27.689 (19,35%) 20.916 (16,87%) 23.411 (25,77%) Hrvati 15.700 (10,97%) 16.314 (13,16%) 17.897 (19,70%) Jugoslaveni 22.645 (15,82%) 30.318 (24,46%) 4.606 (5,07%) ostali i nepoznato 6.890 (4,81%) 4.550 (3,67%) 3.620 (3,98%) ukupno 143.079 123.937 90.831 Populacija Banja Luke rasla je nakon rata u Bosni i Hercegovini s početka 1990-ih. Neslužbeni podaci temeljeni na procjenama govore kako Grad Banja Luka danas ima oko 227.000 stanovnika, a metropolitansko područje (koje uključuje i općine Laktaši i Čelinac) oko 270.000 stanovnika. Većinsko stanovništvo čine Srbi.
Kultura i obrazovanje
U europsko kulturno ruho Banja Luka se počela oblačiti tek s austrougarskom okupacijom, jer je turska vlast bila nepovjerljiva prema svim europskim idejama i kulturnim potrebama. Najjači kulturni trag u novijoj Banjoj Luci, pored nekoliko osnovnih i vjerskih škola, trgovačke i djevojačke škole, ostavila je Velika realka, gimnazija otvorena 1895. godine. Njeno otvaranje privuklo je u Banju Luku veći broj intelektualaca profesora. Organiziraju se đačka i građanska prosvjetno-kulturna društva i ustanove, koji održavaju veze s gradovima u unutrašnjosti. Dolazak Petra Kočića (1906.) u Banja Luku označava početak jednog novog povijesnog poglavlja u životu grada. Petar Kočić je pokrenuo listove "Otadžbina" i "Razvitak" oko kojih se okuplja grupa kulturnih, književnih i političkih zaposlenika iz ovog grada. Danas je Banja Luka sveučilišno središte sjevernog dijela Bosne. U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano društvo "Zmijanje". Ono je namjeravalo Kočiću podići spomenik i prenijeti njegove kosti u Banju Luku. Spomenik su, dvije godine kasnije, izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš te je otkriven 6. studenog 1932. godine. Posmrtni ostatci pisca i narodnog tribuna nisu preneseni u Banju Luku, jer je njegova obitelj odustala od toga.
Banja Luka danas djeluje kao kulturno središte. Narodna i sveučilišna knjižnica "Petar Kočić" ima 150 000 knjiga i 3500 unikata velike vrijednosti. Narodno kazalište osnovano je 1930. godine. U isto vrijeme osnovan je i Muzej, koji kao i Arhiv posjeduje značajno kulturno-povijesno blago. Tu su nadalje još i Umjetnička galerija, Dječje kazalište. Banja Luka je i medijski centar, jer u njoj djeluju mnogobrojne televizijske i radio stanice, a mnoštvo listova i časopisa izlazi u Banjoj Luci.
Gradovi prijatelji
Banja Luka (na ćirilici: Бања Лука), ( do 15. st. Vrbaski / Vrbaški Grad ) je drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini, de facto glavni grad Republike Srpske, jednog od dvaju bosanskohercegovačkih entiteta. Prema novijim procjenama ima je oko 227.000 stanovnika, sa okolinom oko 270.000. Banja Luka je središte Bosanske Krajine, regije na sjeverozapadu BiH. Grad leži na rijeci Vrbas.
Položaj
Kao najveći grad, Banja Luka je gospodarsko i kulturno središte Republike Srpske i drugi grad po veličini u BiH. Područje grada ima površinu od 1.239 km2. Banja Luka leži s obje strane rijeke Vrbas u tektonskoj uvali pravca sjeveroistok-jugozapad. Sam grad se prostire na 150 km2, a nalazi se na 44º46'27 sjeverne zemljopisne širine i 17º11'44 istočne zemljopisne dužine. Prosječna nadmorska visina iznosi 164 metra.
