Šta je novo?

Gradovi u BiH

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Banja Luka

CityofBanjaLukaKrajinasquareI.jpg


Banja Luka (na ćirilici: Бања Лука), ( do 15. st. Vrbaski / Vrbaški Grad ) je drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini, de facto glavni grad Republike Srpske, jednog od dvaju bosanskohercegovačkih entiteta. Prema novijim procjenama ima je oko 227.000 stanovnika, sa okolinom oko 270.000. Banja Luka je središte Bosanske Krajine, regije na sjeverozapadu BiH. Grad leži na rijeci Vrbas.

Položaj



Kao najveći grad, Banja Luka je gospodarsko i kulturno središte Republike Srpske i drugi grad po veličini u BiH. Područje grada ima površinu od 1.239 km2. Banja Luka leži s obje strane rijeke Vrbas u tektonskoj uvali pravca sjeveroistok-jugozapad. Sam grad se prostire na 150 km2, a nalazi se na 44º46'27 sjeverne zemljopisne širine i 17º11'44 istočne zemljopisne dužine. Prosječna nadmorska visina iznosi 164 metra.

Naseljena mjesta


Agino Selo, Banja Luka, Barlovci, Bastasi, Bistrica, Bočac, Borkovići, Bronzani Majdan, Cerici, Čokori, Debeljaci, Dobrnja, Dragočaj, Drakulić, Dujakovci, Goleši, Ivanjska, Jagare, Kmećani, Kola, Kola Donja, Krmine, Krupa na Vrbasu, Kuljani, Lokvari, Lusići, Ljubačevo, Melina, Motike, Obrovac, Pavići, Pavlovac, Pervan Donji, Pervan Gornji, Piskavica, Ponir, Prijakovci, Priječani, Prnjavor Mali, Radmanići, Radosavska, Ramići, Rekavice, Slavićka, Stratinska, Stričići, Subotica, Šargovac, Šimići, Šljivno, Verići, Vilusi, Zalužani i Zelenci.
Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, općina Banja Luka je u cjelini ušla u sastav Republike Srpske.

Povijest


Prapovijest

Do sada poznati ostaci najstarijeg ljudskog obitavališta na području Bosne i Hercegovine otkriveni su 1949. godine na Kamenu kod Makljenovca. To je lokalitet na ušću rijeke Usore nedaleko od Doboja. Zapaža seprisutnost čovjeka i u dolini Vrbasa. Povoljan geografski položaj banjalučke kotline u donjem toku rijeke Vrbasa omogućavao je rano naseljavanje. Najstarije naselje u blizini Banje Luke otkriveno je u Klašnicama, poznato kao lokalitet „Pećine“. Naselje datira iz srednjeg kamenog doba a pripadalo je tzv. kulturi musteriena.
Nalazi iz »Pećina« dokazuju da su ti naši davni prasta-novnici na ovome prostoru živjeli po pećinama, bavili se lovom, ribolovom i skupljanjem plodova. Ostaci kamenih predmeta sa spomenutog lokaliteta vidno su ornamentirani. U bakarnom dobu (eneolit: 2500. — 1800. godine pr. Kr.) nalazimo da je čovjek prisutan na spomenutom lokalitetu »Pećine« u Klašnicama i »Kastelu« u centru današnje Banje Luke. Posebnost iz ovog perioda predstavljaju naselja gradinskog tipa, građena na uzvišenjima, koja su opasana odbrambenim zidovima i palisadama. Takvo gradinsko naselje na području »Kastela« čini prvi kulturni soj, na kome se rađaju kasniji rimski, slavenski, srednjovjekovni i turski. Ovaj prvi kulturni sloj predstavlja prvo do sada otkriveno naselje na području Banje Luke. U Kastelu i Klašnicama otkrivene su glačane kamene i bakarne sjekire, te keramika s ornamentima, karakteristična za bakarno doba. Tragovi naselja iz brončanog doba (1800. — 700. godine pr. Kr.) naziru se u Barlovcima i Medenom polju (danas depo banjalučke celuloze). Na tim lokacijama pronađeni su: bodeži, sjekire s krilcima, srpovi, koplja, narukvice, ukrasi za kosu... Metal i keramika također nose obilježja geometrijske dekoracije. Ovi nalazi mogu se vidjeti kao eksponati u Muzeju Bosanske krajine u Banjoj Luci. Istovremeno, nizvodno uz Savu razvijala su se naselja sojeničkog tipa (Donja Dolina).

Stari vijek


Istraživanjima je utvđeno da su stanovnici banjalučkog kraja u najdavnija vremena bili Tračani i Iliri, a da su im prethodili Hatidi. Rimska osvajanja zatekla su ovdje Ilire, podijeljene na plemena i plemenske grupe. Mnogi tragovi vladavine Rimljana, a ona je trajala oko 800 godina, nađeni su u Banja Luci i njenoj okolini putevi, ostaci naselja, novac, zgrade, grobnice... Pronalazak žrtvenika posvećenog bogu Jupiteru, 1895. godine, i otkopavanje nadgrobnog spomenika na kome su se jasno vidjela slova D.M. spadaju u važna arheološka otkrića.
Tijekom 7. st. na ove se prostore naseljavaju Hrvati. U srednjem vijeku Hrvati osnivaju grad na ušću Vrbanje u Vrbas, na lijevoj obali Vrbasa tj. na području današnje Banja Luke pod nazivom Vrbaski Grad / Vrbaški Grad. Tijekom srednjeg vijeka grad je u okviru Hrvatskog Kraljevstva, od 1102. g. Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, a u 14. i 15. st. uglavnom je dijelom Bosanskog Kraljevstva (npr. u vrijeme Stjepana II. Kotromanića).

Srednji vijek, razdoblje do osmanske vladavine


Početkom 15. st. pripada bosanskom plemiću i hrvatskom banu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. U to vrijeme se javlja i novi naziv - Banja Luka, koji je ostao do danas. Padom Bosne pod Turke 1463. g., Banja Luka je ostala dijelom Hrvatske, kao dio vojne formacije Jajačka banovina oblikovane radi otpora turskom osvajanju.

Osmanska vladavina


Godine 1528. g., Turci osvajaju čitavu Jajačku banovinu, time i Banja Luku.
Time počinje razdoblje turske vlasti koje je trajalo sve 1878. g. kada dolazi pod protektorat Austro-Ugarske Monarhije. U to vrijeme dolazi do bitnih promjena jer velik dio dotadašnjeg hrvatskog stanovništva iseljava prema zapadu, preostalo hrvatsko stanovništvo je pod pritiskom islamizacije, a u grad, kao i u sve krajeve koje su osvojili Turci, dolazi velik broj Vlaha, kasnije pravoslavnih Vlaha.
Najstarije tursko naselje bilo je u Gornjem Šeheru i razvijalo se pretežno s desne strane Vrbasa, dok se razvoj Banje Luke s lijeve strane odvijao drugom polovicom 16. stoljeća, naročito u doba Ferhat-paše koji je 1573. godine prenio središte bosanskog pašaluka iz Travnika u Banju Luku. Banja Luka je ostala središte Pašaluka sve do 1639. godine. Putopisci iz 17. stoljeća ističu Banja Luku kao veliko i napredno gradsko sjedište s jakom vojničkom posadom. U drugoj polovici 18. stoljeća stanovništvo Banje Luke se naglo smanjuje. Ovome je prethodilo prenošenje središta pašaluka 1639. godine iz Banje Luke, te česti i dugi ratovi s Austrijom i Ugarskom, kao i unutrašnji nemiri.
Banja Luka je, ipak, ponovo postala jako upravno, gospodarsko i obrtno središte, zahvaljujući svom povoljnom prometnom i klimatskom položaju. Zbog bogatog žitorodnog zaleđa - Lijevče polja i nadaleko čuvenih proizvoda banjalučkih obrtnika, naročito predmeta od kože, krzna, zlata i srebra, Banja Luka je privukla mnoge srpske obitelji, pogotovo iz Hercegovine, Makedonije i Sarajeva. Prema pisanju Giljferdinja, ruskog konzula u Sarajevu, gotovo svi pravoslavni banjalučki trgovci bili su doseljenici iz Trebinja. On dalje kaže kako je bila obrazovana posebna kasta trgovaca, koja je predstavljala svojevrsnu aristokraciju u odnosu na ostalo stanovništvo.