Naseljena mjesta
Agino Selo, Banja Luka, Barlovci, Bastasi, Bistrica, Bočac, Borkovići, Bronzani Majdan, Cerici, Čokori, Debeljaci, Dobrnja, Dragočaj, Drakulić, Dujakovci, Goleši, Ivanjska, Jagare, Kmećani, Kola, Kola Donja, Krmine, Krupa na Vrbasu, Kuljani, Lokvari, Lusići, Ljubačevo, Melina, Motike, Obrovac, Pavići, Pavlovac, Pervan Donji, Pervan Gornji, Piskavica, Ponir, Prijakovci, Priječani, Prnjavor Mali, Radmanići, Radosavska, Ramići, Rekavice, Slavićka, Stratinska, Stričići, Subotica, Šargovac, Šimići, Šljivno, Verići, Vilusi, Zalužani i Zelenci.
Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, općina Banja Luka je u cjelini ušla u sastav Republike Srpske.
Povijest
Prapovijest
Do sada poznati ostaci najstarijeg ljudskog obitavališta na području Bosne i Hercegovine otkriveni su 1949. godine na Kamenu kod Makljenovca. To je lokalitet na ušću rijeke Usore nedaleko od Doboja. Zapaža seprisutnost čovjeka i u dolini Vrbasa. Povoljan geografski položaj banjalučke kotline u donjem toku rijeke Vrbasa omogućavao je rano naseljavanje. Najstarije naselje u blizini Banje Luke otkriveno je u Klašnicama, poznato kao lokalitet „Pećine“. Naselje datira iz srednjeg kamenog doba a pripadalo je tzv. kulturi musteriena.
Nalazi iz »Pećina« dokazuju da su ti naši davni prasta-novnici na ovome prostoru živjeli po pećinama, bavili se lovom, ribolovom i skupljanjem plodova. Ostaci kamenih predmeta sa spomenutog lokaliteta vidno su ornamentirani. U bakarnom dobu (eneolit: 2500. — 1800. godine pr. Kr.) nalazimo da je čovjek prisutan na spomenutom lokalitetu »Pećine« u Klašnicama i »Kastelu« u centru današnje Banje Luke. Posebnost iz ovog perioda predstavljaju naselja gradinskog tipa, građena na uzvišenjima, koja su opasana odbrambenim zidovima i palisadama. Takvo gradinsko naselje na području »Kastela« čini prvi kulturni soj, na kome se rađaju kasniji rimski, slavenski, srednjovjekovni i turski. Ovaj prvi kulturni sloj predstavlja prvo do sada otkriveno naselje na području Banje Luke. U Kastelu i Klašnicama otkrivene su glačane kamene i bakarne sjekire, te keramika s ornamentima, karakteristična za bakarno doba. Tragovi naselja iz brončanog doba (1800. — 700. godine pr. Kr.) naziru se u Barlovcima i Medenom polju (danas depo banjalučke celuloze). Na tim lokacijama pronađeni su: bodeži, sjekire s krilcima, srpovi, koplja, narukvice, ukrasi za kosu... Metal i keramika također nose obilježja geometrijske dekoracije. Ovi nalazi mogu se vidjeti kao eksponati u Muzeju Bosanske krajine u Banjoj Luci. Istovremeno, nizvodno uz Savu razvijala su se naselja sojeničkog tipa (Donja Dolina).
Stari vijek
Istraživanjima je utvđeno da su stanovnici banjalučkog kraja u najdavnija vremena bili Tračani i Iliri, a da su im prethodili Hatidi. Rimska osvajanja zatekla su ovdje Ilire, podijeljene na plemena i plemenske grupe. Mnogi tragovi vladavine Rimljana, a ona je trajala oko 800 godina, nađeni su u Banja Luci i njenoj okolini putevi, ostaci naselja, novac, zgrade, grobnice... Pronalazak žrtvenika posvećenog bogu Jupiteru, 1895. godine, i otkopavanje nadgrobnog spomenika na kome su se jasno vidjela slova D.M. spadaju u važna arheološka otkrića.