19. stoljeće


Sredinom 19. stoljeća, oko 10% stanovništva Banje Luke se bavilo trgovinom i obrtom. U Banjoj Luci je održavan najpoznatiji godišnji sajam, za koji je donošena roba i dovažena stoka iz svih krajeva Bosne. Postajući važno gospodarsko središte, Banja Luka se ubrzo formirala i kao jak nacionalno-politički centar. Među prvim učenim borcima za narodna prava i slobode u 19. stoljeću javlja se Ivan Franjo Jukić, rođen 1818. u Banjoj Luci. Pored svećeničkog poziva on se bavi i književnošću kao i općenarodnim problemima i potrebama. Početkom druge polovice 19. stoljeća otvara se u Banjoj Luci bogoslovija, koja je narodu i Crkvi dala nekoliko izvrstnih svećenika, učitelja i narodnih boraca. Bogoslovija je osnovana kao rezultat zauzimanja agilnih banjalučkih Srba, trgovaca i građana: Trifuna Jungića, Đorđa Delića, Tome Radulovića, Jove Pišteljića, Jove Kneževića, Save Miljića, Riste Vukića i Save Bilbije. Prvi upravitelj Banjalučke bogoslovije bio je poznati Vaso Pelagić.
Pred kraj turske i početkom austrougarske okupacije, Banja Luka biva željeznicom povezana sa ostatkom Europe. Austrougarska vlast podiže široki stambeni pojas. Novi dio grada završava dvima željezničkim kolodvorima, tvorničkim dimnjacima, bolničkim i školskim zgradama, javnim građevinama. Kada je Banja Luka 1879. godine postala sjedište okruga i kotara, formirane su i odgovarajuće ustanove, a središte grada preseljeno je uz lijevu obalu Vrbasa. Samostan "Marija Zvijezda" otvara nekoliko tvornica i električnu centralu koja je osvjetljavala grad. Tvornica duhana sagrađena je 1887. godine. Iako grad nije imao urbanistički plan, tada posađeni banjalučki drvoredi ostali su tu i do današnjih dana, nagoneći suvremene urbaniste da se prilagođavaju njima i njihovoj ljepoti. Što se hotela tiče, hotelu "Balkan" pripadalo je vodeće mjesto, a na dobrom glasu su bili i "Bosna", "Austrija", "Mercel" i "Prunker".

20. stoljeće


Za početak Prvog svjetskog rata vezana je jedna zanimljivost. Naime, po objavljivanju rata Srbiji, Austro-Ugarska je u Banjoj Luci uhitila sve uglednije Srbe i optužila ih za veleizdaju. Slobodu za njih uspio je izboriti Alfonso XIII., tadašnji kralj Španjolske, a to je učinio preko svoje majke, Marie Christine od Austrije, koja je bila porijeklom sa austrijskog dvora. Zahvalna Banja Luka i danas ima ulicu u samom centru grada koja nosi ime ovoga vladara. Austro-ugarska vlast u Banjoj Luci okončana je ulaskom srpske vojske u grad 21. studenoga 1918. godine.
Središte današnje Banje Luke formirano je u vrijeme Vrbaske banovine, poslije 1929. godine, kada Banja Luka po drugi put u svojoj povijesti postaje centar šire kulture. Zahvaljujući prvom banu, Svetislavu Milosavljeviću, izgrađeni su banska uprava i banski dvor, a između njih je podignuta Saborna crkva Svete Trojice, sa zvonikom visokim 46 metara (danas Crkva Sv. Krista spasitelja). Ban Milosavljević potiče gradnju gradskog parka s vodoskokom i paviljonom za glazbene orkestre, zgrade Higijenskog zavoda, sedam zgrada s pedeset stanova za činovnike, zatim zgrade banke s brončanim kipovima ispred ulaza. U njegovo vrijeme asfaltirane su prve banjalučke ulice, hotel "Palas" sagrađen je 1935. godine.
Razvoj grada zaustavio je Drugi svjetski rat i njemačko bombardiranje 9. travnja 1941. sa velikim razaranjima, a potom i savezničko bombardiranje 1944. U Drugom svjetskom ratu Banja Luka je bila u okviru Nezavisne Države Hrvatske. Mnoge srpske i židovske obitelji su protjerane, a neke od njih su završile u koncentracijskom logoru Jasenovac. Nekada brojna židovska zajednica (uglavnom Sefarda) u Banjoj Luci gotovo sasvim je nestala.
Pripadnici "Poglavnikovog tjelesnog zdruga" (Pavelićeve garde) i VIII ustaške bojne, počinili su u zoru 7. veljače 1942. u banjolučkim naseljima Drakulić, Šargovac i Motike jedan od najvećih zločina na prostoru tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. U ovom masakru hladnim oružjem je ubijeno oko 2.300 Srba, većinom staraca, žena i djece. Porušen i osiromašen u ratu, grad je oslobođen 22. travnja 1945.
Najteži udarac u poslijeratnom razdoblju (SFRJ) gradu je zadao katastrofalni potres iz 1969. Godine. Najrazorniji udar dogodio se 27. listopada 1969. Podrhtavanje tla počelo je u noći 26. listopada u 2.55 h po lokalnom vremenu jakim „prethodnim udarom“; podrhtavanje se nastavilo do 8.53 h, kada je grad pogodio potres jačine 8° Mercallijeve ljestvice, odnosno 6° po Richteru s epicentrom u samom centru grada (gdje se danas nalazi zgrada robne kuće „Boska“). Zahvaljujući pravovremenim reakcijama, broj ljudskih žrtava je sveden na minimum (15 poginulih, a blizu 1.000 ranjenih). Materijalna šteta bila je ogromna. Ukupno je oštećeno 112 gospodarskih objekata, 36.267 stanova, 131 školska zgrada, svi objekti kulture, socijalne zaštite i javnih službi. Medicinski centar je do temelja srušen. Gospodarstvo je pretrpjelo značajne gubitke. Nakon potresa došlo je vrijeme velike obnove grada te je izgrađeno mnoštvo novih objekata i stambenih naselja.
Za vrijeme ratnog sukoba na području BiH u Banjoj Luci nije bilo direktnih razaranja, ali je došlo do značajnih promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva. U grad je došao veliki broj izbjeglih i raseljenih Srba, a iz njega je isto tako izbjegao veliki broj Hrvata i Bošnjaka. Pored toga, ovaj period banjalučka povijesti obilježio je još jedan tragičan događaj. Od 22. svibnja do 19. lipnja 1992. godine u Klinici za dječije bolesti u Banjoj Luci umrlo je 12 novorođenčadi. Svima je kisik za inkubatore bio neophodan, međutim, zbog prekida koridora kroz Posavinu prema Srbiji, uslijed svakodnevnih borbi, bila je onemogućena dostava spremnika sa kisikom kopnenim putem, kojim je Banja Luka do tada bila opskrbljivana. Jedina mogućnost dopremanja bila je zračnim putem, ali je na snazi bila zabrana letenja iznad BiH. Avion sa bocama kisika je na batajničkom aerodromu nekoliko dana čekao posebno odobrenje za polijetanje. Uprkos brojnim apelima za pomoć, ovo odobrenje nikada nije stiglo.

21. stoljeće


Osnivanjem Republike Srpske nakon završetka rata sredinom 1990-ih, grad Banja Luka je postao njena najveća teritorijalno politička jedinica i de facto glavni grad u kojem su sjedišta svih važnih gospodarskih i političkih institucija.

Stanovništvo


18px-Vista-xmag.png
Podrobniji članak o temi: Dodatak:popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Banja Luka

Prvi popis stanovništva u Banjoj Luci provele su Austro-ugarske vlasti 1879. godine. Naselje Banja Luka tada je imalo 9.650 stanovnika, a kotar (veća upravna jedinica, slično županiji) 86.209 stanovnika. Svakim slijedećim popisom stanovnika utvrđen je sve veći broj te je grad sve više rastao.
Jedini, ali neznatan pad s obzirom na prethodni popis, bilježi se 1948. godine, a glavni razlog je Drugi svjetski rat. Tim popisom u Banjoj Luci zabilježeno je 31.223 stanovnika. Najveći rast broja stanovnika grad doživljava u godinama poslije potresa 1969. godine. Nakon spomenutog događaja izgrađen je velik broj naselja, što je ubrzalo doseljavanje novog stanovništva iz okolnih krajeva. Tako prema popisu iz 1971. godine Grad Banja Luka ima 90.831 stanovnika, a banjalučka općina 158.736 stanovnika.
Poslijednji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini obavljen je 1991. godine. Podaci koje donosi mogu se vidjeti u prikazanim tablicama:
Općina Banja Luka godina popisa 1991. 1981. 1971. Srbi 106.826 (54,61%) 93.389 (50,86%) 92.465 (58,25%) Hrvati 29.026 (14,83%) 30.442 (16,57%) 33.371 (21,02%) Muslimani 28.558 (14,59%) 21.726 (11,83%) 24.268 (15,28%) Jugoslaveni 23.656 (12,08%) 31.347 (17,07%) 4.684 (2,95%) ostali i nepoznato 7.626 (3,89%) 6.714 (3,65%) 3.948 (2,48%) ukupno 195.692 183.618 158.736

Grad Banja Luka godina popisa 1991. 1981. 1971. Srbi 70.155 (49,03%) 51.839 (41,82%) 41.297 (45,46%) Muslimani 27.689 (19,35%) 20.916 (16,87%) 23.411 (25,77%) Hrvati 15.700 (10,97%) 16.314 (13,16%) 17.897 (19,70%) Jugoslaveni 22.645 (15,82%) 30.318 (24,46%) 4.606 (5,07%) ostali i nepoznato 6.890 (4,81%) 4.550 (3,67%) 3.620 (3,98%) ukupno 143.079 123.937 90.831 Populacija Banja Luke rasla je nakon rata u Bosni i Hercegovini s početka 1990-ih. Neslužbeni podaci temeljeni na procjenama govore kako Grad Banja Luka danas ima oko 227.000 stanovnika, a metropolitansko područje (koje uključuje i općine Laktaši i Čelinac) oko 270.000 stanovnika. Većinsko stanovništvo čine Srbi.

Kultura i obrazovanje


U europsko kulturno ruho Banja Luka se počela oblačiti tek s austrougarskom okupacijom, jer je turska vlast bila nepovjerljiva prema svim europskim idejama i kulturnim potrebama. Najjači kulturni trag u novijoj Banjoj Luci, pored nekoliko osnovnih i vjerskih škola, trgovačke i djevojačke škole, ostavila je Velika realka, gimnazija otvorena 1895. godine. Njeno otvaranje privuklo je u Banju Luku veći broj intelektualaca profesora. Organiziraju se đačka i građanska prosvjetno-kulturna društva i ustanove, koji održavaju veze s gradovima u unutrašnjosti. Dolazak Petra Kočića (1906.) u Banja Luku označava početak jednog novog povijesnog poglavlja u životu grada. Petar Kočić je pokrenuo listove "Otadžbina" i "Razvitak" oko kojih se okuplja grupa kulturnih, književnih i političkih zaposlenika iz ovog grada. Danas je Banja Luka sveučilišno središte sjevernog dijela Bosne. U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano društvo "Zmijanje". Ono je namjeravalo Kočiću podići spomenik i prenijeti njegove kosti u Banju Luku. Spomenik su, dvije godine kasnije, izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš te je otkriven 6. studenog 1932. godine. Posmrtni ostatci pisca i narodnog tribuna nisu preneseni u Banju Luku, jer je njegova obitelj odustala od toga.
Banja Luka danas djeluje kao kulturno središte. Narodna i sveučilišna knjižnica "Petar Kočić" ima 150 000 knjiga i 3500 unikata velike vrijednosti. Narodno kazalište osnovano je 1930. godine. U isto vrijeme osnovan je i Muzej, koji kao i Arhiv posjeduje značajno kulturno-povijesno blago. Tu su nadalje još i Umjetnička galerija, Dječje kazalište. Banja Luka je i medijski centar, jer u njoj djeluju mnogobrojne televizijske i radio stanice, a mnoštvo listova i časopisa izlazi u Banjoj Luci.

Gradovi prijatelji



  • 23px-Flag_of_Greece.svg.png
    Patras, Grčka
  • 23px-Flag_of_Germany.svg.png
    Kaiserslautern, Njemačka
  • 23px-Flag_of_Ukraine.svg.png
    Lavov, Ukrajina
  • 23px-Zastava_Ruske_Federacije.svg.png
    Moskva, Rusija
  • 23px-Flag_of_Slovenia.svg.png
    Kranj, Slovenija
  • 23px-Flag_of_Serbia.svg.png
    Beograd, Srbija
  • 23px-Flag_of_Serbia.svg.png
    Novi Sad, Srbija
  • 23px-Flag_of_Serbia.svg.png
    Srijemska Mitrovica, Srbija
  • 23px-Flag_of_Austria.svg.png
    Graz , Austrija
  • izvor:wikipedija
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Saborni hram Svete Trojice u Banjoj Luci

Podignut je za vrijeme vrbaskog bana Svetislava Tise Milosavljevića i mitropolita Vasilija. Sagrađen je 1928. godine, a 15. septembra iste godine, na dan proboja Solunskog fronta, održana je u njoj prva služba Božja, osvecen je tek 1939 godine.
saborna_crkva.jpg


Njemački avioni su u nekoliko navrata bombardovali Banjaluku. U toku jednog naleta njemački avion je 12. 04. 1941. poslije podne, sa tri bombe pogodio Sabornu crkvu, od kojih je jedna pogodila crkvu u krov oltarske apside, probila krov i eksplodirala u oltaru.

ostecena_saborna_crkva.jpg


Dva dana poslije - 14. aprila 1941. prve njemačke jedinice ušle su u Banjaluku. Jevreji i Srbi našli su se na udaru nacista kojima je, između ostalog, smetala i banjalučka Saborna crkva. lako je bila oštećena, po opštem sudu, crkva se mogla popraviti. Medjutim ustaske vlasti, koje su tada vladale Banjalukom odlucile su da se hram mora srusiti.

U rušenju Saborne crkve, koja je mukotrpno i dugo građena, prislino su sudjelovali brojni Banjalučani, mahom Jevreji i Srbi, uglavnom do miniranja zvonika.
Poslije raščišćavanja stvoren je park u kojem je bilo čak i palmi.
normal_56.jpg


Nakon oslobodjenja tadašnji banjalučki politički čelnici dogovorili su na mjestu Saborne crkve podizanje Spomenika palim borcima (domisljato). Time su SPC bile potpuno vezane ruke, a Banja Luka nije posjedovla saborni hram.


Ubrzo nakon toga odlucneo je da se nekoliko stotina metara dalje izgradi Saborni hram koji je izgledom podsjecao na stari, ali je bio manji i manje raskosan.