Tijekom 7. st. na ove se prostore naseljavaju Hrvati. U srednjem vijeku Hrvati osnivaju grad na ušću Vrbanje u Vrbas, na lijevoj obali Vrbasa tj. na području današnje Banja Luke pod nazivom Vrbaski Grad / Vrbaški Grad. Tijekom srednjeg vijeka grad je u okviru Hrvatskog Kraljevstva, od 1102. g. Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, a u 14. i 15. st. uglavnom je dijelom Bosanskog Kraljevstva (npr. u vrijeme Stjepana II. Kotromanića).
Srednji vijek, razdoblje do osmanske vladavine
Početkom 15. st. pripada bosanskom plemiću i hrvatskom banu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. U to vrijeme se javlja i novi naziv - Banja Luka, koji je ostao do danas. Padom Bosne pod Turke 1463. g., Banja Luka je ostala dijelom Hrvatske, kao dio vojne formacije Jajačka banovina oblikovane radi otpora turskom osvajanju.
Osmanska vladavina
Godine 1528. g., Turci osvajaju čitavu Jajačku banovinu, time i Banja Luku.
Time počinje razdoblje turske vlasti koje je trajalo sve 1878. g. kada dolazi pod protektorat Austro-Ugarske Monarhije. U to vrijeme dolazi do bitnih promjena jer velik dio dotadašnjeg hrvatskog stanovništva iseljava prema zapadu, preostalo hrvatsko stanovništvo je pod pritiskom islamizacije, a u grad, kao i u sve krajeve koje su osvojili Turci, dolazi velik broj Vlaha, kasnije pravoslavnih Vlaha.
Najstarije tursko naselje bilo je u Gornjem Šeheru i razvijalo se pretežno s desne strane Vrbasa, dok se razvoj Banje Luke s lijeve strane odvijao drugom polovicom 16. stoljeća, naročito u doba Ferhat-paše koji je 1573. godine prenio središte bosanskog pašaluka iz Travnika u Banju Luku. Banja Luka je ostala središte Pašaluka sve do 1639. godine. Putopisci iz 17. stoljeća ističu Banja Luku kao veliko i napredno gradsko sjedište s jakom vojničkom posadom. U drugoj polovici 18. stoljeća stanovništvo Banje Luke se naglo smanjuje. Ovome je prethodilo prenošenje središta pašaluka 1639. godine iz Banje Luke, te česti i dugi ratovi s Austrijom i Ugarskom, kao i unutrašnji nemiri.
Banja Luka je, ipak, ponovo postala jako upravno, gospodarsko i obrtno središte, zahvaljujući svom povoljnom prometnom i klimatskom položaju. Zbog bogatog žitorodnog zaleđa - Lijevče polja i nadaleko čuvenih proizvoda banjalučkih obrtnika, naročito predmeta od kože, krzna, zlata i srebra, Banja Luka je privukla mnoge srpske obitelji, pogotovo iz Hercegovine, Makedonije i Sarajeva. Prema pisanju Giljferdinja, ruskog konzula u Sarajevu, gotovo svi pravoslavni banjalučki trgovci bili su doseljenici iz Trebinja. On dalje kaže kako je bila obrazovana posebna kasta trgovaca, koja je predstavljala svojevrsnu aristokraciju u odnosu na ostalo stanovništvo.
19. stoljeće
Sredinom 19. stoljeća, oko 10% stanovništva Banje Luke se bavilo trgovinom i obrtom. U Banjoj Luci je održavan najpoznatiji godišnji sajam, za koji je donošena roba i dovažena stoka iz svih krajeva Bosne. Postajući važno gospodarsko središte, Banja Luka se ubrzo formirala i kao jak nacionalno-politički centar. Među prvim učenim borcima za narodna prava i slobode u 19. stoljeću javlja se Ivan Franjo Jukić, rođen 1818. u Banjoj Luci. Pored svećeničkog poziva on se bavi i književnošću kao i općenarodnim problemima i potrebama. Početkom druge polovice 19. stoljeća otvara se u Banjoj Luci bogoslovija, koja je narodu i Crkvi dala nekoliko izvrstnih svećenika, učitelja i narodnih boraca. Bogoslovija je osnovana kao rezultat zauzimanja agilnih banjalučkih Srba, trgovaca i građana: Trifuna Jungića, Đorđa Delića, Tome Radulovića, Jove Pišteljića, Jove Kneževića, Save Miljića, Riste Vukića i Save Bilbije. Prvi upravitelj Banjalučke bogoslovije bio je poznati Vaso Pelagić.
Pred kraj turske i početkom austrougarske okupacije, Banja Luka biva željeznicom povezana sa ostatkom Europe. Austrougarska vlast podiže široki stambeni pojas. Novi dio grada završava dvima željezničkim kolodvorima, tvorničkim dimnjacima, bolničkim i školskim zgradama, javnim građevinama. Kada je Banja Luka 1879. godine postala sjedište okruga i kotara, formirane su i odgovarajuće ustanove, a središte grada preseljeno je uz lijevu obalu Vrbasa. Samostan "Marija Zvijezda" otvara nekoliko tvornica i električnu centralu koja je osvjetljavala grad. Tvornica duhana sagrađena je 1887. godine. Iako grad nije imao urbanistički plan, tada posađeni banjalučki drvoredi ostali su tu i do današnjih dana, nagoneći suvremene urbaniste da se prilagođavaju njima i njihovoj ljepoti. Što se hotela tiče, hotelu "Balkan" pripadalo je vodeće mjesto, a na dobrom glasu su bili i "Bosna", "Austrija", "Mercel" i "Prunker".
20. stoljeće
Za početak Prvog svjetskog rata vezana je jedna zanimljivost. Naime, po objavljivanju rata Srbiji, Austro-Ugarska je u Banjoj Luci uhitila sve uglednije Srbe i optužila ih za veleizdaju. Slobodu za njih uspio je izboriti Alfonso XIII., tadašnji kralj Španjolske, a to je učinio preko svoje majke, Marie Christine od Austrije, koja je bila porijeklom sa austrijskog dvora. Zahvalna Banja Luka i danas ima ulicu u samom centru grada koja nosi ime ovoga vladara. Austro-ugarska vlast u Banjoj Luci okončana je ulaskom srpske vojske u grad 21. studenoga 1918. godine.
Središte današnje Banje Luke formirano je u vrijeme Vrbaske banovine, poslije 1929. godine, kada Banja Luka po drugi put u svojoj povijesti postaje centar šire kulture. Zahvaljujući prvom banu, Svetislavu Milosavljeviću, izgrađeni su banska uprava i banski dvor, a između njih je podignuta Saborna crkva Svete Trojice, sa zvonikom visokim 46 metara (danas Crkva Sv. Krista spasitelja). Ban Milosavljević potiče gradnju gradskog parka s vodoskokom i paviljonom za glazbene orkestre, zgrade Higijenskog zavoda, sedam zgrada s pedeset stanova za činovnike, zatim zgrade banke s brončanim kipovima ispred ulaza. U njegovo vrijeme asfaltirane su prve banjalučke ulice, hotel "Palas" sagrađen je 1935. godine.
Razvoj grada zaustavio je Drugi svjetski rat i njemačko bombardiranje 9. travnja 1941. sa velikim razaranjima, a potom i savezničko bombardiranje 1944. U Drugom svjetskom ratu Banja Luka je bila u okviru Nezavisne Države Hrvatske. Mnoge srpske i židovske obitelji su protjerane, a neke od njih su završile u koncentracijskom logoru Jasenovac. Nekada brojna židovska zajednica (uglavnom Sefarda) u Banjoj Luci gotovo sasvim je nestala.
Pripadnici "Poglavnikovog tjelesnog zdruga" (Pavelićeve garde) i VIII ustaške bojne, počinili su u zoru 7. veljače 1942. u banjolučkim naseljima Drakulić, Šargovac i Motike jedan od najvećih zločina na prostoru tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. U ovom masakru hladnim oružjem je ubijeno oko 2.300 Srba, većinom staraca, žena i djece. Porušen i osiromašen u ratu, grad je oslobođen 22. travnja 1945.