Pravoslavna_crkva.jpg


Četrdesetpet godina poslije-nakon prvih višestranačkih izbora, u jesen 1991. ponovljen je zahtjev, koji je odbijen krajem 1945, za "drugim izdanjem" Saborne crkve. Odbornici banjalučke Skupštine opštine odobrili su zahtjev. Sutradan po odluci, na dva mjesta (dijagonalno postavljena) iskopani su prvi kubici zemlje (zbog izmještanja vodovoda). Potvrda da je odluka o gradnji nove Saborne crkve utemeljena u urbanističkom planu, značila je uklanjanje Spomenika palim borcima. Uklanjanje Spomenika i njegovo izmještanje na prostor pored hotela "Bosna" počelo 24. 12. 1991, a završeno 14. januara 1992.


spomenik_palim_borcima.JPG


Sa građevinskim radovima na hramu je završeno 2004. godina i crkva koja sada nosi naziv “Hram Hrista spasitelja” je u jesen te godine osveštana. Međutim, crkva još uvijek nije u upotrebi, jer se još uvijek izvode radovi na unutrašnjem uređenju. Kako su iz banjalučke eparhije izrazili želju da nova crkva bude autentična kopija porušene crkve, čak su i zvona naručena od iste radionice u kojoj su stara zvona napravljena. Dopremljena su četiri zvona ukupne težine 6245 kilograma, s tim da je najveće zvono samo teško 3,2 tone. Melodija zvona će biti u d-duru, a moći će zvoniti po različitim melodijama, što je značajna razlika u odnosu na stara zvona. Na 47 metara visok zvonik postavljen je sat koji se samoreguliše putem elektromagnetnog prijemnika koji prima radio-talase iz regulacionog centra za vrijeme u Frankfurtu.

Crkva.jpg

Banja Luka
327186391559520d02ebyz1.jpg

3271863949c2d556b16bzl6.jpg

324174437631b9c454eons1.jpg

342355436cf153e1183ohz2.jpg

326086508c8935d7f0abdm2.jpg

izvor:skyscrapercity
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Evo malo slika Banja Luke

Trg Krajine,

Trg-Krajine.jpg


Sat-na-Tragu-Krajine.jpg

i fontana u centru,


Fontana-Banja-Luka.jpg


Voda-sa-fontane.jpg


naravno, najlepša ulica, Gospodska,


Gospodska-ulica.jpg


Najpoznatiji Hotel Bosna, u centru,


Hotel-Bosna.jpg


Stadion FK Borac,


Stadion-Borac.jpg


Najpoznatiji Hotel Bosna, u centru,


Hotel-Bosna.jpg


Stadion FK Borac,

Stadion-Borac.jpg


Gradska Trznica,

Trznica-Bl.jpg



o religijskim institucijama,

Dominiraju pravoslavne Crkve,

Hram Hrista Spasitelja,


Hram.jpg


Zatim, još nekoliko crkvi, Svete Trojice,

Crkva-ST-BanjaLuka.jpg



Pravoslavna-Crkva-BL.jpg


Adventisticka je takodje prisutna,


Adventisticka-BL.jpg


Razumljivo je, zašto je verski život naglašen,


BL-crkva-3.jpg



Ima puno toga, ajde još par obrazovno kulturnih ustanova,

Banski Dvori,


Banski-Dvori.jpg


Zgrada Gradske Vlade,

Gradonacelnik.jpg


Meni najlepša zgrada u Banja Luci


Najlepsa-zgrda-Bosne.jpg


Zatim pozorište,


Narodno-pozoriste-R-Srpske.jpg


Kao i par fakulteta,


Pravni-Fakultet.jpg
Tehnoloski-fakultet-BL.jpg


________________________________________________________________________________________
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


GRAD PRIJEDOR


IMG_8873.jpg


Područje opštine Prijedor:
obuhvata površinu od 834 km2. Opština Prijedor je smještena između planine Kozare ,na sjeveru, i Majdanskih planina, na jugu. Planina Kozara pregrađuje prijedorsku kotlinu od posavske doline i dna panonskog bazena. Glavni opštinski centar je grad Prijedor koji se nalazi u središtu prostora opštine. Rijeka Sana je glavna hidrografska arterija koja do Prijedora teče u pravcu sjevera da bi promjenila smjer toka u pravcu zapada sve do ušća u rijeku Unu

[FONT=times new roman,times]Nadmorska visina : 145 metara. Kozara , dinarska planina duga 75 km s najvišim vrhovima Lisina 978 m i Rudine 920 m.Centralni dio Kozare je 1967.godine proglašen Nacionalnim parkom sa površinom od 3.494, 51 ha[/FONT]

Šumsko zemljište: 28.740 ha
Klima: umjereno kontinentalna klime.Godišnja količina padavina iznosi 979 lit/m2.

Vodene površine: 2.058,14 ha (uz ribnjak i vještačka jezera).Osnovno hidrografsko obilježje teritorije opštine je vodotok Sane sa njenim pritokama : Gomjenica, Puharska, Miloševica, Svetinja, Ciganuša, LJubijska rijeka i njihove pritoke.
Prirodna bogatstvaPlanina KozaraKozara, dinarska planina duga 75 km, s najvišim vrhovima Lisina 978 m i Rudine 920 m, uglavnom obrasla šumom, svojevrsna je vazdušna banja koja pruža sve pogodnosti za bavljanje različitih vrsta sportova.
Na ovom području izviru kristalno bistre rijeke i potoci puni potočne pastrmke. Područje Kozare i podkozarja ima i velike prirodne, kulturne, rekreativne i mnogo druge vrijednosti .
Složenost djelovanja ekoloških faktora na ovom prostoru omugućili su i veliku biološku raznovrsnost, kako biljnog tako i životinjskog svijeta. Počev od higrofilnih šuma, bijele vrbe i šuma crne jove preko šuma hrasta kitnjaka, šuma bukve i kserotermnih zajednica termofilnih lišćara (bijeli grab, medunac, crni jasen, crni grab), do šuma bukve i jele koje Kozari daju osnovno obilježje.
Osim toga na Kozari se nalazi krajnja jugoistočna granica areala šuma pitomog kestena, ugrožene srednjoevropske vrste. Na prostoru Kozare se nalazi preko 30 ugroženih i rijetkih biljnih vrsta od koje su najpoznatije: tisa, božur, đurđevak, bijela mrtva kopriva i dr. Dio bogatsva flore Kozare predstavljaju brojne ljekovite biljke poput: hajdučke trave, majčine dušice, valerijana, kantariona, kičice, preslice i druge.
Grupi korisnih biljaka treba dodati jestivo samoniklo bilje, aromatične i začinske biljke, kao i mnoge šumske voćke poput divlje kruške, divlje jabuke, divlje trešnje, trnjine, drenjaka i drugih. Takođe, na Kozari se može naći veliki broj vrsta gljiva poput blagve, vrganja, sunčice, lisičarke, pečurke, krasnice i mnogi drugi.
Kozara je bogata i životinjskim svjetom kao što su sisari, ptice, insekti, vodozemci i gmizavci, a od divljači najčešće se sreću srna, zec i lisica.
Riječni tokovi nisu zagađeni. Na području Kozare nalaze se izvori rijeka: Mlječanice, Crne rijeke, Vrbaške, Moštanice, Starenice- Kozaračke rijeke , te mnogobrojnih potoka.
Rijeka Sana Sana izvire kod Medne u opštini Ribnik, a ulijeva se u Unu kod Novog Grad. Svojim tokom, koji iznosi 138 km povezuje opštine Ribnik, Ključ, Sanski Most, Prijedor i Novi Grad. Postoji legenda o tome kako su rimski legionari, poslije bitke, zacijeljivali rane prilikom prelaska kroz rijeku Sanu i vjeruje se da je ime nastalo od latinske riječi “sanus” koja znači zdravlje.
U prošlosti za grad Prijedor je bila još od većeg značaja jer je na njoj bio razvijen i plovni saobraćaj. Prijedorska trgovačka flota je početkom XIX vijeka u posjedu imala 70-tak plovila nosivosti do 20 tona.U gornjem toku Sane od ribljih vrsta zastupljene su pastrmka, klen i mladica, a u srednjem i donjem toku šaran, som, plotica, mren i smuđ.
Vodostaj za Sanu se neprekidno mjeri od 1905. godine. Prema nepotpunim podacima, za razdoblje od 1946. do 1965. godine, najniži vodostaj izmeren je 1950. godine i iznosio je + 34 cm s protokom od 480 m3/sec, a najviši 1955. godine, sa visinom od + 480 cm i protokom od 696,50 m3/sec. Kritična kota vode za Prijedor je + 430 cm.Rijeka Gomjenica, desna pritoka Sane, samo dijelom donjeg toka prolazi kroz Prijedor. Ona ima lepezast sliv zbog čega dolazi do veće koncentracije količine vode, što rezultira naglim nadolaskom velikih voda.Rijeka Puharska se odlikuje buičnim karakterom, nikad ne presušuje. U donjem dijelu je regulisana i odvedena u kanal otvorene kanalizacije




Putna mreža: magistralni putevi- 70km, regionalni 36 km, lokalni putevi 93 km.

Stanovništvo: Opština Prijedor broji oko 105 000 stanovnika grupisanih u 27.233 domaćinstva, nastanjenih u 26.555 stanova, naseljenih u 71 naseljenom mjestu i organizovanih u 49 mjesnih zajednica .

Zaposlenost : oko 18.000 lica. Zaposlenost u državnom sektoru je podjednaka u odnosu na privatna preduzeća i preduzetnike.Najveći broj zaposlenih je u sektoru prerađivačke industrije, a zatim u trgovini, građevinarstvu i hotelima i restoranima.

Vizija: Grad Prijedor - grad zaposlenih, mladih, naprednih i zadovoljnih stanovnika. Ovo je grad koji ima svoju istoriju, ali i budućnost.

izvor:eek:pstinaprijedor



ISTORIJA

Mada je Prijedor varoško naselje novijeg doba, njegova bliža okolina bila je naseljena još u davna vremena praistorije, kraj same rijeke Sane. Na širim prostorima opštine evidentirana su nalazišta rimskih i srednjevjekovnih naselja.
U okolini Ljubije pronađeni su brojni spomenici iz rimskog doba koji svjedoče o naseobinama iz tih vremena i proizvodnjom gvožđa, kao i podaci da se gvozdena ruda sa prijedorskih kopova, pretopljena u topionicama, koristila za kovanje oružja rimskih legionara.
Prijedor se, prvi put u dokumentima, pominje krajem 17. vijeka, u pismima grofa Adama Baćanija za vrijeme tzv. Bečkog rata (1683-1699). Vjeruje se da je ime dobio od riječi “pridor” ili “prodor”. Prema narodnom predanju , Sana je nekada tekla nešto južnije, ispod samih brda, tokom vremena promijenila je tok, “pridrijela” ili “prodrla” u polje nešto sjevernije i taj teren nazvan je Pridor ili Prodor.

Veoma brzo Prijedor je postao značajan trgovačko-zanatski centar zahvaljujući rimskim putevima i plovnosti rijeke Sane kao i prvoj željezničkoj pruzi izgrađenoj 1873. godine. Epidemije kuge i kolere nisu zaobišle ni naš grad, kao ni veliki požar (1882. godine.) u kojem je grad gotovo potpuno izgorio, pa su austro-ugarske vlasti 1901. godine donijele prvi urbanistički plan po kojem je Prijedor izgrađen kao savremeno naselje.
Narodne bune, ustanci i stradanja stanovnika Potkozarja sastavni su dio novije istorije.

izvor:eek:pstinaprijedor

 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Prijedor u slici


IMG_8873.jpg

prijedor1.jpg

9485259.jpg

Prijedor_main_street.jpg

14202915.jpg




PRIVREDA

Opština Prijedor je tradicionalno industrijska sredina koja je svoj razvoj ekonomski razvoj bazirala na iskorištavanju prirodnih resursa. Značajan mineralno-sirovinski kompleks, rezerve drvne mase, kao i plodno zemljište, omogućili su razvoj rudarstva, drvne industrije, metalne industrije, tekstilne industrije i poljoprivrede. Period ratnih dešavanja i privredne tranzicije negativno je uticao na ekonomiju Prijedora rezultirajući smanjenjem broja poslovnih subjekata i povećanjem broja nezaposlenih.
Opštinska administracija je glavni pokretač procesa lokalnog ekonomskog razvoja i razvoja preduzetništva kao glavnog načina borbe za smanjenje nezaposlenosti. Instrumentima lokalnog ekonomskog razvoja opština Prijedor pruža podršku postojećim poslovnim subjektima, kao i stranim investitorima, koji posljednjih godina pokazuju sve veći interes za Prijedor i njegove privredne potencijale. Prepozanavajući potrebu obezbjeđenja što boljeg sistema podrške potencijalnim investitorima, opština Prijedor je na raspolaganje stavila usluge Odjeljenja za privredu, Lokalne agencije za ekonomski razvoj – PREDA i Info-Centra za investitore. Partnerskim odnosima javnog i privatnog sektora stvorena je pogodna poslovna klima kojom se omogućava povećanje broja poslovnih subjekata i broja zaposlenih kroz povećanje domaćih i stranih investicija. Tome svjedoče i konkretni primjeri stranih investicija u rudarsku industriju (Multinacionalna kompanija Mittal steel) i drvnu industriju (Italijanska kompanija Cora Group – Lipa drvo).Broj poslovnih subjekata u Prijedoru se danas kreće oko 3000. Pored uslužnog sektora i trgovine, koji broje najveći broj poslovnih subjekata, u privrednoj strukturi značajno su prisutni prerađivački kapaciteti u drvnoj, metalnoj, tekstilnoj i prehrambenoj industriji. Rudarstvo je grana koja ostvaruje najveći prihod i to zahvaljujući nalazištima željezne rude i uspješnoj privatizaciji rudnika željezne rude (Mittal steel). U okviru drvne industrije najveći broj poslovnih subjekata bavi se primarnom preradom drveta uz značajno prisustvo proizvođača namještaja, stolarije i drugih gotovih proizvoda od drveta. Metalna industrija angažovana je na izradi i montaži čeličnih konstrukcija i trenutno radi za klijente iz Evropske Unije.Tekstilna industrija je najviše angažovana na proizvodnji odjeće za potrebe stranih klijenata (loan-poslovi).Prehrambena industrija bazira se na proizvodnji mesnih i mliječnih proizvoda i prerađevina, alkoholnih i bezalkoholnih pića, kao i keksa i vafla. Razvoj ekonomije će se u budućnosti temeljiti na efikasnijem iskorištenju prirodnih resursa kao komparativne prednosti opštine Prijedor i iskorištenju drugih privrednih potencijala u sektoru prehrambene industrije i turizma. Opština Prijedor će kroz projekte teritorijalnog marketinga u budućnosti imati aktivnu ulogu u promociji svoje privrede i privrednih potencijala

izvor:eek:pstinaprijedor



KULTURA

MUZEJ KOZARE



Tradicija nije muzej niti je muzej isključivi čuvar tradicije . Ali ako ne diše, tradicija
je mrtva, tek preparirani život, punjen slamom i staklenim očima.Tradicija se čuva, ona se ponovo rađa sa svakom novom generacijom.Zato čuvar tradicije nije besmislica, već jedan ozbiljan i istorijski vrijednovan posao da se zaborav zaustavi i to upravo na pragu ustanove kakva je muzej. Upravo stoga, Muzej Kozare u Prijedoru ne možete zaobići kao jedan od objekata u centru grada, ali i kao prostor u kome možete potražiti duh starih vremena, slike, dokumente i predmete koji svjedoče o vremenu koje je prohujalo, ali koje u njegovoj unutrašnjosti još traje.

Prve inicijative za otvaranjem Muzeja krenule su 1952. godine mada postoje tragovi
da je još 1897. godine postojala jedna muzejska zbirka. U dokumentarno-istorijskim zapisima Srpskog kulturno-crkveno prosvjetnog društva „ Vila“ je zabilježeno da je tada postojala i čitaonica .Prva izložba koja je organizovana u Prijedoru bila je vezana za etnološke predmete.Nešto kasnije, 1953. godine muzeju je zvanično dodijeljena jedna prostorija i Mišo Grdžić , profesor geografije u Gimnaziji, dobio je zadatak da počne da prikuplja muzejsku građu. Nakon njega na čelo ove kulturne ustanove je došao Mišo Gašić koji se smatra jednim od osnivača Muzeja.

„ On je bio dobar poznavalac istorije grada i njegove ratne prošlosti i oformio je
značajnu zbirku fotografija, dokumenata i eksponata iz rata, te je po mnogima bio bolji poznavalac ratnih dešavanja u Prijedoru, često bolji od samih učesnika“
kaže sadašnji direktor Muzeja Kozare Milenko Radivojac.

Muzej je do sada mijenjao sedam prostora. Pretposljednja lokacija, do 1984. godine,
bila je objekat poznat kao Kapetanov konak, najstariji objekat u Prijedoru. Prostor je bio pun vlage , neuslovan i sa malim brojem prostorija tako da je 1983. godine tadašnji Izvršni odbor opštine donio odluku da se u trajno vlaništvo Muzeju dodijeli objekat bivše Komunalne škole gdje se on i sada nalazi.Zahvaljujući brojnim firmama sa područja opštine objekat detaljno saniran.

„Prilikom useljenja napravljene su dvije izložbe- jedna je bila izložba Sretena
Stojanovića i to je bilo prvo njegovo predstavljanje u rodnom gradu jer je bio jedan od
najznačajnijih umjetničkih imena sa ovih prostora, akademik i začetnik moderne
jugoslovenske skulpture, koju smo uradili u sradnji sa Narodnim muzejom iz Beograda i umjetničkom galerijom iz Sarajeva.Druga je bila retrospektivna izložba Dragutina
Mitrinovića, prijedorskog slikara koji je bio krakovski i pariski đak.

Muzej je opravdao svoje mjesto na kulturnom nebu ovog grada, pogotovo od 1993.
godine od kada je do danas organizovano oko 150 tematskih izložbi.
„Mi imamo jednu od najrespektabilnijih umjetničkih zbirki u Republici Srpskoj sa
oko 700 umjetničkih radova. Imamo tri stalne izložbe i svakog mjeseca po jednu tematsku izložbu.Pokušaj da uvežemo naš rad sa umjetnicima koji su nekada ovdje živjeli je urodio
plodom i tako smo dobili određeni građu, koja je veoma dragocjena. Kada je 1993. godine Milić od Mačve izlagao u muzejskom izložbenom prostoru, prihvatio je da bude kum Muzeja. To nam je pomoglo da dođemo do šest njegovih radova.Nakon njegove smrti, kum je postao akademski slikar Branko Miljuš koji je porijeklom iz ovih krajeva, iz Dragotinje i on je 2000. godine Muzeju darovao 50 svojih najznačajnijih grafika. Taj njegov legat je od tada porastao na gotovo 150 njegovih radova jer svake godine on daruje desetak novih slika, što svojih što njegovih prijatelja najznačajnijih srpskih imena grafičara, slikara sa kojima on kontaktira“ kaže Radivojac.

Ova se zbirka stalno povećava jer je na Muzej naslonjena i likovna kolonija „ Sreten
Stojanović“ gdje svake godine 10-12 novih radova dođe u zbirku muzeja.Zbirku čini i legat Zdravka Mandića, umjetnika iz ovih krajeva koji je odmah poslije 2. svjetskog rata otišao u Zrenjanin , koji je dugo bio direktor Umjetničke galerije i koji je, poslije jedne svoje izložbe u Prijedoru, poklonio 20 svojih radova.Legat Boška Baškota, jednog od važnijih političkih funkcionera nekadašnje BiH i Jugoslavije, koji nam je darovao oko 1500 knjiga različitog žanra i oko 2000 istorijskih dokumenata vezanih za ovo područje.

„ Ono što daje posebnu vrijednost našoj Umjetničkoj zbirci su radovi prvih
školovanih bosansko hercegovačkih slikara Pere Popovića i Todora Švrakića, koji su inače učesnici prve likovne izložbe u istoriji BiH slikarstva koja je održana 1907. godine.
Muzej ima i arheološku, istorijsku i etnološku zbirku koju čine eksponati koji
svjedoče o daljoj i bližoj prošlosti ovog kraja od oko 2100 godina prije nove ere, pa do nekih novijih dana.

Zbirka od 700 radova pruža mogućnost da godišnje organizuju bar dvije tematske
izložbe i načine izbor iz te zbirke, a sa njima smo gostovali u Trebinju, Novom Gradu,
Doboju, Banjaluci, Gradišci. U planu je da jedna od takvih izložbi ide u Trento i uskoro u Firencu sa kojima uspostavljaju saradnju.
Jedan od značajnih projekata koji je realizovao Muzej Kozare je projekat „ Sjećanja“
koji je nastao u saradnji sa Istorijskim muzejom iz Trenta i Agencijom lokalne demokratije. U okviru tog projekta je urađeno oko 70 video intervjua sa Prijedorčanima, uglavnom starijim licima.

„ Ispostavilo se da je to bio dobar potez jer ih je u međuvremenu čak 30 umrlo za ove
tri godine,a njihovo svjedočenje je ostalo kao dragocjena priča o kulturnom, političkom, sportskom i privrednom životu između dva svjetska rata. Tom prilikom smo dobili značajan broj dokumenata, fotografija vezanih za kulturnu prošlost ovog grada.Projekat se nastavlja i na osnovu tog materijala studenti banjalučke akademije umjetnosti napravili su jedan dokumentarni film iz tri djela koji govori o kulturnoj, privrednoj i ratnoj prošlosti ovoga kraja.

Film je titlovan na italijanski i prikazan u Trentu.Saradnja sa Trentom je rezultirala i sa njihovom izložbom o starom Trentu, a i predstavljanjem fotografija „Prijedor kojeg više nema“ u Trentu i Roveretu, a prošle godine i u Turskoj u gradu Manisa, rekao je Radivojac. Muzej Kozare je uspostavio i izuzetnu saradnju sa Ambasadom Republike Češke u Sarajeva, a sve je počelo izložbom „ Česi u Prijedoru“ koja je postavljena u saradnji sa Udruženje Čeha „ Češka beseda“ iz Prijedora, a potom su u našem prostoru Prijedorčani mogli da vide, između ostalog, izložbe češkog kristala i izložbu Karela Paržika najvećeg češkog arhitekte koji je projektovao gotovo 80 odsto najvećih objekata u BiH .

„ Ističem saradnju i sa Ambasadom Bugarske te je ovdje viđena izložba njihovog
prirodnog i kulturnog naslijeđa koje je pod zaštitom UNESKO-a, ove godine planiramo i
saradnju sa Mađarima- organizaicju jedne izložbe i predstavljanje dva njihova kompozitora što će se dogoditi već u martu“ kaže Radivojac.
Prema njegovim riječima, on je imao dva profesionalna sna od kojih je pored uređenja
kuće porodice Stojanovića , jedan bio i lapidarujum- odnosno uređenje muzejskog dvorišta i otvaranje muzeja na otvorenom.
„Zahvaljujući aktuelnoj administraciji, uredili smo kuću prodice Stojanović, ali dobili
nazad i dvorište gdje su sada postavljeni rimski kameni nadgrobni spomenici i žrtvenici koji govore o prisustvu Rimljana na ovim prostorima u trećem vijeku , prvi partizanski top na Kozari i lokomobila za pokretanje generatora struje u gradu tridesetih godina prošlog vijeka, top sa prijedorske tvrđave iz 1833. godine. Uz neke zanatske radove, dvorište će tokom ove godine postati novo mjesto za okupljanje mladih i za brojna kulturna dešavanja, književne večeri i filmske projekcije“ kaže Radivojac.

On je dodao i da sve muzejske tematske izložbe pogleda uz brojne odrasle posjetioce i najmanje po 10 odjeljenja srednjih škola , dok etnološku redovno psojećuju učenici svih osnovnih škola, a dolaze i učenici iz susjednih opština.Radivojac kaže i da je Prijedor poznat kao grad sa najdubljom slikarskom tradicijom tako da uvijek nastoji da promoviše svoje
autore. „Posebno uvažamo naše lokalne slikare, pa je nedavno organizovana izložba Dragana Topića sa 40 i Vlade Makanjića sa 57 godina slikarskog staža, a ovaj Muzej je imao i prvog civilnog vojnika u istoriji balkanskih zemalja, to je bio akademski slikar Zoran Radonjić koji je tokom svog vojnikovanja uradio magistarsku izložbu“
Radivojac je najavio veoma „ živu „ aktivnost u 2009. godini, ali koje će i dalje otežano realizovati uz restriktivna sredstva i činjenicu da već 22 godine dijele svoj prostor sa Narodnom bibliotekom „ Ćirilo i Metodije“ čijim useljenjem su morali ukinuti dvije stalne izložbe.

izvor:eek:pstinaprijedor




Spomen kuća porodice Stojanović

Svaki grad ne čine samo kuće, ulice, trgovi, nego ga , prije svega, čine ljudi i porodice po kojima je upamćen.Prijedor, kao relativno mlad grad, imao je sreću da ga je činila i jedna porodica čije su generacije potomaka ostavile gotovo neizbrisiv trag u stalnoj težnji i borbi za život po mjeri čovjeka, očuvanje duhovnog i nacionalnog identiteta , kao i najsvjetijih nacionalnih vrijednosti, običaja, jezika i kulture. Bila je to porodica Stojanović, porodica sveštenika Gavre, njegovog sina prote Sime i Siminih brojnih potomaka.

Na mjestu današnje Spomen kuće, sveštenik Gavro Stojanović je negdje sredinom 19.
vijeka izgradio porodičnu kuću, u kojoj će se roditi njegov nasljednik prota Simo Stojanović i koja će, sticajem okolnosti, nestati u velikom požaru koji je zahvatio Prijedor 1882. godine. Kuća će ponovo biti izgrađena na istom mjestu, ovaj put daleko veća i na sprat 1893. godine i u kojoj će se roditi četiri Simina sina( Mladen , Sreten, Velimir i Dragutin) i pet kćeri (Georgina, Persida, Jelisaveta, Draginja i Milica). Od 1929. godine u njoj će se u prizemlju nalaziti ordinacija doktora Mladena Stojanovića sve do 1941. godine do njegovog hapšenja.

NJegov odlazak na Kozaru, kao i odlazak njegove porodice iz Prijedora, značiće i rastanak Stojanovića od rodne kuće. Muzej Kozare je kuću dobio na korišćenje sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Spomen kuća porodice Stojanović je i u predratno vrijeme predstavljala kulturnu ponudu Prijedora, jer je do posljednjeg rata bila depadans muzeja gdje su se nalazile dvije stalne izložbe , u prizemlju izložba poginulih boraca iz 2. svjetskog rata iz ovog kraja , dok je na spratu bila izložba koja je bila posvećena dr. Mladenu Stojanoviću, koji je bio legenda antifašističke borbe ovog kraja.

Međutim, vrijeme je učinilo svoje jer je kuća zbog različitih građevinskih materijala od
kojih je bila izgrađena bila prilično oronula. Pokušaj sanacije pokazao je pravo stanje, pa je
kuću trebalo srušiti i u zajedničkoj akciji grada i republičkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH iz Sarajeva počela je izgradnja nove, identične kuće.Zahvaljujući aktuelnoj opštinskoj vlasti na čijem čelu je načelnik Marko Pavić , koja je prepoznala vrijednost ovog objekta kao značajnog dokumenta kulturne prošlosti ovog grada i da ona treba da bude bio kulturne i turističke ponude ovog grada, adaptacija je trajala nekoliko godina. Poslije uspješno
izvedenih građevinskih radova, za šta je opština Prijedor izdvojila 150 000 KM sve prostorije su klimatizovane i savremeno opremljene kao muzejski prostor i uvedeno grijanje.Spomen -kuća je otvorena povodom Dana opštine Prijedor 16. maja 2007. godine.

Kuća je opet dodijeljena Muzeju Kozare Prijedor kao depadans ,a time je ostvarena
zamisao da se na jednom mjestu sačuva i predstavi bogata zbirka predmeta iz ove ugledne svešteničke porodice, koja je duže od jednog vijeka vrijedno sakupljala narodna zrnca mudrosti- dokumente, knjige, fotografije, umjetnička dječa, što danas ima veliku vrijednost i predstavlja neizbrisiv trag u kulturni srpskog življa Potkozarja.
Spomen-kuća porodice Stojanović čini izložbeni prostor sa dvije stalne izložbe u njojonoj istorijskoj koja slikom i riječju govori o jednoj gradskoj, časnoj, poštenoj, naprednoj svješteničkoj porodici i njenim potomcima, prije svega doktoru Mladenu, narodnom heroju,legendi ovog kraja , i druga s izborom iz legata jednog od potomaka te porodice.Sretena,velikog umjetnika, akademika, je kulturni objekat kojeg su Muzej i ovaj grad dugo čekali.

Direktor Muzeja Milenko Radivojac koji je kreator ove izložbene kaže da su u Spomen kući izložili sve što smo imali od zaostavštine ove porodice , postavke i koji dodaje da se u ovom novom izložbenom prostoru mogu vidjeti stare porodične fotografije, dokumenta od istorijske važnosti , odlivci i originalne skulture Sretena Stojanovića, akvareli, crteži , skice , kao dio njegovog legata , ali i ostali predmeti knjige, ljekarski pribor dr Mladena Stojanovića i mač star više od pet vijekova.Tu je i srebrna tabakera dr Mladen Stojanovića, njegov teniski reket i članska karta prvog teniskog kluba čiji je bio osnivač.
Ispred zgrade ove Spomen kuće je čuvena skulptura Sretena Stojanovića „ Ženska glava“ ili „ Raspjevana usta“ sa Iriškog vijenca.
„ Ova kuća kao materijalno dobro treba da kaže ovoj, ali i generacijama koje dolaze,
kako treba da se živi, bori za svoje ljudsko i nacionalno dostojanstvo, kako da se poruke života ostave nekome u budućnost“
kaže Radivojac.

Ovo je svojevrsna istorijska priča o ovoj porodici, simbol poštovanja i povjerenja među
ljudima jer je na ovaj način odato priznanje jednoj uglednoj , staroj prijedorskoj porodici koja je ostavila dubok trag u istoriji i kulturi ovog kraja.
Zbirka se redovno dopunjuje, a dragocjene dokumente i umjetnička djela dali su nam na raspolaganje potomci porodice iz Beograda, ali i oni koji trenutno žive u NJemačkoj, kaže Radivojac i dodaje da je riječ o Mladenu Stojanoviću, unuku prote Sime koji je dao veliki doprinos da se ostavri ideja o porodičnoj kući Stojanovića.
Danijela Radosavac, koja kao dokumentarista Muzeja Kozare radi u Spomen kući
potvrdila je da je za nešto više od godinu dana, koliko je otvorena za posjetioce, svaki drugi stanovnik Prijedora posjetio Spomen kuću – muzej porodice Stojanović, a postala je nezaobilazno mjesto za brojne školske ekskurzije, pojedinačne posjete, ali i razne kulturne sadržaje.

izvor:eek:pstinaprijedor
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Prijedor airshots:

n1361419075_30133391_6324.jpg


n1361419075_30133392_6674.jpg


n1361419075_30133393_7025.jpg


n1361419075_30133394_7387.jpg


n1361419075_30133396_9685.jpg


n1361419075_30133367_7868.jpg


n1361419075_30133368_8238.jpg


n1361419075_30133369_8621.jpg


n1361419075_30133370_9007.jpg


n1361419075_30133372_6366.jpg


izvor:skyscrapercity

Dodato posle 3 minuta:
--------------------------------------------------------------------------


Dodato posle 3 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

PRIJEDOR


Prvi put u historijskim dokumentima Prijedor se, istina kao zemljana utvrda, pominje u pismima grofa Adama Bacanija za vrijeme Bečkog rata, od 1683. do 1699.godine. Međutim, mnogo toga ukazuje na tragove života još iz vremena prahistorije, kao i dolaska Rimljana na ove prostore.
Grad je nikao na malom otoku rječice Berek, koja prolazi i danas kroz prijedorski Stari Grad. Nakon Bečkih ratova 1683-1699. na mjestu današnjeg Prijedora je bilo 50 drvenih kućica i mjesto je bilo mnogo manje od susjednog Kozarca, udaljenog 12 km na putu prema Banja Luci. Godine 1717. počinje reorganizacija Prijedora, a 1739. je utemeljen kao jedan od mladjih gradova u Bosni. Tada počinje i njegov uspon, jer nakon gubitka Slavonije i Like za vrijeme Bečkih ratova 1683-1699. počinje i njegov ekonomski razvoj. Prijedor je također krenuo u intenzivniji razvoj nakon otvaranja željezničke pruge Bosanski Novi - Ban


prijedor_stara_slika.jpg


izvor:mojadomovina
 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
19.08.2009
Poruka
930
Zvornik:

Osnovne informacije

Položaj: u istočnom dijelu Republike Srpske (sjeveroistočnoj Bosni), na rijeci Drini, na istočnim obroncima Majevice na nadmorskoj visini od 146 metara.

Vremenska zona: Srednjoevropsko vrijeme (GMT +1)

Klima: umjerena kontinentalna

prosječna ljetna temperatura: 21,4° C
prosječna zimska temperatura: -0,5° C
prognoza HMZ

Stanovništvo: 65.000 (procjena 2008.)

Površina opštine: 387 km2

Institucije:

Fakultet
Biblioteka i muzejska zbirka
Dom omladine
Regionalni arhiv
Turistička organizacija


Prirodne lepote:

Reka Drina:

zvornikdanas-rijeka-drina-620x413.jpg


Rijeka Drina postaje iz dvije manje rijeke Pive i Tare koje se spajaju kod Šćepan polja. Dužina Drine od izvorišta kod Šćepan polja do ušća u rijeku Savu (u blizini Sremske Rače) iznosi 346 kilometara. Drina spada u najbrže rijeke na Balkanu. Voda joj je hladna, bistra, zelenkaste boje. Širina rijeke je različita, nizvodno od Zvornika 2-4 km, a riječno korito do 300 m. Prosječna dubina Drine iznosi 3 m, a najviše 12 m. Prosječni proticaj Drine iznosi 370 m3/sec. U donjem toku Drina taloži velike količine pijeska i šljunka i gradi mnogo ada (oko kojih se račva), sprudova, plićaka, meandri i okuka («KRIVA DRINA»). Drina je poznata po splavarenju, ali je dosta nepogodna za plovidbu. To je hidroenergijom vrlo bogata rijeka, jer raspolaže snagom od 15,3 milijardi kWh.

Dužina Drine kroz teritoriju oštine Zvornik iznosi 53 kilometra. Pritoke koje se ulivaju u Drinu na području opštine Zvornik su: Drinjača, Kamenica, Jošanička rijeka, Zlatica, Hoča, Sapna, Tabanačka rijeka, Kozlučka rijeka, Jasenička rijeka, Lokanjska rijeka, Pilička rijeka.

Rijeka Drina sa svojom hladnom, bistrom, providnom i zelenkastom vodom, pogodna je za odmor i razne sportove na vodi, rafting, splavarenje ili sportski ribolov. Zbog njene bistre i zelene vode, zvali su je i Zelenika, a ova rijeka izuzetno bogata ribom (pastrmka, som, štuka, mladica, mrena…) pruža pravi ugođaj svim ribolovcima. Pored Drine postoji uređena šetališna zona, uređena gradska plaža i tereni za odbojku na pijesku i fudbal na pijesku. Na samoj rijeci ili na njenoj obali održavaju se brojne manifestacije kao što je Zvornička regata, ili najveća Zvornička manifestacija „Zvorničko ljeto“.

Rijeka Drinjača

zvornikdanas-rijeka-drinjaca.jpg


Drinjača je desna pritoka Drine, izvire ispod planine Konjuh i duga je 77 kilometara, a glavne pritoke su joj Jadar i Tišća. Ima kristalno čistu vodu. Ambijentalni sklop vodotoka upotpunjuju šumovite padine, zajedno sa skupinama dolinskih izvora, od kojih je jedan termalni tzv “Banjica” nedaleko od sela Glodi.U plodnoj kotlini rijeke Drinjače , u selu Raševo ispod brda Udrč, 15 kilometara od Zvornika nalaze se četiri izvora termalne vode.Temperatura vode u najhladnijem od njih ne spušta se ispod 20 stepeni C, a u najtoplijem ispod 25 C. S obzirom da ne postoje potencijalni zagađivači okoline, područje toka Drinjače pogodno je za izletnički i rekreativni turizam, a bogatstvo plemenitim vrstama riba osnova je za sportski ribolov.

Zvorničko jezero

zvornikdanas-plivanje-za-bogojavljenski-krst-15.jpg


Zvorničko jezero se pruža 25 km uzvodno od 45 visoke brane kod Zvornika i Malog Zvornika. Površina jezera iznosi 8,1 km2, širina od 0,3 do 3 km, a dubina maksimalno do 39 m. U jezeru je akumulirano oko 90miliona m3 vode. Zvorničko jezero je prva akumulacija na Drini. Pripremni radovi na izgradnji brane i pratećih objekata počeli su 1948. godine, a jezerski basen je napunjen vodom 1955. godine. Zvorničko jezero leži na 140 m nadmorske visine. Jezero ima idealne uslove za razvoj nautičkog turizma. U priobalju Zvorničkog jezera nalaze se male plaže, veliki broj vikend kuća i nekoliko ugostiteljskih objekata, a vožnja kajaka, kanua i narodnih čamaca uz ribolov, kupanje i odmor samo su neke od aktivnosti kojima se turisti mogu baviti na ovom jezeru. Na jezeru se održava Državno prvenstvo u kajaku i kanuu na mirnim vodama. Na jezeru je moguće iznajmiti privatan smještaj.

Kiseljak

zvornikdanas-izvori-u-kiseljaku.jpg


Vitinički Kiseljak je malo i gostoljubivo naseljeno mjesto, na samo 24 kilometra od grada Zvornika. Odlikuje se ekološki očuvanom okolinom, dok u centralnom dijelu naselja, duž toka male rijeke Jasenica izvire devet po kvalitetu, kapacitetu, ljekovitosti i ukusu različitih mineralnih voda, po mnogo čemu jedinstvenih u Evropi. Vode su otkrivene krajem 18. i početkom 19. vijeka. Ime su dobile po redosledu pronalaska i obrade izvora od jedan do devet (Jedinica, Dvojka…).

Kvalitetnom analizom utvrđeno je da ove vode sadrže kalijum, natrijum, litijum, kalcijum, stroncijum, barijum,magnezijum, gvožđe, aluminijum, mangan, hlor, sumporna kiselina,, borna i fosforna kiselina, kremena kiselina i organske supstance, kao i trag mravlje kiseline. Naučno je ispitano i utvrđeno da se mineralne vode kiseljaka prema fizičko-hemijskom sastavu mogu upotrebljavati kod različitih oboljenja: čira na želucu i dvanaestercu, šećerne bolesti, malokrvnosti, upale disajnih puteva, bubrežnih bolesti, oboljenja žuči i žučnih puteva, oštećenja arterijske cirkulacije.

Na hiljade je ljudi koji već više od stotinu godina koriste blagodarnost ovih voda, stvarajući svoje iskustvo, kako u pogledu oboljenja, tako i u načinu liječenja ne skrivajući svoju vrlo povoljnu ocjenu uspjeha. U Kiseljaku su dobri domaćini, vrijedni ljudi širokog srca, spremni da ugoste svakog posjetioca.

Slike Zvornika:

zvornikdanas-zvornik-2010.jpg


Zvornik.jpg


Zvornik-11.02.13-7391.jpg


Zvornik-nocu.jpg


Zvornik-nocu.jpg


45_big.jpg


zvornikdanas-rekonstrukcija-tvrdjave-djurdjev-grad-3.jpg


I.jpg



Vise:

http://zvornikturizam.org/site/sta-vidjeti/znamenitosti-2/srednjevjekovna-tvrdava-durdev-grad/

http://lukavac-x.ba/bih/drustvo-bih/durdev-grad-istorijsko-blago-zvornika-foto.html
 
Top