Najteži udarac u poslijeratnom razdoblju (SFRJ) gradu je zadao katastrofalni potres iz 1969. Godine. Najrazorniji udar dogodio se 27. listopada 1969. Podrhtavanje tla počelo je u noći 26. listopada u 2.55 h po lokalnom vremenu jakim „prethodnim udarom“; podrhtavanje se nastavilo do 8.53 h, kada je grad pogodio potres jačine 8° Mercallijeve ljestvice, odnosno 6° po Richteru s epicentrom u samom centru grada (gdje se danas nalazi zgrada robne kuće „Boska“). Zahvaljujući pravovremenim reakcijama, broj ljudskih žrtava je sveden na minimum (15 poginulih, a blizu 1.000 ranjenih). Materijalna šteta bila je ogromna. Ukupno je oštećeno 112 gospodarskih objekata, 36.267 stanova, 131 školska zgrada, svi objekti kulture, socijalne zaštite i javnih službi. Medicinski centar je do temelja srušen. Gospodarstvo je pretrpjelo značajne gubitke. Nakon potresa došlo je vrijeme velike obnove grada te je izgrađeno mnoštvo novih objekata i stambenih naselja.
Za vrijeme ratnog sukoba na području BiH u Banjoj Luci nije bilo direktnih razaranja, ali je došlo do značajnih promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva. U grad je došao veliki broj izbjeglih i raseljenih Srba, a iz njega je isto tako izbjegao veliki broj Hrvata i Bošnjaka. Pored toga, ovaj period banjalučka povijesti obilježio je još jedan tragičan događaj. Od 22. svibnja do 19. lipnja 1992. godine u Klinici za dječije bolesti u Banjoj Luci umrlo je 12 novorođenčadi. Svima je kisik za inkubatore bio neophodan, međutim, zbog prekida koridora kroz Posavinu prema Srbiji, uslijed svakodnevnih borbi, bila je onemogućena dostava spremnika sa kisikom kopnenim putem, kojim je Banja Luka do tada bila opskrbljivana. Jedina mogućnost dopremanja bila je zračnim putem, ali je na snazi bila zabrana letenja iznad BiH. Avion sa bocama kisika je na batajničkom aerodromu nekoliko dana čekao posebno odobrenje za polijetanje. Uprkos brojnim apelima za pomoć, ovo odobrenje nikada nije stiglo.
21. stoljeće
Osnivanjem Republike Srpske nakon završetka rata sredinom 1990-ih, grad Banja Luka je postao njena najveća teritorijalno politička jedinica i de facto glavni grad u kojem su sjedišta svih važnih gospodarskih i političkih institucija.
Stanovništvo
opis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Banja LukaPrvi popis stanovništva u Banjoj Luci provele su Austro-ugarske vlasti 1879. godine. Naselje Banja Luka tada je imalo 9.650 stanovnika, a kotar (veća upravna jedinica, slično županiji) 86.209 stanovnika. Svakim slijedećim popisom stanovnika utvrđen je sve veći broj te je grad sve više rastao.
Jedini, ali neznatan pad s obzirom na prethodni popis, bilježi se 1948. godine, a glavni razlog je Drugi svjetski rat. Tim popisom u Banjoj Luci zabilježeno je 31.223 stanovnika. Najveći rast broja stanovnika grad doživljava u godinama poslije potresa 1969. godine. Nakon spomenutog događaja izgrađen je velik broj naselja, što je ubrzalo doseljavanje novog stanovništva iz okolnih krajeva. Tako prema popisu iz 1971. godine Grad Banja Luka ima 90.831 stanovnika, a banjalučka općina 158.736 stanovnika.
Poslijednji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini obavljen je 1991. godine. Podaci koje donosi mogu se vidjeti u prikazanim tablicama:
Općina Banja Luka godina popisa 1991. 1981. 1971. Srbi 106.826 (54,61%) 93.389 (50,86%) 92.465 (58,25%) Hrvati 29.026 (14,83%) 30.442 (16,57%) 33.371 (21,02%) Muslimani 28.558 (14,59%) 21.726 (11,83%) 24.268 (15,28%) Jugoslaveni 23.656 (12,08%) 31.347 (17,07%) 4.684 (2,95%) ostali i nepoznato 7.626 (3,89%) 6.714 (3,65%) 3.948 (2,48%) ukupno 195.692 183.618 158.736
Grad Banja Luka godina popisa 1991. 1981. 1971. Srbi 70.155 (49,03%) 51.839 (41,82%) 41.297 (45,46%) Muslimani 27.689 (19,35%) 20.916 (16,87%) 23.411 (25,77%) Hrvati 15.700 (10,97%) 16.314 (13,16%) 17.897 (19,70%) Jugoslaveni 22.645 (15,82%) 30.318 (24,46%) 4.606 (5,07%) ostali i nepoznato 6.890 (4,81%) 4.550 (3,67%) 3.620 (3,98%) ukupno 143.079 123.937 90.831 Populacija Banja Luke rasla je nakon rata u Bosni i Hercegovini s početka 1990-ih. Neslužbeni podaci temeljeni na procjenama govore kako Grad Banja Luka danas ima oko 227.000 stanovnika, a metropolitansko područje (koje uključuje i općine Laktaši i Čelinac) oko 270.000 stanovnika. Većinsko stanovništvo čine Srbi.
Kultura i obrazovanje
U europsko kulturno ruho Banja Luka se počela oblačiti tek s austrougarskom okupacijom, jer je turska vlast bila nepovjerljiva prema svim europskim idejama i kulturnim potrebama. Najjači kulturni trag u novijoj Banjoj Luci, pored nekoliko osnovnih i vjerskih škola, trgovačke i djevojačke škole, ostavila je Velika realka, gimnazija otvorena 1895. godine. Njeno otvaranje privuklo je u Banju Luku veći broj intelektualaca profesora. Organiziraju se đačka i građanska prosvjetno-kulturna društva i ustanove, koji održavaju veze s gradovima u unutrašnjosti. Dolazak Petra Kočića (1906.) u Banja Luku označava početak jednog novog povijesnog poglavlja u životu grada. Petar Kočić je pokrenuo listove "Otadžbina" i "Razvitak" oko kojih se okuplja grupa kulturnih, književnih i političkih zaposlenika iz ovog grada. Danas je Banja Luka sveučilišno središte sjevernog dijela Bosne. U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano društvo "Zmijanje". Ono je namjeravalo Kočiću podići spomenik i prenijeti njegove kosti u Banju Luku. Spomenik su, dvije godine kasnije, izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš te je otkriven 6. studenog 1932. godine. Posmrtni ostatci pisca i narodnog tribuna nisu preneseni u Banju Luku, jer je njegova obitelj odustala od toga.
Banja Luka danas djeluje kao kulturno središte. Narodna i sveučilišna knjižnica "Petar Kočić" ima 150 000 knjiga i 3500 unikata velike vrijednosti. Narodno kazalište osnovano je 1930. godine. U isto vrijeme osnovan je i Muzej, koji kao i Arhiv posjeduje značajno kulturno-povijesno blago. Tu su nadalje još i Umjetnička galerija, Dječje kazalište. Banja Luka je i medijski centar, jer u njoj djeluju mnogobrojne televizijske i radio stanice, a mnoštvo listova i časopisa izlazi u Banjoj Luci.
Gradovi prijatelji
- Patras, Grčka
- Kaiserslautern, Njemačka
- Lavov, Ukrajina
- Moskva, Rusija
- Kranj, Slovenija
- Beograd, Srbija
- Novi Sad, Srbija
- Srijemska Mitrovica, Srbija
- Graz , Austrija
- izvor:wikipedija
Poslednja izmena:
